Lidija iz Tijatire
Lidija je rodom iz Tijàtire, grada u Maloj Aziji, iz pokrajine Lidije. Po zanatu krznarica. Vjerojatno trgovačkim poslom dospjela u Filipe u Makedoniju, gdje je otvorila svoju radionicu skrletom. Nastojala se priključiti židovskoj skupini pobožnih žena. Pavao apostol Duhom Svetim potaknut u viđenju, dođe sa svojom skupinom misionara u Filipe. Providnosno naiđe pokraj skupine žena koje bijahu u molitvi. Gospodin otvori srce Lidijino i ona povjerova što je Pavao govorio. Krsti se. Dade krstiti i svoj dom. I svoju kuću stavi na raspolaganje prvoj kršćanskoj zajednici u Filipima. Uljudno ugosti apostole više tjedana. Živo sudjelovaše u karitativnom pomaganju Pavla i njegovih sudrugova i izvan Filipa. Živa vjera i živa djela.
Duhove nepoznanice
Ova Božja ugodnica spomenuta je poimence samo u 16. poglavlju Djela apostolskih. Na početku i na svršetku. Pogledajmo kakva to bijaše osoba i u čemu nam može biti uzorom.[1]
Pavao i Silvan zvani Sila prođoše
Frigiju i galacijski kraj, jer ih Duh Sveti spriječi propovijedati riječ u Aziji. Kada dođoše do Mizije, htjedoše u Bitiniju, ali im ne dopusti Duh Isusov. Onda prođoše Miziju i siđoše u Troadu (Dj 16,6-8).
Troada je pokrajinu s glavnim gradom Trojom, onom Homerovom, samo malo dalje od njegove. Duh Sveti ne da ovuda, a ne kazuje kuda. Odluči i ti malo, Savle ili Sila!
Pavao na svom Drugom misijskom putovanju (49.-52.) s kolegom Silvanom pođe propovijedati riječ Božju u Frigiju, u galacijske gradove Kolosu, Laodiceju i Hierapol. Ali Duh ih Sveti onemogući da tom prilikom pohode ta mjesta. Je li moguće da Duhu nije do naviještanja Božje riječi? Pavao šuti. Otvoren je i poslušan Duhu. Naumi zatim u Bitiniju, i jedna i druga pokrajina u Maloj Aziji, ali ga Duh Božji prestroji u Troju, gdje im se priključi Luka, pa preko grčkoga Neapola u makedonske Filipe. Pavle, ako ćeš propovijedati Kraljevstvo Božje, onda Duha slušaj!
Kako mu to Duh Sveti, Bog, obznani?
Možda s pomoću nekoga proročanstva ili viđenja u snu.
Ili svi mostovi preko rijeka bijahu porušeni zbog nekih ratnih djelovanja? Fizička nemogućnost.
Ili dozna da u tim krajevima hara nemilosrdna korona, ptičja gripa, velike boginje.
Ili sam bijaše bolestan i vidje da nije za takva puta. Groznica ga trese. Ne može iz postelje, kamoli iz kuće. Potraži liječnika! I, srećom, nađoše – dr.sc. Luku, rodom iz Antiohije.
Pavao i svoje bolesti i vanjske okolnosti tumači kao izravne glasnike i poruke Duha Božjega.[2] I osta miran i dosljedan. Čeka povoljan vjetar, dah, (hebr. ruah), Duha. U svakom slučaju sasvim dobro razumje da mu Duh Sveti ne da dalje u Rimsku provinciju Malu Aziju, u neke od onih sedam famoznih gradova kojima će malo kasnije Ivan apostol poslati sedam apokaliptičnih pisama, nego mu otvori vrata prema europskomu tlu u Makedoniji. Gdje čovjek ne sluti, Božji su puti.
Viđenje
Noću je Pavao imao viđenje: Makedonac neki stajaše i zaklinjaše ga: „Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!“ Nakon viđenja nastojasmo odmah otputovati u Makedoniju, uvjereni da nas Bog zove navješćivati im Evanđelje (Dj 16,9-10).
Sve do 10. retka bijaše prikaz u 3. licu jednine ili množine. Ali od 10. retka nadalje počinje množina: nastojasmo, otplovismo, zaputismo se, zadržasmo se, iziđosmo, sjedosmo, stadosmo itd. – sve sami aoristi prvoga lica množine u grčkom i u hrvatskom. Očito je nazočan i pisac Djela, sv. Luka. Odakle on? Donio ga Duh Sveti u Troadu. Možda je liječio gradonačelnika. Trebao Pavlu radi njegovih bolesti, osobito nakon onoga kamenovanja u Derbi i Listri. Ako Bog pripusti bolne rane, nađe im i ljekovite trave, i liječnika, učena i poštena medicus-a Luku Antiohijca.
A viđenje? Tko se ukaza Pavlu? Neki Makedonac! Koji? Sjetimo se da je gradu Troadi puni naziv Aleksandrijska Troada, po Aleksandru Velikomu (356.-323.). Odmah preko mora jesu Filipi, grad osnovan 368. prije Krista, nazvan po ocu Aleksandra Velikoga, Filipu Makedonskom. Još malo dalje, Thessalonike ili Solun, nazvan prema Aleksandrovoj polusestri, Saloniki. Sve dakle Aleksandrov obiteljski bazen. E onda mogla bi stajati ona dosjetljiva teorija da se Pavlu vjerojatno ukaza lik Aleksandra Velikoga[3] u onim makedonskim šalvarama, prsluku i kapi. Prepozna ga Pavao i po fizionomiji i po govoru, po naglasku. Sjeća se Pavao iz škole, i iz Knjige Makabejske (1 Mak 1,1-9), Aleksandrovih osvajanja svijeta. A Apostol bi sve to želio također osvojiti, ali ne za sebe kao Aleksandar, nego za Krista kao pravi misionar. Aleksandar utiraše putove i prometnice, cestovnu infrastrukturu, za Pavlovo naviještanje Evanđelja, za duhovnu suprastrukturu. „Pavle, prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!“, vapi neki Aleksandar Makedonac u viđenju. Tko se može ne odazvati takvu zovu! Eto zašto Pavlu Duh ne dade ni u Frigiju, ni u Bitiniju, ni u Miziju, ni ikamo u Malu Aziju. Bog ga želi prvo vidjeti u novoj i još nedotaknutoj Makedoniji. Prvi put Evanđelje uđe u makedonske europske krajeve. Božji puti nisu naši puti. Božje misli nisu naše misli, rekao bi starozavjetni Izaija (55, 8).
Slično i danas svako toliko ukaže se neki čovjek i kaže: „Prijeđi u Tanzaniju i pomozi nam!“ Ili: „Prijeđi u Indiju i pomozi nam!“ Ili: „Prijeđi u Kotor, Dubrovnik, Poreč, i pomozi nam!“ Ima li danas koji Pavao, Silvan, Timotej, Luka?
Pobožne žene
Otplovismo iz Troade i zaputismo se ravno u Samotraku pa sutradan u Neapol, a odande u naseobinu Filipe ‑ grad prvog dijela Makedonije. U tom se gradu zadržasmo nekoliko dana. U dan subotni iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da će biti bogomolja. Sjedosmo i stadosmo govoriti okupljenim ženama. Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio. Pošto se pak krsti ona i njezin dom, zamoli: „Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu.“ I prinudi nas (Dj 16,11-15).
Grad Filipi bijaše rimska kolonija sa skupinama rimskih veterana, isluženih vojnika. Tu se s obiteljima odmarahu od ratovanja i ujedno čuvahu grad. Židova u gradu bijaše podosta, ali ne imađahu sinagoge. Čudno. Važnija im trgovina. Pavao sa svojom navjestiteljskom ekipom najprije potraži sinagogu da se Bogu pomoli i da u njoj propovijeda svojim sunarodnjacima. Ali sinagoge ni za lijeka ni u gradu ni u okolici. Zato apostoli iziđoše k rijeci Gangasu pretpostavljajući da bi se mogla naći bilo kakva bogomolja, mjesto okupljanja religiozne čeljadi. I stvarno nađoše skupinu žena židovske vjere. Bijaše dan subotnji, vikend. Među njima i Lidija, podrijetlom poganka. Pavao se pomoli, pozdravi i poče po prilici ovako: „Poštovane gospođe! Bogoljubne vjernice! Bog će nas po Sinu svomu Isusu Kristu suditi ne po tomu koliko je tko školovan ili neškolovan, Židov ili nežidov, Grk ili Rimljanin, muško ili žensko, nego samo po tomu koliko bijasmo otvoreni Gospodinu uviđajući ljudske potrebe svojih bližnjih: Bijah gladan, dadoste mi jesti. Bijah žedan, dadoste mi piti. Bijah beskućnik, dadoste mi prenoćište. Isus će takve uskrisiti u Dan suda i reći im: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega…“, prenosi Apostol Isusovu misao, koju je čuo od Kefe prije više godina. Što primih, to i predadoh! A to je srce kršćanstva.
Lidija sluša. Lidija ima i hrane i pića i prenoćišta za svu četvoricu došljaka, Židova i pogana, kršćanskih apostola. Ima i srca i ruke. Gori od želje da im pomogne: „Pa ja bih mogla biti otvorena tomu Gospodinu, kojega Pavao navješćuje,“ govori ona u sebi. Lidija je iz Tijatire, maloazijskoga grada iz područja koje se upravo zove Lidija. Filipljani nju po toj pokrajini i prozvaše Lidijom. „The Lady from Lydia“.[4] Bog odluči za ovaj put ne obraćati pokrajinu Lidiju, nego ženu Lidiju.
Ništa čudno. Bijaše li se ona udala za nekoga Židova? Muž joj se ne spominje. Čim dođe iz Tijatire, nađe se u krugu pobožnih žena. Grad Tijatira kasnije će biti spomenut u knjizi Otkrivenja (2,18-29). Bit će najprije pohvaljen njezin predstojnik, bezimeni biskup, „anđeo Crkve u Tijatiri“, jer su mu „posljednja djela obilatija od prvašnjih“. Ali Uskrsli ima protiv njega to što pušta neku nesretnu ženu Jezabelu[5] da radi što hoće. A ona se „pravi proročicom, da uči i zavodi moje sluge te se bludu podaju“, prekorava ga Sin Božji, Onaj u koga su oči kao plamen ognjeni. Čak je ta vraška Jezabela osnovala institut bludnosti u Tijatiri, koji ima razmjere „dubina sotonskih“ (Otk 2,24). Zovnula medicinske tehničare i tehničarke da joj pomažu razvijati putene strasti u bludilištu. A preuzvišeni predstojnik Tijatire šuti ko zaliven, iako mu Jezabela kao gradonačelnica bunjišta u gradu zavodi cio grad. Zavodi i izabrane: bogoslove, đakone i prezbitere. A biskup šutnjom odobrava stanje. E, moj biskupe, ovdje šutjeti – nije zlato, nego grijeh!
Lidija je živa suprotnost toj zlosretnoj i pokvarenoj Jezabeli. Ona je bogata krznarica, koja dođe iz trgovačkih motiva u Filipe. U tome gradu, koji bijaše pod italskim pravom (ius italicum), nije se morao plaćati porez! I uspješno razvi svoju trgovačku i skrletnu mrežu. Ne spominje se, velim, ni njezin muž, ni njezina djeca. Govori se, doduše, o njezinu domu. Mogu to biti i njezina djeca ili radna snaga koju unajmi u svojoj tvrtki, radionici krznom. Možda bijaše udovica sa svojom djecom.[6]
Dobro se Lidija snađe u Filipima. Posjedovaše nešto veledušno, plemenito, religiozno u sebi. Priključi se židovskoj zajednici u molitvi Bogu. Ona prva između svih nazočnih žena doživje autentično obraćenje na Pavlov poticaj i poziv: „Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio“ (Dj 16,14). Ne će ona više nikada zaboraviti te blagoslovljene subote kada je progledala kao što je Savao progledao u Damasku na početku svoga prosvjetljenja.
Ne osta u nje samo na tome, u srcu, u mislima i pobožnim željama. Usmjeli se i ponizno zamoli Pavla, Silu, Timoteja i Luku da joj krste i njezin dom. Tu bi mogla biti i vlastita djeca i suradnice u poslu. Čim se obrati, odmah zaželje učvršćivati braću i sestre svoje. Divan plod pravog obraćenja. Kao što želi svojoj kući i radionici dobro zdravlje, tako svojim ukućanima želi i pravu vjeru, milost Božju.
Evanđeoska ponuda, ne prinuda
I na kraju obraćenja ono najdirljivije:
Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu (Dj 16,15).
„Ako vjerujete da Gospodin djeluje jednako u meni kao i u vama; ako mislite da sam vjerna Gospodinu i vama, stavljam vam svoj gornji kat u kući na raspolaganje da tu boravite koliko želite ostati u ovome gradu. A naći će se nešto i svježe hrane da svi preživimo“. Žena ne inzistira, ali daje dojam da bi joj doista bilo drago da može barem u nečemu poslužiti apostolima. Evanđeoska ponuda, a ne prinuda; kao što je bila i njihova apostolska riječ samo ponuda, a ne prinuda.
Sveti Luka dodaje radosno i duhovito: „I prinudi nas“. Kao da ih je morala siliti, njih, jadnike, koji ne imađahu kamena da na nj naslone glavu, niti uopće ikakva prostora, osim gradskoga zatvora, koji im doskora ne će nedostajati. Spavahu na otvorenom. Bez pokrivača. Ali misionar Luka radije ističe ono „prinudi nas“, samo da ne bi rekao da oni navališe u tu kuću, gdje s krznaricom Lidijom rade sve same ženskinje. Tko zna kakva je to kuća? Na kakvu je glasu ili glasinama? Jest Lidija polivena vodom iz one rijeke, i krštena u ime Presvetoga Trojstva, ali je li se srcem obratila? Je li joj srce ostalo u poganluku? Je li Lidija prava kršćanka ili u njoj kola i Jezabelina krv iz Tijatire? Apostoli su oprezni, zglédaju se i dogovaraju više obrvama nego riječima. I ubrzo će uvidjeti da se radi o pravoj kršćanki, karitasovki, karizmatičarki, svetici.
Pavao osta zadivljen spremnošću i ljubavlju ove prve obraćenice na europskom tlu. Uostalom, i Isus preko jedne žene, i to ne visoka morala, uđe u Samariju (Iv 4). Čak Lidija riskirala da i ona bude osumnjičena kakve to strane i nepoznate goste ugošćuje. Ona će rado i besplatno spremati obroke Isusovim učenicima dok djevojke budu radile s krznom. Lidija bijaše vrijedna žena i u društvu i u molitvi. I u krznari i u kuhinji. Ne bijaše kao tolike njezina ženskog roda, pa i časnoga reda, kojima je „kuhinja smrt, a blagovaonica – duša!“
A plemenita Lidija, žena srca od grimiza, krznarica, kućanica, kuharica, sva se razletje od radosti kada vidje da četvorica apostola – Pavao, Silvan, Timotej i Luka – pristadoše ući u njezinu kuću kao dragi i ugledni gosti. Nikada uglednijih ne bijaše ni prije ni poslije. Jest to nju koštalo, ali je i vrijedilo živa života. Bog joj je nadoknadio u zdravlju, u poslu, u domu, u trgovini, u krznu, u milosti, s dobrim glasom u Svetom Pismu. Tim se stepenicama uspela u nebo. I na oltar.
Ona nije nikada u životu mogla zaboraviti preko koga joj je naviješteno Isusovo evanđelje. I mislila je da se ne može nikada dostatno odužiti i nazahvaljivati.
Vrijedni Luka još jednom spominje njezino ime, na kraju 16. poglavlja. Apostoli bijahu izbičevani i u zatvoru. Kada napustiše zatvor, prije nego uza svečanu pratnju pođoše iz grada,
izišavši iz tamnice, pođu k Lidiji, pogledaju i obodre braću pa odu (Dj 16,40).
Lidijina je kuća dom molitve. Kućna crkva, obiteljska kršćanska zajednica. Apostoli obodre braću i sestre i pozdrave se sa svima. Pavao postavi Epafrodita kao nadglednika i odgovornoga za malu zajednicu i crkvu u Lidijinoj kući. Lidija nabavi nova odijela apostolima, napuni im vreće svega i svačega i otprati ih iz Filipa riječima: „Blagoslovljeni putovi po kojima hodili vaši apostolski tabani!“
Lidija svojim ponašanjem pokazuje prave karakteristike prave svetosti:
Prvo, spremnost na prianjanje uz milost Božju, i to po molitvi. Gospodin joj otvori srce, a ona pristade da bude otvorena, krštena, darežljiva, karitativna.
Drugo, poučljivost Duhu Svetomu i pristajanje uz nauk koji je čula od apostola Pavla. Povjerova njegovim riječima, bez ikakva kolebanja.
Treće, dosljednost između vjere i života, praktična ljubav koja se sastoji i u gostoljubivosti i u darovima. Molila, čula, povjerovala, krstila se, prešla na djela, ponudila svoju kuću, pozvala apostole na stan i hranu. Ugostila ih više dana i tjedana.
Četvrto, opremila ih dobrom poputninom, s punim džepovima i paketima. Dala im desetinu sveg imanja svoga.
Budnost i razboritost
Na kraju Poslanice Filipljanima Pavao veli: Pozdravite svakoga svetoga. Dakle, svakoga pojedinačno. Ne govori, doduše, „cjelovom svetim“, kao u Rimljanima (16,16), kao u Prvoj Korinćanima (16,20), kao u Drugoj Korinćanima (13,12), kao u Prvoj Solunjanima (5,26). A ovdje Filipljanima, koji mu bijahu najbliži srcu, ispusti gdje bi se inače normalno očekivalo takvo nešto. Možda bi to Lidija voljela da je on napisao. Sve bi joj se „isplatilo“ što je spremala mjesecima. Ali on onako hladnokrvno i nezainteresirano. Pozdravljaju vas svi sveti, osobiti oni „iz careva dvora“. Iz ovoga vidiš kako je Pavao razborit apostol. Ne želi da igdje itko i u čemu protumači u krivom smjeru, na koga se odnosi pozdrav i cjelov. Znao je on dati oduška svomu srcu, tà piše li u početku Poslanice: „Bog mi je doista, svjedok koliko žudim za svima vama srcem Isusa Krista“ (1,8). Za svima vama. I cijelu Crkvu naziva „braćom ljubljenom i željkovanom“, svojom „radošću i vijencem“ (4,1), ali se dobro čuva da ne upadne u vraške zamke, svjestan da u sebi nosi stimulus carnis, ostan u svome tijelu, koji ga svakodnevno udara i koji se kadar razbuktati samo ako apostol ne bude budan, oprezan, razuman. Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?! Zato onako suhoparno i korektno pozdravlja.
Pavao, koji življaše čistim životom, toga bijaše savršeno svjestan i upozoravaše na tu ljudsku narav i Filipljane, a ne samo Rimljane (7,14-25):
da smo u sebi rascijepljeni na dva čovjeka;
da su ta dva čovjeka jedan drugomu neprijatelji;
da jedan ide u jednomu smjeru, a drugi u suprotnomu;
da se jedan zove duhovni zakon, a drugi tjelesni;
da smo po duhovnomu Božji, a po tjelesnome prodani pod grijeh;
da ne činimo dobro koje hoćemo, nego zlo koje ne ćemo; prava dvonožna kontradikcija;
da se kao duhovni s užitkom slažemo sa Zakonom, a kao tjelesni samo tražimo užitke; opet živa kontradikcija;
da mi vidimo koja nam je dijagnoza, a ne možemo poduzeti adekvatnu terapiju;
da nam je volja u teoriji jaka, a u praksi slaba;
da znamo kako bi trebalo osvojiti zlatnu, a na terenu posve izgubili; u prvom krugu ispali;
da do svoje duše tako slabo držimo, a za svoje bismo strasti i dušu prodali;
da nas samo milost Gospodina našega Isusa Krista može osloboditi od tijela ovoga smrtonosnoga.
Zaključak
Velečasni, ne možeš u svome apostolatu bez suradnje ženskih osoba: u crkvi, u karitasu, u vjeronauku, u tajništvu, u vođenju kućanstva, u pjevanju, u uređivanju crkve. Ali znati zauzeti razuman, razborit, apostolski stav, to je nužno umjetničko i apostolsko djelo.
Pavao napisa Timoteju: „Sebe čistim čuvaj!“ (1 Tim 6,22). Dok je to njemu pisao, mislio je na sebe.
Milost Gospodina Isusa Krista s duhom vašim.
Tako Pavao završava Poslanicu pozdravljajući Filipljane i Filipljanke.
Rimski martirologij navodi Lidijin spomendan 20. svibnja.[7]
[1] „Lidia, santa“, u: Bibliotheca Sanctorum, VIII., str. 43-45.
[2] W. Barclay, The Acts of the Apostels, Edinburgh, 1976., str. 121-123.
[3] Isti, The Acts of Apostels, str. 121-122; Ambassador for Christ, Edinburgh, 1973., str. 98-99.
[4] W. Barclay, Ambassador for Christ, str. 94.
[5] Jezabela je također žena židovskoga kralja Ahaba, poganka, koja se smrtno zamjerila Iliji proroku, koji je potamanio njezine poganske svećenike u Izraelu.
[6] J. Holzner, Pavao, Zagreb, 1968., str. 199-201, 318, 490; II. izdanje Split, 2008., str. 189-191, 308, 493.
[7] https://liturgico.chiesacattolica.it/wp-content/uploads/sites/8/2017/09/21/Martirologio-Romano.pdf
