Čestitka Svjedoku jednog stoljeća
Nedavno je Književni krug u Splitu, pod uredništvom dr. don Marka Trogrlića, objavio životno djelo msgr. Milana Simčića, dugogodišnjega službenika Svete Stolice, pod naslovom Svjedok jednog stoljeća. U Pogovoru, str. 371-374, izrazio sam msgr. Simčiću svoj osvrt i čestitku ovim riječima:
Memorija. Darežljivi nam je Bog u naravi podario tri umne sposobnosti: shvaćanje, pamćenje i odlučivanje. Kada bismo za rad tih sposobnosti trebali električnu struju, vele neki znanstvenici, možda bi nam za funkcioniranje samo shvaćanja trebalo oko milijun vati struje, za pamćenje gradiva u datoteci drugi milijun, a za sposobnost razmišljanja treći milijun vati. I da to u nama traje za svega života in continuo. I da to možemo vježbom i radom razvijati. A zamisli da ima onih koji to stvarno razvijaju skoro stotinu godina. Na primjer msgr. Milan Simčić, svećenik Riječke nadbiskupije, koji je posljednjih godina iz svoje memorije crpio i pisao ove Memoare utječući se ponekada i prigodnim bilješkama. Uspomene je razdijelio u četiri razdoblja: Djetinjstvo – mladenaštvo; Studij u Vječnome gradu: 1945.-1956.; Službe u Rimskoj kuriji: 1960.-1998.; Život u mirovini. Čitajući don Milanove Uspomene čovjek zastane pred tolikom kupolom podataka počevši od djetinjega doba. Pohvatao ih kao kompjutor. Sve je u nama pohranjeno, ali ne možemo sve izvući kada nam zatreba. Pa ako čitatelj naiđe na neku zamijenjenu godinu ili podatak, tȁ ne će to ni zamjerati. Toliko pojedinosti sjeća se iz vlastite obitelji u selu Klani, dječjih igara u vrtiću, učeničkih vratolomija u osnovnoj školi. Realno opisuje samoga sebe, kao dječaka živa i „agresivna“. „Trn“ u uhu koji je doživio u dječaštvu strpljivo nosi svega vijeka svoga, zahvalan Bogu na svakom daru. I svoje druge dvije sposobnosti, razumijevanje i razmišljanje, marljivo je razvijao kroz životne škole i raznolika iskustva. Ove su Uspomene plod promatranja ovozemne stvarnosti, proučavanja povijesti spasenja, zapamćenja tolikih osoba i događaja na stoljetnom putu od Klane do Vatikana, i natrag. I ujedno učinak razmišljanja nad ovim komadom zemlje pod nebom kako ga učiniti prikladnijim za život u kojemu čovjek ne će biti čovjeku vuk nego čovjek, prijatelj.
Vjera. Usporedo s ove tri naravne kvalitete, don Milan je, otkako je sebe svjestan, doživio katoličku vjeru kao glavni smjerokaz u životu. Vjeru kao nadnaravan dar i teologalnu krjepost primio je na krštenju u župnoj crkvi sv. Jeronima u Klani, a dvije su bake, s očeve i majčine strane, i majka Jele, imale odlučujući utjecaj na životno vjersko odrastanje živahna dječaka koji će proći malo sjemenište, prerasti u veliko i završiti u svećeničkom ređenju. Zajedno s razumom rasla je i osobna vjera koja je davala odgovore na tolika životna pitanja. Sjećam se jedne zgode, pri kraju svoga studija (1970.), kada don Milanu spomenuh kako sam izabrao dogmatsku temu za disertaciju i profesora mentora koji je njegov školski kolega s Laterana. I kako profesor ima rečenica koje studente ponekada zbunjuju u rastu vjere. On će na to: „Već sam svojedobno rekao kolegi: Don Carlo, Ti možeš imati vjeru da brda premješta, ali Ti u svoje studente ponekad unosiš nemir u vjeru“. Don Milan iz ovih Uspomena zrači kršćanskom vjerom u čijem svjetlu vidi i ovaj i budući život. Vjera, razumije se, prožeta životnom nadom i djelima ljubavi kojih je bilo u preobilju na putu onoga ratnog i poratnog života u hrvatskoj emigraciji i ovoga u vezi s Domovinskim ratom i poraćem.
Zvanje. Više je biblijskih pisaca koji svjedoče da Bog daje posebno duhovno zvanje, starozavjetno proročko i novozavjetno apostolsko i svećeničko, zajedno s darom razumne i slobodnovoljne duše: Izaija bijaše „od krila materina“ (49,1) pozvan u proročku službu. Jeremija prije nego što „iz krila majčina izađe“, Bog ga posveti „za proroka“ (1,5). A svetoga Pavla Bog izdvoji „u utrobi majke“ njegove i „pozva“ za apostola (Gal 1,15). Božje, dakle, zvanje prije svake naše spoznaje i volje o tome, ali se očituje i odvija tijekom našega kronosa i kairosa. Bog ima u vidu sve molitve onih naših baka Loida i majki Eunika i Jela da pošalje žeteoce u žetvu svoju. Don Milan je u osnovnoj školi osjetio impuls zvanja: Isusov „Slijedi me“. Oduševljeno odgovorio i taj ga zanos pratio svega njegova svećeničkoga života. Njegovao je svoje umne sposobnosti zajedno s bogoobličnim krjepostima koje je stavio u službu Crkve Božje.
Studij. Škola mu nije predstavljala problema. Jest ga malo matematika vukla k zemlji, valjda da se ne bi uzvisio zbog spoznanja tolikih jezika, osobito romanskih. Očito su oni ognjeni jezici Duha Božjega s dana Pedesetnice dospjeli i na njegovu glavu na dan sv. krizme 1931. I boravak i škola u malom sjemeništu u Rijeci, zatim sjemenišna gimnazija u Udinama u Italiji, konačno filozofija i teologija na Lateranskom sveučilištu u Rimu: 1945.-1951., a nakon ređenja 1950., studija kanonskoga prava: 1951.-1954. i diplomatske škole: 1954.-1956., pozvan je u službu u Rimskoj kuriji. Jugoambasada u Rimu nije mu dopustila povratak u domovinu još od 1945.
Službenik Svetog Oficija. U razdoblju od 1960. do 1969. u Svetom je Oficiju ili Kongregaciji za nauk vjere, u Uredu za katehizaciju do 1968., kada se Ured prenosi u Kongregaciju za kler. Dragocjen period pripreme Drugoga vatikanskoga koncila u glavnoj Kongregaciji, sudjelovanje u povjerenstvima, aktivno praćenje Koncila i prvo iskustvo provedbe Koncila u praksi.
U Kongregaciji za kler: 1969.-1998., u istom Uredu za katehizaciju kao voditelj, a od 1986. kao dotajnik iste Kongregacije. Iz vremena rada u Kongregaciji za kler izbio je u Hrvatskoj fenomen Teološkoga društva „Kršćanska sadašnjost“, koji je dnevno bio na njegovu stolu. Iz rada u objema Kongregacijama obilje podataka za radoznale čitatelje, a korisno onima koji bi sutra mogli raditi u sličnim svetostoličkim uredima.
Rodoljublje. Od djetinjstva svjestan je da pripada hrvatskomu narodu. A taj se osjećaj učvršćivao u ambijentu okupiranu sve do pada talijanske fašističke vlasti 1943. Nada se da će doživjeti definitivan odlazak s povijesne scene „komunjarâ“. E, da Bog dâ, don Milane, ali oni su se kadri kameleonizirati sad u crven-bijel-plav, sad u plav-bijel-crven, ovisno o vanjskoj temperaturi i klimatskim promjenama. Auktorov je hrvatski osjećaj došao do izražaja u pomoći izbjeglicama kroz desetljeća. A u susretima s papom Ivanom Pavlom II., zajedno s nadbiskupom Josipom Uhačem, tajnikom Kongregacije za evangelizaciju naroda, i msgr. Fabijanom Verajom, dotajnikom Kongregacije za proglašenje svetaca, u davanju mišljenja da Sveta Stolica prizna Hrvatsku u vrijeme rata, što do tada nije bila praksa vatikanske diplomacije. A za to su bili i svi hrvatski biskupi. U stajalištu Apostolske Stolice da u ratu nastale države ne priznaje do ratificiranja mira, odstupio je sveti Ivan Pavao II. te je priznao Sloveniju i Hrvatsku, nakon što je Njemačka pred Božić 1991. bila najavila da će priznati te dvije zemlje. Sveta je Stolica 13. siječnja 1992., priznala Sloveniju i Hrvatsku, a Europska unija do dva dana, 15. siječnja, zatim druge zemlje, a rat je trajao do 1995., do Daytonskog sporazuma. Priznanje je bilo upravo zato da se te države mogu zakonito braniti kao samostalne i suverene. A onda sudjelovanje u ugovorima između Svete Stolice i Republike Hrvatske.
Ekumenizam. Don Milan je upoznao u Zavodu sv. Jeronima prof. Filipa Lukasa (1871.-1958.), dugogodišnjega predsjednika Matice hrvatske, izbjeglicu, kojemu je neko vrijeme bio pisar. Njegova je teza bila da nije moguć suživot sa Srbima jer su oni „genetski i mentalno“ imperijalisti, a takvi su jer je to njihov obrambeni podsvjesni mehanizam protiv povijesne traume svoga vojnog i narodnog poraza na Kosovu i višestoljetne podložnosti otomanskoj vlasti. Taj je „virus zahvatio i njihovu verziju pravoslavlja, svetosavlje“, pa je dosljedan ekumenski dijalog s njima potežak, više nominalan nego realan. Dobro je i ovu misao imati na umu kada se netko upušta u dijalog s predstavnicima SPC-a, od kojih neki već 30 godina s mukom izgovaraju pojam Hrvatske kao države.
Stilist. Uspomene msgr. Simčića čitaju se kao roman iz razdoblja hrvatskoga književnog realizma, samo nema nikakve fabule. Umjesto nje tu je prikaz jednoga skoro stogodišnjeg života na kojemu je auktor Bogu zahvalan, osobito na zdravoj svijesti koja ga je dopratila do praga stoljetnice, zahvalan na svećeničkom zvanju koje mu je Bog darovao i kojemu je ostao vjeran i u tome zvanju pod teološkim vidom pratio i proučavao povijest spasenja. Don Milan ima lagan stil, vješto formuliranje rečenice koja je bogata smislom. Više sam se puta iz Svetoga Jeronima (1980.-1992.) obratio don Milanu da mi pregleda koji talijanski tekst, što je on uvijek stručno i s ljubavlju učinio. Ako je on na talijanskom napisao na desetke tisuća stranica pisama, molbi, zapisnika, riassunta tolikih sjednica, razgovora, predavanja, onda je i red da ima nedostižan stil pisanja.
Na kraju ovoga osvrta izražavam iskrene čestitke praćene molitvom Bogu:
Don Milane, ispunjen svakim Božjim blagoslovom i milošću u susret Stoljetnici života!
Mostar, 13. listopada 2023.
+ Ratko Perić,
episcopus emeritus
