Petak, 30 srpnja

Bogoobjaviteljica Marija – razmišljanje uz Bogojavljenje


Čitanja: Iz 60, 1-6; Ps 72, 1-2.7-8.10-13; Ef 3, 2-3a.5-6; Mt 2, 1-12


U svojoj neizmjernoj dobroti prema ljudima Bog se uvijek milosrdno i velikodušno objavljivao. Istina, na različite načine, sukladno njihovoj sposobnosti da ga prime, od govora u svijesti i savjesti, do onog posebnog govora kada se još izričitije objavljuje pojedincima tražeći od njih da to prenesu narodu. U tom smislu razumijemo ono što reče pisac Poslanice Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima” (1,1). Budući da je usredotočen govoriti izabranom narodu, ne spominje one objave i drugima, a za koje znamo iz Svetoga pisma koje nam opisa više takvih situacija u kojima se Bog objavio pojedincima poput Noe, ili pak vidiocu i vraču Bileamu tražeći od njega da ne proklinje Izraelce. Osim toga, čak i u Novom zavjetu u nekoliko situacija Isus hvali vjeru nekih pojedinaca koji nisu pripadali Božjem narodu (npr. kafarnaumski stotnik, žena Kanaanka, itd.). Njima možemo pribrojiti i sveta Tri kralja. Mnogim ljudima se Bog očitovao putem savjesti i u njihovom životnom traženju, a uz to se objavljivao i po izvanrednim zahvatima koji dosižu svoj vrhunac u Isusu.

Gospodinova Majka Marija može biti izvrstan sažetak i primjer Božjeg očitovanja, počevši od savjesti, pa sve do onog najuzvišenijeg očitovanja koje kulminira utjelovljenjem i rođenjem Sina Božjega. Ona koja je živjela pred Gospodinom čisto i neporočno imala je jasnu svijest o njegovoj prisutnosti u svijetu, te isto tako čistu savjest kojom mu je služila. Bila je svjesna da je on stvorio svijet i ljudska bića, te da ljudi imaju utisnute tragove njegove prisutnosti i ljubavi, dobrote i volje, sukladno kojima trebaju živjeti slijedeći ispravnu savjest. To je značilo da je osjećala savjest kao mjesto Božjeg očitovanja, te je nije živjela kao autonomnu sposobnost, već kao njegov dar. Ali Bog je očitovao svoju volju ne samo putem savjesti, već je putem proroka i svoje izričito objavljene riječi otkrivao još jasnije put kojim je čovjeku hoditi. I ne samo to, već je otkrivao i svoje buduće planove i otajstva ljudskoj naravi skrivena. To što je bilo poznato prorocima i drugim svetim ljudima kojima je Bog govorio, Marija je vrlo dobro znala i bez prestanka je meditirala. Štoviše, Bog joj je otkrivao svoju volju i otajstva snagom svoga Duha na još očitiji način, pogotovo što je, sačuvavši je od grijeha, postavio i pretpostavku da ona dublje uđe, osjeti i doživi otajstva koja je on naviještao po prorocima i koja je odlučio po njoj ostvariti.

I naposljetku, s obzirom na objavu koja se dogodila po Sinu, Marija je imala daleko povlaštenije mjesto nego ijedan drugi čovjek. Otajstvo koje su proroci slutili, ona je primila u naručje i vidjela ga svojim očima. Ono što je drugima bilo u sjeni i izmaglici, ona je motrila očito i otvoreno. Ono što su proroci tek nazrijevali, Mariji je darovano cjelovito. Svemogući Bog je njoj, dajući joj svoga jedinorođenoga Sina, povjerio cijeloga sebe, svu svoju ljubav. Ako je ikome od ljudi dao sebe, onda je to na izuzetan način bila Marija kojoj nije bilo uskraćeno ništa. Ako se nekoć objavljivao ocima i prorocima, sada je učinio izuzetan dar onoj koja je postala Majkom njegovu Sinu. Njoj je do kraja izgovorio svoju neizrecivu Riječ koju nitko prije nje nije mogao do kraja izgovoriti. Na taj način su Božje teofanije ljudima dosegnule svoj vrhunac. A time što joj je Bog izgovorio do kraja svoju Riječ, primila je svu objavu, te je snagom Božjom začela, dala mu ljudsku narav i omogućila da bude pravi čovjek. Tako je Marija ponizno prihvatila puninu Bogoobjavljenja, primila u svoje srce Sina Božjega, te ga potom donijela na svijet.

A nakon što je primila Božje objavljenje, Marija postaje prva objaviteljica ovog konačnog zahvata Božjega kada je Bog ‘konačno progovorio po Sinu’, ili kako će Pavao reći da je ‘u punini vremena poslao Sina svoga’. Zato time što objavljuje nadilazi sve prethodne objave, jer je njoj povjerena ova bolja i punija, konačna objava Božje ljubavi prema svijetu. I kao što se njoj prvoj Bog objavio i dao joj da ga pogleda licem u lice, tako je ona bila prva koja je to Božje Lice pokazala svijetu pokazujući im Sina Božjega. Bog je u njoj pripremio prebivalište svome Sinu, a nju je osposobio svojom milošću da ga prva može pogledati i razmatrati. Sve što je primila kroz Božje očitovanje: milost i ljubav, riječ i obećanja, mir i utjehu, milosrđe i spasenje, sve je velikodušno posredovala drugima. Jer Bog koji se objavljuje i otkriva, očekuje da oni kojima se objavio svjedoče o njemu.

Zato Marija cijelim svojim životom ne čini drugo, već očituje Boga i njegovu dobrotu i ljubav. Tim više kad primi Krista kao najveći Božji dar, ona upravo njega treba očitovati. Isusa ne čuva samo za sebe, već ga želi pokazati kao onoga tko je ključ čitave ljudske povijesti i povijesti spasenja. Zato nas Evanđelisti izvještaju o tome kako ga je ona pokazala pastirima, ali isto tako im je pričala o tom djetetu da su oni mogli dalje ispripovjediti (usp. Lk 2,17). Jednako tako kada dolaze Mudraci s istoka tražeći novorođenoga židovskog kralja, ugledat će ‘dijete s Marijom, majkom njegovom’ (Mt 2,11), gdje opet s pravom možemo zaključiti da im je ona sve pripovjedila o njemu. Po njoj se, dakle, dogodilo prvo bogojavljenje – bogoočitovanje ljudima koji su ga bili voljni primiti, ne samo pripadnicima Božjega naroda, već i svim drugim ljudima dobre volje. A ona je svoju zadaću bogoobjaviteljice vršila u jednostavnosti i radosti, s osjećajem poniznosti i ponosa u isto vrijeme, pa je zamolimo da i nama danas bude bogoobjaviteljica kao što je to bila Trojici kraljeva.