Stadlerova čežnja za redovničkim zvanjem
U srijedu 3. prosinca u Zagrebu u dvorani Vijenac na Kaptolu predstavljene su dvije knjige: Priča o Josipu Stadleru, prvom sarajevskom nadbiskupu, autora msgr. Henryka M. Jagodzinskoga, apostolskoga nuncija u Južnoj Africi. Knjigu je predstavila dr. Snježana Mališa, profesorica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Drugu knjigu Stadlerov trnoviti put do oltara msgr. Ratka Perića, mostarskoga biskupa u miru, predstavila je povjesničarka dr. Agneza Szabo, i sam autor, čije se izlaganje ovdje donosi.
Nadbiskupe Dražene, kardinale Josipe i svi nazočnici od partera do galerije!
Danas, 3. prosinca, slavimo spomendan sv. Franje Ksaverskoga (1506.-1552.), prezbitera, isusovca, misionara 16. stoljeća. Pokrstio je oko 30.000 nekršćana kojih potomci i danas drže vatru vjere u Indiji i Japanu. Desnica kojom je krštavao čuva se u crkvi Il Gesù u Rimu gdje je pokopan sv. Ignacije Lojolski. Rimski bogoslov i zagrebački svećenik Josip Stadler godinama – od 10. srpnja 1870. do 25. rujna 1874. – napismeno izražavaše želju biti isusovac. Upravo to uzimamo za večernju temu.
U knjizi Mudrosti čitamo da mudrost „poučava umjerenosti, razboritosti, pravednosti i hrabrosti, od kojih u životu nema ništa korisnije ljudima“ (8,7). To su stožerne krjeposti koje treba dokazati u životu jednoga kandidata za oltara. Oslanjamo se na pisanu dokumentaciju iz razdoblja dr. Stadlera, prefekta i profesora u Zagrebu, odnosno službene objavljene Pozicije Sluge Božjega Josipa Stadlera, prvoga Nadbiskupa vrhbosanskoga, na talijanskom jeziku,[1] auktora dr. don Milenka Krešića, i naše recenzije toga djela u ovoj knjizi koja se predstavlja.[2]
Neodređena datuma u Rimu. – Kao bogoslov u rimskom zavodu Germanicum-Hungaricumu (1862.-1868., novoređenik: 6.VI.1868.) Josip je s isusovcem Franzom Xaverom Huberom (1801.-1871.), duhovnikom Kolegija (1859.-1871.), razgovarao o nekom redu u koji bi htio ući, iako ga u pismu potkraj 1870. ne navodi poimence.[3]
Prva zabilješka o redovničkom zvanju prije 10. srpnja 1870. – Godinu dana nakon povratka u Zagreb ponovo mu kao svećeniku dolazi misao, posebno u teškim trenutcima stanja u školskim ustanovama, da stupi u neki red. Namjeru iznosi svećeniku koji je u bogosloviji vršio službu ispovjednika. A glavni je duhovnik bio vlč. Alojzije Leitner (1865.-1873.). Taj ga je svećenik-ispovjednik od toga odvraćao smatrajući da dobri svećenici trebaju formirati bogoslove.[4]
Zašto se Stadler ne obraća Nadbiskupu? – Zato jer ga nije bilo. Stadler se vratio sa studija iz Rima za ispražnjene biskupske katedre: nadbiskup Juraj Haulik preminuo 11. svibnja 1869., a novi, Josip Mihalović, izabran tek 7. kolovoza 1870. O njemu Stadler isusovcu Andreasu Steinhuberu (1824.-1907.), rektoru Germanicum-Hungaricuma (1867.-1894.), iznosi opće mišljenje u Zagrebu:
„Bog nas je kaznio što ga imamo. Čini se da ne shvaća onu veliku zadaću koju mu je Bog poslao na usta proroka [Jeremije]: Destrue, reaedifica – Ruši i nanovo gradi! Neuobičajeno blag i dobričina, a nimalo energičan. Sve su dobronamjerne osobe nezadovoljne“,[5] zaključuje vlč. Josip.
Ipak je Stadler s nadbiskupom Mihalovićem dobro surađivao, kako se vidi iz njegove brze promocije u profesorskoj službi. Vratimo se Stadlerovoj želji za redovništvom.
Druga zabilješka 27. XII. 1870. – Budući da onaj red, o kojem je u Rimu razmišljao, nije više dolazio u obzir jer je – prema Stadleru – daleko od redovničkog života kakav je on želio živjeti, zaključuje da je njegov izbor Družba Isusova. O tome izvješćuje oca Hubera, duhovnika u Germanicumu, 27. prosinca 1870.[6] Smatra se nedostojnim Družbe, ali obećaje da će s pomoću Božjom biti poslušan član i da će Družba u njemu naći onoga
„koji će stalno nastojati s milošću Božjom da postane onakav kako se to traži“.[7]
Razlog za njegovo stupanje u Družbu Isusovu jest želja za savršenijim životom koji, prema njegovu mišljenju, ne može ostvariti u zagrebačkom okruženju gdje radi.
Treća zabilješka: 29. XII. 1870. – napisana duhovniku Huberu:
„Opasnosti su velike, prekobrojne, život je kratak, tako da se ne smije gubiti vrijeme. Vama nije nepoznat moj žalosni mladenački (!) životni put; njega treba poboljšati i s Bogom se izmiriti, i ja usred tako velikih opasnosti, zar da to postignem? Ja želim svomu Ocu [nebeskomu] u poniznosti, u sebeodreknuću služiti, i nikada se više izvrgnuti opasnosti, njega izgubiti“.[8]
Ovo je ispovjedno-duhovni vid njegova života, a nije nam poznato što je posrijedi. Stadler kaže da je izgubio Oca nebeskoga. Bilo bi sukladnije Bibliji reći: Otac je nebeski izgubio njega, sina. Sin je izgubljen! (Lk 15). U istom pismu Stadler pretpostavlja da će biti problema s Nadbiskupovim dopuštenjem s razloga što je bio školovan na račun Nadbiskupije. On će, čini se, pitati Nadbiskupa za dozvolu kada primi pozitivan odgovor od Družbe. Umjesto obrnuto: da prvo pita Nadbiskupa i onda piše Družbi. Osim toga, pitamo se: kako ne može služiti Gospodinu „u poniznosti“ i „sebeodreknuću“ u Zagrebu?
Prva molba Generalu nepoznata nadnevka 1871. – Prvu molbu za stupanje u Družbu Isusovu Stadler upućuje isusovačkom Generalu Pierre-Jeanu Beckxu (1853.-1887.), a to doznajemo tek iz njegova pisma duhovniku Huberu na blagdan sv. Josipa – 19. III. 1871. – da tu njegovu molbu kod oca Generala podrži:
„Klečeći pišem p. Generalu pismo, koje ovdje prilažem, u kojem ga molim da me primi u Družbu“.[9]
Nije trebalo dugo čekati Generalov odgovor. Stigao je svakako prije Uskrsa 1871. – negative. Zašto negativan, ne znamo, jer pismo nije očuvano. Možemo pretpostaviti razlog: kakvo je stajalište Nadbiskupovo?
Druga molba o. Generalu 8. IV. 1871. – U predvečerje Uskrsa, koji se te godine slavio 9. travnja, Stadler šalje molbu Generalu i jauče:
„O Patre! Riječima Vam ne mogu izraziti svoju bol, a najviše me boli to što su moji grijesi uzrok tome da me niste primili“.[10]
Koji su to „grijesi“, ovdje se ne precizira. Neuvjerljivo je tumačenje nekih auktora da su ti „grijesi“ Stadlerovo „nezadovoljstvo u tadašnjoj službi prefekta u sjemeništu“. On o tom stanju u sjemeništu /bogosloviji piše o. Generalu:
„Svugdje su mi razapete mreže, svugdje postavljene zamke, tako da bi jedan svetac morao drhtati u takvim prilikama, a što bih rekao ja jadan grješnik?“[11]
Iz ovoga bi se dalo zaključiti da je vlč. Stadler mislio S kim si, takav si, tj. ja sam s nesavršenim bogoslovima, zato sam nesavršen. A kada budem sa savršenim isusovcima, bit ću savršen!
Neznana datuma 1871. dolazi i drugi Generalov odgovor također negativan.
Treća molba o. Generalu 22. III. 1872. – Slijedi treća molba na oca Generala kojom Stadler želi biti primljen u Družbu. Budući da je pater Huber umro 1871., ovaj put kandidat upućuje molbu posredstvom rektora Steinhubera, očekujući njegovu preporuku kod o. Generala. Bijaše uvjeren da ima zvanje za isusovca, premda ga, kako piše, bijaše „nedostojan“.[12] Međutim, 14. svibnja 1872. i treći Generalov odgovor bijaše negativan.[13] Ali Stadler ne posustaje u svojim molbama.
Četvrta molba o. Provincijalu 14. V. 1872. – Istoga dana kada je njemu pisao General, Stadler se posredstvom prečasnoga Fidelisa Höppergera,[14] nekadašnjega profesora i duhovnika u sjemeništu, obraća Provincijalu Austrijske isusovačke provincije. Nakon nekoga vremena do Stadlera dopire glas da je primljen u Družbu Isusovu o čemu radosno informira rektora Steinhubera 14. svibnja 1872., naznačivši mu čak da će 15. kolovoza te godine biti primljen u novicijat:
„I da Vas odmah na početku iznenadim, donosim Vam radosnu vijest, da sam već Pater S. J.“[15]
Preuranjena radost, neprovjerena vijest ili se nešto u međuvremenu promijenilo.
Peta molba, ovaj put opet o. Generalu prije 27. VI. 1872. – Stadler se ne umara kucajući peti put na vrata Družbe Isusove, ali i ovaj je pokušaj bezuspješan.[16] Ovaj put razlog neprimanja u Družbu vidi u svojoj služiteljskoj nemarnosti o kojoj piše o. Steinhuberu 27. lipnja 1872.:
„Moja nemarnost u službi Gospodinu bit će zasigurno uzrok što nisam primljen u zajednicu nakon tolikih napravljenih koraka u tom smjeru“.[17]
Posljednja zabilješka o zvanju za isusovca 25. IX. 1874. Toga datuma, nakon dvije godine pauze, Stadler piše rektoru Steinhuberu i iznosi razlog neprimanja smirenim tonom i pomiren sa stvarnošću:
„Što se tiče ulaska u Družbu Isusovu, to mi je uvijek pred očima, ali to ne mogu izvesti. Nadbiskup me ne pušta a otac provincijal me ne bi primio bez njegova dopuštenja. Često sam ga molio [Provincijala] da me primi i protiv njegove [Nadbiskupove] volje, a on na to nije nikako htio pristati. Također me je i velečasni pater General umirio i pisao mi da mogu ostati sasvim miran, kako jesam, jer sam sve poduzeo kako bih stupio u Družbu, ali bez uspjeha“.[18]
Nekoliko primjedaba na Stadlerov mladenački postupak s gledišta stožernih krjeposti.
Prvo. Stadler u pismu od 29. prosinca 1870. duhovniku Huberu piše: „Vama nije nepoznat moj žalosni mladenački životni put“. Slično i u pismu od 8. travnja 1871. o. Generalu navodi da ga najviše boli to što su njegovi „grijesi“ uzrok tome da ga nije primio. Izričito govori o „grijesima“, a ne o nekim ublaženicama kao što su slabost, propust, nehaj. Koji to bijaše „žalosni mladenački put“ odnosno „grijesi“, nije napisano. Samo se može nagađati. Je li to nešto slično kao u životu sv. Jeronima (o. 345.-420. ) dok bijaše također na studiju u Rimu, koji se kajao udarajući se kamenom u prsa zbog „posrnuća svoje mladosti“, jednostavno ne znamo. Stadler je te svoje moguće mladenačke „grijehe“ ispovjedio i gorko okajao i nema smetnje na njegovu trnovitom putu do oltara. Isus je iz Marije Magdalene istjerao 7 đavola – preneseno: svih 7 glavnih grijeha – pa ipak se njoj prvoj kao Uskrsli ukazao.
Drugo. Stadler je đakonskim ređenjem u Rimu 1868. inkardiniran, tj. ustožeren, pripojen, učlanjen u Zagrebačku nadbiskupiju prema kojoj ima kanonske obveze i prava. Ne rezultira da se on ijednom napismeno obratio najprije svomu nadbiskupu Jurju Hauliku (1852.-1869.) ili nadbiskupu Josipu Mihaloviću (1870.-1891.) za pisano dopuštenje. Na jednom mjestu kaže: „Nadbiskup me ne pušta“. Čak, nakon što je primio više puta odbijenicu od o. Generala D.I., on se obraća nižemu poglavaru, austrijskom Provincijalu, valjda da ga zagovara kod Generala i da ga primi protiv volje Nadbiskupove. Ali uviđa da tako ne ide. Ovdje bi bila poželjna Stadlerova razboritost. Isusovački kandidat kao da zaboravlja onu: Rasti gdje si posađen, a cvjetaj gdje si posijan! Nemojmo očekivati da Stadler mladomisnik bude razborit, umjeren, pravedan i jak kao Stadler zlatomisnik! Čovjek raste sa zadaćom.
Treće. Zagrebački nadbiskup Mihalović, kao što i Stadler piše, nije mu dopustio odlazak u Družbu, tj. da Nadbiskupija ostane bez takva perspektivna svećenika i profesora u odgoju i izobrazbi klerika. I to je važan razlog, koji isusovci poštuju. To u konačnici i Stadler poštuje i s time se pomiruje. I jakost pokazuje. (Ovo sada u zagradi pišem: Kada je potkraj 50-ih godina prošloga stoljeća jedan hercegovački sjemeništarac maturant zamolio biskupa Petra Čulu da ga pusti u isusovce, biskup mu reče da ga pušta pod uvjetom ako ima sve odlične ocjene: iz učenja i vladanja. Srećom, kandidat imaše sve odlične. I takav se pokaza i kao isusovački profesor i pisac. I kao provincijal).
Četvrto. Stadler odgojen od isusovaca, i sam razapet u neostvarenoj mladenačkoj čežnji da postane isusovac, kao vrhbosanski Nadbiskup povjerava isusovcima formaciju sjemeništaraca u Travniku i bogoslova u Sarajevu. Otac ga nebeski vodi svojim trnovitim putom, a on se dade voditi.
Srdačna hvala nadbiskupu Kutleši na uvodnoj riječi. Svemu kleru i puku nazočnomu. Glavnom uredniku postulatoru don Pavi Jurišiću. Recenzentici i predstavljačici prof. Agnezi Szabo; vrhovnoj glavarici SMI s. Anđi Vranješ; provincijalki s. Emanueli i sestrama Zagrebačke provincije SMI; moderatorici Tanji. Dao milosrdni Gospodin da Slugu Božjega Stadlera što prije ugledamo kao Venerabilis-a – Časnoga, a potom ubrzo ovjenčana naslovom Blaženika na oltaru da nam bude ne samo uzorom u nošenju trna u svom tijelu nego i pomoćnikom kod providnosnoga Boga!
Ostanimo budni u molitvi Gospodinu i raspjevani Njemu na slavu!
[1] Vidi M. Krešić, Il Servo di Dio Josip Stadler, primo Arcivescovo di Vrhbosna, KBF, Sarajevo, 2023., str. 74-89.
[2] R. P., „Solidan životopis“, u: Stadlerov trnoviti put do oltara, Sarajevo, 2023., str. 254-271.
[3] Stadler patru Huberu 29. 12. 1870., Archivum Collegii Germanici-Hungarici (ACGU), Roma, Lettere di Stadler, 2. (M. K., str. 86).
[4] Stadler patru Huberu 10. 7. 1870.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 1-2. (M. K., str. 86).
[5] M. Krešić, nav. djelo, str. 85.
[6] Stadler patru Huberu 29. 12. 1870; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 2. (M. K., str. 86).
[7] Stadler patru Huberu 29. 12. 1870.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 2-3. (M. K., str. 87).
[8] Stadler patru Huberu 29. 12. 1870.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 3. (M. K., str. 87).
[9] Stadler ocu Huberu 19. 3. 1871.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 3; (M. K., str. 87).
[10] Stadler o. Generalu D.I. u predvečerje Uskrsa 1871.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 1; (M. K., str. 87).
[11] Stadler o. Generalu u predvečerje Uskrsa 1871.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 4; (M. K., str. 87).
[12] Stadler patru Steinhuberu 22. 3. 1872.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 1-2; (M. K., str. 88).
[13] Stadler patru Steinhuberu 14. 5. 1872.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 1; (M. K., str. 88).
[14] F. Höpperger (1822.-1896.) bio je Tirolac. Nakon svećeničkog ređenja u Brixenu vršio je službu gimnazijskog profesora u rodnoj biskupiji. U Zagreb ga je 1853. pozvao nadbiskup Juraj Haulik gdje je u sjemeništu obavljao najprije službu profesora a potom i duhovnika do 1861. Nekoliko godina prije toga, 1857., Nadbiskup ga je imenovao superiorom Sestara Milosrdnica i direktorom svih njihovih samostanskih škola. Bio je Stadlerov suradnik i prijatelj. Podatci o Höppergeru preuzeti iz: P. Vrankić, Religion und Politik, Paderborn, 1998., str. 479, bilješka 2.
[15] Stadler patru Steinhuberu 14. 5. 1872.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 1; (M. K., str. 88).
[16] Stadler patru Steinhuberu 27. 6. 1872.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 1-2; (M. K., str. 88);
Generalov odgovor negativan. Stadler patru Steinhuberu 30. 7. 1872.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 4; (M. K., str. 88).
[17] Stadler patru Steinhuberu 27. 6. 1872.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 1; (M. K., str. 88).
[18] Stadler patru Steinhuberu 25. 9. 1874.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 3; (M. K., str. 89). Stadler je pretpostavljao da će biti problema s Nadbiskupovim dopuštenjem još 1870. godine jer je bio školovan na račun dijeceze. Stadler patru Huberu 29. 12. 1870.; ACGU, Roma, Lettere di Stadler, 3-4; (M. K., str. 89).
