Epafrodit iz Filipa
Epafrodita, novozavjetnoga apostolskog muža, ne smijemo poistovjećivati sa svetim Epafrom, iako je Epafra vjerojatno kraćenica od Epafrodita. Ovaj se kršćanski krjeposnik, biskup, mučenik i svetac,[1] Epafrodit, veže isključivo uz grčko-makedonski grad Filipe i uz Poslanicu Filipljanima. I nema veze s maloazijskim gradovima i zajednicama, gdje je djelovao sluga i navjestitelj evanđelja blaženi Epafra. U ovoj je Pavlovoj Poslanici Filipljanima o Epafroditu nekoliko dragocjenih rečenica, koje označuju bitne kršćanske karakteristike našega tako malo poznatoga a tako dragoga prijatelja i apostolskoga djelatnika u Filipima. Tu ga je Pavao na svome Drugom misijskom putovanju našao, poučio, zaredio i postavio nadglednikom vrijedna i izabrana stada.
Filipljani
Filipljani bijahu Pavlu jedna od najdražih kršćanskih zajednica, koju je osnovao na svome Drugom misijskom putovanju (49.-52). Njegova „prva ljubav“ na europskom tlu, njegov trijumf,[2] „radost i vijenac“ (Fil 4,3), kako i sam priznaje. Čini se da ni od koga nije primao darove za sebe, a od Filipljana jest čak tri puta, jednom i po ovome Epafroditu.
Poslanica Filipljanima, pisana i poslana iz Rima,[3] nosi uglavnom ton neobične radosti, koja je spomenuta gotovo 20 puta, a rugoba grijeha nije spomenuta ni jedan jedini put. Pa i to nešto znači.
Filipljani su, dakle, čuli za Pavla, svoga oca i odgojitelja, da je u rimskom zatvoru i požuriše se da na neki način stupe s njim u kontakt. Spremiti mu samo pismo ili paket, koliko god bio „mirisan“ i raznovrstan, bogat i svjež, smatrahu da je premalo za onakva Apostola. Zato mu poslaše živa čovjeka, mladoga Epafrodita, koji će prikazati pravo stanje u Filipima i biti s Pavlom u njegovim nevoljama koliko bude trebalo. I svoga zemljaka opremiše svim i svačim da može izdržati više mjeseci u nepoznatu gradu s Pavlom u zatvoru. Teško je u svoj ovoj nesebičnoj brizi i zaokupljenosti Filipljana ne vidjeti u prvome redu veliku kršćansku dušu i ruku uzorne obraćenice Lidije, grimiznice i bogatašice, koja svojedobno bijaše ugostila apostole dok bijahu u Filipima (Dj 16,15). Ona se pokaza vjernom Gospodinu i apostolima.
Poslanik u Rimu
Tako Epafrodit prvi put stupi na rimsko tlo. O Roma aeterna! Tako glasovita, a tako nekršćanska! Kako biti evanđeoski kvasac u ovome tijestu poganskoga svijeta? O Rime, što držiš Apostola u pritvoru carskom umjesto da ga pustiš da ti navješćuje Krista, počevši od carskoga dvora, i da te Isusovim presvetim tijelom hrani! Takve misli prolažahu kroz glavu novomu došljaku kad uđe u Grad. Ali da Pavao ne bijaše sužanj u kući, zar bismo imali Poslanice Efežanima, Kološanima, Timoteju, Titu, Filemonu? Epafrodit potraži Pavla i nekako ga nađe. Kada se s njim susrete, pripovjedi mu što rade braća i sestre u makedonskim Filipima:
– Crkva je čvrsta u vjeri i ljubavi, Bogu smo za to zahvalni. Lidija i njezina krznara. Tamničar obraćenik i njegova kuća (Dj 16,33). Sintiha i njezina obitelj. Evodija i njezina čeljad (Fil 4,2). Ona djevojka, ropkinja (Dj 16,16), oslobođena od vraga, dobro djeluje. Zahvalna. I još poneka obitelj.
– Hrabro se bori cijela zajednica za Evanđelje protiv poganskoga duha, kulta i idola. Upravo onako kako si nam ti, apostole Pavle, naglašavao.
– Židovski vikači željahu unijeti što više nemira u zajednicu. Ne pođe im za rukom razjediniti nas.
– Neki kršćani zbog toga otiđoše čak iza rešetaka. Radije u zatvor, nego u razdor.
– Zajednica je sada još kompaktnija i jedinstvenija. Nađe se pokoja manja svađa, više među ženama nego među muškarcima. Gospođe Evodija i Sintiha vode dvije ženske moliteljske udruge i ima među njima pomalo prepucavanja, ljubomornosti. Ali to su ženski posli. Pomirit će se čim se Evodijin sin Aleksandar oženi Sintihinom kćeri Salonikom. I opet Bog ti dobro dao.
– Gospođa Lidija žena plemenita srca i velika duha. Nema joj ravne. Ona je srce Crkve u Filipima.
Nakon što Epafrodit izruči pozdrave, predade obilne darove, provede neko vrijeme – ne znamo koliko – u Pavlovoj službi, odluči se vratiti u rodne Filipe.
Tako Pavao piše Filipljanima:
Smatrao sam potrebnim poslati k vama Epafrodita, brata, suradnika i suborca moga kojega ste poslali da mi poslužuje u potrebi (Fil 2,26).
Idemo po redu kako i Apostol raspoređuje i ističe njegove karakteristike po stupnjevima.
Brat
Pavao mu najprije pridaje apoziciju brata. To mu pripada po vjeri, po krštenju, po Kristu. To je ona duhovna, jača veza, puno snažnija od one rodbinske po tijelu. Pavao i Epafrodit bijahu međusobno više od rođene braće, braća u Kristu. Zato na prvom mjestu ta značajka.
Dva biskupa u Crkvi Katoličkoj trebala bi biti u tješnjoj bratskoj vezi nego dva rođena brata. I kao što rođeni brat ne bi propustio priliku da pohodi svoga brata kada dođe u neki grad u kojem stanuje njegov mlađi brat, tako ni biskup ne bi smio propustiti priliku kada dođe u neki veći centar da u biskupskom sjedištu ne pokuša pozdraviti svoga brata biskupa, bio on stariji ili mlađi.
Suradnik
Ovo Epafroditovo obilježje označuje njegov dnevni posao, rad, evangelizaciju, suradništvo. Pavao je radnik i raduje se kada uza se ima radnike, a ne fušere i dembelije. Epafrodit nije neradnik, nego revnosnik i suradnik. Zato to Apostol i ističe. Ne bi ga hvalio da nije zaslužio. U najmanju bi ruku šutio. Ali Epafrodit se pokaza vrijednim u Pavlovoj misiji kada bijaše u carskom zatvoru, u velikoj nevolji. Zato ga oslovljava pohvalom: suradnik, zajednički djelatnik na poslu. A u Filipima nadradnik.
Nađe se poneki župnik, neradnik, koji izumire zajedno sa svojom neradničkom župom. On nema nikakvih ideja i inspiracija, nikakvih inicijativa, sugestija. Mehanički obavlja što mora obavljati. Evo da udara na žene po župi, odmah bi bio smijenjen. Ali ako je prvoklasan neradnik, ne možeš mu ništa, nema kanona da ga sankcioniraš. Dokaži da sam neradnik! Tako se uvjerljivo brani. Trpi ga do daljnjega, do posljednjega daha, svoga ili njegova.
A nađe se poneki župnik koji je vatreni radnik. Sve mu možeš prigovoriti, ali ne neradništvo. Nema lijenosti u njegovu rječniku ni u crkvi, ni u dvorištu, ni na dvoru.
Borac
Ovo je treći stupanj, koji Pavao naglašava za Epafrodita. Radi se o sudjelovanju u evanđeoskoj borbi, o bitki za spasenje, o ratu sa zlom ovoga svijeta. On je ne samo brat u nevolji i radnik u poslu, nego, evo, i borac u bojevanju. Generala Pavla čuva u pozadini, a on ide ravno na bojište. On je na prvoj vatrenoj liniji. On dolazi k Pavlu da se napoji na njegovoj borbenosti, idealizmu, u njegovim duhovnim vježbama.
Ako si pravi brat i pravi radnik, ne možeš ne biti i pravi ratnik. „Nije l’ vojska život čovjekov na zemlji?“, pita se starozavjetni Job (7,1). Militia – vojska, vojevanje, ratovanje.
I Gospodin sam kaže da samo „siloviti“ osvajaju Kraljevstvo Božje (Mt 11,12).
Apòstolos i leitourgòs
Pavao kaže da je Epafrodit poslan, da je njihov poslanik – apostolos, a Božji poslužitelj – leitourgos. Kršćanstvo je upravo te dvije grčke svjetovne riječi, dvije službe, preuzelo i tako oplemenilo da nema ljepših i češćih pojmova u kršćanskoj vjeri od „apostolata“ ili poslanja – rada na njivi Gospodnjoj, i od liturgije – iskazivanja slave naroda Božjemu veličanstvu.
Bolesnik u zatvoru
Ali čini se da se Epafrodit ne zadrža dugo kod Pavla. Štoviše, naletje na nj neka opasna bolest, groznica, koja ga tako uzdrma da jedva osta na životu. Pavao se pobrinu da se Epafrodit živ vrati u svoje Filipe:
Jer je čeznuo za svima vama i bio zabrinut što ste saznali da je obolio. I doista je gotovo na smrt bio obolio, ali Bog mu se smilovao, ne samo njemu nego i meni, da me ne zadesi žalost na žalost. Brže ga dakle poslah da se, pošto ga vidite, opet obradujete, i ja da budem manje žalostan (Fil 2,26-30).
Kada je čovjek bolestan, lako se raširi vijest o njegovoj bolesti, pogotovo ako je neizlječiva. Netko je prenosi, tu vijest o bolesti, sav radostan, a netko sav zaplakan, kao da je njega pogodila. Pavao plačući piše kako je Epafrodit zabrinut što Filipljani i Filipljanke misle o njemu dok ga nesretna groznica trese. Vijest o njegovoj bolesti doprla je do Filipa. Možda njegova majka i drugi ukućani bijahu najzabrinutiji. Ne znaju ni je li živ. A Epafroditova bolest bijaše gotovo na smrt. Jedva se rimski pacijent vrati u život. Je li ga napao kakav opaki virus ili stekao zloćudnu bakteriju na toliku putovanju, ili se razbolio u samome zatvoru kod Pavla, ne znamo. Spremiš poslanika i poslužitelja k Pavlu da mu pomogne u njegovim ljutim nevoljama i bolestima, a ondje ga iznenada pokosi zagonetna bolest i zaprijeti mu smrt. Nema veze što mu ne bijaše više od trideset godina. Smrt jednako valja i siromaha i kralja! Umjesto da on služi Pavlu, Pavao služi Epafroditu. Stalno kod njegove postelje, kuha čajeve i mijenja znojne košulje. Ali, eto, Bog se smilova Epafroditu i kao nekim čudom vrati mu i zdravlje i životnu snagu da se barem može vratiti u Filipe. I Pavla obradova da mu se ne dogodi „žalost na žalost“. Čim Pavao uvidje da Epafrodit želi poći u svoju Makedoniju, toplo mu to preporuči i vrati ga u Filipe, da se vjernici razvesele kada ga vide, te da i sam Pavao bude manje tužan. Sasvim je moguće da upravo po njemu Pavao uputi Poslanicu Filipljanima. Možda Epafrodit u njoj i sudjelovaše, osim informacija. Poslanica je preplavljena izrazom radosti u raznim oblicima. Radost na radost:
Radost molitve: Uvijek se u svakoj svojoj molitvi, za vas s radošću molim (1,4).
Radost zbog navješćivanja Krista: Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, i radovat ću se (1,18).
Radost vjere: U to uvjeren, znam da ću ostati i biti uz vas sve, za vaš napredak i na radost vjere… (1,25).
Radost zajedništva: Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite (2,2).
Radost žrtve: Naprotiv, ako se ja i izlijevam za žrtvu i bogoslužje, za vjeru vašu, radostan sam i radujem se sa svima vama. A tako i vi budite radosni i radujte se sa mnom (2,17-18).
Radost susreta: Brže ga, dakle – Epafrodita – poslah da se, pošto ga vidite, opet obradujete… (2,28).
Radost gostoprimstva: Primite ga, dakle – opet Epafrodita – u Gospodinu sa svom radosti… (2, 29).
Radost u Gospodinu: Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu? Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se (3,1; 4,4).
Radost darivanja: Uvelike se obradovah u Gospodinu što ste napokon procvali te mislite na me… (4,10).
A u Poslanici, rekosmo, nema spomena grijeha.
U svemu ovome ima nešto tako ljudsko, humano, kršćansko, bratsko. I od strane Epafroditove i od strane Pavlove prema Filipljanima. A sve je neposredno izazvano nenadanom bolešću i blizinom smrti. Nije svako zlo za. I ne pada snijeg da zatrpa brijeg…
Ali ima i jedan skriveni problem.[4] Ako se Epafrodit, koji je poslan k Pavlu na služenje, pojavi iznenada i prije vremena u Filipima, uvijek će biti jezičina koje će raznositi glasine da je Epafrodit napustio službu, da je svrzimantija, da je utekao iz Rima, da nije mogao izdržati s vatrenim Pavlom, da ga je Pavao zapravo potjerao. Ili kako se u životu već šire ogovaranja i klevetanja.
Zato slijedi ovakva malo čudna preporuka pisana biranim riječima: da ga prime u Gospodinu i poštuju sa svom radošću. Pa je li on njihov sin, brat, sugrađanin, Filipljanin?
Primite ga dakle u Gospodinu sa svom radosti i poštujte takve jer se za djelo Kristovo smrti sasvim približio, životnoj se pogibli izložio da nadopuni ono u čemu me vi ne mogoste poslužiti (Fil 2,25-30).
Kako je s ogovaranjem, klevetanjem? Prema kolegama, prema poglavarima općenito, prema vjernicima… Mrziš to kada vidiš kod drugoga, pogotovo kada tebe pogađa. A primjećuješ li kod sebe u odnosu na drugoga? „Od potajnih grijeha očisti me! Od oholosti čuvaj slugu svoga da mnome ne zavlada“ (Ps 20,13-14), moli starozavjetni psalmist a ponavlja novozavjetni svećenik i redovnik toliko puta u časoslovu. Potajni grijeh jest upravo oholost. Nju kod drugoga primjećujem, a kod sebe njegujem.
Zaključak
Iz Pavlove Poslanice Filipljanima vidljivo je da je Epafrodit imao glavno mjesto u toj crkvenoj zajednici:
kao nadglednik ili episkopos vjerničkih duša u tom gradu;
kao učitelj koji je svakoga prvog dana u tjednu, nedjeljom, okupljao zajednicu u Lidijinoj kući i poučavao je božanskim istinama;
kao brat kojemu se svaki vjernik u Filipima mogao obratiti u svakoj vjerskoj i karitativnoj potrebi a koja se slobodno iznosi bratu i traži pomoć od brata;
kao suradnik u prvome redu Božji, Kristov, a onda i Apostolov;
kao borac, osobito u žarkim molitvama Bogu za svakoga pojedinoga kao i za sav grad i okolicu, osobito za bolesne, grješne, za nova misijska zvanja.
Nikakvo stoga čudo da našega Epafrodita Rimski martirologij spominje kao mučenika i biskupa u Filipima. Spomendan mu slavimo 22. ožujka,[5] a u nekim mjesnim Crkvama na Istoku 30. ožujka.
Vidi „Epafrodit iz Filipa“ u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 185-193.
[1] „Epafrodito“, u: Bibliotheca Sanctorum, IV., Rim, 1987. (pretisak), str. 1253-1254.
[2] J. Holzner, Pavao, I. izdanje, Zagreb, 1968., str. 490. II. izdanje, Split, 2008., str. 487.
[3] M. Zovkić, „Kronologija Pavlova djelovanja i pisanja“, u: Bogoslovska smotra, 1/2003., str. 68, navodi da bi Poslanica mogla biti pisana u Efezu oko 56. godine. Jeruzalemska Biblija navodi i jednu i drugu mogućnost, i Efez i Rim.
[4] W. Barclay, The Letters to Philippians…, Edinburgh, 1975., str. 48-50.
