Evanđelje je uistinu Isusova riječ
„Kritička“ škola najprije tvrdi da su evanđelja napisana kasnije, a zatim na temelju toga kako nije moguće raspoznati prave riječi i razne činjenice iz Isusova života. Tu je hipotezu na dijelove rastavio znanstvenik Birger Gerhardsson (1926.–2013.). Iz njegove raščlane proistječe da ono što nalazimo u evanđeljima doista odgovara onomu što je Isus govorio i činio.
Odgađanje pisanja Evanđelja koliko god je to moguće nije jedina (nužna) strategija „kritičke“ škole koja nam je došla od Martina Dibeliusa (1883.–1947.), Rudolfa Bultmanna (1884.–1976.) i Karla Ludwiga Schmidta (1891.–1956.). Druga temeljna misao vodilja („lajtmotiv“) jest da je kršćanska zajednica „stvorila“ riječî koje je Isus izgovorio i djela koja su činio te da je ona pravi arhitekt Krista vjere. Tim stvaranjem zajednice sada je onemogućen pristup povijesnomu Kristu, kao što je plamenim mačem kerubinâ zapriječen pristup raju zemaljskomu (Edenu).
Od vremena događaja do pisanja kanonskih evanđelja trebao bi stoga proći dugi prolazak kroz pustinju, koja u pretpisanoj usmenoj predaji vidi jedino sredstvo prenošenja Isusova života i izrjeka, ali to je sredstvo, međutim, izjedeno protokom vremena, osuđeno na propadanje. Temeljna kritika koju je Birger Gerhardsson, profesor Novoga Zavjeta na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Lundu u Švedskoj uputio kritičkoj struji u bitnomu jest:
„njihov rad nije dovoljno povijestan. Nisu pokazali dovoljno snage u usidravanju pitanja podrijetla evanđeoske predaje u okviru pitanja kako se sveta i mjerodavna predaja prenosila u židovskoj sredini Palestine i drugdje u novozavjetnom razdoblju“ (The Reliability of the Gospel Tradition [Pouzdanost evanđeoske predaje], 2001., str. 2).
Gerhardsson je naprotiv kao istraživač i sveučilišni nastavnik usmjerio svoje napore na to okruženje, počevši od svoga doktorskoga rada, koji je objavljen 1961.: Memory and Manuscript: Oral Tradition and Written Transmission in Rabbinic Judaism and Early Christianity [Pamćenje i rukopis: Usmena predaja i pisani prijenos u rabinskom judaizmu i prvotnom kršćanstvu].
Rabinski judaizam oblikovao se kao posljedica velike borbe koju je židovski narod morao podniti protiv masovnoga pokušaja pogrčivanja (helenizacije), koji je doveo do Makabejskoga ustanka. Čuvanje i prenošenje Tore postali su posebno važni zahvaljujući rabinskim školama. Za pravoga Židova Tora nije mogla biti predmet jednostavna osobnoga proučavanja: bio je potreban učitelj, rabin, s kojim se počinje dijeliti mnogo više od nekoliko sati pouke. Učenik mora upijati Toru slušajući rabinov nauk, ali i promatrajući njegov način života. U tom odgojno-obrazovnom okruženju, posve usredotočenu na Toru, od temeljne je važnosti bila uloga pamćenja. Samo ono što je naučeno napamet moglo je potom postati predmet tumačenja i razlaganja. Zbog toga razloga, više od trošenja riječi, umijeće rabinâ moralo je biti izražavanje mudrih rijeka sažetim riječima, maksimama, kako bi se lakše zapamtile i kako bi poučavani zatim cijeli život mogao posvetiti izvlačenju punine njihova značenja.
Iz istoga razloga rabljeni izrazi morali su koristiti aliteraciju [ponavljanje istih suglasnika] i asonancu [suzvučje istih samoglasnika], kao i svojstveni parallelismus membrorum [usporednost dijelova], prema izrazu koji je skovao Robert Lowth (1710.–1787.). To su upravo dvije rečenice strukturirane usporedno, koje se ponekad nadopunjuju, a ponekad suprotstavljaju. Knjiga Mudrih izrjeka ih je puna:
„Lijena ruka osiromašuje čovjeka, a marljiva ga obogaćuje“ (10, 4).
Ali i Isus ih je rado koristio:
„Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom“ (Luka 6, 43).
Ponavljanje je bila još jedna vrlo korisna tehnika za utiskivanje nauka u umove slušatelja, do te mjere da je to bila izravna Gospodinova zapovijed:
„Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ“ (Ponovljeni zakon 6, 6–7).
Druga svojstvena značajka bilo je čitanje tekstova koje je trebalo naučiti napamet na ritmički način. Valja zamišljati ne toliko čitanje, koliko blagozvučno pjevušenje. Sa svim tim pomagalima učenici bi naučili toliku količinu tekstova i usmenih učenja koju mi danas, toliko navikli uvijek pri ruci imati pisane spise, ne možemo ni zamisliti. Dovoljno je reći da je nekoliko stoljeća kasnije u zapadnom svijetu najmanje što je redovnik mogao učiniti bilo – naučiti cijeli Psaltir napamet!
Zadržati učiteljeva učenja bilo je toliko važno da su ih učenici zapisivali na svitke za osobnu porabu, kojima su se potom mogli vraćati. Više nego izričit nauk, namijenjen pamćenju, na papirus su mogli pribilježiti određene činjenice ili odgovore na prvu koje je rabin davao onima koji su ga pitali.
Pitanje koje valja postaviti – i moramo ga postaviti kritičkoj školi – jest sljedeće: zašto bi rabin Isus i njegovi učenici postupali drukčije? Zašto bismo, u slučaju Isusa, trebali pretpostaviti da događaji iz Učiteljeva života i njegova učenja nisu bili vjerno očuvani i preneseni, te da su tako završili u „izblijedjelim“ sjećanjima koja su kršćanske zajednice „naknadno izmislile“ kako bi potkrijepile svoju vjeru u Njegovo uskrsnuće?
Zapravo, Gerhardsson obilato pokazuje kako je i Isus pribjegavao tim rabinskim umijećima, zajedno s govorenjem u prispodobama, slijedeći stope mošelima [učitelja mudrosti], pripovjedača prispodoba, poslovica i poučnih izrjeka. Doista, i Isusova učenja
„bila su uobličena na takav način da se lako pamte […] U svjetlu drevnih židovskih načina poučavanja, čini mi se jasnim da je Isus te izrjeke izrekao dva ili više puta, sa svrhom da ih utisne u umove (‘srca’) svojih slušatelja“ (Reliability, str. 44).
To su tekstovi koje je, kako evanđelje svjedoči, On sâm ponekad objašnjavao i tumačio. A s druge strane nije jasno zašto bi Gospodinovi učenici trebali posvetiti manju brigu i pozornost životu i učenjima Učitelja nego učenici rabina Šamaja, rabina Hilela ili rabina Gamalijela.
Gerhardsson, naprotiv, pokazuje kako se sveti Pavao u svojim poslanicama više puta poziva na primljenu predaju, utisnutu u pamćenje i prenesenu:
„u Pavlovo vrijeme prvo kršćanstvo svjesno je činjenice da ima vlastitu predaju – koja uključuje mnoge predaje. Nju glavari Crkve prenose zajednicama, a zajednice je primaju i moraju čuvati i živjeti. U Pavlovo vrijeme u prvotnoj Crkvi postojao je svjesni, namjerni i programski prijenos“ (Reliability, str. 16).
Ako se to vjerno prenošenje jasno vidi, primjerice, u riječima koje izražavaju ustanovljenje Euharistije (usp. Prva Korinćanima 11, 23–25), postoje i drugi jednako znakoviti odlomci u kojima Pavao pazi da razlikuje Isusovo učenje koje mu je preneseno od vlastitoga. To je slučaj s Prvom Korinćanima 7, 10–13:
„A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: žena neka se od muža ne rastavlja […] Ostalima pak velim – ja, ne Gospodin: ima li koji brat ženu nevjernicu i ona privoli stanovati s njime, neka je ne otpušta. I žena koja ima muža nevjernika te on privoli stanovati s njome, neka ne otpušta muža.“
Isto se događa ubrzo nakon toga, u 25. retku, u vezi s djevicama. Nalazimo se pred klasičnim primjerom halake, to jest normativnoga razvoja koji počinje od riječî Objave.
To je osim toga jako važan tekst, kako ističe Gerhardsson, jer odbacuje zamisao da prve zajednice nisu razlikovale Isusova učenja od onoga što se naučavalo u Njegovo ime, što je dovelo do pogrješna zaključka kako u evanđeljima više ne bi bilo moguće razlikovati Isusove riječi od kasnijih konstrukcija. Sličan je slučaj Prve Solunjanima 4, 15, kada Pavao pojašnjava temeljnu točku eshatologije:
„Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodinovoj: mi živi, preostali za dolazak Gospodinov, ne ćemo preteći one koji su usnuli.“
Opet valja obratiti pozornost na razlikovanje predaje primljene od Gospodina od onoga što je dodano „po riječi Gospodinovoj“.
Ukratko, Gerhardsson bi imao puno toga reći onima koji na čelu važnih katoličkih vjerskih ustanova uzimaju slobodu tvrditi da, u konačnici, ne znamo što je Isus zapravo rekao.
