Pavao Apostol – savjetnik
Prethodno razmišljanje posvetili smo Pavlu svjedoku, kako je prikazano u Djelima apostolskim (20,17-38). A sada bismo iz istoga odlomka uzeli one rečenice koje se odnose na Pavla kao savjetnika svojih mlađih suradnika i prijatelja na svećeničkoj koroni u Miletu 58. godine nakon Krista. Sve u spomen blagdana Obraćenja sv. Pavla.
Poštovanje prema subraći – Slobodan u odlasku
I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo (Dj 20,25).
– Pavao drhtavim glasom govori svojim suradnicima da odlazi od njih. Propovijedao im je o Kraljevstvu Božjem, o Kraljevstvu Duha, Evanđelju. Riječi su mu natopljene ne samo dubokim prijateljskim emocijama, nego i vidljivim suzama. Nije se lako rastaviti od onih kojima je sve dao kroz pune tri godine. Dao im je doslovno svega sebe, jer im je dao srce. I sada više ne će gledati lica njegova. Među prezbiterima i biskupima Pavao je našao vjernih prijatelja, i evo sada im mora pružiti ruku na pozdrav i lice na poljubac da se možda više nikada ne susretnu na zemlji. Ali Pavao je posve slobodan u svome odlasku. Žao mu je efeške biskupije. Da nije, zar bi plakao. Ali Milost zove na nove putove. On je pozvan da utire nove staze. Njemu nije stalo samo do čuvanja nego i do otkrivanja skrivenoga blaga. On raskaša klance na ogradama Božje ekonomije spasenja, pomiče granice ljudskih spoznaja i teološkoga rječnika. On se slobodno oprašta s mjestom u kojem je proveo tri godine, u suzama i kušnjama, u služenju i poučavanju, u upozoravanju i propovijedanju, u znoju i nevolji. Nije slao ni delegacije “bogobojaznih žena”, ni župnih prakaratura ordinariju da ga mole kako bi ostao još jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena. Nije se smatrao nenadoknadivim.
Čist u savjesti
Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju (Dj 20,26).
– Pavao se služi hebraizmom: čist sam od krvi sviju, da istakne kako mu je savjest čista s obzirom na sve: Milećane i Milećanke, Efežane i Efežanke. Prema svima se ponašao uzorno, čisto i uredno. Kontrolirao je sebe i svoje naravne porive. Nikada mu strast nije nadvladala savjest. On ovom riječju doseže do srži, do savjesti. Savjest! Kakva je to neslomiva kost u nama. Kao igla na kompasu. Ako nije upravljena prema sjeveru, onda je nemirna. Ako savjest nije usmjerena prema Bogu, ne da ti mira. Niti ona hoće kako mi hoćemo, niti često mi hoćemo kako bi ona htjela. Ona je u nama kao neko životno strano tijelo u tijelu. A opet nam je bliža i intimnija od nas samih. Pa kako ću uspjeti da mi taj svijet savjesti bude čist. Čist u najširem značenju riječi: prema Bogu, prema bližnjemu, prema sebi samomu. Eto to je borba cijeloga života. A ima li borbe bez padova i rana? Pavao je svjestan da se može biti savjestan i čist. Sve tri godine u Efezu!
Bez ikakva propusta:
jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svêga nauma Božjega (Dj 20,27).
– Lako je Pavlu biti čiste savjesti kad je u tri godine izložio doslovno sve: u pitanjima savjesti, morala, vjere, ljubavi, sakramenata, osobito Euharistije. Koliko je znao, toliko je drugima dao, osobito svojim suradnicima, prezbiterima i biskupima. Ništa za sebe nije čuvao, ništa propustio, ničega se zastidio, od svega nauma Božjega.
Možemo li propovijedati o nekim krjepostima, zna se o kojima, koje slabo ili nikako ne obdržavamo u životu? Dužni smo propovijedati makar se u praksi i pobijali. Crkva je uvijek imala razumijevanja prema raskajanim grješnicima, ali nikada prema zadrtim hereticima. Heretik kaže da istina nije istina. Kako smo daleko od Pavla. Kako smo tek daleko od Krista, od Oca, a moramo biti savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski. Infelix ego homo, quis me liberabit… „Jadan li sam ja čovjek, tko će me osloboditi…“ (Rim 7,24).
Povjerenje u milost Božju – Bog izgrađuje i baštinu daruje
I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima (Dj 20,32).
– Pavao je svjestan da je poduzeo što je u njegovoj moći bilo. Ostalo prepušta i povjerava Bogu i milosti njegovoj koja je kadra izgraditi čovjeka do punine Kristove. Nakon svih kušnja Bog daje svoju nagradu onomu koji ustraje i pobijedi. I pamet nam i iskustvo kažu da mi ne možemo usrećiti ljudska bića. Ali ih možemo usmjeriti k sreći, u baštinu koju samo Bog može darovati. Krstitelj kaže: Ja sam prst, a Krist je put!
Pozor na sebe
Pazite na sebe (20,28).
– Zna Pavao počestu činjenicu: Qualis rex, talis grex – kakav pastir, takvo stado. Kakav biskup – takvi svećenici! Zato upozorenje najprije samim biskupima i prezbiterima. Oni trebaju biti na mjestu s obzirom na nauku, vladanje, upravljanje. Neka im ne budu razdvojene riječi od djela: „od riječi do čina trista aršina“. Sve uskladiti i staviti u red! Na svećeniku ili biskupu primjećuje se i ono što se nikada ne će primijetiti na običnu vjerniku. Ljudi posebnom pozornošću promatraju neke istaknute osobe. I sve primjećuju. Nama je nekako više stalo do toga što ćemo drugima govoriti, i kako ćemo propovijedati, nego kako ćemo sami vršiti ono što kazujemo. Više nam je stalo da druge dobro ispovjedimo nego da se sami redovito i potpuno ispovijedamo. Strogi u poukama drugima, s obzirom na svaku Božju i crkvenu zapovijed, a prema sebi popustljivi, lako opraštamo svoje pogrješke, slabosti i grijehe. Na jednom je mjestu Pavao rekao da kroti svoje tijelo i zarobljava ga da “pošto sam drugima propovijedao, sam ne budem isključen!” (1 Kor 9,27). Zar je i to moguće?
Pozor na stado
i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima (episkopima), da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom (Dj 20,28).
– Svraćajući pozornost efeških i miletskih crkvenih glavara na stado, Pavao napominje dvije značajne činjenice. Prvo, stado koje im je povjereno nije njihovo vlasništvo, nego samo dano u najam. Nisu starješine – prezbiteri i biskupi – izabrali stado, nego su oni izabrani od Duha Svetoga za stado. Starješine ne smiju toga nikada zaboraviti, iako su u stalnoj napasti da to učine. Kada se dokine ta svijest o vlasništvu, nestaje svakoga nepredviđena slučaja. Drugo, za to stado Isus je Krist prolio svoju krv, to je njegova svojina, vlasništvo, to je Crkva Božja, a ne župnikova ili biskupova. Stoga se traži da vladanje i jednih i drugih bude skromno i ponizno, odgovorno i podređeno Glavnomu pastiru. Neka se ponašaju kao oni kojima je povjereno stado i koji će polagati račun za povjerene im duše.
Što bi ti rekao kad opaziš koliko puta ne paziš na Božje stado. Od 2000 pratiš ih 200-300. Ove zoveš, a ostale traže same sebi ispaše i izvore. Ako se nekad navrate u župni dvor, povuku se stari računi: višegodišnje godižbine. O svojim vjeronaučnim poukama ne smiješ pisnuti. U dosta nevjenčanih brakova ne diraš, ali zato nemaš sjemeništaraca ni kandidatica.
Vanjski vuci
Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada (Dj 20,29).
– Pavao upozorava svoje suradnike i nasljednike da će im se ukazati velike opasnosti izvana, od strane poganskih fanatika, nevjernika, neznabožaca, bezbožaca, bogomrzaca, bogohulnika. To su kao gladni vukovi. Često se ne ukazuju kao kurjaci, nego kao janjci, jer su se presvukli u janjeće runo. Ali ubrzo će se prepoznati po svome ponašanju i plodovima. Vukovi razdiru, ubijaju, odnose. Znamo se i oboružati od vanjskih napada. Osiguravamo se raznim taktikama i načinima. Stvaramo čak kompromise s kurjacima. Pa kurjaci ne će nas – pastire – nego oni napravili ugovore s nama, a navalili na stado te ga odvlače za sobom. A što ako se neki od nas pretvore u kurjake. Evo što:
Unutarnji heretici
a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom (Dj 20,30).
– Druga opasnost po stado dolazi iznutra, iz samih pastira. Ova je pogibelj mnogo žešća i veća negoli ona prva. Na nju Pavao posebno upozorava. Doći će između vas ljudi koji će iskrivljivati nauk – dogmatiku i moralku, liturgiju i Bibliju – i to sve u ime svjetovnih znanosti, ekonomije, demografije, psihologije, sociologije. Zavodit će ljude za sobom. Stado će se za njima povoditi. Heretici su opasniji nego kurjaci. Oni naime uvijek pokazuju veliku skrb za Božju stvar, za Crkvu Kristovu, a zapravo se ispod svega krije vlastiti interes, osobni prestiž, nametanje svojih ideja koje nemaju blage veze s Isusovim idealima. Vuci su vanjska rana, čir na licu, a heretici su unutarnja rana, čir na želudcu. Koju je ranu lakše liječiti?
Tu opasnost nosimo u sebi. Svoju kušnju – mozga i srca, inteligencije i emocije – svatko može zlorabiti, pretvoriti u vlastitu sramotu umjesto u slavu. A gle ove: heretici vode stado u krivo, a oni koji se ne brinu za svoje stado, ne vode ga nikamo. Heretici donose nekakvu novost, i živost, ali strašnu opasnost i mogućnost otpada: a oni koji ništa ne rade i ne misle, nisu ni kadri napraviti herezu, nego stvaraju letargiju i mrtvilo u zajednici. Ne znaš koji su gori. Pa što ćemo?
Bdijte i molite
Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas (Dj 20,31).
– Pavao završava svoje savjete kolegama svećenicima neka bdiju. Nije rekao da mole, ali riječ “bdjenje” uključuje i molitvu i razmišljanje. Tȁ rekao je na stotinu drugih mjesta da mole. I sam pokazivao primjerom. Uostalom na kraju govora svi će kleknuti i pomoliti se. Pavlu bi bilo strašno krivo da to stado koje se skupilo za vrijeme njegova trogodišnjega boravka i rada doživi raspad. Stoga podsjeća svoje suradnike neka se sjećaju kako je on osobno kroz toliko vremena – to je najdulji Pavlov boravak u jednom mjestu – “bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga” od njih. Neka ne dopuste da ono zrno Božje riječi propadne. Na žalost, mnogi su Pavlovi savjeti otišli u maglu. Ostali su bezuspješni. Od Efeza ništa nema, nijednoga kršćanina. Nema ni Efeza. Pozvani, “prvu ljubav” ostaviše (Otk 2,4). Bdij i moli da ne padneš u napast. Ne budeš li se molio, napasnik će te zavesti. Svjedoci smo kako su neki između nas pošli krivim putovima upravo zbog toga što nisu imali vremena i volje za molitvu, za pokoru i obraćenje. Tko misli da stoji neka – klekne i moli!
Rastanak – Molitva
Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli (Dj 20,36).
– Eto tako se obavlja rastanak. Pavao je završio svoj divni na-govor. Ništa drugo ne preostaje nego praktično pokazati kakav je vjernik i apostol. On je najveći kada – klekne na koljena i kada se moli. Tako s njime čine svi svećenici. Valja kleknuti i na sastanku i na rastanku, i na uranku i na počinku, i u svako doba dana i noći. I mi ćemo svećenici biti onda veliki kada se spustimo na koljena. Sveti je Augustin govorio: Ne postaje se svećenik in academiis, sed in genibus – ne u akademijama, nego na koljenima. Mogli bismo nastaviti: Ne ostaje se svećenik nego na koljenima. Iskreno mi je žao što nisam nigdje vidio sliku koja bi predstavljala Pavla na koljenima kako zajedno s miletskim i efeškim starješinama moli. Zamišljam njegove riječi molitve.
Plač i zagrljaj
U cijelom govoru spominju se tri puta suze: „u suzama i kušnjama“ (r.19), “noću i danju suze lijevajući” (r.31) i evo ovdje treći put:
Tad svi briznuše u velik plač, obisnuvši se Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati, ražalošćeni nada sve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova (Dj 20,37-38a).
– Pavlove svjedočke i savjetničke riječi morale su se utopiti u suze, a suze pretvoriti u zagrljaje. Žalost rastanka, možda zauvijek na ovome svijetu, došla je do vrhunca. Vidjeti žensku da plače, to je normalno. Ali vidjeti muškarca, i to lava Pavlova kova, to je nešto iznimno i rječito. Apostol je imao srca, zato je i plakao.
Ispraćaj
Zatim ga ispratiše na lađu (Dj 20,38b).
Na kraju ovoga providnosnog dana, puna radosti i suza, ispunjena Božjim i ljudskim riječima, konačno se pružaju ruke na rastanak. Ali samo u tjelesnom vidu, jer duhovno jedinstvo, molitveno i prijateljsko, uvijek ostaje u srcima.
Zaključak – Volio bih propovijedati neustrašivo i smjelo kao Pavao. Bez ikakve straha od ljudi, ali i bez ikakve želje za sviđanjem ljudima.
Volio bih živjeti neovisno kao on. Živjeti na korist, a ne račun drugih.
Volio bih se suočavati sa stvarnošću junački kao Pavao. Priznati se zarobljenikom Duha Svetoga i imati puno povjerenje u Duha.
Volio bih uvijek paziti na sebe i na Božje stado koje mi je povjereno. I ne zaboraviti da sam izabran, pozvan i poslan, a ne da sam ja birao i sebe poslao.
Volio bih duhovno pobijediti i vanjske grabežljive vuke i unutrašnje hajduke.
Volio bih imati Pavlov osjećaj – sensus koji je dubok kao što je duboko ljudsko srce. Osjećaj za Božje kraljevstvo u nama.
Detaljniji prikaz u: Savle, brate, progledaj! Mostar, 2006., str. 191-201.
