Meditacije uz svagdanja čitanja u korizmi
Napomena: ovdje ponuđene meditacije vezane su uz prvo čitanje, a meditacije svih korizmenih tjedana priređene uz Evanđelje mogu se pronaći ovdje.
KORIZMENO VRIJEME
Čista srijeda
(Jl 2, 12-18)
Razderite srca, a ne halje svoje!
Kad bi ih pogodila kakva strašna nesreća, Židovi bi u znak žalosti razdirali svoje haljine. Isto bi činili u znak kajanja zbog nekog teškog grijeha kojega bi počinili. I evo, dogodilo se da ih je zadesila strašna nesreća. Zbog toga što je ostavio svoga Boga, narod je suočen sa strašnom opasnošću: neprijatelj samo što nije upao u njihovu zemlju da ih porobi i uništi. Da se to ne bi dogodilo, Bog govori svome narodu: „Vratite se k meni svim srcem svojim posteć’, plačuć’ i kukajuć’.“ Poziva ih na pokoru i molitvu. Kako to trebaju činiti? Bog im jasno kaže: „Razderite srca, a ne halje svoje!“ Jasno je. Izvanjska pokora bez iskrenog obraćenja srca beskorisna je.
To danas Gospodin i nama govori. Započinjemo korizmu pokore i posta. Sve one odluke o korizmenoj pokori bit će i dobre i korisne. I dobro je da u tome ustrajemo cijelu korizmu. To je prokušan način sazrijevanja i rasta u vjeri i Božjoj milosti. Pri tome je bitno da nam sva izvanjska djela budu poticaj na obraćenje, na to da svim srcem tražimo svoga Boga, da svim srcem nastojimo činiti njegovu volju, odbacujući sve ono što nas od Boga udaljava. Ovi su dani za to posebno pogodni. Korizma je, naime, milosno vrijeme kada na poseban način upravo osjećamo Božju blizinu i Božju blagost, kada na poseban način doživljavamo kako nas Bog vodi i jača na našem kršćanskom putu. Dao Bog da ustrajemo u vršenju pokorničkih djela, u pobožnosti i u molitvi, ali izvan svega dao Bog, da sve to vodi do istinskog obraćenja. U tome smo puni pouzdanja. Mi nismo sami. Jer, kako nas hrabri sveti Pavao, „Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube.“ (Rim 8,28)
Čista srijeda
(2 Kor 5,20 – 6,2)
Da ne primite uzalud milosti Božje
Pavao upravo zaklinje vjernike u Korintu, a zajedno s njima i sve nas: „Dajte, pomirite se s Bogom!“ O čemu se radi? Pavao uopće ne dvoji o ljubavi i milosti Kristovoj, Pavao ne dvoji o tome da je Krist došao spasiti one koji su izgubljeni. Pavao ne dvoji o beskrajnoj Božjoj ljubavi prema nama. Blago Božje milosti pred nama je. Potrebno je samo ponizno zamoliti. Bog svoje sigurno čini. Drugi je dio na nama. Mi se trebamo pokrenuti, mi trebamo ponizno zamoliti Boga za oproštenje, mi se trebamo u Crkvi i po Crkvi pomiriti s Bogom. Jer, valja imati na pameti, Bog nas ne spašava silom. Toliko je puta Isus rekao onima koji su ga slušali: „Ako hoćeš ući u kraljevstvo nebesko, onda…“ Ako hoćeš… Potrebna je naša volja, naše htijenje, a onda će doći i Božje oproštenje i izobilna Božja milost po Kristu.
Na koncu nam Pavao Kaže: „Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje!“ Pavao nas ne želi ispuniti strahom. Samo nas ponovno upozorava da i mi trebamo dati svoj dio. Jer, može se dogoditi da obezvrijedimo Božji dar i Božju milost. Zato, u ovoj korizmi, molimo Gospodina da nas uvijek prosvjetljuje svojim Duhom da jasno vidimo što nam je činiti. Molimo ga također da nam dade snage da činimo ono na što smo pozvani. I tad možemo biti sigurni: Božje milosrđe neizmjerno nadmašuje sve naše slabosti; možemo nadalje biti sigurni da će Bog i malo naše dobre volje blagosloviti i dati da urodi obilnom milošću.
Četvrtak nakon Pepelnice
(Pnz 30, 15-20)
Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću
Je li čovjek stvarno kovač svoje sreće? U određenoj mjeri svakako jest. Tako govori i Božja riječ. Prije ulaska u obećanu zemlju Mojsije opominje svoj narod: “Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga… živjet ćeš… Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš… nećete dugo živjeti.“
Dvostruka je poruka ovog odlomka. Prvo. Bog nam daje mogućnost da biramo. Poštuje čovjekovu slobodu. Bog ništa ne nameće. Drugo. Bog nam govori kako je dobro vršiti zapovijedi i ljubiti Boga i bližnjega. Naime, može se dogoditi da u svojoj površnosti čovjek pomisli da je vršenje zapovijedi sama muka i tegoba. Isus govori: “Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a životu svome naudi?” Upravo tako. Ako čovjek žudi za kratkoročnim i površnim surogatima za radost, ostaje prazan. Gubi svoj život. Međutim, ako čovjek živi u skladu s Božjoj voljom, on pronalazi svoj duboki nutarnji mir i svoju ljudsku sreću. Već ovdje na zemlji. Evo, Bog pred nas danas, na početku korizme, s jedne strane stavlja radost, mir, blaženstvo, puninu. A to se postiže jednostavno: ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Naprotiv, izabere li čovjek oholost, mržnju, zavist, nadimanje, nepoštivanje Boga i čovjeka, u tome slučaju čovjek ostaje sam, duboko nesretan. Već ovdje na zemlji, a da o vječnosti i ne govorimo. Na koncu, valja imati na pameti i ovo: lako je i jednostavno činiti dobro. Bog nas je za dobro stvorio. To pokazuju toliki sveci, To nam pokazuju toliki obični, mali ljudi koji – uz Božju pomoć – žive u skladu sa svojom savješću, pa onda oko sebe šire vedrinu, mir i radost. Neka nas u ovoj korizmi Gospodin obdari upravo takvim darovima, darovima mira i radosti, darovima koji dolaze samo od njega.
Petak nakon Pepelnice
(Iz 58, 1-9a)
Ovo je post koji mi je po volji
Kako smo čuli na Čistu srijedu, u korizmi su osobito na cijeni post, molitva i milostinja. Danas nam je razmišljati o postu. Sveto pismo ne smatra da je post sam po sebi dostatan. Post vrijedi samo onda ako se temelji na dobrim djelima. Ne baš biranim riječima danas prorok Izaija ustaje protiv himbena posta: “Ne postite više kao danas…” I onda tumači kako post ne vrijedi ništa ako čovjek u isto vrijeme svjesno i uporno čini zlo. U tome je slučaju post čak svetogrdan, jer kao da grešnik želi na prijevaru zadobiti Božje milosrđe. I onda Bog preko proroka govori kakav mu je post po volji, upravo onaj post koji nema nikakve veze s pogrešnim razumijevanjem uzdržavanja od hrane: „Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat’ spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.“
Jasna je poruka. Post kao uzdržavanje od hrane ili kao bilo koje drugo pokorničko djelo uvijek ima svoju vrijednost. Konačno, Sveto pismo izvješćuje kako je Isus četrdeset dana postio. Radi se samo o redoslijedu. Naša je kršćanska dužnost prvenstveno činiti dobro, ljubiti Boga i bližnjega, vršiti zapovijedi iskreno i uporno. A onda naša pokornička djela dobro dolaze kao izraz i potvrda naše želje, volje i spremnosti truditi se oko Božjih zapovijedi. Stoga bi bilo licemjerno pokušavati Boga “zabljesnuti” izvanjskim djelima pokore, dok se u isto vrijeme ne bismo ni malo trudili oko dobra. Htjeli bismo u ovoj korizmi na poseban način pokušavati upravo to: činiti dobro u manjim i većim stvarima, činiti dobro uporno i bezuvjetno, onima koji su blizu i onima koji su daleko. Duh će nas Božji već nadahnuti u čemu i kako možemo činiti dobro. A naše će korizmeno odricanje onda biti sjajna potvrda naše spremnosti i snažno oruđe naše ustrajnosti.
Subota nakon Pepelnice
(Iz 58, 9b-14)
Dadeš li kruha gladnome
Bog progovara po proroku što treba činiti čovjek da bi zadobio Božji blagoslov i Božju naklonost. Na samo početku kaže da treba ukloniti iz svoje sredine jaram, to jest tlačenje siromaha, zatim ispružen prst, to jest uznositosti i oholost, te besjedu bezbožnu, odnosno preziranje Boga u uvjerenju da je čovjek sam sebi dovoljan. S druge strane treba dati kruha gladnome i imati sućuti za potlačenoga.
Važno je nad ovim zastati. U vrijeme proroka Izaije bilo je mnogo onih koji su bili kruha gladni. Bilo je puno onih koji su bili potlačeni od bahatih bogataša i vlastodržaca. Možda bismo rekli da je danas stanje posve drugačije. Nije. Pogledajmo. Danas nismo gladni kruha, ali smo gladni dobrohotnosti, blizine drugoga čovjeka, susretljivosti, gladni smo toga da netko ima vremena za nas, da smo nekome važni, da budemo prihvaćeni i ne osuđivani, ako nešto krivo učinimo. Silno smo osamljeni, jer svi kažemo kako žurimo, kako nemamo vremena, kako su vremena teška. Zato i ne zamjećujemo ljude oko sebe, otuđujemo se, nemamo dovoljno pažnje i sućuti. Oko nas je puno je gladnih, žednih i potlačenih. Možda baš u našoj obitelji, u našoj najbližoj rodbini. Zastanimo. Budimo jedni drugima na radost. U tome slučaju Bog nam obećava i mir i radost i vječnu nagradu, gdje ćemo drugovati sa svima svetima.
PRVI TJEDAN
Ponedjeljak prvog korizmenog tjedna
(Lev 19, 1-2.11-18)
Sveti budite!
U današnjem prvom čitanju veli Bog svome narodu: „Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!” U prvi nam mah može to zvučati jako, jako zahtjevno. Biti svet! Ta tko to može? Samo veliki i posebni! Međutim, Bog je u svom zahtjevu i pozivu posve određen i jasan: valja činiti dobro. I to je sva mudrost dohvatljiva svakom čovjeku. Bude li čovjek činio bližnjemu dobro, bit će velik kod Boga.
„Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš!”, veli nam Božja riječ. Bog nam daje milost, snagu i mogućnost da budemo poput njega. Jer on je strpljiv, dobrostiv, čovjekoljubiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Bog prilazi i slabome i grešnome, Bog pridiže onoga koji je pao, Bog dobrohotno prihvaća svakog čovjeka koji pokaže dobru volju, Bog i na stotine puta oprašta. A mi? Nismo li stvoreni na njegovu sliku? Nismo li mi dionici božanske naravi Isusa Krista? Nije li naše tijelo hram Duha Svetoga? Zato i trebamo biti bogoliki u svom životu i djelovanju. Upravo kako reče današnja Božja riječ: “Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš!”
Utorak prvog korizmenog tjedna
(Iz 55, 10-11)
Kao što dažd i snijeg s neba silaze
Neke dijelove Svetoga pisma gotovo da znamo napamet, postali su nam obični do te mjere da nas baš i ne dotiču. Međutim, neki drugi dijelovi Svetoga pisma izgledaju nam kao da su iz nekog drugog svijeta, daleko od stvarnosti. Tko, na primjer, shvaća da je stvarno i ostvarivo kada Bog kaže: „Sveti budite!“, kada Krist kaže: „Vi ste svjetlost svijeta“ ili kada Pavao kaže da nas je Bog još prije postanka svijeta odredio da budemo „sveti i bez mane pred njim“. Nije lako prihvatiti istinitost tih riječi. Pa ipak, Bog se na da smesti našim ljudskim umovanjem. Zato danas kaže: „Kao što dažd i snijeg s neba silaze i ne vraćaju se onamo dok se zemlja ne natopi, da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“
Riječ Božja je vječna. Ona je kao u kamen uklesana. Što god je Bog navijestio i odredio, sve, baš sve će se ispuniti i ostvariti. I ona riječ Božja koja nas opominje, kao i ona riječ koja nas tješi. Isus na drugom mjestu kaže: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.“ (Mt 24,35) Zato, imajmo pouzdanja. Budimo otvoreni za Božju riječ kao istinsku Božju riječ upućenu nama, danas. Zato radosno vjerujemo da se Božja riječ spasenja po Kristu, ostvaruje te da će se ostvarit u potpunosti na koncu vremena, kada „Bog bude sve u svemu.“ (1 Kor 15,28) Zbog toga smo puni radosne nade i radosti.
Srijeda prvog korizmenog tjedna
(Jon 3, 1-10)
Da se obrati svatko sa svojega zlog puta
Možemo samo pretpostaviti kakve su grijehe činili Ninivljani. Koliko god da su ti grijesi bili strašni, vjerojatno da ih oni i nisu smatrali grijesima. I ustrajavali su u naopakom načinu života. I onda dolazi prorok Jona i naviješta da će taj veliki grad zbog svoje pokvarenosti za četrdeset dana biti razoren. I što se događa? Na veliko Jonino iznenađenje, svi su povjerovali proroku Joni. I gle, njihov kralj proglašava da se „svatko obrati sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio.“ Kralj priznaje da su zlo činili. Priznaje da su griješili. I zato čine pokoru, ne bi li im se Bog ipak smilovao. Znamo, tako je i bilo. Zbog njihova obraćenja i pokore koju su činili, Bog im se smilovao. Grad je opstao.
To nam danas govori Božja riječ. Ninivljani su bili ogrezli u grijesima, tako da grijehe nisu shvaćali kao grijehe. Tako i mi. Neko naše naopako ponašanje postalo nam je normalno. To može biti ogovaranje, srdžba, lijenost, zavist, neopraštanje, mrmljanje protiv Boga, različite ovisnosti… I, što s time? Prvo, trebamo sebi i Bogu priznati da griješimo, da smo grešnici. Trebamo se svakoga dana iznova truditi vršiti volju Božju te – osobito u ovo korizmeno vrijeme – činiti i neka pokornička djela. Jer, oko obraćenja se trebamo neprestano truditi. Svakoga dana iznova trebamo od sebe odbacivati svaki grijeh – mišlju, riječju, djelom i propustom – i nasljedovati Isusa koji nam kaže: „Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca.“ (Mt 11,29) I bit ćemo spašeni. Danas i u vječnosti.
Četvrtak prvog korizmenog tjedna
(Est 4, 17k-m.r-t)
Kojoj nema druge pomoći do tebe
Kraljica Estera treba sljedećega dana doći pred kralja da moli milost za svoj narod. Međutim, ona ne zna, hoće li se živa vratiti, jer je zbog kraljeva hira mogla lako izgubiti glavu. I moli se. Kaže: „Gospodine moj, kralju naš, ti si jedini! Dođi u pomoć meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoći do tebe, jer opasnost je moja kao na dlanu.“
Važno je to imati na pameti. Mi se rado oslanjamo na pomoć nama dragih i pouzdanih ljudi. Međutim, razmislimo, sve ako bi svi ti ljudi bili dobronamjerni i nama naklonjeni, ljudska je snaga ograničena. Zato kaže psalmist: „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi.“. Zato smo uvijek puni pouzdanja. Bog je iznad svega, Bog koji nas ljubi, Bog koji je svoga Sina za nas poslao, Bog koji nam pripravlja vječno boravište, tamo gdje je i njegov Sin. Zato ne malakšemo, ako Bog dopusti da nas pogode različite nevolje. To Bog dopušta ne zato što bi od nas okrenuo pogled, nego zato da nas učini sličnim Isusu koji je upravo po svojim nevoljama i po svojoj smrti uskrsnuo i bio proslavljen. Zato svoju nadu polažemo samo u Gospodina i, zajedno s apostolom Petrom, kažemo: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“ (Iv 6,68)
Petak prvog korizmenog tjedna
(Ez 18, 21-28)
Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha
Kaže Bog po proroku: „Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini, i bude čuvao sve moje naredbe i vršio zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti.“ Tu se očituje neizmjerna Božja veličina. Uopće se ne želi opterećivati prošlim grijesima onoga koji se kaje i počinje živjeti po Božjim zapovijedima. To nam je na veliku utjehu. Uzmimo samo za primjer svetoga Pavla. Velike je grijehe bio nosio na duši. Međutim, kada se obratio i krstio, Bog se njegovih grijeha nije više spominjao, nego ga je učinio „oruđem izabranim“. I sâm je Pavao mogao kasnije mirno reći: „Što je za mnom, zaboravljam“. Silno je važno da upravo to imamo na pameti ove korizme. Griješili smo. Teško nam je zbog toga. Silno nam je žao. Savjest nas prekorava. Međutim, kada stanemo pred Gospodina i iskrena srca molimo za oproštenje, te kad se počnemo iskreno truditi biti čestiti i prema Bogu i prema bližnjemu i prema samima sebi, znamo i vjerujemo da nas Bog prihvaća kao svoju ljubljenu djecu. Vjerujemo da se onda i na nas odnose riječi koje Bog govori o svome narodu: „Oprostit ću bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati. (Jr 31,34)
Međutim, u isto vrijeme Bog nas opominje da u dobru ustrajavamo, da se na zlo ne vraćamo, baš kako nas opominje sveti Pavao: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ (1 Kor 10,12) Zato se i za najmanji grijeh želimo odmah pokajati, zato iz dana u dan molimo Gospodina da nas učvršćuje u vjeri, nadi i ljubavi, da nas jača, tamo gdje smo slabi. Vjerujemo da će nas Bog svojom milošću očuvati vjernima i svetima, onako kako nas tješi apostol Pavao: „Vjeran je Onaj tko vas poziva: on će to i učiniti.“ (1 Sol 5,24)
Subota prvog korizmenog tjedna
(Pnz 26, 16-19)
Njegov narod, njegova predraga svojina
Stari su na svoja božanstva gledali kao na svoje velikaše koji su bili ćudljivi, koji su se držali visoko iznad običnih ljudi i koji su strogo kažnjavali bilo kakvu neposlušnost. Stoga su se silno trudili udobrovoljiti svoje bogove žrtvama, bogatim hramovima i sjajnim bogoslužjem. A evo, Bog svome narodu progovara na posve drugačiji način. On poziva narod da mu bude vjeran, i obećava mu da će oni biti „njegov narod, njegova predraga svojina.“ Bog ih uzima kao svoju posinjenu djecu! Znamo da Bog nama, koji smo njegov novi narod, čini najviše što je uopće mogao učiniti. Poslao nam je svoga Sina koji je uzeo našu ljudsku narav da bi nas učinio dionicima svoje božanske naravi. Bog nas uzima u svoju obitelj, Bog nas – slikovito rečeno – posjeda za isti stol s Isusom Kristom njegovim utjelovljenim Sinom. Mi smo po Kristovoj smrti i po njegovu uskrsnuću prava djeca Božja.
Međutim, ostaje i opomena da nam valja paziti da ne upropastimo taj neprocjenjivi dar. Na nama je da uvijek iznova nastojimo živjeti u skladu s tim velikim Božjim darom i Božjim izabranjem. Zato molimo Gospodina da nas po svome Duhu uvijek prosvjetljuje da vidimo što nam je činiti, te da nam onda po Kristu dade i milosti da činimo ono što je Bogu milo. Korizma je svakako pogodno vrijeme da napredujemo i u spoznanju i u Božjoj milosti.
DRUGI TJEDAN
Ponedjeljak drugog korizmenog tjedna
(Dn 9, 4b-10)
Stid na obraz nama
Dana 28. siječnja 1986. nedugo nakon lansiranja eksplodirao je američki raketoplan. Nitko od članova posade nije preživio. Jasno je što je nakon toga slijedilo. Do daljnjega su obustavljeni svi letovi. Tražio se uzrok tragedije. Tek kad su otkrili u čemu je bila pogreška i kad su tu pogrešku otklonili, letovi su se mogli nastaviti. U takvim stvarima, nema mjesta zatvaranju očiju ili previđanju problema. Grešku treba priznati, otkriti i ispraviti. I na duhovnom je polju slično. Evo kako prorok Danijel danas skrušeno pred Bogom priznaje:
„Ah, Gospodine moj, Bože veliki i strahoviti, koji čuvaš Savez i naklonost onima koji tebe ljube i čuvaju zapovijedi tvoje! Mi sagriješismo, mi bezakonje počinismo, zlo učinismo, odmetnusmo se i udaljismo od zapovijedi i naredaba tvojih… Gospodine, stid na obraz nama, našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, jer sagriješismo protiv tebe!“
Upravo tako. Ne možemo se liječiti ako ne priznamo svoju bolest. Ne može športaš ili umjetnik u svom umijeću napredovati, ukoliko ne uočava svoje pogreške. Ne možemo u svom kršćanskom životu napredovati, ako uporno tvrdimo da je u nas uglavnom sve u redu.
Već smo duboko ušli u korizmu. Pomolimo se. Uđimo u sebe. Skrušimo se. Razmislimo. Što to remeti moj odnos prema bližnjemu? U čemu bih ja mogao pridonijeti da bude bolje? Što to remeti moj odnos prema Bogu? Što bih mogao poduzeti da bude bolje? Što to remeti moj odnos prema samome sebi? Priznajmo pred Bogom svoje grijehe i nedostatke. To je osnovni preduvjet. Kako da nam Bog oprosti, ako svoj grijeh ne priznamo? Kako da nam Bog pomogne u svladavanju naših pogrešaka, ako ga ne zamolimo priznajući da smo slabi? Vjerojatno se ne radi o nekim neviđenim i nečuvenim grijesima i zločinima. Ta i ona raketa nije eksplodirala zbog pogreške koja se mogla vidjeti iz aviona. Radi se o tome da možemo i trebamo ispravljati sitnice, one male grijehe i nedostatke, ono što nas priječi da stvarno budemo čiste savjesti. Jer, Bog u nama može i hoće činiti velike stvari. Samo se valja osmjeliti.
Utorak drugog korizmenog tjedna
(Iz 1, 10.16-20)
Budu l’ vam grijesi kao grimiz
Tko je od nas bez grijeha? Tko od nas nema na savjesti ne samo lake grijehe, nego i one teže, učinjene tko zna kada? I što da čini takav čovjek grešnik pred svojim Bogom? Rješenje je jednostavno. Po proroku Izaiji Bog na poručuje: „Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti!“ Za Boga je bitan ovaj sadašnji trenutak. Čovjek se treba pokajati a iznad svega treba prestati zlo činiti, treba nastojati činiti dobro. Treba se obratiti, promijeniti, preobraziti i to treba učiniti već danas. Je li to moguće? Itekako je moguće. Pogledajmo. Nije normalno da činimo zlo. Bog nas nije stvorio takvima. Naravno da je – uza svu našu slabost – moguće odustati od zla i prionuti dobru.
I što se u tome slučaju događa? Čudo Božje. U tome slučaju, veli Bog, „Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.“ To je Božje djelo. To je čudo Božjeg milosrđa i Božje ljubavi. Bog se ne želi spominjati naših prošlih grijeha, ako tražimo njegovo oproštenje i ako se nastojimo riješiti svakoga grijeha. Taj Božji poziv vrijedi za nas svakoga dana. I gle, Božjom snagom sva zloća u nama postat će kao vuna i kao snijeg. Jer, prisjetimo se, Isus nije došao radi pravednih, nego radi grešnih. A to smo svi mi, potrebiti Božjeg milosrđa i Božje ljubavi. Dao Bog – osobito u ovoj korizmi – da napredujemo u svakom dobrom djelu da bismo bili dionici silnih Božjih darova koje on udjeljuje onima koji ga iskreno traže.
Srijeda drugog korizmenog tjedna
(Jr 18, 18-20)
Pazimo budno na svaku riječ njegovu
Jeremija, prorok široka srca koji je silno volio svoj narod, postaje žrtva spletki i podmetanja, jer nisu htjeli slušati opomene koje je Bog govorio na njegova usta. Zato su govorili protiv njega: „Hajde, udarimo ga njegovim jezikom i pazimo budno na svaku riječ njegovu.“ Budno su pazili na svaku njegovu riječ, ne bi li ga uhvatili u riječi i mogli ga optužiti i osuditi. Zbog toga, duboko ožalošćen, Jeremija pred Bogom izlijeva svoju tugu i kaže: „Sjeti se kako stajah pred licem tvojim da u tebe milost tražim za njih, da odvratim od njih jarost tvoju.“. On se za njih zauzimao, a oni mu jamu kopaju! Upravo je tako bilo i s našim Gospodinom Isusom Kristom. Njegovi su protivnici tražili, ne bi li nešto ulovili iz njegovih usta, pa da ga mogu optužiti. A Isus je upravo za njih molio svoga Oca i upravo za njih i za sve grešnike predao sebe u smrt!
Tko će razumjeti Božje putove? Tko može razumjeti, zašto je Jeremija morao toliko trpjeti i zašto je Bog dopustio da tolika zloba ovlada Isusovim neprijateljima, da su ga izručili strašnoj smrti? Nije naše da istražujemo Božje nakane. Naše je da, poput Jeremije, a pogotovo poput Isusa, prihvaćamo svoje nevolje i križeve te da molimo za one koji nam ne čine dobro. Tako ćemo biti suradnici Isusa koji nije došao da osudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi (Iv 3,17). Za tim težimo i za tim idemo, pogotovo u ove svete korizmene dane.
Četvrtak drugog korizmenog tjedna
(Jr 17, 5-10)
Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka?
Bog nam u Svetom pismu katkada progovara tvrdim riječima. Tako danas prorok Jeremija govori: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom i srce svoje od Gospodina odvraća.“ Jeremija to govori Jeruzalemcima koji su zapustili svoga Boga te se u političkim previranjima počeli pouzdavati u pomoć Egipta koji ih je trebao zaštiti od njihovih neprijatelja što su se spremali zauzeti grad. Veli im, dakle, Jeremija: “Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka.” I dogodila se nesreća. Narod je ustrajao u svojoj nevjeri, uzdajući se u moć Egipta. Pomoć nije stigla te je njihov neprijatelj Nabukodonozor osvojio i opustošio grad.
Naravno, mi smo ljudi upućeni jedni na druge. Pouzdajemo se mi u svoje prijatelje, u svoju djecu, u svoje rođake… Međutim, ono što nam Božja riječ želi reći jest to, da se u prvom redu trebamo u Boga pouzdavati, njegovu volju tražiti, njegovu riječ slušati i prema njemu ravnati svoj život. Uspjeli ili ne uspjeli u nekom svome pothvatu, mi se trebamo uzdati u Gospodina, baš kao što je Isus vršio volju svoga nebeskog Oca, makar je, po ljudsku govoreći, doživio neuspjeh.
Kad god svoje pouzdanje stavljam prvenstveno na nešto ljudsko ili ovozemaljsko, razočarat ću se i propasti. Ne može biti moj temeljni i najvažniji životni oslonac ni moje zdravlje (što je promjenjivo, ako li ne ono?), ni moje bogatstvo (danas jest, a sutra ga nema), ni moj ugled u društvu (“Tko bi gori, sad je doli”), ni moje sposobnosti (uvijek će se naći netko umješniji), i tako dalje. Jer ako netko na tome gradi svoj život, prije ili kasnije gorko će se razočarati. Zato, uzdam se u Boga i njegovu volju tražim i njegovu pomoć ištem. A onda, njegovom dobrotom, može mi pomoći i moj prijatelj i moj znanac i splet životnih okolnosti. Zato nam danas u nastavku govori prorok Jeremija: „Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje.“ Neka i nama Gospodin bude uzdanje i u sušnim i plodnim godinama.
Petak drugog korizmenog tjedna
(Post 37, 3-4.12-13a.17b-18)
Tvoja braća
Ostarjeli otac Jakov govori svome sinu-miljeniku Josipu: „Tvoja braća čuvaju stada kod Šekema, pa hajde da te pošaljem k njima.” Nije Jakov znao što će to značiti za mladog Josipa. On je Josipa poslao njegovoj braći, a oni se nisu ponijeli kao braća. Iz zavisti su ga prodali u roblje. Eto, tu je naglasak. Jakov kaže: „Tvoja braća”. Tu je osnovna poruka. Tvoja braća. Tvoj brat. Tvoja sestra. Znademo li, što nam ta riječ i ta slika hoće kazati? Brat ili sestra je ona osoba čiji su roditelji i moji roditelji. Netko tko je dio mene. Josipova braća u navali ljubomore i zavisti nisu gledali Josipa kao brata nego kao suparnika, kao opasnost za svoje probitke. Zanijekali su svoje bratstvo prema njemu i prodali ga u ropstvo kao najvećeg neprijatelja. Mogli bismo se čuditi i zgražati: Ta zar se brat u roblje prodaje?
Međutim, pogledajmo stvar s druge strane. Preda mnom stoji bilo koji čovjek. Dobar ili loš, meni u prvi mah mio ili nemio. Pismo nam veli da nam je on brat. Kako? Pa, naravno. Nije li nam isti Otac – Bog? Nije li nas obojicu otkupio Bogočovjek Isus Krist? Ne grije li nas obojicu ista ljubav Duha Svetoga? Nije li i taj čovjek preda mnom Božji miljenik, jer ga Bog ljubi svom svojom ljubavlju, jer, naravno, Bog ne može napola ili djelomično ljubiti? Kad god pogledamo s ljutnjom nekog čovjeka, trebali bismo pomisliti: on je Božje dijete, njega Bog voli. Kad god pogledamo nekoga sa zavišću, ljubomorom ili mržnjom, pomislimo: on je Božje dijete. On je moj brat, odnosno, ona je moja sestra. To je moja krv.
Mržnja rađa mržnju, zavist po sebi rađa zavist. Naprotiv, tko s ljubavlju odgovori na mržnju, taj je zadobio svoga brata. Prisjetimo se. Kad je ono u progonstvu Josip postavljen za drugog čovjeka u egipatskom carstvu, pa kad se susreo sa svojom gladnom braćom, njima, koji ga nisu prepoznali, rekao je: „Ja sam Josip, vaš brat!” Nije rekao: „Ja sam onaj kojemu ste vi pokušali upropastiti život.” Ne obazirući se na ono što je bilo, rekao je srdačno: „Ja sam Josip, vaš brat!” I to je bratsko praštanje urodilo radošću i spasenjem. Na to smo pozvani. Ljubav je uvijek jača. Jer, Bog je ljubav.
Subota drugog korizmenog tjedna
(Mih 7, 14-15.18-20)
Baci na dno mora sve grijehe naše
Bog je svemoguć. Svojom je riječju iz ničega sve stvorio. Cijeli svemir, sav život. Stvorio i je čovjek na svoju sliku. Mi se s pravom divimo savršenom redu u svemiru, prekrasno uređenom životu na zemlji. Sve, ali baš sve je mudro učinio. Do te mjere mudro da mi i danas otkrivamo tek dijelove Božje mudrosti u prirodi i to tako, dok otkrijemo jedan zakon prirode, javljaju nam se tri nove zagonetke. Veličanstveno je Božje djelo.
Međutim, Bog čini još veća čuda. U čovjekovoj duši. Bog svojom mudrošću, ali još više svojom neizmjernom ljubavlju od čovjeka grešnika čini blaženika, od Božjeg protivnika čini Božjeg suradnika, od slabog i grešnog čovjeka po svome milosrđu i po svome oproštenju čini dionika vječnoga života u svome kraljevstvu. O tome nam danas govori molitva koji prorok Mihej upućuje Bogu: „Tko je Bog kao ti koji prašta krivnju, koji grijeh oprašta? Još jednom, imaj milosti za nas! Satri naše opačine, baci na dno mora sve grijehe naše!“ Takav je naš Bog. On hoće i može baciti na dno mora sve naše grijehe. Na nama je da svoje grijehe pred njim priznamo, da se pokajemo te da se svednevice trudimo činiti dobro a ne zlo. Bog će onda sve naše grijehe baciti na dno mora te nam dati mudrosti i snage da ostanemo vjerni svome kršćanskom pozivu. Za taj Božji dar na poseban način molimo u ovom svetom vremenu.
TREĆI TJEDAN
Ponedjeljak trećeg korizmenog tjedna
(2 Kr 5, 1-15a)
Okupaj se sedam puta u Jordanu
Znamo, guba je u onim davnim vremenima bila neizlječiva bolest koje je razdirala čovjekovu kožu i udove i nužno vodila do smrti. I evo, Naaman, ugledan čovjek i vojskovođa aramskoga kralja, dočuo da ga prorok Elizej Božjom snagom može izliječiti. Kad je Naaman bio došao pred vrata Elizejeve kuće, Elizej se nije ni pojavio, nego mu tek poručio da se ide sedam puta okupati u Jordanu. Naaman je pomislio da mu se čovjek ruga. Nije se ni pojavio pred njim! I onda mu kaže smiješnu stvar, da se ide okupati u Jordanu, kao da nema i većih i čišćih rijeka u kraju odakle je došao. I nije htio poslušati ono što mu je Elizej poručio. Tek na nagovor svojih slugu – nevoljko – okupao se sedam puta u Jordanu i – ozdravio!
To je slika. Bog je imao bezbroj načina da Naamana izliječi. Mogao je zapovjediti Elizeju – kako je Naaman očekivao – da položi na nj svoju ruku, pa da ozdravi. A evo, Bog kao da se šali, kaže mu da se okupa u toj maloj rijeci. Što hoćemo reći? Bog ima svoje putove i svoje načine. Evo. Nije li kolebljivoga Šimuna uzeo da postane Petar – Stijena na kojoj je sazdao svoju Crkvu? Nije li Krist Crkvu povjerio apostolima koji nipošto nisu bili besprijekorni? Ne djeluje li Bog i danas preko svetih otajstava, odnosno preko svetih sakramenata koji se u Crkvi slave, s time da službenici tih svetinja nipošto nisu besprijekorni? Ne povjerava li Bog djecu nesavršenim i grešnim roditeljima, koji ipak, Božjom milošću, odgajaju svoju djecu u vjernosti Bogu? Zato je važno da ne gledamo na sredstvo, na one koji su na ovaj ili način u službi Božjeg milosrđa. Zato ćemo, na primjer, u poniznosti i vjernosti pristupiti sakramentu pomirenja pred svećenikom koji je također potrebit Božjeg oproštenja i Božjeg milosrđa. Jer, Bogu se svidjelo činiti dobro preko slabih i nedosljednih ljudi, Bog pokazuje silno povjerenje prema nama, jer je mudar, jer je dobrostiv, jer je silan, tako da ni jedan čovjek – sve da bi i htio – ne može poremetiti Božji naum spasenja. Neka nam Bog dade poniznosti da ga prepoznajemo u Crkvi i neka nam dade mudrosti i snage da i mi budemo suradnici njegova djela spasenja
Utorak trećeg korizmenog tjedna
(Dn 3, 25.34-43)
Primi nas, slomljene duše, duha ponizna!
U vremenu svoga progonstva Izabrani je narod doživio strašnu nesreću i poniženje. Iz svoje su zemlje protjerani u progonstvo, lišeni svih svojih dobara. I sad, u progonstvu, ponižavani su kao prognanici i kao došljaci. Još im je strašnije bilo to, što su ostali bez svoje svetinje. Jeruzalemski je hram razore i opljačkan. Nisu više mogli slaviti hramsko bogoslužje niti prinositi žrtve kako je bilo propisano. Bez domovine, bez hrama, osjećali su se kao da su bez Boga. I onda Božji čovjek Azarja u svojoj tuzi vidi koji je jedini ispravan put. Svjestan da sada nemaju ni hrama, ni žrtvenika, da nemaju ni svojih knezova i kraljeva, da su posve siromašni. Zato u svojoj molitvi kaže: „Nemamo sada vojvode, proroka, kneza, paljenice, klanice, prinosa, kâda … No primi nas slomljene duše, duha ponizna! Odsad ćemo svim srcem slijediti tebe…“
To je ono što nazivamo duhovnom žrtvom. Židovi su prinosili žrtve na žrtveniku, mi u svetoj misi donosimo kruh i vino. Međutim, ti darovi bi trebali odražavati nas, našu želju da služimo Bogu, našu želju i odlučnost da vršimo volju Božju, našu spremnost da nosimo svoj križ, zapravo, ti darovi predstavljaju sav naš život. Mi sebe same prinosimo Bogu. Upravo zbog toga kod priprave darova u misi, svećenik pognut nad oltarom tiho moli molitvu nadahnutu upravo ovom Azajevom molitvom: „Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene. Bila danas naša žrtva pred tvojim licem takva, da ti se svidi, Gospodine Bože.“
Upravo to činimo na svetoj misi. Donosimo pred Boga sami sebe, svoje radosti i svoje žalosti, svoje nade i svoje brige. A iznad svega donosimo pred Boga kajanje za naše grijehe i našu odlučnost da vršimo volju Božju i našu vjernost da nosimo svoje križ, kako nam je Gospodin Isus rekao. Takvu žrtvu Bog svednevice od nas traži. Tada će nas Božja milost po Kristu obasjati da i mi sami budemo čist prinos Bogu. Bog je velik. On to s nama i na nama može i hoće učiniti. Tako neka bude. Amen.
Srijeda trećeg korizmenog tjedna
(Pnz 4, 1.5-9)
Samo je jedan narod mudar i pametan
Često nam se čini da nas pravila i zakoni ograničavaju. Djeca se ljute kada moraju jesti za stolom ili kada ne smiju jesti slatkiše prije ručka. I odraslima koji puta teško padaju zakoni i odredbe. A, evo, Božja riječ o tome posve drugačije sudi. Bog po Mojsiju govori svome narodu da obdržava njegove zakone i uredbe, jer, veli dalje Mojsije: „to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost.“ Štoviše, drugi će im se narodi zbog toga diviti i govoriti: „Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon?“ Mogli bismo se, možda, upitati, zašto bi netko na sebe natovario neki zakon i zbog toga bio sretan?
Naravno, životna se mudrost očituje u tome da čovjek bira ono što je dobro za njega i za one s kojima živi. Međutim, naš je pogled ponekad zamućen, tako da u svojoj zaslijepljenosti mislimo da je za nas dobro nešto što nam zapravo škodi, kao na primjer bilo koja ovisnost. Zato su nam važni i potrebni Božji zakoni da nam u našim dvojbama pokažu ispravan put. Mi znamo i vjerujemo da je vječni Božji zakon savršeno utjelovljen u Isusu Kristu i to tako da je on govorio: „Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla.“ (Iv 4,34) Konačno, on je vršio volju svoga Oca i po cijenu smrti, kada je rekao: „Ne moja, nego tvoja volja.“ Upravo po prihvaćanju vlastite smrti, po vlastitom poniženju Isus je u svome čovještvu proslavljen i postavljen iznad svega. Zato, mudro je pokoravati se Božjim zakonima. Jer je po tim zakonima sazdan svemir, po tim smo zakonima sazdani mi, po tim zakonima će se ravnati vječnost svih spašenih. Zato su za nas sve Božje zapovijedi i sve njegove uredbe, jednako kao i Isusov nauk za nas spasonosni. Budemo li po tome živjeli, to će u očima naroda biti naša mudrost i naša razboritost.
Četvrtak trećeg korizmenog tjedna
(Jr 7, 23-28)
Da vam dobro bude
Kad roditelj potiče i opominje svoje dijete da bude marljiv u školi, da bude uredan i odgovoran u kući, da pokazuje poštovanje prema djedu i baki i prema nastavnicima u školi, da se redovito moli, da nedjeljom s njima ide na misu i bude pažljiv, maltretira li on time svoje dijete ili mu govori ono što je za njega, za samo dijete dobro? Naravno, svaki roditelj i svaki mudar odgojitelj govorit će djeci i mladima što je za njih dobro, da odrastu u odgovorne uspješne i čestite ljude.
Upravo to nama govori Bog po proroku Jeremiji: „Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude.“ Upravo to. Da nam dobro bude. Kršeći Božju zapovijed čovjek ne čini zlo Bogu, nego samome sebi. Svaka je zapovijed uvijek za naše dobro. Istina, može nam ponekad biti jako teško vršiti određenu zapovijed, kao, na primjer, činiti dobro onim koji mi čine zlo, upravo kao što djeci može biti teško pisati domaću zadaću. Međutim, kada čovjek – baš kao i onaj marljivi učenik – čini ono što mu Bog kaže, duboko u sebi ima onaj mir, svjestan da je u skladu s Božjom voljom, da se ostvaruje kao Božji čovjek. Kad nam god bude teško vršiti neku zapovijed, kad nam god bude osobito teško nositi vlastiti križ, bit će dobro da se sjetimo Božje riječi koja kaže: „Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude.“ Božja je to riječ i Božja mudrost. Po njoj se ostvarujemo kao istinska Božja djeca. Po njoj smo već sada dionici nebeske slave, one slave u Bogu koji je sama Dobrota i čista Ljubav.
Petak trećeg korizmenog tjedna
(Hoš 14, 2-10)
Što ti imaš još s kumirima?
Zahtjevno je biti Božji čovjek, baš kao što je zahtjevno biti čestit čovjek. Zahtjevno je biti odgovoran, vjeran, pošten, dosljedan. I onda se može dogoditi da čovjek traži ono što je lagodnije. Tako je bilo s Božjim narodom. Bog im je dao zapovijedi, zapovjedio im je da ne čine nasilja, da poštuju brak, da ne kradu, štoviše, da ne požele tuđu stvar. Tražio je od njih da ljube svoje bližnje, poštuju roditelje. S druge strane, okolni su narodi vjerovali u bogove koji nisu postavljali nikakvih moralnih zahtjeva. Ti su narodi imali kipove, to jest kumire svojih božanstava koji su ih imali štititi, bez obzira kakvim životom ti ljudi živjeli. To je bila napast za Izabrani narod. I zbog toga je taj narod bio stradao. I onda Bog progovara svome narodu: „Efrajime, što ti imaš s kumirima?“ Zbog njih ste stradali.
Iste riječi vrijede i za nas. Po svojoj smo slabosti skloni ugađati svojim strastima, pogodovati vlastitoj lijenosti, skloni smo prepuštati se srdžbi i osvetoljubivim mislima, skloni smo sebičnosti i nepraštanju. Skloni smo sebe stavljati u središte. Tako moj kumir postajem ja, moji prohtjevi, moje neuredne strasti, ono što je lagodno i neodgovorno. A ipak znamo: kad god tražimo sreću izvan Boga, odnosno protivno njegovim zapovijedima, na koncu udaramo u zid. Jer, Bog nas je stvorio zato što nas je ljubio. Bog nas usmjerava da ostvarimo svoj mir već ovdje na zemlji, on nas pripravlja za sretnu vječnost. Zato odbacimo svaki kumir: svaku strast, sebičnost, svaki grijeh, sve ono što se Bogu protivi. Jer, ono što se Bogu protivi, protivi se zapravo nama samima, jer nas izobličuje, onečovječuje i udaljava od našeg konačnog odredišta, a to je vječnost s Bogom zajedno s Isusom Kristom, zajedno s njegovom majkom Marijom i sa svima svetima. Neka nas Duh Gospodnji u ovom svetom vremenu prosvijetli i ojača da ne slijedimo kumire, nego našega Gospodina Isusa Krista, koji je Put, Istina i Život.
Subota trećeg korizmenog tjedna
(Hoš 6, 1-6)
Ljubav mi je mila, ne žrtve
U Starom su zavjetu postojali propisi kako, na koji način, kojom prigodom i kada prinositi Bogu žrtve, koje su se spaljivale na žrtveniku. Najčešće su to bile žrtvene životinje. Nevolja je bila u tome što je veliki broj vjernika smatrao da je dovoljno prinijeti propisane žrtve, a nakon toga živjeti po svojoj volji, čineći nepravdu svome bližnjem i kršeći Božje zapovijedi. Zato ih Bog opominje po proroku: „K’o oblak jutarnji ljubav je vaša, k’o rana rosa koje nestaje.“ U tome je prvenstveno njihov grijeh. Pa na koncu veli: „Ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice.“
To nam Gospodin govori. Prva i temeljna zapovijed jest ona, da trebamo ljubiti Gospodina Boga svoga svim srce i svom dušom. Iz toga onda proizlazi sve. Evo, to želimo. Ljubiti Boga, jer nas je iz ljubavi stvorio. Ljubiti Boga, jer je njegov utjelovljeni Sin sebe za nas predao i učinio dionicima svoje božanske naravi, ljubiti Boga jer nas već ovdje na zemlji posvećuje mudrošću i milošću Duha Svetoga. Mi želimo ljubiti Boga, jer nas je stvorio za vječno zajedništvo s njime. To je temelj i iz toga treba proizlaziti sve što činimo. Jer, onaj tko ljubi, uvijek će naći načina. Zato, neka u našim pobožnostima, u našim molitvama, u sakramentima koje slavimo uvijek bude utkana – koliko god je to u našoj ograničenosti više moguće – ljubav prema Bogu. Budimo sigurni. Bog koji nas na to poziva, dat će nam i snage, kako nas tješi sveti Pavao: „Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati.“ (Fil 2,13)
ČETVRTI TJEDAN
Ponedjeljak četvrtog korizmenog tjedna
(Iz 65, 17-21)
Stvaram nov nebesa i novu zemlju
Bog je sve savršeno stvorio, a čovjeka je tako uzvisio da ga je stvorio na svoju sliku. Čovjek je, kao Božji prijatelj, trebao mudro upravljati svim ostalim stvorenjem. A evo, taj sklad, to savršenstvo čovjek je upropastio time, što nije poslušao Božji glas, nego se priklonio riječima zavodnika. Time je sebe upropastio i time je ušao nesklad i razdor i u sve stvoreno.
Bog, naravno, ne želi da zlo ima zadnju riječ. Bog želi spasiti čovjeka, ali u isto vrijeme Bog želi obnoviti sve stvoreno. U tome smislu prorok Izaija naviješta Božji naum i kaže: „Evo, ja stvaram nova nebesa i novu zemlju!“ To, naravno, znači da Bog prvo želi obnoviti čovjeka, vratiti ga k sebi, uspostaviti s čovjekom prvotno zajedništvo. Međutim, prorok Izaija tada nije mogao slutiti na koji će način Bog sve obnoviti. Mi danas znamo: Bog nije htio samo obnoviti prvotno prijateljstvo s čovjekom. Bog je za naše spasenje poslao svoga Sina koji je uzeo naše tijelo da nas zaodjene svojim božanstvom, da nas učini dionicima svoje božanske naravi. Tako čovjek nije više samo prijatelj Božji, nego istinsko dijete Božje.
To je ta novina. I što se događa? Kada čovjek, otkupljen od Krista, počne živjeti u skladu s dostojanstvom djeteta Božjega, onda se i u svekoliko stvorenje vraća onaj prvotni sklad. Zato kaže apostol Pavao: „I stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje.“ (Rim 8,21) Naše je da doista nastojimo živjeti kao djeca Božja, a onda će s nama i sve stvoreno doći u svoj sklad. Između ostaloga, živeći kao istinska djeca Božja, najviše ćemo učiniti i za očuvanje okoliša, o čemu se toliko govori. Samo Bog je jamac svekolikog reda i svekolikog mira.
Utorak četvrtog korizmenog tjedna
(Ez 47, 1-9.12)
Kamo god dođe ova voda, sve ozdravi i oživi
Prorok Ezekiel u viđenju gleda čudesni potok koji izvire iz hrama. Kaže: „Kuda god potok protječe, sve živo što se miče oživi. Duž potoka na obje strane rast će svakovrsne voćke. Plod će njihov biti za jelo, a lišće za lijek.“ To je slika naše duše. Potok o kojem prorok govori jest ona voda koja je na križu zajedno s krvlju potekla iz Isusova probodenoga srca. To je naše krštenje. Voda krštenja crpi snagu iz Isusove prolivene krvi. Voda krštenja u službi je Božje milosti u Kristu. Po krštenju smo izliječeni od smrti grijeha, po krštenju smo postali djeca Božja, po krštenju postajemo dionici nebeske proslave Isusa Krista. Po krštenju u nama se ostvaruje Kristovo spasenje po kojem smo postali istinska djeca Božja. Nikada ovdje na zemlji nećemo do kraja dokučiti čudesnu i obnoviteljsku snagu vode koja je s krvlju potekla iz Isusova srca, vode koja nas preporađa i čini sposobnima za vječni život s Bogom i u Bogu.
U ovo korizmeno vrijeme Bog nas na osobit način poziva da stvarno budemo ono što po sakramentu krsta i jesmo: prava djeca Božja. Poziva nas da odbacimo od sebe svako zlo, svaku zlu primisao, da odbaci od nas svaku ružnu strast, da nas usmjeri prema svojim zapovijedima, da vršimo njegovu volju, jer samo tako možemo zadobiti istinski mir već ovdje na zemlji. Mi smo pozvan na svetost i ovdje i u vječnosti. Dao Bog da onda i živimo u skladu s tim velebnim Božjim darom.
Srijeda četvrtog korizmenog tjedna
(Iz 49, 8-15)
Može li žena zaboraviti svoje dojenče?
Može li ikada dijete u potpunosti pojmiti kolika je roditeljska ljubav? Može. Samo u jednom slučaju. Kad postan roditelj. A evo, Bog po proroku govori izabranom narodu, ali i nama, da se mi prema njemu odnosimo kao nedorasla, nerazumna i nezahvalna djeca. Evo. Lako i olako ćemo kazati da nas je Bog zapostavio, da mu nismo bitni, da nije pravedan, da ne sluša naše molitve, da na naša pleća stavlja preteške križeve… Prorok govori o Sionu, to jest o onome brdu gdje je hram, što predstavlja izabrani narod: „Sion reče: ‘Gospodi me ostavi, Gospod me zaboravi.’ Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“ I u nastavku, koji nije uvršten u današnje misno čitanje Bog još dodaje: „Gle, u dlanove sam te svoje urezao.“
Mi malo toga znamo, malo toga možemo pojmiti, malo toga možemo razumjeti. Tko može istražiti i razumjeti Božje putove, Božje naume i namisli? Tko je na Veliki petak mogao pomisliti da je raspeti Isus pravi ljubljeni Sin Božji? Pa ipak, Bog je uvijek naš otac, Bog je čista ljubav. Bog nas voli savršeno, više nego što bi nas bilo tko mogao voljeti. Ni jedna mati na svijetu ne može voljeti svoje dijete onoliko, koliko Bog voli svakoga pojedinoga čovjeka. Pomislimo, kada se netko osjeća i bijedno i odbačeno, za njega vrijedi ova istina: kad bi taj čovjek bio jedini koji je ikada živio na zemlji, za njega jednoga Sin Božji bi umro i uskrsnuo. Ne možemo pojmiti beskraj Božje ljubavi kao što ne možemo shvatiti savršenstvo Božjeg bića. Zato Pavao, nadahnut Božjim duhom, s udivljenjem kaže: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega! Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ (Rim 11,33-34) Upravo zbog toga smo mirni i spokojni. Što god bilo oko nas, kakve god bile naše nevolje, mi znamo i vjerujemo: naš Bog nas uvijek okružuje svojom ljubavlju. Po svome Sinu čini nas svojom djecom, po Duhu Svetom čini nas dionicima svoje uzvišene ljepote. Dao Bog da mu svojim životom na tome uvijek zahvaljujemo.
Četvrtak četvrtog korizmenog tjedna
(Izl 32, 7-14)
Čemu da gnjevom plamtiš?
U čemu je čovjekova veličina? U stasu, glasu, u umnosti ili umješnosti? U sili ili slavi? U bogatstvu ili ljepoti? Evo nam jednog velikog čovjeka. Mojsija. Za njega Biblija kaže da je bio „najskromniji čovjek na zemlji“. Evo današnjeg primjera iz Knjige Izlaska. Mojsije je bio otišao na brdo Sinaj. Proboravio je tamo četrdeset dana razgovarajući s Bogom. A dolje, u podnožju brda, narod se odmetnuo, salio sebi tele od zlata, počeo mu se klanjati kličući da je to bog koji ga je izveo iz Egipta. To je prevršilo svaku mjeru. Bog je narod izveo iz Egipta velikom silom, čudesima i znakovima. Vodio ih je pustinjom, govorio im preko Mojsija. I sada, kada je trebalo sklopiti savez s Bogom, narod mu okreće leđa. I onda Bog – ovdje je Bog namjerno prikazan kao uvrijeđen čovjek – Bog dakle govori Mojsiju da će sada pobiti sav taj narod, a od njega, Mojsija, načiniti novi narod.
Mojsije je uvijek bio Bogu vjeran. Pljuska koju je narod dao Bogu ide i na Mojsijev obraz. Neki bi se drugi čovjek osjetio počašćenim da on bude rodozačetnikom novoga naroda. Međutim, Mojsije ne želi napredovati preko leševa. Mojsije se zauzima pred Bogom za svoj narod. Veli: „O Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izbavio iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom! Zašto bi Egipćani morali reći: ‘U zloj ih je namjeri izveo, tako da ih smakne u brdinama i izbriše s lica zemlje!’’Smiri svoj gnjev i ljutinu; odustani od zla svome narodu! Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela…“
Takav je Mojsije. Ne želi uništiti, ubiti, satrti, nadmoćno pobijediti, ne želi likovati nad nesrećom drugih, ne želi se osvećivati. Nije uvredljiv niti osvetoljubiv. Mojsije je dobrostiv i strpljiv. Mojsije ima božanske osobine. Zato je velik. Zato je za Židove on prvi i najvažniji. I zato se uz Iliju i on pojavljuje uz Preobraženog Isusa. Takav je i Isus. Takvi su svi pravi velikani. Jer, lako je razoriti i uništiti. Božanski je graditi, praštati, izgrađivati, učvršćivati, pratiti ljubavlju. Veličina je čovjekova u ljubavi, strpljivosti, samozatajnosti. Razmislimo. Obratimo se.
Petak četvrtog korizmenog tjedna
(Mudr 2, 1a.12-22)
Postavimo zasjedu pravedniku
Ponekad se čudimo i iščuđavamo, kako to da čovjek čovjeka može toliko progoniti i toliko mrziti. Čudimo se tako, kako to, da su neki od Isusovih suvremenika toliko žarko željeli njegovu smrt. Otkud tolika mržnja? Čini nam se da nam odgovor na to daje današnje prvo čitanje iz Knjige mudrosti, koja navodi umovanje bezbožnika: „Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.“
Pismo nas opominje da čovjek može načiniti nekoliko ludosti za redom. Prvo, po svojoj slabosti čovjek može sagriješiti. I, ako ćemo pravilno razumjeti, to ne mora biti strašno. U biti, to se svakome događa, jer smo slabi i grešni. I što onda? Naravno, ako čovjek to Bogu prizna, ako se pokaje i traži oproštenje, Bog će mu oprostiti, podići ga i dati mu nove snage.
Drugo, ako čovjek ne prizna svoj grijeh ni pred sobom samim ni pred Bogom, on će početi ustrajavati u svome grijehu. I to je strašno. To je ono “opiranje Duhu Svetomu” o kojem govori sveti Stjepan.
Treće je ipak najstrašnije. Ne priznajući svoj grijeh kao grijeh, čovjek u drugima ili u drugome vidi uzrok svojih nevolja. Smetaju mu oni koji čine dobro i koji se u tome razlikuju od njega samoga. Tu je uzrok svih onih strašnih tragedija u bližnjoj i daljnjoj povijesti. To je razlog zašto su silnici zatirali čitave narode, to je razlog zašto čovjek plamti mržnjom prema drugom čovjeku. To je ona krajnja zloba. O tome govori današnje čitanje. O tome govori i Isus žaleći se na mržnju nekih svojih sunarodnjaka.
I opet dolazimo do temeljnog zaključka. Oholost je prvi grijeh, ona je izvorište svakog grijeha. Naprotiv, poniznost i jednostavnost udruženi s ljubavlju dovode čovjeka u Božju blizinu, pobožanstvenjuju ga. Neki su sveci govorili: “Nema toga grijeha kojega ja ne bih mogao učiniti”. Stoga, oboružajmo se poniznošću. Ne dopustimo da nas zlo zahvati, da nam zatruje dušu. Upravo nam u tome smislu može poslužiti ovo korizmeno vrijeme. Priznavanje grijeha znači i olakšanje i radost. A Bog će nas uzdići iznad naših slabosti, Bog će nas zaodjenuti svojim božanstvom. Jer, sâmo nas Pismo poučava: „Bog se oholicama protivi, a poniznima daje milost.
Subota četvrtog korizmenog tjedna
(Jr 11, 18-20)
A ja bijah kao jagnje krotko što ga vode na klanje
Jeremija je bio velik prorok, istinski Božji čovjek. Bio je dobrohotan, krotak, ponizan, bio je Bogu odan, unatoč svoje krhkosti i unatoč toga što je smatrao da je slab i nedostojan. Upravo je zato silno velik. Osim toga, Jeremija je u velikoj mjeri samim svojim životom nagovijestio kakav će biti budući Mesija, naš Gospodin Isus Krist. Evo. Jeremija je svim srcem svojim sugrađanima Jeruzalemcima navješćivao Božju riječ, riječ po kojoj su se mogli spasiti. Međutim, nisu ga htjeli poslušati. Kako su im njihove riječi smetale, počeli su spletkariti protiv njega do te mjere da su ga htjeli ubiti. A što je činio Jeremija? Ostao je i dalje krotak. On govori: „A ja bijah kao jagnje krotko što ga vode na klanje i ne slutih da protiv mene snuju pakosne naume. ‘Uništimo drvo još snažno, iskorijenimo ga iz zemlje živih, da mu se ime nikad više ne spominje!’“
Upravo je tako bilo i s našim Gospodinom Isusom Kristom. Bio je on krotko janje kojega su vodili na smaknuće. Bio je kao janje koje se ne tuži i koje ne zaziva Božju osvetu. Prihvatio je svoj križ, nosio ga i iznio sve do Golgote. I to nam je pouka. Isus Krist nije kao lav, nije kao snažna oluja ili potres, nije kao oganj koji sažiže i uništava, Isus nije silni vojskovođa koji ognjem i mačem donosi Božju pravdu. Bio je Janje, božansko Janje. Međutim, to je Janje – jer je izražavalo Božju ljubav – pobijedilo grijeh i smrt pobijedilo svaku silu ovoga svijeta. Zato Ivan kaže u Knjizi otkrivenja: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!“ (Otk 5,12) Zato, kad nam se čini da nam je križ težak i pretežak, kada nam se čini da ničim ne zaslužujemo nevolje koje nas pritišću, imajmo pred očima velikog proroka Jeremiju. Imajmo pred očima našega Gospodina Isusa Krista, koji je svojom poniznošću, svojom smrći i svojim uskrsnućem pobijedio svako zlo, pobijedio smrt i otvorio nam vrata vječnosti. To je naša nada i naša radost, kako nas tješi Ivan apostol: „Sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.“ (1 Iv 5,4)
PETI TJEDAN
Ponedjeljak petog korizmenog tjedna
(Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62)
Sav zbor stade blagoslivljati Boga koji spasava one što se u nj uzdaju
Bog čini čudesa. Svakodnevno, samo što mi to često ne opažamo. Čudesan je svijet oko nas, čudesno je to da živimo, da ne oskudijevamo u onome što je za život nužno, da imamo obitelj i prijatelje… Međutim, Bog koji puta učini nešto što je upravo izvanredno, kao kad netko u strašnoj prometnoj nezgodi iziđe neozlijeđen ili kad se netko posvema oporavi nakon izuzetno teške operacije. Tako, evo, u Danijelovoj knjizi vidimo kako je Bog po proroku Danielu spasio nevinu ženu od lažne optužbe, zbog koje je mogla biti pogubljena. Žena je spašena, pravda uspostavljena.
Netko bi rekao da se to ne događa baš često. Koliko je nevinih koji strašno trpe, koliko slabih i nemoćnih stradavaju zbog bahatosti moćnika! Međutim, upravo nam ovo korizmeno vrijeme može dati odgovor. Ako je itko bio čestit i pravedan, onda je to naš Gospodin Isus Krist. A evo, Bog je dopustio da istinski Pravednik bude od ljudi osuđen! I opet stojimo pred velikim Božjim otajstvom. Zašto je to Bog dopustio? Je li to stvarno bio jedini put našega spasenja? Mi ljudi ne možemo na to odgovoriti. Ono što znamo i vjerujemo jest to, da je Bog ne samo pravedan, nego da je i neizmjerna Ljubav, da Bog može i hoće svaku nesreću prometnuti u spasenje, baš kao što je Isusovu smrt prometnuo u slavu uskrsnuća. Ako nas Bog i kuša, on nas ne ostavlja. Ako nas Bog i kuša, on nas uvijek ljubi. Ako nam nisu uvijek jasni njegovi putovi, vjerujemo da nas on i samo on sigurnom rukom vodi putem vječnoga spasenja. Zato nismo tjeskobni. Zato sa svetim Pavlom kažemo: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ (Rim 8,31)
Utorak petog korizmenog tjedna
(Br 21, 4-9)
Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji
U Egiptu su Židovi bili podređeni, živjeli su gotovo kao robovi. I Bog ih je silnim čudesima izbavio iz ruku faraona, koji je u ono vrijeme bio najmoćniji svjetski vladar. Bog ih je čudesno hranio u pustinji te ih po Mojsiju vodio u obećanu zemlju. I onda narod postane nestrpljiv. Put im je izgledao naporan. Mana koju su jeli ogadila im se. I počeli su optuživati Mojsija i Arona, a time i samoga Boga da su ih izveli iz Egipta s nakanom da ih muče, odnosno da puste da pomru u pustinji: Rogoborili su: „Zašto nas izvedoste iz Egipta da pomremo u ovoj pustinji? Nema kruha, nema vode, a to bijedno jelo već se ogadilo dušama našim.“ Zaboravili su da su oni od Boga izabrani narod. Zaboravili su da je Bog za njih učinio velika čuda. Nisu bili kadri usmjeriti pogled naprijed da uvide da će ih Bog, koji ih je do sada čudesno vodio, sigurno slavno uvesti u obećanu zemlju.
Evo, takvi smo često i mi. Lako i olako zaboravljamo što od Boga imamo. Stabilan život u zemlji bez rata i gladi, zdravlje, obitelj, prijatelje. Iznad svega lako zaboravljamo da nas Bog po Kristu spašava tako da smo njegov prava djeca kojima je pripravljeno mjestu u nebeskom kraljevstvu zajedno Isusom, njegovom majkom i sa svima svetima. I onda se mrmljamo zbog svake nevolje i svake kušnje. A istina je jednostavna: kakve god bile naše kušnje, Bog nam već sada, na ovoj zemlji daje puno više, da bi nas u vječnosti posjeo za svoj stol. Zato sveti Pavao mudro veli: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama.“ (Rim 8,18) Dao Bog da nam ta vjera udijeli mir i radost.
Srijeda petog korizmenog tjedna
(Dn 3, 14-20.24-25.28)
Ako toga i ne učini
Sebeljubni kralj Nabukodonozor želi prisiliti pobožne mladiće iz Izabranog naroda da se poklone kipu božanstva koje je on podigao. Ukoliko to ne učine, po naredbi kralja imaju oni biti bačeni u užarenu peć. Pri tome im se narugao govoreći da ga baš zanima, hoće li im pomoći njihov Bog, kojemu tako vjerno služe. Mladići mirno s pouzdanjem u Boga odgovaraju kralju: „Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini, znaj, o kralju: mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.“
Važno je ovo zapaziti. Mladići imaju potpuno pouzdanje u Boga. Znaju i vjeruju da ih Bog može izbaviti. Međutim, ako ih i ne izbavi, oni i dalje vjeruju svome Bogu koji, ako iz izbavi, zna zašto to čini i koji, ako ih ne izbavi opet zna, zašto to čini. Njihova vjera u Boga ne ovisi o čudesima. Oni se Bogu u potpunosti predaju. O tome i Isus govori. Kada su neki iz puke znatiželje tražili od Isusa da učini kakvo čudo, kakav znak, Isus sa žalošću odgovara: „Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jonin.“ (Mt 16,4) Tako i mi, poučeni vjerom ovih mladića i prosvijetljeni Isusovim naukom ne tražimo čudesa. Mi, naravno, molimo Gospodina za svoje potrebe, ali mi želimo biti Bogu vjerni u dobru i u zlu, u zdravlju i u bolesti, u kušnjama i u utjehama. Prisjetimo se kako je ono Isus prekorio apostola Tomu, a nas ohrabrio: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29) Zato, danas, na poseban način molimo Gospodina da nam umnoži vjeru i učvrsti ufanje.
Četvrtak petog korizmenog tjedna
(Post 17, 3-9)
Ja ću biti Bogom tvojim
Vele astronomi da je nama najbliža zvijezda udaljena nešto preko četiri godine svjetlosti. To znači da svjetlost – koja putuje brzinom 300.000 km u sekundi – treba preko 4 godine da stigne do nas. A to onda znači da bi današnjim najbržim raketama, čak i kad bi mogle ponijeti toliko goriva, trebalo 40.000 godina da stignu do nje. A to je tek ona nama najbliža zvijezda! Mi sebi zapravo i ne možemo predočiti koliko je svemir silno, silno velik. A Bog koji je sve to stvorio? Nitko i ništa se s njim ne može mjeriti. I onda, u Knjizi postanka čitamo kako Bog sklapa savez s Abrahamom, s čovjekom koji je tek mrvica u svemiru, čiji se život može usporediti s treptajem oka. Bog mu veli: „Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.”
Čudesno je to koliko smo mi Bogu važni! A mi smo tek djelić, tek mrvica koja se ne može niti usporediti s cijelim svemirom, a kamoli s Božjim veličanstvom. Nije čudo da se čovjek oduvijek tome divio. Zato veli psalmist:
„Gospodine, Bože naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ!
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?“
Divno je biti čovjek. Stvorio nas je Bog Čovjekoljubac. On nam daje svoga Sina. On nas poziva u svoju božansku obitelj. On nas uzdiže u visine. On nam šalje svoju riječ, on nam pokazuje svoje putove, on nas jača snagom svojih sakramenata, on je u svome Sinu postao jedan od nas. Nikako i ni na kakav način mi to nismo zaslužili. A Bog je s nama sklopio savez. Od Abrahama, preko Mojsija sve do Isusa Krista koji je u svojoj krvi sklopio za nas novi i vječni savez s Bogom.
Zato bi naša molitva poglavito trebala biti molitva hvale i zahvale. Jer smo, nažalost, skloni ne vidjeti sve što Bog za nas čini i što u njemu jesmo. Možemo završiti samo riječima iz Prve Ivanove poslanice:
„Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.
A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.“
Petak petog korizmenog tjedna
(Jr 20, 10-13)
Užas odasvud
Jedno od vječnih pitanja jest i pitanje, zašto pravednik trpi? Evo, danas slušamo žalopojku proroka Jeremije. Bio je on miran i miroljubiv čovjek, koji je samo naviještao ono što mu je Bog rekao da govori. Opominjao je Jeruzalemce da se obrate Bogu pa da ne propadnu. Nisu ga slušali. Štoviše, zamrzili su ga. Zamrzili su ga zato što je govorio istinu. I počeli mu o glavi raditi. Veli prorok:
„Čuh klevete mnogih:
‘Užas odasvud!
Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.’
Svi koji mi bijahu prijatelji
čekahu moj pad.
“Možda ga zavedemo,
pa ćemo njim ovladati
i njemu se osvetiti!”
Sa mnom je Gospodin kao snažan junak!
Zato će progonitelji moji posrnuti
i neće nadvladati.“
Ovdje vidimo dvije stvari. Prvo, Jeremijini su se protivnici sa svih strana obrušili na njega. Pokušavali su na svaki način obezvrijediti ono što je on govorio. Rugali su se, potvarali ga pred kraljem i na kraju ga bacili u jedan zdenac, gdje je jedva ostao živ.
Međutim – to je ono drugo! – Jeremija ne malakše, jer zna da ga Bog vodi i čuva. Unatoč njegovim mukama, unatoč žalopojkama, on se uzda u Boga. Jer zna da je pravedna njegova stvar, jer zna da je to zapravo Božja stvar.
Upravo je tako bilo i s Isusom. Potvarali su ga da krši zakon, da ne poštuje subotu, da se druži s carinicima i grešnicima, pa čak da huli na Boga. Na koncu su ga kao bogohulitelja i protivnika cara optužili i dali razapeti. Međutim, Isus se nije pokolebao, jer, on je samo činio ono što je bila volja njegovog nebeskog Oca. Kasnije se, jasno, pokazalo da je po svojoj smrti Krist postao pobjednikom. On je uskrsnuo.
To je i naša snaga. Kada god vršimo Božje zapovijedi, kada Boga radi činimo dobro, mi smo na Božjem putu, činimo Božja djela. I onda nas nitko ne može omesti i ništa spriječiti. Makar nam bilo teško, makar nas potvarali za ovo i ono, mi se ne želimo obazirati. Želimo samo činiti dobro. Unatoč opasnosti, unatoč tome što nam se može učiniti da smo osamljeni, u Bogu i po Bogu mi želimo činiti dobro. To je jedino što se stvarno isplati. Jer, u Bogu i po Bogu ljubav sve pobjeđuje. Tako nas i Pavao potiče: „Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.“ (Rim 13,8)
Subota petog korizmenog tjedna
(Ez 37, 21-28)
Sklopit ću s njima savez mira
Nakon dugih godina u izgnanstvu Izabrani je narod već klonuo duhom. Gotovo da su izgubili svaku nadu da će se vratiti u svoju domovinu i opet podići hram i živjeti prema Savezu koji je Bog s njima sklopio. I onda prorok Ezekiel govori Božju riječ utjehe i nade. Govori im da će se oni vratiti u svoju domovinu te da će uspostaviti svoje kraljevstvo kao prije. I još više. Bog će ih izbaviti od njihovih opačina i od njihovih grijeha, jer su upravo zbog svoje nevjere i zbog svojih grijeha dopali progonstva. I onda Bog govori proroku: „Sklopit ću s njima savez mira; bit će to Savez vječan s njima.“
Ovo se proroštvo ostvarilo tek u Isusu Kristu. On nas je izbavio od naših grijeha i od vlasti tame. On je s nama sklopio novi, savez u svojoj krvi, u svojoj smrti i u svome uskrsnuću. Mi smo taj novi izabrani narod, Bog na nam želi ispuniti obećanja dana po prorocima. Međutim, kao onaj drevni narod, i mi, makar smo izabrani i od Boga ljubljeni, toliko puta Bogu okrećemo leđa. Zato je važno da svakodnevno ispitujemo svoje putove, da priznajemo svoje grijehe i da se za njih kajemo, silno je važno da uvijek iznova tražimo Gospodina i da uvijek iznova ravnamo svoj život prema Božjim zapovijedima, nasljedujući našega Gospodina Isusa Krista koji nije došao činiti svoju volju nego volju svoga nebeskoga Oca. Već sutra, na Cvjetnicu, sjećamo se Isusovog predanja sve do smrti na križu. Dao Bog da ga nasljedujemo u njegovoj vjernosti, da bismo zajedno s njime bili dostojni i njegove proslave u nebu.
VELIKI TJEDAN
Ponedjeljak Velikoga tjedna
(Iz 42, 1-7)
Vikati neće
Uđete u trgovački centar. Zapljusne vas buka. Iz zvučnika čujete glazbu, reklame, radio program. Jednako je tako u pošti, u kavanama, restoranima, u banci. A tek na svadbenim večerama! Buka je tolika da gosti ne mogu razgovarati. Međutim, kao da to nije dovoljno. Ljudi – ne samo mladi – hodaju gradom, voze se na biciklima ili romobilima sa slušalicama na ušima ili u ušima. Bez uvrede – kao da su svi ti ljudi na daljinsko upravljanje. I onda, kada dođemo kući, što prvo učinimo? Uključimo radio ili televizor ili pak sjednemo za računalo ili uzmemo mobitel u ruke. Buka i buka. Zar stvarno ne možemo biti bar na trenutak sami sa sobom ili pak pogledati sugovornika u oči i jednostavno razgovarati i slušati jedno drugo? Je li to neka praznina u nama koju neprestano moramo nečim ispunjavati?
A evo što kaže Božja riječ. Prorok Izaija za budućeg Mesiju kaže: „Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima.“ Tako je Isus i činio. Prije svoga javnog djelovanja Isus se povukao u pustinju. Bio je sam sa sobom i sa svojim Ocem. Za vrijeme svoga javnoga djelovanja često se povlačio u osamu, a ponekad je cijelu noć proveo u molitvi. Nije ni vikao ni bučao. Usvojim javnim nastupima govorio je običnim ljudima, pristupao siromasima, primao bolesne i grešne, nije okretao glavu od stranaca. Bio je „krotka i ponizna srca“.
I za nas će biti važno stati i zastati. Osobito ovoga tjedna. Na određeno vrijeme poisključivati sve uređaje oko sebe. Pročitati Božju riječ. Obratiti se Bogu u molitvi u jednostavnosti srca. Doći u crkvu. Jednako tako bit će važno odvojiti vrijeme za svoje najbliže. Zastati, čuti, poslušati, prići s razumijevanjem. U dubini duše svi za tim čeznemo. Kada je ono porok Ilija htio susresti Boga, Bog mu se nije javio ni u vihoru ni u ognju ni u potresu, nego u šapatu blagog i tihog lahora. Zato – bar na trenutak – udaljimo se od buke. Uđimo u svoje srce. Otvorimo se Bogu i bližnjemu. Veliki je tjedan. Valja nam uroniti u najuzvišenija otajstva našega spasenja: Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Ostavimo po strani hladne ekrane koji nas udaljavaju i od Boga i od ljudi.
Utorak Velikoga tjedna
(Iz 49, 1-6)
Premalo je da mi budeš sluga
Prosvijetljen Duhom Svetim prorok Izaija čuje što Bog govori budućem Mesiji: „Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš.“ Znamo i vjerujemo, ove su se riječi u potpunosti ostvarile u Isus Kristu. On nije bio tek jedan od proroka. On je vječna Božja Riječ, on je Svjetlost naroda, on je Spasitelj svega svijeta. U njemu s ispunio Božji naum spasenja svih ljudi. On je uspostavio Novi savez koji su ljudi bili raskinuli, on je u svome tijelu pomirio Nebo i Zemlju. To vjerujemo. Međutim, pogledajmo još dalje. Isus jest Svjetlost, ali Svjetlost koja prosvjetljuje svakoga čovjeka. Štoviše, on nas tako prosvjetljuje svojom milošću da i mi sâmi postajemo svjetlost. Prisjetimo se, Isus nam kaže: „Vi ste svjetlost svijeta.“ (Mt 5,14) Mi smo pozvani spasenje Božje pronositi „do nakraj zemlje“, mi trebamo biti Kristovi suradnici, i to tako da s Kristom zajedno trpimo da bismo s njime bili proslavljeni. U nama i po nama Krist želi širiti svoje evanđelje. Veliko je naše dostojanstvo. Uzvišen je naš poziv. Dao Bog da Krista vjerno slijedimo, te da našim životom doprinosimo da Kristov mir, Kristova milost, Kristova svjetlost, Kristova radosna vijest napreduje i širi se u ovome svijetu. Na to smo pozvani.
Srijeda Velikoga tjedna
(Iz 50, 4-9a)
Leđa podmetnuh onima koji me udarahu
Prorok Izaija pred nas stavlja riječi koje govori budući Mesija: „Gospodin Bog uši mi otvori: ne protivih se niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu… Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz k’o kremen i znam da se neću postidjeti.“ To se u potpunosti ostvarilo u Isusovom životu. Njega su i udarali i bičevali i mučili sve do križa. Međutim, Isus je to prihvatio kao volju svoga Oca, da bi tako spasio sve ljude. Iako je muka je bila strašna, duboko u sebi Isus je znao da je na pravom mjestu i da sve to ima itekako smisla. Zato je i na križu bio veličanstven kada je za svoje krvnike molio: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“.
Strašne znaju biti ljudske patnje i užasne nevolje i nepravde čovjek čovjeku može nanijeti. I to je uvijek teško i to je uvijek strašno. I onda, u osobito teškim situacijama, i vjernici zdvajaju: „Bože, zašto? Bože, gdje si?“ Budimo pošteni, budimo iskreni. Ni najveći vjernik, ni najveći teolog ne može do kraja razumjeti tijek ljudske povijesti i nitko do kraja ne može razumjeti zašto Bog dopušta ove ili one strahote. Tu ne možemo davati ispraznu utjehu. Ne znamo Božje namisli i Božje putove. Međutim, ako vjerujemo Božjoj riječi, unatoč ljudskih zločina, unatoč užasnih nesreća koje pogađaju ljudski rod, mi znamo da Bog onome koji se u nj uzda daje svoju snagu. Naš život uvijek ima smisla. Na koncu svega, na koncu povijesti ostaje Bog. Bog koji je dao duboki smisao Kristovim patnjama, dat će smisla i našim nevoljama. Trpjeti s vjerom u Boga znači već ovdje na zemlji – unatoč nevolja – uživati duboki mir. Božje je to djelo. A Bog je iznad svega.
