Kupareove marijanke
Màrijin je odnosni pridjev, tj. označava ono što se odnosi na Mariju. U katoličkoj uporabi pri tom se u pravilu misli na Blaženu Djevicu Mariju. U vjerničkom govoru ustaljeni su izrazi: Marijino bogomajčinstvo, Marijino bogomaterinstvo, Marijino djevičanstvo, Marijin hvalospjev, Ime Marijino, Marijino krilo, Marijina krunidba, Marijino majčinstvo, Marijino materinstvo, Marijino mjesto, Marijina molitva, Marijin pohod, Marijino poslanje, Marijina poslušnost, Marijin poziv, Marijino predodređenje, Marijin primjer, Marijino prikazanje, Marijin pristanak, Marijine radosti, Marijino rođenje, Srce Marijino, Marijina suradnja, Marijina svetost, Marijina uloga, Uznesenje Marijino, Marijino začeće i Marijine žalosti. Od pridjevâ koji se odnose na Majku Božju Crkveni himni Milana Pavelića imaju: čistoća Djevičina, Marijin sin, sinak Djevičin i sluge Marijine, a Rajmund Kupareo (1914.–1996.) u svojim pjesama ima: majčino ime, Gospina kosa, Gospine pčele i Gospina tvrđava.
Osnova je u imenu Màrija marij-, nominativni je nastavak -a. Dodavanjem različitih dometaka, primjerice -anac, -anski, -anački, -anka, ishodišnomu liku Marij- i mijenjanjem konteksta tvore se nove riječi s novim značenjima.[1] Dometkom –ānac (marìjānac) ili -anac (marijánac): pripadnik Družbe Marijine (osnovane 1817.); u množini marìjānci ili marijánci; Marijánci: naselje kraj Donjega Miholjca; dometkom -anāčkī:[2] marìjānačkī / marijànačkī): ustanova koja se odnosi na marijance (družba, pomladak, rezidencija); dometkom -ānskī (marìjānskī):[3] na Marijin način, poput Gospe, Majke Božje (blagdani, čašćenje, godina, pobožnost, svetište…); u svjetovnom smislu: Marijanski otoci, Marijanska brazda; dometkom -ānka[4] (marìjānka): osoba ili predmet ženskoga roda koji se odnosi na Mariju, pripada Mariji ili joj je svojstven, kao – što se ovdje inaugurira – pjesma o Mariji.
Rukovet pjesama o Blaženoj Djevici Mariji Rajmund Kupareo nazvao je: „Marijanski hvalospjevi“.[5] Uz tamo skupljenih 20 pjesama u stihu, ovdje su pridodane i tri pjesme u prozi.[6] Sa stajališta tradicionalnih lirskih vrsta, marijanke su ode Majci Božjoj.
Te su pjesme nadahnute:
- zazivima (4): iz Lauretanskih litanija: Majko dobroga savjeta, Tješiteljica žalosnih;[7] iz Litanija Reda propovjednika: Morska zvijezdo i iz vlastitoga marijanstva i mariologije: Majka bjegunaca;
- molitvom Gospina pozdravljenja (4): Veliki angelus, Slavonski angelus, Večernji angelus i Otočki angelus;
- pobožnom predajom o Gospinu zemaljskom i prekogrobnom životu (6), tj. o uzor-vjeri, neuništivoj nadi, nenadmašnoj ljubavi, brižnom majčinstvu i zagovorništvu svoje djece: Gospa pozdravlja uskrsloga Isusa, Balada o Gospinim pčelama, Legenda [I.], Legenda [II.], Grlice i Krunica;
- osobnom bliskošću s Gospom (9): Gospa i ja dočekujemo proljeće, Tajni hodočasnik, Poziv Bijeloj Gospođi, Molitva Gospi za posljednju uspavanku, Svijećnica, Gospina tvrđava u mom selu, Marijo!, Kraljici svibnja i Majko milosrđa!
Blaženu Djevicu Mariju fr. Rajmund oslovljava s: Majko (deset puta), Marijo (četiri puta), Gospo (tri puta) i Gospođo (jedan put).
Kupareove marijanke nastale su u Dubrovniku 1932. i 1937., u Vrboskoj 1937., u Starome Gradu na Hvaru 1937., u Zagrebu 1942., 1945. i 1994., u Koški u Slavoniji 1943., na Váhu u Slovačkoj 1947., u Nijmegenu u Nizozemskoj 1947., negdje na putu od Nizozemske preko Belgije i Francuske do Španjolske 1948., u Madridu 1948., u Santiagu u Čileu 1951. i na Hvaru 1980.[8]
Molitvenoj usmjerenosti na Majku Božju pridonijela je i činjenica da je fr. Rajmundova rođena majka Katica Kupareo rođena Beritić (23. VI. 1888. – 14. IV. 1938.) umrla mlada, s 49 godina, u prvoj godini njegova svećeništva, kad su njemu bile 23 godine.
Rekli su o ovom pjesmokrugu
Vinko Nikolić:[9]
Kraj Krista, Kupareo je opjevao i Njegovu uzvišenu Majku, pa neke od njegovih pjesama po svojoj djetinje toploj i poetičnoj jednostavnosti možemo staviti uz one Sudetine o Mariji. To je ona slatka (ne sladunjava) poetičnost o Mariji iz našega davno umrla djetinjstva i uvele bijele mladosti, koja je kao uzvišena plava Vizija svečano prolazila kroz opojna polja ljiljana, dok su skladni Angelusi posipali zvijezde i tišinu; o Mariji zaštitnici naših drevnih svetišta, u koja smo s našim već pomrlim majkama bosonogi polazili na zavjete; o Mariji Majci, kojoj su pjevali gotovo svi naši pjesnici, od Marulića do Kuparea, jer ona je svojim svetim materinstvom približavala duši našoj dogme naše vjere i kao blaga utjeha s blagoslovom silazila na naše ojađene duše. Toj Mariji majci Kupareo je spjevao lijepih stihova.
Mato Marčinko:[10]
Pjevajući Mariji i o Mariji, on ne ponavlja opća mjesta marijanskoga pjesništva. U svakoj se njegovoj pjesmi osjeća vlastiti doživljaj, svaka je pjesma prožeta nepatvorenim osjećajem. A za opis tih doživljaja i osjećaja pjesnik je uporabio prikladan sebi svojstven izraz (Gospa i ja dočekujemo proljeće). Zdravomariju, tu pjesmu od sviju stariju, zemlja sluša kao očarana. Natječući se, ustrajno je zvone zvona i mole usta (Veliki Angelus). Na Gospine ruke slijeću pčele kao na medonosni cvijet. Jer „njezine su ruke nosile Krista“ (Balada o Gospinim pčelama). Pjesnik s torbom zavjetnih darova, oslonjen o štap praotaca, hodočasti do Gospinih brjegova „da zagrabi vodu iz vječnoga pramena svoga roda“ (Tajni hodočasnik). Zdravomarija na otocima zrači osobitim zanosom. Ona je molitva i uzdah i ljudi i prirode (Otočki Angelus).
Ana Diklić:[11]
Marijanski hvalospjevi variraju mnoštvo apokrifnih motiva o Gospi u intimnom doživljaju njezine nazočnosti. Prevladavaju osjećaji sklada prirode i ljudskih molitava. To su pjesme koje su i na planu stiha skladne i melodiozne.
Davor Šalat:[12]
Pjesnik Mariju ne vidi samo kao metonimiju Crkve, nego i kao metonimiju narodne sudbine; usko povezanu s domovinskom poviješću i aktualnošću. Ta se povezanost ne odčitava samo na razini narodnoga kolektiviteta i njegovih teških povijesnih kušnji. Sveprisutnost Marijina majčinskoga duha jednako se smještava i u razne inscenacije domovinskoga krajolika, njegove posvemašnje uraslosti u katolički univerzum… Osobito su zanimljive marijanske pjesme u kojima se pjesnik oslanja na maštovitost i u kojima se marijanski motivi ne deriviraju iz dogmatsko-teološke i pučko-tradicijske sfere, nego i iz nečega što bismo mogli nazvati modernim kršćanskim legendama… Marijanske su pjesme Kupareu prilika za zornu inscenaciju bića i stvari koje se unutarnjim simbolizacijskim kvalitetama uzdižu do razine univerzalnih značenja u teološkoj, povijesnoj i društvenoj dimenziji. Jedna od takvih pjesama u kojoj se istodobno zrcali konkretna, ali i univerzalna situacija, povijesno progonstvo mnogih Hrvata nakon Drugoga svjetskoga rata, ali i univerzalni čemer svih svjetskih bjegunaca, jest Majka bjegunaca iz 1948. godine… Unutar hrvatske marijanske lirike Rajmund Kupareo autor je jednoga od najdojmljivijih opusa, dapače nekih od najboljih hrvatskih marijanskih pjesama uopće. (Opširnije ovdje.)
Tomislav Baričević:
Kupareo s Marijom često druguje, pred njezinim likom povjerljivo se osobno jada, u njezine svetišta rado navraća i na njezinu adresu dostavlja poštu i mnogih njemu znanih potrebnika, poglavito naroda hrvatskoga. Pjesnikov uzajamni životni odnos s Gospom odiše blizinom, razumijevanjem majke i djeteta. (Opširnije ovdje.)
Rajmund Kupareo, Marijanski hvalospjevi
Majka dobroga svijeta
Ti ljubiš, dijete, nedužnost plavih ljubica,
Ali znaj da one žive u kupinama
Između drača.
Zato budi miran, jer trnjem boli ovijena
I tvoja nevinost postat će jača!
Ti ljubiš, dijete, zvončiće nježnih zumbula,
Ali znaj da oni šire valove mirisa,
A ne zvuka.
Zato budi miran, jer mnogi će čuti Kristov zov
Radi mirisa tvojih muka!
Ti ljubiš, dijete, plamen crvenih tulipana,
Ali znaj da se vatra brzo troši
Kô i to cvijeće.
Zato budi miran ako brzo izgoriš,
Jer to je početak tvoje vječne sreće!
[1937.]
Gospa i ja dočekujemo proljeće
Gledaj, Gospo! Sustali i pripeti o hridine borovi
Opet podižu glave i šire ruke:
Grle anđela proljeća.
Onog istog koji je k Tebi jednog jutra došô
Prije mnogo stoljeća.
Razveselih se i ja, jer mi je navijestiti prišô
Da ću iz Tvoga krila primiti na ruke ovog ljeta
Onoga koji je ovog mjeseca u Tvoje krilo sišô,
Djevice sveta!
Znam, Gospo, posivjet ću u naponu mladenačke sreće
Kô grmlje uz putove koje podjeda prašina
mnogo godina.
Al’ meni je dosta da jednom na ruke
primim Gospodina,
pa makar usnuo kao malovjeko proljetno
cvijeće.
U bolnici [u Dubrovniku] prije svećeničkoga ređenja [1937.]
Veliki angelus
Još zamro nije prvi pozdrav anđeoskih usta…
Kô očarana – sluša zemlja tu pobožnu pjesmu staru,
Od sviju stariju.
Ne znaš da li su ustrajnija zvona koja zvone
Ili usta koja mole
Zdravomariju.
Sve je na zemlji po zvuku tog zvona odmjereno:
Na njegov se glas umorno polje budi,
I lađe trče da u pjeni operu lice.
Na njegov se glas u podne krijepe sunce i ljudi,
A uvečer zaspu djeca, šume i ptice.
Čini ti se tako, dok čitavom zemljom jedna pjesma ječi,
Da su svi zvonici u jedan uzidani
I sva zvona u jedno salivena
I svi konopi u jedan povezani,
A Gabrijel Božji da poteže konop
I s nebom pjeva divnu ariju,
Dok zemlja, ljudi i more pobožno mole
Zdravomariju.
[1937.]
Gospa pozdravlja uskrsloga Isusa
Znala je da će doći treći dan prije svanuća.
On je to njoj mnogoput pred smrt govorio.
I kad se potresla zemlja od silna ganuća,
Što zasjaše opet oči Boga koji je sve stvorio,
On je ušô k njoj kroz vrata a da ih nije otvorio
I donio prvoj vijest svoga uskrsnuća.
Nije se usudila da Ga zagrli (premda joj se lice od žara zagrijalo)
Iz Njegova tijela nadzemaljsko je svjetlo izbijalo,
I vatra je gorjela u dubinama ruku i nogu
Što se po sobi u dugim plamenima gubila.
Ona je klečeći Njegove rane ljubila
I duboko se klanjala svojemu Bogu.
A kad je poljubila ranu na prsima što je,
Pričini joj se da bi svi ljudi u njoj mogli da stoje.
Ni opazila nije da ju je On zagrlio
I otkrio tajnu zbog koje je u smrt pohrlio.
Šutjela je (velika je sreća šutljiva kô morska dubina)
I slatko osjećala ljubav svojega sina.
[1937.]
Slavonski angelus
Prigiba se klasje zvonu Božjeg hrama.
U tišini sluša pozdravljenje bijelo:
– Anđeo Gospodnji navijestio vama
Da iz vašeg zrna sazda Isus tijelo.
Po njivama kleči Angelus[13] i moli,
Uz motiku sluša glas što patnje liječi:
– Mi smo skromno klasje, hrana ove doli,
Neka bude nama prema tvojoj riječi!
Kad Tijelovo dođe, blagdan Božjeg gosta,
Angelus će javljat’ iz visine hrama:
– Klas, gle, naših njiva Tijelom Božjim posta,
I prebiva s nama.
Koška u Slavoniji, 1943.
Večernji angelus
Suspregla dolina rad i uzdisaje.
Teče mala rijeka, pjesmom orubljena.
U dnu tamnom stoji ribareva sjena,
Trstikom u ruci ritam vodi daje.
U šumi zvonikom jedno stablo posta,
S kog angelus pjeva s glazbalom u ruci.
Od radosti šire lukovi se mosta,
Sjaju se nad vodom kao slavoluci.
Skinuo je ribar kapu s glave bijele,
Trstiku na pozdrav spustio u vodu:
To prolazi Ona u čarobnu brodu,
Blagoslov joj ruke zemlji ovoj dijele.
Prekrio sam oči, da se sjetim kraja
U koji će Ona još večeras stići:
To dom je moj dragi, to moja domaja,
Tamo bih ja htio, Gospo, s tobom ići.
Uzmi me sa sobom! Nadoći će zima,
A ja ribar strani kog nitko ne žali.
Daleko su moje obale i žali.
Uzmi me sa sobom da umrem na njima!
Váh u Slovačkoj [1947.]
Balada o Gospinim pčelama
Tako je bila Marija lijepa
Da su se za njom jagmile pčele,
Pa kad bi časkom prestala s poslom,
Na njene ruke one bi sjele.
Jer te su ruke nosile Krista,
Iz njih je slatko jeo i pio.
Pčele su znale da je med njihov
Djetetu Božjem posebno mio.
Bile su tužne što žive malo
I što im krila ne traju duže.
One bi htjele barem još jednom
Isusu ljubav s medom da pruže.
Zato ih Gospa vječnima stvori:
U svijeći ljubav gori im bijela.
Jer, što su svijeće tu na oltaru
Rojevi nego usnulih pčela?
Svijećnica 1948.
Legenda [I.]
Isusa je Gospa vodila na šetnju
Gdje brjegova nema, da noge ne rani.
A anđeli sveti svaku Božju kretnju
Osuli bi cvijećem sprijeda i po stani.
Potoci su za njim trčali po polju,
Da mu ljube stope koje zemlju poje,
A leptiri zlatni Njemu bi za volju
Zastavice tkali u tri krasne boje.
Na taj posjet sveti zemlja ova sjeća:
Tu je mnogo djece, mnogo, mnogo cvijeća…
Nijmegen u Nizozemskoj [1947.]
Legenda [II.]
Izišla je iz crkve, sva u bjelini
nije htjela biti Madonom koju samo časte.
Sjela je na travu tamo gdje mlada lipa raste
među djecom u sredini.
Leptiri su pravili vijenac njezinoj glavi
i skladno mahali krilima do njezinih nogu.
Majke su nosile djecu što još hodati ne mogu
i u čudu gledale bijelu pojavu, tu na travi.
Ona je pričala djeci o anđelima
koji su je pratili za života,
u tuzi, veselju, strahu i miru.
Djeca su gledala anđele u svakom leptiru.
Bila je to divota:
svaki različit, svaki drukčije boje.
Jedna joj majka pruži svoje dijete
čije su ruke naličile slomljenoj grani.
Kad ga je stavila u krilo, postadoše svježe
kô proljetni jorgovani.
Poljubi nježno dječje glave,
digne se u oblake lagana kao sjena.
Djeca usnuše zanesena
sanjajuć’ o Djetetu
koje u zlato pretvara sve što dira:
anđele, zvijezde i rojeve sićušnih leptira.
[1994.]
Majka bjegunaca
Ime smo tvoje zazivali drago
Gazeći potoke i virove rijeka.
Medalja il’ čislo jedino bijahu blago
Kojim smo srcu kupovali lijeka.
A to je srce kadionik bijeli
Što se njiše da bi sačuvao vatru,
Koju su mu dušmani oteti htjeli,
Da s njime nadu u ognjište satru.
Ti nas shvaćaš. Ta i ti si bježala prenoseći
U krajeve daleke to čedo tvoje.
Oprosti, što ti mnogi od nas zavide na sreći,
Jer nije ponio sa sobom dijete svoje!
[1948.]
Tajni hodočasnik
Doći ću, Majko, s torbom na leđima,
Zavjetnih punom darova.
Oslonjen o štap što je pređima
Olakšao uspon do tvojih brjegova.
Sjest ću pod lipu, na krilo starog kamena,
Kolijevku što povijest mojeg roda krije,
Da zagrabim vodu iz vječnoga pramena
Koja još u njegovim žilama bije.
Pred tobom su uzeti štake ostavljali,
Da koljena svoja u zanosu prignu.
Barjake su ratnici uz oltar postavljali,
Da bdiju kroz stoljeća, dok novi ne stignu.
Doći ću sam, jer druge priječe poslovi,
Noseći suze muževa i žena.
I zastavu dragu da je blagosloviš,
Pa da se vrati posvećena.
Ne zaboravi, Majko, pročitat’ romarima
Imena Tvojih hrabrih vitezova,
Što život položiše pred tvojim oltarima,
Da bi se hodočašća zaputila nova!
[1948.]
Tješiteljica žalosnih
Consolatrix afflictorum
Zašto i sad noć priželjkujete mrku
Da vaše suze pobere,
Kad se još sunce Velebitom vere
Da poljubi pastiricu u trku?
Vašu zemlju krasnu vječni led ne bije.
Ona rađa ruže, mladež nasmijanu.
Zvijezde se u njenom kupaju Jadranu,
A u svakom boru proljeće se krije.
Neka vaše oči budu ožarene
Vatrom što u zjeni vaše djece gori!
O, da znate kako u nečujnoj zori
Od vašega plača srce im se prene!
Ne dajte da očaj ovlada vas slijepo!
Brjegovi vas vaši neizmjerno ljube.
Pustite da nada do njih digne stube,
A tad je zacijelo i umrijeti lijepo!
[1948.]
Poziv Bijeloj Gospođi
Proslijedi svoj put, o Gospođo Bijela!
Ima još naroda kojima si mati.
Proslijedi svoj put tamo gdje žive Hrvati,
Hrvatska te moli izagnana cijela!
Čekaju te, Majko, ljudi izmoreni,
Što ne smiju žice svog logora prijeći.
No ti možeš k njima, samo odmah kreni,
Jer jedino tebi žele tajne reći!
Onda se zaputi u svetišta stara!
Brojna su, Majko! Po njima ljubav sudi!
Uz cestu ćeš sresti mrtvoga romara,
Komu kroz trobojku prostrijeliše grudi.
Uvidjet ćeš, Majko, da smo samo tvoji,
Iako mač smrti nad glavom nam maše.
Hrvatske se sjeti, zlatne zemlje naše,
Jer sat na zvoniku posljednji čas broji…
Na prolazu Fatimske Gospe, Madrid, 1948.
Molitva Gospi za posljednju uspavanku
Ti prva si obujmila vječnost,
a prekinula nisi s vremenom.
Zvjezdana klizaljko, po kojoj je Noći Svete
na zemlju sletjelo božansko dijete,
nakrcano grijeha naših bremenom.
Tek kasnije, mnogo kasnije,
kad susrelo se s nama,
i njemu je bivalo sve jasnije,
u gorkim mukama,
što znači tama,
bol u srcu,
rane na nogama
i rukama.
O, ti, što u svome uspavljuješ krilu
i veselo Dijete i mrtvoga Boga,
bezizgledno čekanje o nit je tanku
života našeg objesilo silu.
Majko, kraj našeg sjedni samrtnog loga
i božićnu pjevaj uspavanku!
[1993.]
Grlice
Kô pepeo tamni uličnih prosjaka
I tihe i skromne kô njihove želje,
Grlice vire pod krovom od dasaka
I uzdišu tužno kô iz priče prelje.
Gospa ih za Krista prinese u hramu,
Zamjenu je njima napravila staru.
Ništa našu bolje ne predstavlja dramu
Od nedužnih dviju ptica na oltaru.
Već najljepša oka počela su blijedit’
Pod pepelom tuge zbog sreće što minu.
O, grlice Božje, spremni smo vas slijedit’,
Samo da nam Vječni spasi domovinu!
[1951.]
Krunica
Vijenac spleten od raznobojnih ruža
Proljeće Gospi s Navještenjem pruža.
Biserje bajno u Gospinoj kosi
Gospi Ljeto za Uznesenje nosi.
Košaru punu bijelih krizantema
Jesen Gospi za Ružaricu sprema.
Saonice jelkama nakrcane
Zima joj šalje za božićne dane.
[1994.]
Otočki angelus
Smireno je sišô niz obronke gole,
Šapat mu se čuje od luke do luke:
To borovi stari Pozdravljenje mole
I sklapaju trudne iskrivljene ruke.
Granje im se k zemlji s godinama svija,
Sve dok se u šator čarobni ne zgusne.
Uvečer im zato ponajviše prija,
Angelus kad dragi na krilu im usne.
[1980.]
Svijećnica
Svatko od nas jutros dobio je na dar
Posvećenu svijeću što svijetli i grije,
A dušom se našom ustalasô plamen
Vjere koja tajne svih nebesa krije.
Zanijele nas nisu lažne luči tame,
Niti njena blaga, niti ljudska mnijenja.
Ta, mi dobro znamo kamo ćemo doći,
Kad završe dani našeg očišćenja.
Samo da nam duha ne uzmanjka jakog
Sve dok poziv vječnih začujemo zvona!
I mi ćemo zlatno zagrliti Dijete
Kao nekoć ruke starca Simeona.
A sad nam je svijeću upaljenu držat’
I po teškoj stazi ići mirno, dugo.
Rukama je čvrsto zakriliti treba,
Jer vjetar je jak i svjetlo vara drugo.
Kad dogori jednom, strah nas ne će biti
Da smo još daleko cilju svoje sreće,
Jer baš tada Svjetlo oblit će nas novo,
I svijeće nam ove više trebat ne će.
[1932.]
Morska zvijezdo
Tebi smo darovali dušu našeg nemirnog mora
S algama sitnim i ribama tajnih dubina,
O, Ti znaš dobro da nema na zemlji čitavoj stvora,
Koji bi volio zvijezde kô srce ribarskog sina!
Jer sve su naše čežnje u čaši plavoga mora:
Tu nam je i dom, i hrana, i ponos, i sreća.
Pa što nam još treba, kad nas Ti gledaš s neba.
Zar ičija sreća može biti veća?
Učini da još dugo mornari k Tebi okreću oči
U oluji mraka, gdje nada prestaje svaka!
I da ribe lete za našim svijećama u noći
Kô što mi za sjajem Tvojih čeznemo zraka!
Čuvaj nam more i vjeđe ne sklapaj nad njime,
Jer Ti znaš najbolje, dokle su naše međe, gdje nam je gnijezdo,
Koje nisu mogle izbrisat nikakve oseke ni plime,
Jer se iz njih čuo pjev: “Zdravo, morska zvijezdo!”
[1945.]
Gospina tvrđava u mom selu
Naborana, pocrnjela od starosti, Gospina tvrđava
Kô stara baka bdije nad sudbinom varošana
Smijući se glasno, kad djeca skaču po njoj i broje joj zubove;
Naričući gorko, kad dozna za smrt dragih sumještana.
Jer kad su se negda naši predci borili s Turcima
I bježali u gore nemajući zaklona u selu,
Podigoše nad crkvicom tvrđavu, da se brane i da mole,
A nakostrušena tvrđava okupila bi varoš cijelu.
Ali ima jedna slika na drvu iznad glavnog oltara,
Po njoj se crkva zove, a puk je naziva Gospa od Karitadi,
A stajala je jednom nad uzglavljem bolesne starice, koja ju je
Bježeći pred Turcima nosila sa sobom obrane radi.
Ta draga Gospa od Milosti uvijek nam isprosi kišu,
Kad osušena polja u vrućici buncaju i drijemaju
Ta draga Gospa od Milosti uvijek nam rastvori krilo,
Kad umorne duše besplodne su, jer milosti nemaju.
Od onda su uvijek naše misli zatvorene u staroj tvrđavi,
Kad nam opasnost prijeti,
U njoj je odgojeno cijelo moje selo, jer u njoj nam je Majka
I Križ Sveti.
A draga, stara tvrđava oprezno straži nad mojim selom
I svaki dan postaje sve crnja radi velikih briga i muka,
Možda osjeća, da je novom naraštaju postala odveć stara
I da je ne susreću više djetinji pogledi njezina puka.
Vrboska, 1937.
Marijo!
Tvoje su ruke bijeli kandelabar na kojem je položeno Svjetlo svijeta.
Tvoje ruke ne možemo zamisliti bez Isusa.
I kad bismo svoja umorna srca naslonili na Tvoje ruke,
naišli bismo zacijelo na srce Kristovo.
U nestalnosti sutrašnjice tražimo oslon Tvojih ruku.
A nije ni najmanje teško prepoznati Tvoje bijele ruke
između milijuna ruku okrvavljenih i iznakaženih.
U Tvojim je rukama „Svjetlo koje rasvjetljuje narode“.
U prisilno zamračenje srdaca unesi Svjetlo koje si Ti porodila.
I nastat će tihe, intimne večeri, u kojima ćemo se skupljati oko Tebe.
Pričat ćeš nam krasnu priču o dvjema grlicama, koje su svoj život položile za Isusa.
I zato svaka bijela duša poslije smrti poleti u nebo u obliku grlice.
Učini da i s nama bude tako!
Nemoj nam nikada sakriti svoje ruke, makar ih bio led naših zlodjela.
Jer što bismo bez Tvojih ruku i svjetla na njima?
Marijo, unesi Svjetlo u naše dane!
[1942.]
Kraljici svibnja
I ovoga krvavoga svibnja, skriveni u cvijeću naših cvjetnjaka i voćnjaka,
upravljamo Ti žarku molitvu za srca tužnih majki današnjice.
Daj im osjetiti dio Tvoje beskrajne radosti, kad nađu svoju izgubljenu djecu,
raspršenu po bojištima svijeta.
Koliko si suza prolila u ona tri dana, dok si tražila maloga Isusa!
A mnoge majke ne plaču tri dana nego već tri godine.
Ti najbolje znaš što znače njihove suze.
Daj im osjetiti dio Tvoje bezmjerne jakosti, kad začuju tužnu vijest.
Ti si držala u krilu mrtva Isusa, a naše će majke uzalud pružati ruke za nestalom djecom.
Spusti na te neznane ruke Svoga Sina, da osjete blizinu neba,
kamo su pošla njihova djeca.
Marijo!
Ti znaš da nitko ne dršće od straha koliko srca naših majki.
Svako bezimeno bojište ispisano je majčinim imenom.
Umirući neprijatelji postaju braća u zazivu toga imena.
A Ti, velika majko, učini, da svi živi postan braća u zazivu Tvoga imena!
Nek tišina svibanjskoga jutra siđe u srca naših majki!
Nek im cvijeće odmori tužne oči!
Nek im draga zvona dočaraju slavu uskrsnuća u kojem nestaju sve suze i uzdasi!
Marijo!
Blagoslovi srca naših majki koja stvaraju svijet!
Iz toga blagoslova nek iziđe ljepši, novi naraštaj, odraz njihove ljubavi.
Nek i naša gruda bude lijepa, plemenita i dobra kao srca naših majki koja Ti blagosloviš!
[1942.]
Majko milosrđa!
Jesen zaključava vrata svojih spremnika da osigura zimu kruhom i vinom.
A mi siromasi zemlje zaključat ćemo se u Tvoja svetišta
da isprosimo od Tebe Kruh vječnoga života.
Zima je na vratima, majko!
Zima, kojoj je snijeg i led naših brda tek blijedi okvir i dječja igračka.
Zima je to srca koje se nema kamo zakloniti.
Ti si nam simbol ljubavi, dobrote i milosrđa.
Ljubav je Tvoja zgrijala Isusa u hladnoj špilji,
a po dahu živina mogao se smrznuti
kao što bi se smrznuo i po dahu cijeloga čovječanstva
koje širi zadah mržnje, krvi i strasti.
Dobrota je Tvoja podržala križ Isusu.
Jeruzalemske žene još su više ražalostile Njegovo Srce
i otežale breme križa jer su rodile bogoubojice.
Sve majke današnjega naraštaja ne će olakšati njegov križ koji je danas mnogo teži,
jer izgleda da nije načinjen od drva, nego od najtežega željeza.
Milosrđe Tvoje u nebu ne pozna granice jer je u Tvojim rukama riznica neba.
Majko milosrđa, daj veliku milost svijetu: da bude milosrdan!
[1] Naglasnu silinu cijele riječi u svim tipovima tvorenica drži i određuje dometak pa se stoga naglasak pomiče s prvoga sloga ishodišne riječi prema kraju riječi.
[2] Pridjevi na dočetno -skī, -čkī imaju naglašen sustavni ili pretposljednji slog.
[3] Pridjevi na -ānskī dolaze na osnove koje imaju glasovnu zaprjeku za kraći dometak -skī: božànskī, čovječànskī, djevičànskī, katolíčānskī, kranjčevìćānskī, kr̀šćānskī, kȕćānskī, malòbraćānskī, nadčovječànskī, nazarèćānskī, pretkr̀šćānskī, proročànskī, ranokr̀šćānskī, starčevìćānskī, šekspirìjānskī (shakespìrōvskī). U tu skupinu dolaze i pridjevi posuđeni iz latinskoga na -ānus, u kojima je -us zamijenjen hrvatskim dometkom -skī: ambrozìjānskī, arìjānskī, gregorìjānskī, gvardìjānskī, julìjānskī, kartuzìjānskī, marìjānskī (od Mărĭānus), meridìjānskī, mesìjānskī, pretorìjānskī, sicilìjānskī, talìjānskī, terezìjānskī, venecìjānskī, viktorìjānskī.
[4] Imeničke izvedenice na -ānka znače:
stvar: cȑtānka, čìtānka, kàjdānka, písānka, vjèžbānka;
voćku: kàlānka,
pjesmu: jadòvānka, marìjānka, milòvānka, tugòvānka, uspàvānka;
zabavu: čàjānka, pìjānka;
stanovnicu: Dúbljānka, Grúžānka, Korčùlānka, mjȅštānka, sùmještānka, Nerétvānka, Plȍčānka, Smòkovljānka, Sȕstjepānka.
[5] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 87–108.
[6] Objavljene u mjesečniku Gospina krunica (Zagreb), XXVII/1942.: Marijo! (br. 2, str. 35) i Majko Marijo! / Kraljici svibnja (br. 5, str. 131), Isusova majko! / Majko milosrđa! (br. 8–10, str. 227). Pod alternativnim naslovima zadnje dvije su objavljene u Kupareovoj drugoj zbirci pjesama Nad kolievkom srdca, Zagreb, 1945., str. 60–61.
[7] U ustaljenom hrvatskom prijevodu litanijâ zaziv glasi: Utjeho žalosnih, a na latinskom Consolátrix afflictórum kao i u podnaslovu Kupareove pjesme.
[8] U uglatim je zagradama naznačena godina kad je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kad je nastala.
[9] Vinko Nikolić, Pjesnik Rajmnund Kupareo, u Buenos Airesu u listopadu 1960., u: Rajmund Kupareo, Blagoslov zvijezda, Buenos Aires, 1961., str. 126–127.
[10] Tomislav Heres, Pjesnički životopis Rajmunda Kuparea, Marulić (Zagreb), XXV (1992.), br. 1, str. 23–24.
[11] Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9–10, str. 943; Ana Diklić, Lightsign, Most / The Bridge Literary Magazine (Zagreb), 9–10/1995., str. 153.
[12] Davor Šalat, Značajke Kupareove marijanske lirike, Kolo (Zagreb), 25 (2015.), br. 1, str. 69–75, passim.
[13] Angelus je latinska riječ za anđeo, a kako je to i početna riječ molitve o Utjelovljenju Sina Božjega i Marijinu pristanku, tako se naziva i Pozdravljenje (Anđeosko ili Gospino pozdravljenje), to jest molitva na koju zvono s crkve zove u jutro, o podne i u večer.
