Fra Slavko Barbarić – duhovni voditelj

Prenosi se dvanaesto poglavlje iz knjige Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 166–185.

 

Mjesečnik Informativnoga centra Mir Međugorje Glasnik mira u broju 11/2010.[1] osvrnuo se na lik i djelo fra Slavka Barbarića u povodu desete obljetnice njegove smrti. Javili su se svojim člancima ili osvrtima:
fra Mate Dragićević, Fra Slavko Barbarić – život i djelo, str. 8–9 i 14;
fra Petar Ljubičić, Neumorni i uzorni fratar i blažena duša, str. 10–11;
don Mirko Barbarić, salezijanac, Fra Slavkov se hod nije zaustavio, str. 12–13;
fra Ivan Landeka, stariji, Dat ću ti svoje misto na groblju, str. 15;
fra Marinko Šakota, Otkad sam počeo upoznavati fra Slavka, mnogo sam lakše razumijevao Krista i evanđelje, str. 16–17;
s. Lidija Glavaš, Pogled mu je k vrhuncima težio, str. 18–19;
fra Mario Knezović, „To je onaj što je po brdin oda“, str. 34;
fra Miljenko Stojić, U nebo zagledani, str. 38. U svemu osam sudionika, 14 stranica teksta.

Naspram ovim napisima u kojima se uglavnom hvali osoba ili osoba i djelo pokojnoga oca Barbarića, pravedno je i pošteno čuti i drugu stranu medalje, koja će se na temelju njegovih rukopisa, zapisa i pisama izložiti, tako da čitatelji mogu nepristrano procijeniti koliko se takav lik i djelo može veličati s njegove redovničke i crkvene strane. Ograničavamo se uglavnom na ono razdoblje kada je on po dekretu bio međugorski kapelan, od 17. kolovoza 1984. do 6. rujna 1985. i na sva ostala njegova izmicanja pastoralnim dekretima u drugim župama i nezakonitu pastoralnom zalaženju u spomenutu župu. Međugorski se fenomen samo usputno spominje, kao lakmus-kušnja, gdje je otac Barbarić pokazivao boje svoga karaktera.

Kratka biografija

Slavko Barbarić rođen je u Dragićini kod Čerina, 11. ožujka 1946. kao četvrto od šestero djece. Osnovnu je školu pohađao u Čerinu, a sjemenišnu gimnaziju u Dubrovniku (1961.–1965.). U novicijat Hercegovačke franjevačke provincije stupio je 14. srpnja 1965. Filozofsko-teološki studij počeo u Visokom, nastavio u Sarajevu, a završio i diplomirao u Schwazu u Austriji (1966.–1971.). Svečane zavjete položio je u La Verni 17. rujna 1971. Zaređen je za svećenika u Reutteu u Austriji 19. prosinca 1971. Kao član franjevačke zajednice u Frohleitenu u Austriji, pastoralno je djelovao u mjestu i pohađao Bogoslovni fakultet u Grazu gdje je magistrirao iz pastoralne teologije 1973. godine. Prema dekretima Biskupskoga ordinarijata otac je Barbarić djelovao u Čapljini, u Mostaru, u Međugorju, u Blagaju i na Humcu. Preminuo je na brdu Križevcu, 24. studenoga 2000. kao nezakonito nastanjeni dušobrižnik u međugorskoj župi. Pokopan je u mjesnom groblju Kovačici. Srednja škola u Čitluku naslovljena je njegovim imenom: dr. fra Slavko Barbarić.

Jurisdikcije i kontradikcije

Da odmah napomenemo s obzirom na pojmove. U Zakoniku kanonskoga prava iz 1917. redovito se rabi izraz jurisdikcija, iurisdictio, ovlast, koju biskup podjeljuje svećeniku radi ispovijedanja. U Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. ne nalazimo više pojam iurisdictio, nego facultas, ovlast ili dozvola za ispovijedanje. Ali u praksi i nakon 1983. ostao je izričaj jurisdikcije. Kanonska je misija posebno crkveno poslanje kojim biskup ovlašćuje nekoga svećenika da dušobrižnički, župnički, djeluje u jednoj župi vršeći službu naučavanja ili propovijedanja, službu dijeljenja sakramenata i upravljanja župom. Ili župnoga vikara – kapelana u ovisnosti o župniku.

Čapljina, 1973.–1978.

Provincijalat traži potrebnu jurisdikciju i kanonsku misiju od Ordinarijata za oca Barbarića kao kapelana u Čapljini, 18. rujna 1973. Ordinarijat mu daje ovlast ispovijedanja i kanonsku misiju 22. rujna 1973. U Čapljini je ostao do 1978. Te je godine otišao na studij u Freiburg, gdje je proboravio više godina.

Mostar, 1982.–1984.

Provincijalat oca Barbarića predlaže za kapelana u Mostaru, 10. srpnja 1981. Ordinarijat mu podjeljuje kapelanske ovlasti definitivnim dopisom 18. kolovoza 1981. Službu je preuzeo tek 1982.

U Freiburgu je studirao psihologiju, a usporedno je radio i doktorat iz religiozne pedagogije koji je obranio 1982. Iste je godine postigao i naslov psihoterapeuta.[2] Pod datumom 4. studenoga 1982. međugorski kroničar o. Vlašić zapisao je u župnu kroniku:

„Na večeru kasno stigao nam je novopečeni doktor fr. Slavko Barbarić. Došao je pravo k nama, jer mu je, kako reče, ovdje srce ostalo“.[3]

Neposlušan i neistinoljubiv

Od 1982. do 1984. otac je Barbarić dekretiran da djeluje kao duhovni pomoćnik u Mostaru. Bio je posebno zadužen za vjeronauk mladima, studentima. Glasnik mira piše:

„Zbog poznavanja glavnih europskih jezika i neizmjerne ljubavi prema Majci Božjoj, još dok je bio u Mostaru svaki je slobodni trenutak posvećivao radu s hodočasnicima u Međugorju“.[4]

Dakle, umjesto da sav svoj rad i dan posveti mostarskomu pastoralu, brojnoj mladeži i katoličkim studentima, on „svaki slobodni trenutak“ hrli u Međugorje i provodi sate i dane s „hodočasnicima“. Za te svoje slobodne izlete i prelaženje u drugo dušobrižničko područje, za koje nije bio određen, nikada nije pitao Biskupski ordinarijat. Sve je radio po svojoj samovolji. U kontradikciji sa svojom jurisdikcijom i kanonskom misijom!

On u jednome svom pismu 1997. kardinalu Vinku Puljiću piše da je u Međugorju „pastoralni radnik“ već petnaest godina, tj. od 1982.[5] Za Mostar dekretiran, u Međugorju djelatan.

Kada se pojavio na Ordinarijatu 14. rujna 2000., razgovarali smo i o toj njegovoj nekadašnjoj „službi“ u Mostaru. Preuzimam iz svojih bilježaka:

– Ti se pozivaš da Ti je kardinal Kuharić dao dozvolu da radiš u Mostaru?, rekoh mu. On će na to:

– Biskup mi Žanić nije dao potvrdu da držim seminare u Mostaru, 1982.–1984. Otišao sam kardinalu Kuhariću i Kardinal mi je izdao potvrdu koju sam dao mostarskoj policiji.

Uzvratio sam mu:

– Ne vjerujem da se kardinal Kuharić miješao u jurisdikciju drugoga biskupa. Donesi mi fotokopiju te Kardinalove potvrde!

– Nisam ostavio fotokopiju, odgovorio je.

– Lako je doći do fotokopije na Duhovnom stolu u Zagrebu! I ništa od toga. Samo još jedna puka neistina!

Međugorje, 1984.–1985.

Provincijalat je predložio oca Barbarića za župnoga vikara u Međugorju 16. kolovoza 1984. Biskup je Žanić, ne znajući za njegovo dvogodišnje izbivanje iz Mostara, niti za tu njegovu „potvrdu“ od kardinala Kuharića, odobrio premještaj i podijelio mu potrebne pastoralne ovlasti istoga dana.

Novi je kapelan u Međugorju naslijedio o. Tomislava Vlašića i ubrzo postao „duhovni voditelj“ djeci, „vidiocima“,[6] odnosno kako on sam piše u kronici 2. rujna 1984.:

„Ostajem ovdje, nadam se Božjom providnošću izabran, da nastavim voditi ono što je ovdje postala tradicija“.[7]

I preuzeo je pisanje župne kronike, osobito o „ukazanjima“. Kronika je u fotokopiji redovito dostavljana Biskupskomu ordinarijatu u Mostaru.

Pod istim nadnevkom, 2. rujna [1984.], novi je kroničar zapisao o svom prethodniku:

„Ne mogu a da se ne osvrnem na ono što se danas dogodilo. Fra Tomislav Vlašić je premješten u Vitinu. Oprostio se danas na pučkoj misi. Sva je crkva bila dirnuta i u suzama. I s pravom. Tomislav ostaje u povijesti ovih ukazanja svijetli lik. Zaista je bilo proročki i junački doći nakon zatvaranja fra Joze Zovke i nastaviti posao. Koliko je utrošio truda i muke, koliko pastoralne razboritosti i molitve, to nikada nitko neće moći pravo ocijeniti. Milost ga je Božja izabrala i poslala. On je odgovorio i djelovao. Svojim pastoralnim i duhovnim iskustvom kanalizirao je onaj veliki izvor koji je provreo na dan ukazanja. Jednako mudro pun Duha Božjega vodio je vidioce, župu i hodočasnike. Uza sve pozitivno djelovanje svaki se dan morao boriti s napadima i opasnostima koje su htjele uništiti ovo što se događa u Međugorju“.[8]

Nije ovo jedino mjesto gdje se zajedno spominju tri korifeja međugorskoga fenomena: Barbarić, Vlašić, Zovko.

Na Barbarićev prikaz primijetili bismo sljedeće.

Prvo, otac Barbarić dokazano nema pravo kada ovako uzdiže svoga kolegu oca Vlašića, koji je „proročki i junački“ došao nakon zatvaranja fra Joze Zovke u Međugorje, jer je i o. Vlašić sve činio na svoju ruku, bez pitanja i odobrenja Biskupskoga ordinarijata. Njegov je boravak i djelovanje u Međugorju kanonski zatraženo i odobreno tek godinu dana kasnije.[9]

Drugo, oca su Barbarića radikalno opovrgnuli događaji koji su slijedili: otac Vlašić nije ostao „u povijesti ovih ukazanja svijetli lik”, jer su ga 2008. kao tvrdoglava neposlušnika njegovi vrhovni poglavari otpustili iz Reda Manje braće i zabranili svim franjevcima u talijanskim i hrvatskim franjevačkim provincijama da ga primaju pod svoj krov pod sankcijom gubitka službe,[10] a na njegovu vlastitu molbu, Sveta ga je Stolica razriješila svih svećeničkih dužnosti i obveza, uključivši i celibat, zabranjujući mu bilo kakve izjave o „međugorskim ukazanjima“.[11] Konačno, 2020. izopćen je iz jedinstva s Katoličkom Crkvom. Očito su bili duboki razlozi za takve krajnje sankcije. Kao da se „svijetli lik“, suprotno Barbarićevu neistinitu proroštvu, pretvorio u „mračni“ lik.

Zapisničar otac Barbarić nastavlja 2. rujna 1984. u Kronici:

„Svjedok sam kao nitko drugi, jer sam s njim punih 13 mjeseci bio zajedno u sobi… Samo kad se sjetim svih napada sa strane Ordinarijata, onda imam dovoljno razloga kazati: I Tomislavovo ponašanje i odgovori i postavljanje prema biskupu, molitve i postovi unatoč svim ocrnjivanjima su jedan od dokaza da je ovdje – Kraljica Mira“.[12]

Doznajemo, evo, iz vlastitih usta i pera oca Barbarića da je on osobno, dok je formalno bio duhovni pomoćnik u Mostaru, s ocem Vlašićem „punih 13 mjeseci bio zajedno u sobi“, u Međugorju bez znanja i odobrenja Ordinarijata, a vjerojatno i Provincijalata. Vlašićevo ponašanje za novoga je kapelana Barbarića dokaz da je „ovdje – Kraljica Mira“. Temeljiti „ukazanja“ na necrkvenu ponašanju međugorskih neposlušnika oca Vlašića i oca Barbarića može biti samo izravan dokaz da su „ukazanja“ bez ikakva temelja, kao što su, uostalom, izjavile i biskupske komisije, i mjerodavni biskupi, i Biskupska konferencija!

Zbog necrkvena ponašanja kapelana Barbarića biskup je Žanić još 3. siječnja 1985. zatražio od Provincijalata da ga se premjesti iz Međugorja. Nije na to bilo pisana pozitivna odgovora. Biskup je intervenirao još jednom, 30. siječnja 1985., ali se opet oglušio i otac Barbarić i Provincijalat.

Pod datumom 30. siječnja 1985. otac Barbarić bilježi u Kroniku:

„Provincijalat je poslao dopis od 29. siječnja 1985. br. 55 u kojem saopćuje da fra Slavko Barbarić po Biskupovom zahtjevu treba biti premješten iz Međugorja. Poslali su i fotokopiran Biskupov dopis br. 1/85. od 3. siječnja. Dakle, njegov prvi dopis ove godine. Zanimljivo je da je Provincijalat čekao, skoro pun mjesec dana da saopći fra Slavku Biskupov zahtjev. Tu mu se savjetuje da ode Biskupu i s njim razgovara u duhu sv. Franje. Ostali smo svi pogođeni, ali ne iznenađeni ovim dopisima“.[13]

Dok su Ordinarijat i Provincijalat poduzimali odluke o premještaju, izričito je intervenirala „međugorska pojava“, objavljujući preko „vidjelaca“ osobnu želju koju je otac Barbarić razumio kao „dekret“, mimo svakoga crkvenoga ususa, da fra Slavko ostane kao „voditelj“ svih pojedinosti i bilježaka, kao kroničar župe, dok ne prestanu „viđenja“. Naime 3. veljače 1985. otac Barbarić u župnoj Kronici donosi vlastitu bilješku o sebi samome:

„Viđenje je bilo kao i obično. Večeras nešto kraće nego ovih dana. Samo dvije minute. Prisutni su Marija, Ivan i Jakov. Bila je poruka za fra Slavka, kako je obećano jučer u viđenju. Izrečena je preko Ivana. Glasi kako slijedi: ‘Ja bih željela da Slavko ostane ovdje, da vodi sve pojedinosti i bilješke da na kraju moga dolaska imadnemo jednu preglednu sliku o svemu. Ja ću moliti ovo vrijeme za Slavka napose i za sve koji rade u ovoj župi’.“[14]

„Pojava“ se ne osvrće na odluke crkvenih poglavara o premještaju neposlušna kapelana, nego izražava svoju „želju“ da fra Slavko ostane kao stalan svećenik i određuje ga da „vodi sve pojedinosti i bilješke da na kraju moga dolaska imadnemo jednu preglednu sliku o svemu“.

Kapelan se Barbarić stao grčevito držati „želje“ koju izražava ta nepriznata pojava. Pokazalo se da od toga nije ništa istina, nego sve sama utvara fra Slavkova i manipuliranih „vidjelaca“. Otac će Barbarić 2000. godine umrijeti, a „ukazanja“ će se nastaviti istom svakodnevnom učestalošću. I nije poznato tko je, nakon toga, zadužen za „voditelja svih pojedinosti“ i bilježničara „pregledne slike“ događaja do prestanka „viđenja“, kako ih fra Slavko redovito naziva.

Pod datumom 4. veljače 1985. otac Barbarić zapisuje:

„Danas je fra Slavko razgovarao sa fra Jozom Pejićem i sa biskupom Pavlom Žanićem. Sav razgovor sa fra Jozom se može svesti na nekoliko točaka:

– On je spreman učiniti za Međugorje sve što može;

– Prigovara da smo mi koji ovdje djelujemo premalo kontaktirali s Biskupom i da nismo ni najmanje njegove zahtjeve slušali, što bi njemu – Provincijalu – olakšalo manevre;

– I zadnji argumenat svega jest, da je Biskup koji govori riječ najodgovorniji i on može bez navođenja razloga premještati”.[15]

A iz razgovora s biskupom bilježimo ovu fra Slavkovu:

„Priznao je s jedne strane da nema protiv fra Slavka još težih dokaza kao protiv fra Tomislava Vlašića, ali da i fra Slavko za svaku stvar ima deset tumačenja“.[16]

Podsjetit ćemo se još na tu biskupovu karakteristiku Barbarićeva ponašanja.

Evo i intervencije splitskoga nadbiskupa s obzirom na nepremještaj. Pod datumom 5. veljače 1985. fra Slavko piše kako je nadbiskup Franić u Dubrovniku,

„3. veljače 1985., molio usmeno biskupa Žanića da ne razmješta osoblje. Biskup Žanić je rekao: Hvala!“[17]

Ne samo nadbiskup Franić, nego se i navodna međugorska noćna pojava ponovo zauzela za svećenike, da ih biskup ne „progoni“. Dne 6. veljače u 23 sata, uru prije ponoći s Križevca šalje poruku preko „vidioca“ Ivana biskupu Žaniću:

„Oče, nemojte progoniti moje svećenike, glasnike Božje riječi, ako već u moj dolazak ne vjerujete i moje vjesnike preko kojih dajem poruke i vodim ih u život. Oče dragi, poslušajte moje riječi i zauzmite stav. Počnite raditi“.[18]

Otac je Barbarić razgovarao s biskupom Žanićem na Humcu 5. svibnja 1985. i zabilježio:

„Razgovor je trajao oko 15-tak minuta, a sadržaj i povod je moj premještaj. Biskup je odlučno još uvijek za to da ja budem premješten“.[19]

Posebna je uvučenost dr. fra Slavka Barbarića u razrješenje afere oko omotnice Ivana Dragićevića, 1985. godine, s obzirom na „veliki znak“, od kojega nije bilo ništa osim naivna najavljivanja i Barbarićevih neistina. Vidi o tome opširnije objavljene članke,[20] koji se ovdje objavljuju s određenim dopunama.

Blagaj, 1985.–1988.

Biskup po treći put inzistira, pismom od 20. srpnja 1985., da se otac Barbarić premjesti. O tome fra Slavko piše 26. VII. 1985. u Kronici da je došao tajnik Provincije i

„donio zahtjev od biskupa Žanića da se mene premjesti u roku od tjedan dana. Dekret je potpisan 20. srpnja 1985, pod brojem 589/85. Razlog je što se nisam držao uredaba i naredaba koje sam navodno dao kod zadnjeg razgovora“.[21]

Sada počinje grčevita borba protiv dekreta i premještaja, jer je otac Barbarić uvjeren: ako on ode iz Međugorja, Međugorje će biti razoreno. Pod datumom 27. srpnja 1985. piše:

„Već su počele dolaziti reakcije na Biskupovo pismo. Mnogi su se fratri uzbunili i već mnogi vjernici. Razgovarali smo nakon večere fr. Tomislav Vlašić, Jozo Zovko, Ljudevit Rupčić, Dobroslav Stojić, ja i kasnije se pridružio župnik […]. Dogovorili smo se da o tome treba razmišljati. U svakom slučaju treba nešto poduzeti, jer odgovornost je na nama za ove događaje. Konkretni koraci su objaviti stav fratara, možda pokupiti potpise, pa poći Provincijalu, te Biskupu, angažirati javnost saopćujući očite namjere Biskupove da ovo sve uništi“.[22]

Pod datumom 28. srpnja 1985. o. Barbarić piše da je p. Gianni Sgreva (r. 1949.) razgovarao s provincijalom, koji mu je

„rekao da on ima i drugih koje može staviti, a da sam ja imao svoju dužnost za seminare i mlade, ali da sam sve ostavio i ‘pobjegao’ u Međugorje.“ I nastavlja: „Ako najesen prihvate Međugorje oni koji će nijekati sve i biti ‘poslušni’, postoji zaista opasnost da se sve razruši“.[23]

– Iz ove je rečenice vidljivo kolika je fra Slavkova vjera u nadnaravnost međugorskoga događaja, a kolika u vlastitu stručnost i sposobnost oko uzdržavanja međugorskoga fenomena!

Dana 1. kolovoza 1985. Barbarić piše u Kronici:

„Mnogi me pitaju što je sa mojim premještajem. Pravoga odgovora nema još nitko od nas. Svi osjećamo da treba nešto činiti, ali što i kako. U svakom slučaju treba posao u Međugorju biti nastavljen i to pod svaku cijenu. Ne smije se izdati“.[24]

Fra Slavko se Barbarić oslanja čak na „unutarnji govor“ don Stefana Gobbija (1930.–2011.) da će ipak moći ostati u Međugorju, a pogotovo „dokle Gospa bude htjela“. Pod datumom 6. kolovoza 1985. bilježi:

„Prije podne se pozdravio sa mnom don Gobbi. Rekao je da će doći koncem listopada i da mu se čini da je imao nutarnji govor, da ću ja moći ostati. Jedno znam: dokle Gospa bude htjela naći će se načina da ostanem i služim. Ne smatram se neophodnim ovdje, to bi bila neistina i preuzetost, ali je neophodno služiti“.[25]

Otac Barbarić 17. kolovoza 1985. piše:

„Ljudi me sve češće pitaju kad ću ići iz Međugorja. Ništa ne odgovaram. Vidjet ćemo!“[26]          

Provincijalat je 5. rujna 1985. predložio oca Barbarića za kapelana u Blagaj. Ordinarijat je to odobrio 6. rujna 1985. Fra Slavko bilježi u međugorsku Kroniku pod danom 6. rujna 1985.:

„Mene su premjestili u Blagaj. Znam da je to po traženju Biskupovu. Što mogu ako sam pogriješio što sam nastavio vjerovati i djelovati u smislu osvjedočenja! Ja osobno nisam mogao drugi put izabrati. Ako sam zbog ovoga kriv, onda moja ‘krivica’ nije zaslužila ovakve poteze. Međutim, onaj određuje tko ima vlast! Pa neka i bude! Znam bit će problem zbog talijanskog i francuskog, ali će se valjda opet nekako stvari srediti. Fra Tomislav Vlašić će biti rasterećeniji u Vitini, jer dolazi još jedan kapelan – fra Ante Perković. Fra Jozo Zovko je sada bliže, naime u Tihaljini, i on će moći više pomagati. Bogu hvala!“[27]

Tu je opet na okupu međugorska „trojka“: fra Jozo Zovko iz Tihaljine, fra Tomislav Vlašić iz Vitine i fra Slavko Barbarić iz Blagaja! Ali se fra Slavko ne da iz Međugorja.

Biskup je intervenirao još i 10. rujna 1985. i zatražio da fra Slavko mirno napusti Međugorje.

U Kronici 20. rujna 1985. Barbarić bilježi:

„Bit ću u Međugorju koliko to bude Gospa htjela, jer je moja prisutnost ovdje na svoj način čudnovata“.[28]

On je odlučan u slušanju „poruka“ svojih „vidjelaca i vidjelica“, a ne svojih redovničkih i crkvenih poglavara!

Ipak je u nedjelju 22. rujna 1985. imao sv. Mise na Buni i u Blagaju. Ali se opet vratio u Međugorje, jer mu je blagajski župnik rekao da može ostati cio tjedan. Pita se kako će biskup biti zadovoljan ovakvim „premještajem“.[29] I on sam takav „premještaj“ stavlja pod navodnike, i sam uvjeren da „za svaku stvar ima deset tumačenja“. Kroz to vrijeme svoga „kapelanovanja“ u Blagaju otac Barbarić često ide u Međugorje i propagira međugorski fenomen. Vodi župnu Kroniku. Neumorno piše. Obilazi svijetom zajedno s pojedinim „vidiocima“. Tumači svijetu „poruke“.

Glasnik mira o tome ovako:

„Da ga zaštiti od komunističkog progona, uprava Provincije premješta ga službeno u Međugorje gdje ostaje do rujna 1985. godine. I tu smeta službenim strukturama, te ga se opet službeno premješta, ovaj put u Blagaj za župnog vikara gdje formalno ostaje od 1985. do rujna 1988. godine. Tijelom i na papiru je u Blagaju, ali duhom i srcem, a onda i tijelom, i nadalje u Međugorju u službi mnogobrojnih hodočasnika i svih potrebitih ljudi“.[30]

Čini se da nitko nije bolje prikazao fra Slavka dušobrižnika kao crkvenoga neposlušnika kao taj tekstopisac: „Tijelom i na papiru u Blagaju, ali duhom i srcem, a onda i tijelom, i nadalje u Međugorju“. Eto kontradikcije! Oteo se buntom i neposluhom „službenim strukturama“. I sada bi ga zato trebalo kovati u zvijezde! Da nam bude uzorom redovničkoga i crkvenoga života!

Humac, 1988.–1991.

Nakon što je proveo „na papiru“ u Blagaju tri godine, a „tijelom“ u Međugorju, Provincijalat predlaže fra Slavka za kapelana na Humac, 15. rujna 1988. Biskup odobrava premještaj odmah sutradan. Formalno je kapelan na Humcu, a uglavnom djeluje u Međugorju. O tome opet čitamo u Glasniku mira:

„Od 1988. do 1991. pomoćnik je meštra novaka na Humcu gdje ujedno obnaša i službu župnog vikara. No i u to vrijeme najviše je u Međugorju među hodočasnicima, ali, zanimljivo, uvijek je stizao obaviti svoje dužnosti na Humcu“.[31]

To znači: po biskupovu dekretu župni vikar na Humcu, po redovničkoj odredbi pomoćnik meštra novaka, a po svojoj vlastitoj samovolji „najviše je u Međugorju među hodočasnicima“. I čovjek stiže obaviti sve „svoje dužnosti“. Nije samo „zanimljivo“, kako piše Glasnik, nego pravo „čudo“, i humačko i međugorsko! Uostalom i on je sam priznao i zapisao, 20. rujna 1985., da je njegova „prisutnost ovdje na svoj način čudnovata“.

Ponovo predložen za Humac, 1991., ali o. Barbarić prelazi u Međugorje, 1991.–2000.

Provincijalat je u Tabuli personarum – Rasporedu osoblja predložio fra Slavka opet na Humac 24. srpnja 1991. Biskup je Žanić odobrio premještaj načelno: 30. srpnja 1991., a 2. rujna izdao dekret.[32]

Godine 1991. fra Slavko na svoju ruku prelazi s Humca u Međugorje, bez biskupova znanja. Glasnik mira i o tome:

„Početkom rata u Bosni i Hercegovini, kada većina starijih fratara kao prognanici odlaze u Tučepe, pojavio se problem ispovjednika u Međugorju. Na usmeno odobrenje tadašnjeg provincijala, pok. fra Drage Tolja, fra Slavko preseljava u Međugorje i ostaje sve do svoje smrti, koja ga je zatekla u petak u 15,30 sati 24. studenoga 2000. […]“.[33]

Biskupski ordinarijat o tome uopće nije bio obaviješten, a kamoli da bi izdao dekret fra Slavku za dušobrižničko djelovanje u Međugorju, što je bilo nužno. Agresorski rat bjesni u Hrvatskoj i BiH. Na Ordinarijatu je biskupska smjena, 1992./93.

Od 1993. nadalje više je dopisa razmijenjeno između Ordinarijata i oca Barbarića, a da novi biskup nije postavio pitanje njegova legalna djelovanja u župi, u uvjerenju da fra Slavko ima uredan dekret.[34]

Gubitak ispovjedne ovlasti i kanonske misije

Biskup je zatražio od Provincijalata da fra Slavko bude premješten iz Međugorja 1999. godine. Budući da je već godinama bez pastoralnoga dekreta u Međugorju, a ni tada nije htio otići iz župe, biskup mu je proglasio prestanak ovlasti ispovijedanja na području hercegovačkih biskupija, počevši od 20. veljače 2000.

Fra Slavko je u međuvremenu zatražio od biskupa reviziju dekreta, 7. veljače 2000. Biskup mu je još jednom potvrdio svoju odluku, 9. veljače 2000., tj. da će mu prestati ispovjedna ovlast naznačena dana ako ne ode iz međugorske župe.

Fra Slavko je uputio utok na rimske dikasterije. Kongregacija za evangelizaciju naroda tražila je od biskupa podatke o fra Slavku dopisom od 27. ožujka, a biskup je odgovorio 8. travnja 2000. zadržavši svoje stajalište, dok ne dođe fra Slavkov potpis na Izjavu o posluhu i konkretan posluh da se udalji iz Međugorja. Fra Slavko je Izjavu o posluhu potpisao 20. lipnja 2000., ali se nije dao iz Međugorja. Potvrđen mu je još jednom prestanak ispovjedne ovlasti na području hercegovačkih dijeceza, 30. kolovoza 2000.:

„U skladu s dosadašnjim relevantnim dopisima ovog Ordinarijata, posebno s dopisom od 21. veljače ove godine, prot.: 203/2000., ovim Vas obavještavam da u hercegovačkim biskupijama, napose u Mostarsko-duvanjskoj dijecezi,
1) nemate nikakve pastoralne službe, napose ne u Međugorju;
2) nemate ovlasti ispovijedati vjernike u Hercegovini;
3) nemate pravo ni na pastoralnu službu ni na ovlast ispovijedanja samim potpisom Izjave o poslušnosti, od 20. lipnja ove godine, dok se prijedlozi o Vašoj eventualnoj pastoralnoj službi ne suglase između Provincijalata i Ordinarijata.

Ako želite znati što je posrijedi, možete doći na Ordinarijat na razgovor, u kojem ću Vam protumačiti što budem znao i što se Vas tiče, a što pretpostavljam da i Vi dobro znate. Upozoravam Vas, ako budete nastavili u bilo kojoj formi pastoralno djelovati u Međugorju ili bilo kojoj drugoj hercegovačkoj župi, uslijedit će druge kanonske mjere“.[35]

Fra Slavko se doista pojavio na Ordinarijatu 14. rujna 2000. Razgovarali smo od 16.00 do 17.00. Bilo mu je teško što nema ovlasti ispovijedati, ali nije popuštao da ode iz Međugorja.

– Kako možeš ostati u Međugorju na temelju „Gospina dekreta“, i raditi „na crno“?

Fra Slavko: Ne znam kako je do toga došlo, ali ja sam prešao u Međugorje, kad su fratri otišli u Tučepe, 1991., kad su četnici bili u Dubravama.

– Ispovijedaš li?

Fra Slavko: Ne ispovijedam.

Ni nakon toga razgovora fra Slavko se nije dao iz Međugorja.

Svršetkom listopada 2000. još jednom mu je potvrđeno da ostaje bez ispovjedne ovlasti i kanonskoga poslanja:

„S obzirom na kanone koje sada navodite, i s obzirom na pismo koje ste mi prije uručili, jasno sam Vam više puta pisao i u više navrata obrazlagao da Vi u ovoj biskupiji – prema Zakoniku kanonskoga prava i odlukama mojih prethodnika – imate ispovjednu jurisdikciju vezanu uz crkvenu službu. Budući da ste na svoju ruku, bez znanja i odobrenja ovog Ordinarijata, napustili crkvenu službu u prethodnoj župi i samovoljno došli u Međugorje prije više godina da pastoralno djelujete, Vi ste se, po sebi, zbog takva neposluha, lišili ispovjedne jurisdikcije. To sam Vam sve protumačio i u više pisama, i proglasio u službenom glasilu Vrhbosni, 1/2000, str. 65.

Vi ste i u Izjavi o posluhu, od 20. lipnja prošloga, potpisali da Vam ispovjedna ovlast ovisi o crkvenoj službi.

Vi ni sada nemate nikakve pastoralne službe u ovoj dijecezi, jer nakon ovakve Vaše višegodišnje zloupotrebe ne prihvaćam nikakav prijedlog za bilo kakvo Vaše pastoralno djelovanje u Međugorju, iz Međugorja ili iz blizine Međugorja. Ali Vi želite i dalje raditi što Vi hoćete, i to upravo u Međugorju!

Što onda očekujete od dijecezanskoga biskupa?“[36]

Tako velik, a tako nepoznat!

Prema Glasniku mira, otac je Barbarić neustrašivi navjestitelj

„Gospinih poruka po čitavome svijetu“. Pokazao je „put do Boga milijunima ljudi“. Bio je „doktor teologije srca, a taj doktorat postigao je u Gospinoj školi u Međugorju“. Auktor je uvjeren „da je Gospa, kojoj je bio tako odan, rekla: Dobro došao, sine moj, u okrilje Oca i Majke i hvala ti što si se odazvao momu pozivu!“[37]

Drugi auktor slično ističe:

„Prokrstario je svijetom šireći Gospinu poruka mira i pomirenja“.[38]

Odnosno, kako piše treći člankopisac:

„milijunima hodočasnika u župi Međugorje utro put prema spoznaji Isusa Krista i veličini Isusove majke Marije“.[39]

A jedan se prigodničar u Glasniku ne može načuditi kako

„40 posto naših mladih ne zna ništa o fra Slavku“. On je „svojim predanjem u Gospinu apostolatu povezanim uz Međugorje, bio hodajuća ikona izvornoga pastira naših dana“. Taj je osvrtnik nekom zgodom gimnazijalcima u jednom našem hercegovačkom gradu „podijelio papirić na kojem je pisalo: Tko je bio fra Slavko Barbarić i što znate o njemu? Razumije se, odgovora je bilo raznolikih. Oko 60 posto mladih znalo je barem nešto o njemu vezujući ga uz Međugorje […]. Na jednom od papirića bijaše napisan odgovor kako je fra Slavko ‘onaj što je po brdin oda’.“[40]

Sablažnjiva privatizacija

„Viđenja“ su se redovito događala u „kapelici ukazanja“, u jednoj prostoriji staroga župnoga stana. Biskup je Žanić pismom od 25. ožujka 1985. naredio župniku i osoblju u Međugorju da se „ukazanja“ više ne događaju u toj kapelici.

Opet konzultacije s pojavom, ali ovaj put osobno fra Slavko, 26. ožujka 1985.:

„Osobno sam zapisao u dnevnik u kapelici tj. u Marijin dnevnik: ‘Gospe, Ti znaš da Biskup traži da idemo iz kapelice! Što nam Ti veliš?“ Evo i poruke: „Draga djeco! Što god vi učinili u ovom mjestu, Bog na poseban način djeluje. Ako vi želite ići negdje drugdje ja ću biti s vama, a moja je želja da dolazite ovdje. Sami odlučite da li ćete prihvatiti“.[41]

Nisu prihvatili biskupovu odluku, nego pojavinu želju. Ali samo još neko vrijeme.

Fra Slavko je promatrao kako se međugorska pojava ukazuje ne samo privatnim „vidiocima“ i „vidjelicama“ po Međugorju ili gdje se već nađu na bilo kojem mjestu, u brdu, u duhanu, u sobi, u dvorištu, nego i u privatnoj sobi časne sestre I., 25. listopada 1984., prema Kronici župe.

Vidjevši da „vidioci“ moraju poći iz kapelice, vjerojatno je smišljao kako dozvati pojavu i u svoju sobu. Tako je uspio premjestiti „viđenja“ iz „kapelice ukazanja“ u svoju vlastitu redovničku sobu. Ovdje donosimo neke podatke samo iz razdoblja kada je po dekretu boravio u Međugorju (1984.–1985.).

Pod datumom 31. ožujka 1985. čitamo prvi put vijest da je „viđenje“ bilo u „fra Slavkovoj sobi“.

„Pater Gianni Sgreva je od fra Slavka tražio oko 13 sati danas jedan dobar znak poslušnosti, da bi se njemu otvorio sutra put kod kardinala Oddija. Stoga su vidioci imali viđenje ne u kapelici nego u fra Slavkovoj sobi. Iz istog razloga nisu predmolili Vjerovanje i 7 Očenaša. To je učinio fra Slavko sam predmoleći ovu molitvu“.[42]

Dakle, fra Slavko „poslušao“: prenio „ukazanja“ iz kapelice u svoju vlastitu sobu.

„Vidjelica“ Marija kaže fra Slavku, 4. travnja 1985. s obzirom na biskupa Žanića, da je molila na brdu,

„da ga Gospodin obnovi i da joj je Gospa obećala dati znak na Uskrs za Biskupa jer ju je molila da mu dadne neki znak. Vidjet ćemo“,[43]

nada se o. Barbarić.

I vidjelo se: 7. travnja, na Uskrs, nije bilo nikakva znaka, pa čak nikakve ni Barbarićeve bilješke u Kronici. Sve puka izmišljotina i fra Slavka kapelana „Božjom providnošću izabrana“, kako se sam predstavio u Kronici, i Marije „vidjelice“, i pripisivanje sve neistine međugorskoj pojavi!

Međutim, sutradan, 8 travnja 1985. „viđenje“ opet u kapelici. Opet „poslušali“ želju pojave. I tako kroz nekoliko dana.

Pod datumom 11. travnja 1985. čitamo:

„Viđenje je bilo u fra Slavkovoj sobi”. I onda nastavlja o sebi: „Problem je obojici [nadbiskupima Franiću i Iannucciju][44] zašto do u potankosti nismo poslušali Biskupa i što se tiče kapelice, kao mjesta ukazanja. Franić je preko Marije dao pitati, da li da viđenja budu u sobi fra Slavkovoj. Gospa je rekla: Da. Vrlo je zadovoljan“.[45]

Ne zna se tko je zadovoljan: Franić ili Barbarić? Ili obojica? I onda počinje nizanka „viđenja” u fra Slavkoj sobi:

Dana 12. travnja 1985.:

„Viđenje je i večeras bilo u mojoj sobi.” Slijedi vijest: „Viđenje je bilo u mojoj sobi” kroz 23 dana: 18., 19. i 21. travnja 1985. Zatim 6., 9., 19. i 23. svibnja 1985. Zatim 2. lipnja, a 13. lipnja ovako: „Viđenje je bilo u mojoj sobi. Prisutni su Marija, Vicka i Ivan. Trajalo je oko 4 minute. Na viđenju su bili biskup iz Zaira, fra Ante Kutleša, te još neki bolesni. Prisutan je bio i fra Tomislav Vlašić.“ Potom, 22., i onda oko „obljetnice ukazanja tri dana uzastopna: 25., 26., i 27. lipnja. Ovoga posljednjeg dana: „Viđenje je bilo u mojoj sobi. Trajalo je oko tri minute. Prisutni su Marija i Ivan. Poruke nije bilo. Pomislio sam zato što ju je dala u utorak. Marija mi je rekla da je zaboravila. Sutra će pitati poruku“.[46]

I to se događa!

Pod nadnevkom 4. srpnja 1985.:

„Viđenje je bilo u mojoj sobi. Prisutan je samo Ivan. Trajalo je oko 3 minute. U svoju teku je zapisao poruku za mene: ‘Radosna sam zbog njega, jer čini velika djela šireći moje poruke i govoreći. Ja ću ovih dana na poseban način moliti za njega’.“[47]

Pojava točno kazuje ono što o. Barbarić želi čuti: Ona je radosna što fra Slavko „čini velika djela“, osobito što širi „poruke“. Uzvraća molitvom.

Dana 6. srpnja 1985. u Barbarićevoj sobi opsjednuta djevojka i njegov egzorcizam:

„Sinoć iza viđenja i danas oko podne do 13,30 u mojoj sobi je bila čudnovata borba. Jedna djevojka imenom A. iz Torina imala je neki čudan napad sa simptomima opsjednuća. Sinoć za vrijeme mise u parku je pala, vikala, psovala, grčila se, a onda opet zvala u pomoć na molitvu. Iza toga je ustala i sve bilo normalno. Ja sam ih zamolio da dođu na razgovor. Došli su oko podne i pričali o jučerašnjem događaju. Koliko se A. sjeća – vidjela je križ sa mnogo očiju koje prijete i smiju se. I dok smo o tome govorili opet ju je uhvatilo. Molili smo, vršili egzorcizam. Nikako nije mogla reći da se odriče sotone zauvijek. Nikako nije mogla govoriti ‘Slava Ocu’. Došla je i Vicka. Iako A. nije otvarala oči rekla je ili nešto iz nje: Sada ste mnogo jači“.[48]

Slično se dogodilo i 15. kolovoza, na Veliku Gospu:

„U mojoj sobi je danas bila velika borba sa opsjednutom E. iz Verone…. Kada sam izmolio egzorcizam, bila je vrlo umorna a onda postala agresivna. Prava borba je trajala do podne. Bili smo umorni i uzrujani“.[49]

– Fra Slavko vrši egzorcizam, a da uopće nije ovlašten za to. I to sve čini u svojoj sobi. Crkveni kanon 1172.,1 strogo propisuje: „Nitko ne može zakonito izricati zaklinjanja nad opsjednutima, osim ako je od mjesnog ordinarija dobio posebnu i izričitu dozvolu.“ Koliko nam je poznato, mjesni ordinarij biskup Žanić tu dozvolu sigurno ne bi dao fra Slavku Barbariću! Ali on to sam uzurpira.

Kroničar Barbarić nastavlja o „viđenjima“ u svojoj sobi: 18. i 25. srpnja 1985., 1. i 5. kolovoza („Gospin rođendan!“) i 15. i 22. kolovoza 1985.

– Iako je fra Slavko primio dekret od 6. rujna 1985. da se premjesti iz Međugorja u Blagaj, on i dalje bilježi privatna „viđenja“ u svojoj privatnoj međugorskoj sobi.

Tako se događa i 10. rujna; a 17. rujna 1985.:

„U mojoj sobi na viđenju su bile novinarke iz ‘Figaro’ i fotograf.“ Posljednje „viđenje“ prije odlaska u Blagaj bilo je 3. listopada 1985.

Knjige i molitvenici

Koliko ih je objavljeno? Prema Glasniku, trinaest. Ali vidjet ćemo kakvi su naslovi.

Put križa: „Preveden je na preko dvadeset jezika i postao molitvenik milijunima“, ističe jedan u svome prilogu u Glasniku. Tu bi tvrdnju trebalo dokumentirano potkrijepiti, i da je preveden na više od 20 jezika i da služi milijunima kao molitvenik.

– Na međugorskoj mrežnoj stranici Bibliografija fra Slavka Barbarića obuhvaća 110 naslova na raznim jezicima, na hrvatskom 16 naslova, od kojih su tri po dva izdanja, dakle svega 13 knjiga. Put križa u toj Bibliografiji nalazimo preveden na ne više od šest jezika, a ne na više od dvadeset!

Slavite Misu srcem; U školi ljubavi; Klanjajte se srcem mome Sinu; Slijedi me srcem; Molite zajedno radosna srca. „I ove su knjige prevedene na preko dvadeset jezika i prodane u milijunima primjeraka“,[50] dodaje isti člankopisac.

– U spomenutoj Bibliografiji nijedan naslov ne prelazi pet-šest prijevoda! Odakle 20? A velik ih je broj i preveden i objavljen u samome Međugorju.

Isti auktor još dodaje ove naslove: Postite srcem; Daj mi svoje ranjeno srce; Biseri ranjena srca; Razgovori i Susreti i iskustva u Međugorju [točan naslov: Razgovori – Svjetski namjernici naši sugovornici, Duvno, 1990.; a druge dvije knjige, prvi i drugi dio: Susreti i iskustva u Međugorju izašle su posthumno, 2002.]; doktorska teza Obraćenje i religijska pedagogija [točan naslov teze glasi: Umkehr als zentrale Lehr-Lernaufgabe christlicher Erwachsenbildung – „Obraćenje kao središnja zadaća poučavanja i učenja u kršćanskom odrastanju“] u rukopisu 447 stranica, na njemačkom objavljena 1985.; nije poznato da je prevedena na hrvatski, niti je navedena u spomenutoj Bibliografiji; Poruka za sadašnji trenutak; Međugorje – svjetsko duhovno središte.[51] Ni za jednu od ovih knjiga člankopisac ne navodi da je prevedena i na koji drugi jezik niti da je u milijunima objavljena. A citirana knjiga Međugorje – svjetsko duhovno središte nije uopće navedena u Bibliografiji, niti se naslov može naći na internetu. Ni u izvorniku ni u prijevodu.

U Hrvatskom slovu 14. studenoga 1997. – tri godine prije smrti – u intervjuu pod naslovom „Iskustvo Međugorja“ otac Barbarić kaže da je objavio sedam knjiga, od kojih su neke prevedene na više od 20 jezika! Dakle samo „neke“, a ne svih sedam!

Drugi auktor u Glasniku, bez razlučivanja samih knjiga, specificira kolika je milijunska naklada: „Njegove su knjige prevedene na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta“.[52]

Ovdje bismo dodali tri primjedbe:

Prva, nijedna od ovih knjiga koje je otac Barbarić pisao i namijenio kao molitvenike u crkvi ili priručnike za razne pobožnosti i sakramente nema crkveno odobrenje. Niti je fra Slavko tražio takvu dozvolu, a trebao je tražiti. On se vladao da može raditi što hoće. Knjižica Molite srcem, Molitveni priručnik za izdavača ima župni ured Blagaj, izlazi u Zagrebu, 1987., a odgovara fra Ivica Vego! Znamo njegovu redovničku sudbinu iz 1988. godine.

Druga, kada se govori o Barbarićevim knjigama, čovjek bi pomislio da su posrijedi svesci i svesci sa stotinama stranica. Velika su većina obične, inače ukusno opremljene, knjižice džepnoga formata od 100 do 150 stranica. I to uglavnom materijal u vidu propagande međugorskih „ukazanja“, „poruka“, pobožnosti…

Treća, imali smo prigode osvrnuti se na ta basnoslovna fantaziranja, objavljena u Kršnom zavičaju godine 2000. Iako su takve maštarije bile opovrgnute razložnošću, njihovo ponavljanje nije stalo. Podsjećamo na odlomak iz tadašnjega osvrta uredniku Kršnoga zavičaja:

„Isto tako prenosite svjedočanstvo ‘djelatnika međugorskog svetišta’ kako su fra Slavkove knjige ‘prevedene na dvadesetak jezika i premašile nakladu od 20 milijuna’ (Kršni zavičaj, br. 33, str. 274). Hajde, računajte ovako: Navodite 11 fra Slavkovih knjiga, i nijedna knjiga nije doživjela dva izdanja. Neka je svaka knjiga izišla u nevjerojatnih 10.000 primjeraka, to je nevjerojatnih 110.000 primjeraka na hrvatskom, a u nevjerojatnih 20 jezika još puta toliko jest jednako nevjerojatnih 2.200.000 primjeraka. Odakle onda ‘20 milijuna’, čovječe Božji?“[53]

Je li riječ o nevjerojatnoj poduzetnosti i trgovačkom uspjehu iz snova, u kojem je svako izdanje imalo nakladu od po prilici stotinu tisuća primjeraka? Ili je riječ o propagandi koja se ne osvrće ni na kakve činjenice nego tvrdokorno slijedi svoj izmišljaj?

U svakom slučaju kada je riječ o „međugorskom fenomenu“, onda su za filomeđugorske fanove i fanatike milijuni – puke sitnice! Tako su film „Gospa“ pogledali „milijuni“ gledatelja! U jednoj godini bili su „milijuni“ pričesnika! Kroz Međugorje je prošlo „30 do 40 milijuna hodočasnika“. Fra Slavkove su knjige objavljene u više od dvadeset milijuna primjeraka! Itd.

Zaključak

Kada se ima u vidu sve ono što je fra Slavko poduzimao i kako se ponašao u Crkvi prema svojim poglavarima, napose prema biskupu, osobito u kušnjama „međugorskoga fenomena“ – a nije iznesen nego samo mali dio toga materijala – tj.
da je ostajao u Međugorju danima, mjesecima, godinama bez kanonskoga dekreta;
da je čak, lišen ispovjedne ovlasti i kanonske misije, i dalje djelovao u Međugorju;
da je publicirao „molitvenike“ bez crkvenoga odobrenja;
da je izvodio egzorcizme bez mjerodavna ovlaštenja;
da je „za svaku stvar ima[o] deset tumačenja“, kako reče biskup Žanić, a on zapisa o sebi;
da je očitovao do kraja života svoju crkvenu nedisciplinu,
ne prežući pred neistinama kada su mu zatrebale za njegove vlastite ciljeve;[54]
da se pokazao nepokornim i neistinoljubivim u mnogim stvarima,
onda bi citirani auktori Glasnika mira morali pripaziti da im se ne dogodi težak promašaj, tj. da u Crkvi neprimjereno veličaju „svijetli lik“ fra Slavka Barbarića, kao što je sam otac Barbarić veličao „svijetli lik“ sada već otpuštena redovnika i razriješena svećenika Tomislava Vlašića, a od 2020. godine i izopćena iz Katoličke Crkve.[55] U Crkvi se ne uzdižu na pijedestal uzornosti, kamoli svetosti, neposlušni sinovi i „lažni proroci“.

Na kraju, fra Slavko je Barbarić na drugome svijetu, a mi smo u ovoj suznoj dolini putnici prema vječnosti. Bog je jedini pravedan Sudac i svi smo u njegovoj ruci. Samo mogu ponoviti ono što sam rekao i na njegovu sprovodu u početku Mise zadušnice: „Pred Božjim pozivom umuknu sve ljudske primjedbe i priče. Preostaje samo odgovor pozvanomu pred Bogom i naš ljuski zagovor po ovoj Isusovoj žrtvi, pred milosrdnim Ocem nebeskim. Neka Krist Kralj – kojemu danas svetkovinu slavimo – primi dušu pokojnoga svećenika fra Slavka i udijeli mu nagradu za sva dobra djela, i oproštenje za sve propuste“.[56]

---

[1] Glasnik mira (Međugorje), godište V, studeni 2010., broj 11.

[2] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 8.

[3] Kronika ukazanja, svezak I., 1982., str. 289–290.

[4] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 8–9.

[5] Pismo fra Slavka Barbarića kardinalu Vinku Puljiću, 11. siječnja 1997., kopija u Arhivu Biskupskoga ordinarijata u Mostaru (ABOM).

[6] Ivo Sivrić, La face cachée de Medjugorje, St. Francis-du-Lac, Kanada, 1988., str. 41.

[7] Kronika, svezak III., str. 5.

[8] Kronika, svezak III., str. 3.

[9] Službeni vjesnik Biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 2/2008., str. 80 i br. 2/2009., str. 181.

[10] Pismo Generala Reda manje braće provincijskim ministrima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Italije, Službeni vjesnik, br. 2/2009., str. 180.

[11] Službeni vjesnik, br. 2/2009., str. 179.

[12] Kronika, svezak III., str. 4.

[13] Kronika, svezak III., str. 238–239.

[14] Kronika, svezak III., str. 247; René Laurentin, Dernières nouvelles, 3 (1985.) francuski: str. 25–26; talijanski: str. 29–30.

[15] Kronika, svezak III., str. 249–250.

[16] Kronika, svezak III., str. 252.

[17] Kronika, svezak III., str. 256.

[18] Kronika, svezak III., str. 265.

[19] Kronika, svezak III., str. 484.

[20] „Veliki znak – veliki uzmak“, Ogledalo Pravde, Mostar, 2001., str. 102–108; „Dvosmislene igre oko ‘Velikoga znaka’“, Službeni vjesnik Biskupijâ Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske, br. 3/2009., str. 270–279.

[21] Kronika, svezak IV., str. 723.

[22] Kronika, svezak IV., str. 726–727.

[23] Kronika, svezak IV., str. 730–731.

[24] Kronika, svezak IV., str. 741.

[25] Kronika, svezak IV., str. 752.

[26] Kronika, svezak IV., str. 789.

[27] Kronika, svezak IV., str. 850–851.

[28] Kronika, svezak IV., str. 901.

[29] Kronika, svezak IV., str. 908.

[30] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 9.

[31] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 9.

[32] Mir i dobro, br. 3/1991., str. 18.

[33] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 9.

[34] Tako 25. srpnja 1997. naslov: „‘Obljetnica ukazanja’ bez Ordinarija“, Ogledalo Pravde, str. 239–244. Vidi također str. 101.

[35] Biskupovo pismo fra Slavku Barbariću, 30. kolovoza 2000., prot. 1244/2000; kopija u ABOM.

[36] Biskupovo pismo fra Slavku Barbariću, 30. listopada 2000., prot. 1695/2000; kopija u ABOM.

[37] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 14.

[38] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 11.

[39] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 15.

[40] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 34.

[41] Kronika, svezak III., str. 385–386.

[42] Kronika, svezak III., str. 396–397.

[43] Kronika, svezak III., str. 410.

[44] Msgr. dr. Frane Franić (1912.–2007.), splitsko-makarski nadbiskup (1969.–1988.); msgr. dr. Antonio Iannucci (1914.–2008.), pescarsko-pennski nadbiskup (1982.–-1990.).

[45] Kronika, svezak III., str. 429.

[46] Kronika, svezak IV., str. 643.

[47] Kronika, svezak IV., str. 660.

[48] Kronika, svezak IV., str. 666–667.

[49] Kronika, svezak IV., str. 781a (dva puta se ponavlja isti broj 781, zato ovu stranicu označavamo kao 781a).

[50] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 9.

[51] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 9 i 14.

[52] Glasnik mira, br. 11/2010., str. 11.

[53] Ogledalo Pravde, Mostar, 2001., str. 61.

[54] O tome se mogu čitati dokumentirani članci i pisma: „Međugorske nevjerodostojnosti“, Crkva na kamenu, br. 11/1997., str. 3. Vidi također „Poruke s obzirom na dva hotela“, Ogledalo Pravde, str. 94–101.

[55] Vidi Biskup Žanić o Međugorju, 2021., str. 118–119; https://it.aleteia.org/2020/10/23/scomunica-vlasic-ex-padre-spirituale-veggenti-medjugorje/

[56] Vrhbosna, br. 4/2000., str. 471; Ogledalo Pravde, str. 62.