Onezìfor iz Efeza
Onezìfor je ugledan i bogat vjernik laik. Obraćenik s poganstva na kršćanstvo zaslugom apostola Pavla. Čim se obratio, stavio je svoj dom i imovinu na raspolaganje kršćanskoj zajednici za liturgijske sastanke u gradu Efezu. Često ugošćivao Pavla, Timoteja, Tita, Tihika, Trofima i druge apostolske muževe, koji su misionarski djelovali u Efezu i okolici. I uvijek se tomu radovao i sve više i više imao u kući i pastoralnoga personala i svakovrsna materijala. Razlijevao se Božji blagoslov i na Onezifora i na njegovu obitelj. A Pavao uvijek zazivao na nj mir Kristov.
Onezifor je pohodio Pavla u zatvoru u Rimu malo prije njegove smrti, 67. godine, unatoč brojnim opasnostima. I time pokazao primjer istinskoga prijateljstva i kršćanske ljubavi. Možda je bio đakon.[1] Umro je na glasu kršćanske svetosti. A najviše ga je svetim razglasio sam sv. Pavao u Drugoj Poslanici Timoteju, u kojoj se spominje na dva mjesta u panegiričnu stilu.
Ime
Onesiphor na grčkom jeziku znači „onaj koji donosi korist“, koji nosi dobit, koji je profitabilan, rentabilan, unosan. Ne koristoljubiv, nego koristodaran. Koristenko. Nije nitko vidio ni znao koliko je efeški kršćanin Onezifor bio velikodušan, plemenit i koristonosan kao što se u to uvjerio i to misijski iskoristio sam sv. Pavao. I ne samo u Efezu, gdje je Kristu obratio toga inače plemenita čovjeka i njegov dom,[2] nego i u Rimu, gdje je doživio iznenadan posjet i susret kakav se pamti i u Sveto Pismo bilježi. Nekomu je ime – sama služba, pravi znak. Nomen – omen. Onezifor – Koristenko tomu je živi dokaz.
Dobročinitelj u Efezu
Pavao Timoteju:
Neka Gospodin milosrđem podari Oneziforov dom jer me često osvježivao i nije se stidio mojih okova, nego kad je bio u Rimu, brižljivo me potražio i našao. Dao mu Gospodin naći milosrđe u Gospodina u onaj Dan! (2 Tim 1,16-18).
piše apostol Pavao svomu vjernom učeniku Timoteju, biskupu u Efezu.
Onezifor je rodom iz maloazijske luke Efeza. Danas te luke nema. Postoji samo mali gradić nekoliko kilometara od nekadašnjega velegrada. Stari posve nestao. Tu je Onezifor imao ne samo kuću, „dom“ sa ženom, djecom i služinčadi, nego i svoju radnju, trgovinu, posao. Obitelj bijaše ugledna i dobrostojeća ne samo dok je Onezifor bio poganin, nego i kada je postao kršćaninom. Pa nije plemenit samo on, nego i žena mu s cijelim domom. Ne poklapaju se uvijek takve naravi. Obično je jedno rasipno, a drugo sitničavo i škrto. Ovdje oboje ekonomično i darežljivo. Pavao hvali cio dom. Oneziforova je obitelj među prvima prihvatila novi, kršćanski, put kako ga je navješćivao, naučavao i prakticirao apostol Pavao. Da odmah dokaže da je pravi sljedbenik Kristov, bogoljuban i čovjekoljuban, novi je kršćanin stavio sve svoje materijalno bogatstvo i svoju prostranu kuću na raspolaganje velikomu misionaru i njegovu propovijedanju Kristova Evanđelja. Poput one vrijedne bivše poganke Lidije, Tijatirke, obraćenice i skrletne karitasovke u Filipima. Mogao je često primiti sv. Pavla, koji je tri godine proboravio u maloazijskom polumilijunskom gradu Efezu (Dj 20,31). A možda je u to vrijeme u gradu bila koja stotina novokršćana. Ne znamo je li i toliko. Vjerojatno je Pavao i mogao ostati tako dugo u Efezu, jer je „iskoristio“ dobrotu Onezifora-Koristenka, koji je učinio bezbrojne sitne i krupne usluge Apostolu, ne samo smještajne naravi, nego i s obzirom na razne egzistencijalne i evangelizatorske potrepštine, od kabanice do pergamene. A Onezifor bijaše ne samo moćan, nego i hoćan i radostan sve to učiniti.
Koliko ga je puta samo „osvježio“ (2 Tim 1,16). Gusti sok, aperitiv, čaša vina, ručak, to nije ni u kakav račun zapisao ni Onezifor ni Pavao. Zabilježeno je u Knjizi života, koja će se iznijeti kada Onezifor dođe na sud Božji, gdje se vrjednuje svaka čaša vode, kamoli ne će dobro piće koje zdravlje daje.
Pavao ga se sjeća u Poslanici Timoteju s najvećom zahvalnošću i pohvalom:
A koliko je usluga u Efezu iskazao, to ti najbolje znaš (2 Tim 1,18).
Očito ne samo Pavlu, nego i Timoteju i njihovoj apostolskoj skupini, pogotovo samoj kršćanskoj zajednici. Za njega bijaše iznimna čast i neobična radost da može biti u Pavlovoj službi i častiti toga velikog Apostola naroda svakovrsnim uslugama.
Koliko ima po našim župama onih vrijednih kršćanskih obitelji koje raširenih ruku dočekuju svećenika, i svjetovnoga i redovničkoga. Pogotovo ako i one raspolažu kakvim-takvim materijalnim dobrima: kućom, hranom, novčano. Koliko ima onih vrijednih obitelji koje su držale župnika godinama na „košti“, dok se nije župna crkva podigla. I smatrale su da je u kuću ušao poseban Božji blagoslov i u djeci i u poslu, i u zdravlju i u blagu. Radosna je kuća što može koristiti Božjemu misniku. Tko vas prima, mene prima.
Svećenik i cipelar. U jednome gradu živio i župnikovao jedan vrli svećenik. Propovijedao ispravno, zanosno i otmjeno, a ne svjetovnom duhu sukladno i banalno. U istome gradu živio i radio i jedan cipelar. Dobar postolar, traženi majstor. Svake nedjelje bio je na sv. Misi, slušao velečasnoga kako sije i primjenjuje Božje riječi. Oduševljen. I odluči jednom pozvati župnika u svoju cipelarsku radnju. Susretne ga u gradu i veli mu uljudno:
– „Velečasni, osjećao bih se posebno počašćen kada biste se htjeli navratiti u moju radnju, na kavu, što se kaže.“
– „Gledat ću prvom slobodnom zgodom“, prihvati župnik.
I stvarno jednoga dana eto ti velečasnoga k cipelaru dođe na vrata, na piće. Kada su popili kavu, kaže mu postolar:
– „Velečasni, ja bih Vas zamolio da mi kažete koji broj cipela nosite?“
– „Zašto Vam to treba?“ pita župnik.
– „Htio bih Vam napraviti jedne dobre cipele.“
– „Hvala Vam, ali imam ja svakakvih cipela, i to malo manje nego Vi u ovoj radnji.“
– „Znam ja da ih Vi imate, ali ja bih želio Vama ručno izraditi jedne dobre cipele.“
I onda otpoče svoju životnu priču: „Bilo nas je sedam braće. Sirotinja puka. Uvijek sam kao dječak osjećao zvanje da postanem svećenik. Ali komu smijem reći, tko li će ikada upitati dječaka za njegovu želju. Tako sam u životu nakon četiri osnovne jedva dopro do cipelara. Kada Vas u crkvi radosno slušam kako s oltara propovijedate, sjetim se svoga neostvarena sna i zvanja i uželim se da Vam izradim i darujem jedne cipele da iz mojih cipela izreknete jednu odličnu propovijed, onako kao u nedjelju. Eto zašto bih Vam volio pokloniti jedan par dobrih cipela po Vašem broju.“
Velečasni je, naravno, naručio cipele. I održao propovijed iz tih cipela na Dan duhovnih zvanja, navodeći upravo ovaj primjer ne kazujući imena.
Napretku i porastu Kraljevstva Božjega pridonosi i svećenik s oltara i radnja čestita postolara.
I Onezifor svojim „osvježenjem“ i „uslugama“, i to koliko puta, i Pavao svojim usmenim naviještanjem i nadahnutim Poslanicama!
I Petar svojim apostolskim propovijedanjem i njegova punica svojim posluživanjem ručka ili večere! (Mt 8,15).
Posjetitelj u Rimu
Kad je bio u Rimu, brižljivo me potražio i našao (2 Tim 1,17).
Tako piše Pavao. Onezifor je čuo da je Pavao u carskome pritvoru ili zatvoru u Rimu. Sve je poduzeo da pohodi svoga velikog prijatelja i učitelja, da mu ponese raznih korisnih stvari, od lijekova do odjeće i obuće. A najviše je nosio novca u zavežljaju oko pasa da uzmogne nabaviti Pavlu što mu bude trebalo u zatvoru, prema njegovoj procjeni i potrebi. Nakon višetjedna putovanja i morskih lutanja i bolesti nekako je doplovio do Rima. Možda je išao u Rim u prvome redu da pohodi Pavla. Izvrstan motiv. A onda je obavio i druge poslove.
Ali kako se probiti labirintima rimskih ulica? Kako naći Pavla između tolikih zatvorenika, zatvora i kaznionica? A njemu prvi put da je stupio na rimsko tlo. Kamo poći? Kako li ga tražiti? Ta nije vjerojatno jedan carski zatvor! Ima li kršćana u gradu? Smiju li reći da su kršćani? Koga uopće pitati? Komu se obratiti? Ne zna živ na koju bi stranu. U gradu ima poznata samo – Pavla. Lako se snalazi u jeziku, jer se u Rimu govori helenski ili grčki kao i u Maloj Aziji, u Efezu.
– „Ne odustajem dok ga ne nađem“, misli Onezifor u sebi. Ide od kaznionice do kaznionice, od zatvora do zatvora. Smije li pitati koga za konkretno ime? Pokuca na jedna stara vrata:
– „Je li tu slučajno Saulus – Paulus?“ Možda će ta dva imena u jednoj osobi nekomu nešto kazati i značiti. I odazvati se.
Začu se neka psovka iznutra. Ne smetaj rimsku čeljad, kao ni onu u Betlehemu, jer ćeš dobiti gdje si najmanje očekivao – po glavi. Nemoj buditi pospane i pozaspale betlehemske Rimljane.
Nakon brojnih pokušaja i pokucaja, začudo, javi se napokon iznutra mukli glas: „Tko traži Savla – Pavla?“
Susretoše se na vratima: Pavao i Onezifor. Nezamislivo! Jedan drugomu ne vjeruje. Iskolačili oči od iznenađenja. Ako su u Pavla lancima bile svezane ruke, nije se mogao normalno s prijateljem ni rukovati, nego Onezifor Pavla grli i u lice ga ljubi. I suze rone obojica.
– „Neka sam ja tebe našao, ne žalim odmah umrijeti“, uzdiše Onezifor.
– „I ti mene, ljubljeni Onezifore, našao u ovolikoj rimskoj milijunskoj vrevi?“
– „Tražim Te danima, Božji proroče! Gdje si? Pošao sam iz Efeza prije više od mjesec dana. Ubilo me putovanje do iscrpljenosti. Čitavo me vrijeme gonila morska bolest. Bljuvao sam na lađi dan-noć. A rekao sam u sebi: moram ga naći da je u mutnom Tiberu ili u crnoj zemlji, a kamoli ne u ovako dobro čuvanoj kući!“, smiju se obojica u svojoj životnoj nevolji.
– Onezifor je uvelike riskirao svoj život „brižljivo tražeći“ zatvorenika i carskoga prizivnika. Moglo bi se i njemu štogod slična dogoditi. Ali on ne žali svoga života da pomogne svomu prijatelju, da mu donese utjehu susreta, razgovora, vijesti, dobara.
Nije se stidio mojih okova (2 Tim 1,16),
radosno će uskliknuti Pavao Timoteju, ponosan na svoga starog poznanika, kućnoga domaćina a sada i posjetitelja, prijatelja Onezifora. Uvijek je imao koristi od njega, pogotovo sada u carskome zatvoru.
– „Kako Timotej i njegova mladost? Boli li ga još uvijek želudac?“ (1 Tim 5,23) – upitat će Pavao.
– „Odličan nadglednik, episkopos. Prava osoba na pravome mjestu. Pun plana, pun elana. Često Te navodi, osobito Tvoju rečenicu: ‘Blaženije je davati nego primati’ (Dj 20,35)“, veli Onezifor.
– „Nije to moja, nego Isusova rečenica“, odgovori Pavao.
– „Poslao Ti je Timotej pismo i puno pozdrava. Prije moga polaska organizirao je za Tebe kolektu koju sam Ti donio. Puno Te pozdravlja velečasni Trofim, i cijela moja obitelj.“
Pavao se raduje, zahvaljuje i propituje za svaku osobu.
– “Što se tiče problema, i Timotej ima istih okapanja s onim nekim starješinama s kojima si i Ti imao. Figel i Hermogen (2 Tim 1,15) ozbiljno šaraju, ako već nisu otpisani. Filet i Himenej posve su zastranili od istine (2 Tim 2,18). Unose živi nered u zajednicu, formiraju sebi novu „živu crkvu“, kako je naopako zovu. Žele se kršćanima i svećenicima zvati, a poganski živjeti. Truju druge. A zlo se širi poput rak rane. Zajednica se s osobitom zahvalnošću sjeća Apolona, i njegovih gorljivih propovijedi. Živa vatra. Obratilo se nekoliko intelektualaca s Efeškoga sveučilišta. Ti si, opet, svima ostao u najdubljoj uspomeni, čovjek auktoriteta. U večernjoj se molitvi i preporukama uvijek spomenemo Tebe, kako si i zaželio na rastanku u Miletu. I Tvojih okova. Ti se sigurno dobro osjećaš u okovima?“
– Samo sam tako siguran da je Duh Sveti sa mnom. „On mi garantira da me u svakom gradu čekaju okovi i nevolje“, ponovi Pavao onu iz Mileta (Dj 20,23).
– Onezifor je ostao nekoliko dana u Rimu. Nabavio je sve što ga je Pavao zamolio, radostan da može obdariti Apostola. Njemu će Bog uzvratiti svojim darovima u duševnom i tjelesnom zdravlju na ovom i spasenjem na drugom svijetu. Pavao ga je poslao u grad da posjeti Akvilu i Priscilu, koji su nekoć bili u Efezu (Dj 18,26) i koji će se ponovo vratiti u Efez (2 Tim 4,19).
– „Zar je ovdje Akvila i supruga mu Priska, kumim Te nebom. Mislio sam da su otišli u Korint“.
Kažu da „sreća“, „sretan“ dolazi od „sresti“ se, „susreti“ se. Pa i jest tako. Kada se susretneš s pravom osobom, to doista donosi sreću, osjećaš se radosnim i sretnim. Mi priređujemo susrete, tražimo posebne prigode, najavljujemo se, častimo se, pamtimo takve razgovore i stisak darežljivih ruku. Eto to je doživljaj u rimskoj ćeliji i ćelovini u kojoj je Pavao proboravio barem dvije godine i gdje se susreo s dragim prijateljem iz Efeza, Oneziforom.
Pohod zatvorenicima. Kako je s pohodom zatvorenicima, osobito onima iz tvoje vlastite župe, unatoč svim ljudskim neugodnostima. To je tvoj vjernik. Primio bi te bez obzira na svoju krivnju i na sv. ispovijed. Dužan si ga pohoditi u ime Evanđelja (Mt 25,39.43) i po primjeru brata Onezifora.
Molitve za mrtve
Kada je Pavao pisao Timoteju ovu Drugu Poslanicu, čini se da Onezifor nije više bio u životu.
Neka Gospodin milosrđem podari Oneziforov dom, jer me često osvježivao i nije se stidio mojih okova, nego kad je bio u Rimu, brižljivo me potražio i našao. Dao mu Gospodin naći milosrđe u Gospodina u onaj Dan! (2 Tim 1,16-18).
Zato Apostol napominje dva puta jednu značajnu činjenicu: Neka „Gospodin podari milosrđem“ njegov dom, kuću, obitelj, ženu s djecom i slugama. Dakle njega ne spominje, pretpostavlja se da je već pokojni.
I, drugo, „dao mu Gospodin naći milosrđe u Boga u onaj Dan“.
Na kraju Poslanice Pavao će zamoliti Timoteja da pozdravi Akvilu i Priscilu i „Oneziforov dom“ (2 Tim 4,19). Ovdje Pavao još izrazitije naglašava da je Onezifor umro, inače bi prvo spomenuo njega pa onda njegov dom. I moli Boga za svoga preminulog prijatelja i voljenog suborca, Onezifora Efežanina. I preporučuje ga milosti i milosrđu Božjemu, osobito u Dan onaj.
Vidiš li da se od početka kršćanstva, a ima jasnih naznaka i u Starome Zavjetu, vjernici mole za mrtve da im se Gospodin smiluje i podari im svoje vječno milosrđe. Vjerovali su da ima grijeha, onih manjih, dostatno neokajanih, koji se milosrđem Božjim opraštaju na drugome svijetu.
Kao zaključak
Prvo, Onezifor je odličan domaćin sa svom svojom obitelji. Stavio je i svoju osobu i svu kućnu čeljad i svoju veliku kućnu dvoranu na raspolaganje Pavlu i cijeloj efeškoj zajednici za liturgijske sastanke. Domaća crkva. Zato mu je kuća uvijek bila puna Božjega blagoslova.
Drugo, Onezifor je mnogo puta ugostio ne samo Pavla nego i Timoteja i sve svećenike koji bi se našli na okupu s Pavlom. Ugostio, počastio i osvježio. Takve se stvari ne zaboravljaju. A Bog mu uzvratio da je stalno imao sve više i sve rodnije, svi odrasli ukućani zaposleni. Obitelj se množi.
Treće, Onezifor je pravi prijatelj, koji nije zaboravio Pavla ni u njegovim nevoljama, u rimskome zatvoru. Pohodio ga je i donio mu što mu je bilo potrebno. Nije se stidio Pavlovih okova. Prijatelj se i kuša u nevolji. Onezifor je položio odličnim.
Četvrto, kada je Onezifor umro, Pavao ga se sjeća s ljubavlju i molitvom da ga Bog ne zaboravi na drugome svijetu, nego da mu iskaže svoje božansko milosrđe kroz svu vječnost. Doista pravo prijateljstvo. U Bogu.
Ponegdje predstavljaju Onezifora zajedno s njegovim robom Porfirijem.[3] Nemoj, molim te, Onezifora zamijeniti s onim Onezimom, ni po imenu, ni po službi, ni po mjestu, ni po čemu.
Spomendan se Oneziforov u zapadnoj Crkvi slavi 6. rujna, prema Rimskom martirologiju.[4]
„Onezifor iz Efeza“, u: Znamenita imena iz apostolskih vremena, Mostar, 2008., str. 269-277.
[1] Onesiforo, u: Enciclopedia Cattolica, IX., 1952., str. 131.
[2] Drugi će reći da je susret Pavla i Onezifora bio u Ikoniju: J. Holzner, Pavao, str. 140.
[3] „Onesiforo e Porfirio, santi“, u: Bibliotheca Sanctorum, pretisak 1989., vol. IX., str. 1177-1180.
