Čemu nam treba zahvalnost
Zahvalnost za to tko Bog jest ide u srž onoga što jesmo u Kristu.
Gilbert Keith Chesterton jednom je rekao kako je zahvalnost
„gotovo najveća od svih ljudskih dužnosti, a ujedno je i gotovo najteža.“
To jest najveća od ljudskih dužnosti, jer kako je Pavao pisao Crkvi u Korintu: „Što imaš da nisi primio?“ (Prva Korinćanima 4, 7). Posebno je teško u godini poput ove, jer na toliko puno načina vidimo kako bi stvari mogle biti bolje.
Kad je život sjajan, lako je biti zahvalan. Međutim, kad je život težak, izražavanje zahvalnosti može biti čudno, a ipak duboko svjedočanstvo svijetu.
Prije nekoliko godina sveučilišni psiholozi proveli su istraživanje o zahvalnosti i zahvaljivanju. Podijelili su sudionike u tri skupine. Ljudi u prvoj skupini svakodnevno su vježbali vježbe poput pisanja u dnevnik zahvalnosti. Izvijestili su o višoj razini budnosti, odlučnosti, optimizma, snage te manje tjeskobe i napetosti nego nadzirana skupina. Nije čudno da su isto tako bili puno sretniji nego sudionici kojima je rečeno da svaki dan popisuju sve loše stvari koje su im se dogodile.
Jedan od psihologa zaključio je da iako je praksa zahvalnosti ključna za većinu religija, njezine se koristi protežu na opće pučanstvo, bez obzira na vjeru ili nevjeru. Predložio je da svatko može povećati svoj osjećaj blagostanja već samo nabrajanjem svojih blagoslova.
Kao što je moja kolegica Ellen Vaughn napisala u svojoj knjizi Radical Gratitude („Temeljna zahvalnost“), nitko se sporiti da zahvalnost nije krjepost. Jer jest. Ali, kaže Ellen, brojanje naših blagoslova i prizivanje stajališta zahvalnosti prema onomu koga-se-to-može-ticati, na način Pollyanne, nije dovoljno.
Što radimo kada nas udari rak – imam dvoje djece koja su se s njim borila – ili kada nam umru voljeni, kada se nađemo usred slomljenosti i stvarne patnje? Tu, kaže ona, zahvalnost postaje temeljna.
Iako se često isprepliću u životu Kristova sljedbenika, postoje zapravo dvije vrste zahvalnosti. Jedna je drugotna, s druga prvotna.
Drugotna vrsta jest zahvalnost za primljene blagoslove. Život, zdravlje, dom, obitelj, sloboda, puna čaša hladne limunade u dan žege – to je način razmišljanja poduzetna cijenjenja svih dobrih darova.
Američki teolog Jonathan Edwards nazvao je zahvalnost za takve blagoslove „naravnom zahvalnošću“. To je dobra stvar, ali ta zahvalnost ne dolazi naravno – ako uopće dolazi – kada stvari krenu loše. Ne može nas poduprijeti u teškim vremenima. Niti sama po sebi istinski ugađa Bogu. I, da se poslužimo Isusovim riječima, čak i pogani mogu zahvaljivati kada stvari idu dobro.
Dublji, prvotni oblik zahvalnosti Edwards naziva „milosnom zahvalnošću“. Ona ne zahvaljuje za primljena dobra, nego za to tko Bog jest: za Njegove značajke – Njegovu dobrotu, ljubav, moć, izvrsnosti – bez obzira na primljene milosti. I to je pravi dokaz da Duh Sveti djeluje u životu osobe.
Ta milosna zahvalnost za to tko Bog jest isto tako ide do srži onoga što jesmo u Kristu. Ona je odnosna, a ne pogodbena; tiče se povezanosti s Njim, a ne uvjeta. Makar se naš svijet rušio, mi smo sigurni u Njemu. Izvor naše radosti, ljubav Boga koji nas je stvorio i spasio, ne može se utrnuti ni jednom jedinom postojećom silom (Rimljanima 8, 28–39). Ljudi koji su ispunjeni takvom temeljnom zahvalnošću nezaustavljivi su, neukrotivi, preplavljeni onim što je Clive Staples Lewis nazvao „dobrom zarazom“ – nadnaravnom, osvježavajućom Božjom ljubavlju koja privlači druge k Njemu.
I to, više od bilo kojih riječi koje bismo mogli izgovoriti, snažno je svjedočanstvo našim bližnjima kako je Božja moć stvarna, a Njegova nazočnost doista važna, čak i u svijetu punom slomljenosti, ali i blagoslova.
Chuck Colson
