Sveti Franjo de Geronimo
Sveti Franjo de Geronimo pripada onom velikom nizu katoličkih svetaca XVII. i početka XVIII. stoljeća koji su oblikovali duhovno lice poslijetridentske Europe. Njegov život nije moguće razumjeti samo kao život jednoga revnog propovjednika, nego kao izraz cjelokupne obnove Katoličke Crkve nakon Tridentskog sabora, osobito kroz duhovnost i apostolat Družbe Isusove.
Rođen je 17. prosinca 1642. u južnoj Italiji, tada dijelu Napuljskog Kraljevstva pod španjolskom vlašću. Potjecao je iz brojne obitelji i odmalena bio uronjen u snažno katoličko ozračje juga Italije, obilježeno pučkom pobožnošću, procesijama, bratovštinama i velikim utjecajem redovničkih zajednica. Njegova mladost pada u vrijeme kada je južna Italija bila obilježena velikim društvenim nejednakostima, siromaštvom, epidemijama i snažnim kontrastom između aristokratskog sjaja i bijede običnoga puka. Upravo će ta stvarnost kasnije duboko obilježiti njegov apostolat.
Već kao mladić pokazivao je izrazitu intelektualnu nadarenost. Školovao se kod isusovaca, gdje je studirao humanističke znanosti i filozofiju. Njegova darovitost bila je toliko zamijećena da ga je mjesni biskup poslao na daljnji studij teologije i kanonskog prava u Napulj, u znameniti kolegij Gesù Vecchio, jedno od najvažnijih intelektualnih središta tadašnje Europe. Ondje je zaređen za svećenika 1666. godine.
Prije ulaska u isusovački red radio je kao prefekt u kolegiju za plemićke sinove. Učenici su ga prozvali il santo prefetto – „sveti prefekt“ – zbog njegove ozbiljnosti, posvećenosti molitvi i očinske brige. Ipak, osjećao je da ga Bog poziva na radikalnije predanje, pa 1670. ulazi u novicijat Družbe Isusove.
Važno je razumjeti duhovni kontekst njegova redovničkog života. Isusovci toga vremena bili su nositelji snažne misionarske svijesti. Diljem svijeta djelovali su misionari poput svetog Franje Ksaverskog, a mladi Franjo de Geronimo gorio je željom da ode u Japan ili Indiju i ondje podnese mučeništvo. Više je puta molio poglavare dopuštenje za misije na Dalekom istoku. Međutim, poglavari su u njegovoj iznimnoj propovjedničkoj karizmi prepoznali nešto drugo: „misijsko područje“ nije mu bio Istok, nego sam Napulj. Poslušno je prihvatio tu odluku, i upravo će ta poslušnost postati jedna od ključnih crta njegove svetosti.
Od 1676. pa sve do smrti djelovao je gotovo isključivo u Napulju i okolici. A Napulj toga vremena bio je jedan od najvećih i najnemirnijih gradova Europe — prenapučen, društveno raslojen, moralno ranjen i obilježen velikim siromaštvom. Bio je to grad snažnih religioznih osjećaja, ali i kriminala, prostitucije, nasilja i korupcije. Upravo je ondje Franjo de Geronimo postao ono što će kasnije mnogi nazvati „apostolom Napulja“.
Njegov način evangelizacije bio je izrazito „izlazeći“, mnogo prije nego što će taj izraz postati suvremen. Nije čekao ljude u crkvi. Propovijedao je po trgovima, ulicama, lučkim četvrtima, među mornarima, zatvorenicima i siromasima. Često je u jednom danu držao desetke kratkih nagovora po različitim dijelovima grada. Povijesni izvori svjedoče da je znao propovijedati i četrdeset puta dnevno.
Njegove propovijedi bile su snažno obilježene baroknom duhovnošću toga vremena. Barokna katolička obnova nije se obraćala samo intelektu, nego i osjetilima, osjećajima i mašti. Franjo de Geronimo znao je koristiti dramatične geste: ponekad bi na propovjedaonicu donio lubanju kako bi podsjetio na prolaznost života; ponekad bi se tijekom propovijedi bičevao pokorničkim lancem. Današnjem čovjeku takvi prizori mogu djelovati pretjerano, ali u kontekstu tadašnje pučke religioznosti oni su imali snažan katehetski i pokornički učinak. Cilj nije bio senzacionalizam, nego probuditi savjest ljudi koji su često živjeli potpuno udaljeni od sakramentalnoga života.
Posebno je važno istaknuti njegov odnos prema sakramentu pomirenja. Poslijetridentska obnova snažno je naglašavala važnost redovite ispovijedi i euharistijskog života. U mnogim krajevima tadašnji vjernici vrlo su se rijetko pričešćivali. Franjo de Geronimo nastojao je obnoviti upravo sakramentalni život običnog puka. U crkvi Gesù Nuovo organizirao je velike mjesečne pričesti kojima su prisustvovale tisuće ljudi — izvori spominju i do petnaest tisuća muškaraca na zajedničkoj pričesti.
Njegov apostolat imao je i snažnu socijalnu dimenziju. Radio je među galijašima i zatvorenicima, obilazio bolnice, pomagao siromašnima, skrbio za djecu prostitutki i nastojao spasiti žene iz prostitucije. Osnivao je različite bratovštine i karitativne oblike pomoći. Posebno je zanimljivo da je radio i među muslimanskim robovima koji su se tada nalazili u Napulju, a pojedine je doveo do krštenja. Istodobno je pomagao prikupljati sredstva za otkup kršćanskih robova u sjevernoj Africi.
U duhovnom smislu bio je tipičan predstavnik ignacijevske duhovnosti: spoj kontemplacije i djelovanja. Iako izvanredno aktivan, bio je čovjek duboke molitve, pokore i mističnog života. Svjedoci govore da je često hodao ulicama Napulja u stanju duboke sabranosti, sa suzama u očima, gotovo nesvjestan ljudi oko sebe.
Njegova svetost nije bila „ugodna“ u modernom smislu riječi. Bio je zahtjevan propovjednik obraćenja. Govorio je o grijehu, sudu, paklu i potrebi pokore, ali uvijek iz perspektive Božjega milosrđa. U tome se vidi duboka teološka ravnoteža katoličke obnove: ozbiljnost grijeha nikada nije bila odvojena od nade u spasenje. Zato su njegove propovijedi donosile brojna obraćenja, osobito među onima koje je društvo već bilo otpisalo.
Preminuo je 11. svibnja 1716. u Napulju. Njegov sprovod prerastao je u golemo javno očitovanje štovanja. Izvori navode da je narod gotovo navalio na njegovo tijelo želeći dotaknuti relikvije svetoga misionara. Glas o njegovoj svetosti bio je toliko snažan da je proces beatifikacije pokrenut vrlo brzo nakon smrti.
Papa Benedikt XIV. 1758. priznao je herojske kreposti Franje de Geronima, ali je proces beatifikacije usporen zbog političkih napada na isusovce i kasnijeg ukinuća reda. Blaženim ga je 1806. proglasio Pio VII., a svetim 1839. Grgur XVI. Spomendan mu se slavi na dan smrti – 11. svibnja.
Teološki gledano, sveti Franjo de Geronimo ostaje iznimno važan primjer „urbane evangelizacije“. Stoljećima prije suvremenih rasprava o novoj evangelizaciji, on je shvatio da Crkva mora ići na periferije grada, među ranjene i izgubljene. Njegov apostolat pokazuje kako autentična katolička evangelizacija uvijek sjedinjuje navještaj istine, sakramentalni život, socijalnu ljubav i osobnu svetost. U njemu se snažno očituje i ignacijevski ideal: tražiti „veću slavu Božju“ ne u izvanrednim teorijama, nego u potpunom predanju konkretnoj misiji koju Bog povjerava.
