Hoće li biti papa Krista ili svijeta? Bit će jasno iz pozdrava
Umjesto prema podjeli konzervativni i progresivni, kardinali se mogu razlikovati na osnovi evanđeoskoga mjerila: biti ili ne biti od svijeta. U prvom slučaju novi će papa biti izraz prikrivajuće (mimimkrične[1]) crkve, u drugom vojujuće Crkve. Evo naznaka kako ga prepoznati.
Mjerilo odabira budućega pape koje se najčešće spominje u medijima, na društvenim mrežama, u brijačnici i pred aparatom za kavu među kolegama temelji se na progresivno-konzervativnoj oprjeci, mjerilu koje neposredno proistječe iz politike i okvirno iz kulture. Dvojnost bi se ispravnije trebala prevesti kao suprotnost između inovjernih (heterodoksnih), progresivnih, i pravovjernih, konzervativnih (isključujući one među njima koji su pogrješno shvatili načelo Predaje).
Ovdje bismo se htjeli usuditi nadati da se u stvarnosti ljubitelji zamišljenoga pape, a osobito kardinali izbornici u svom izboru Petrova nasljednika vode drugim mjerilom evanđeoskoga izvođenja koje je također dvopolno: „biti u svijetu i biti od svijeta“ sučelice „biti u svijetu, ali ne biti od svijeta“.
Prikrivajuća crkva
Na prvoj strani nalazimo one koji žele prikrivajuću Crkvu, savršeno skrivenu u gustom raslinju glavnostrujaša, usklađenu s izobličenjima suvremene misli i mode, ljubitelje vodoravna stava koji čovjeka gledaju očima čovjeka, a ne Boga, vodoravna stava sklona i široko rasprostranjenoj osjetljivosti koja naginje osobnu opravdanju u ime jednako osobne slobode.
Crkva koja zatvara vjeru u privatnost, u javnosti osuđuje obraćenje i nagrađuje društvenu pravednost: okoliš, selioce, siromaštvo itd.
To je Crkva osuđena na društveno izumiranje jer je hotimično izočna iz kolektivne svijesti, Crkva svjesno sablasna (fantazmagorična) jer je napustila svoje poslanje i pridružila se zaštitarima okoliša, dobrovoljcima nevladinih organizacija, zaposlenicima zavoda za zapošljavanje, nasrtljivcima LGBT-a, prosvjedujućim vjernicima, ponavljajući, izvan vremena, otrcane parole koje više nikoga ne zanimaju jer izgledaju ispuhano, zalutalo, beskrvno, izblijedjelo u usporedbi s ubrzanjem koje je utisnuo postupak posvjetovljenja.
Crkva propovijeda brigu o zajedničkom domu, a aktivisti za prava životinja već dugo traže da makakiji i mandrile [majmuni] postanu nositelji prava.
Blagoslivlja homoerotske parove, a društvene mreže te pitaju kojemu od 56 rodova pripadaš.
Uzdiže prihvaćanje migranata na dogmu, dok su u mnogim dijelovima Europe zapadnjaci manjina.
Naučava sveopće bratstvo koje masonerija naučava već 300 godina.
Neprijatelj je bogoslužja jer je neprijatelj forme kao odgovarajućega izražavanja svetoga, a da pri tom ne shvaća kako je neformalna umjetnost potkraj 1940-ih već promicala uništavanje forme.
Želi se pretvoriti u demokraciju ispričavajući se zbog kašnjenja s jakobincima.
Stvara mjesta za žene, a prve feministkinje su već godinama mrtve.
To je Crkva iz čijih učenika se želi izvući novoga Kristova namjesnika, koji će iznositi prigovore savjesti o transcendenciji, metafizici, duhu i konačno samome Kristu.
Crkva koja postoji desetljećima i koja je s papom Franjom prešla put od oporbe do vlasti, irenistička jer hvali kulturno razoružanje, napuštanje obrane bilo kojega identiteta: kulturnoga, antropološkoga, filozofskoga i prije svega religijskoga.
Neprepoznatljiva Crkva jer je to imago mundi (slika svijeta).
Vojujuća Crkva
Na drugoj strani bojišnice, pak, nalazimo vojujuću Crkvu u svijetu.
Ona nosi odoru prilično različitu od one svojih neprijatelja.
Ispravlja svoje pogrješke jer je svjesna da nju posjeduje Istina, da život počinje ovdje i nastavlja se bez kraja zagrobno što može biti smrtonosno za mnoge.
Više voli mučeništvo nego pokornost, jer je bolje izgubiti život, zvanje, ugled, moć, nego li vjeru.
Sve oslanja na Boga i Njegove zahtjeve jer je svjesna kako su ti zahtjevi „uska vrata“ kroz koja sigurno ne će proći „svi, svi, svi“, nego samo oni koji su prošli ozbiljan postupak mršavljenja temeljen na molitvi, sakramentima, duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa, gubeći kilograme i kilograme grijeha.
Crkva koja zna da ne će biti kulturno nebitna, jer svatko traži krajnji smisao svoga života i prigodu da se iskupi, a Krist je odgovor na sve to.
Na koji god način bude stavljana na rub, osjećat će se još bliže svomu osnivaču koji je bio stavljen na križ.
Crkva koja želi obratiti svijet Bogu, uključujući muslimanske doseljenike i Emmu Bonino, a koja se ne želi obratiti na pacifizam,[2] ambijentalizam,[3] i pauperizam.[4]
Sprema je čak postati Crkva šutnje, jer ponekad dijalog i đavao [dialogo e diavolo] imaju uznemirujuće suzvučje i zajedničke crte.
Sveopća jer je katolična, ali ne sveopća jer prigrljuje svemir postojećih ideja.
Uviđavna, ali ne uviđavna u sve.
Puna je ljubavi, ali ne želi biti ničija ljubavnica, jer je vjerna Kristova zaručnica.
Znak je protivljenja jer su joj nepomirljive suprotnosti između ljubavi i homoseksualnosti, Krista i religijskoga pluralizma.
Dogmatska je, jer je Božja misao istinita i nepromjenjiva.
Spremna je na suočavanje, a ne na susret jer „vas svijet mrzi“ (Ivan 15, 19).
Nesvodiva je na svjetovne kanone, ali priopćiva svačijemu srcu.
U konačnici, Katolička Crkva.
Razdjelnica
Kako u mah prepoznati hoće li izabrani papa pripadati Kristovoj Crkvi ili crkvi svijeta?
Prvi će nas pozdraviti s „Hvaljen Isus!“, a mi ćemo odgovoriti: „Navijeke!“
Drugi će nas pozdraviti s „Dobra večer“, a mi ćemo neutješno odgovoriti: „Laku noć“.
Tommaso Scandroglio
Prevoditeljske napomene:
[1] Mimikričan se odnosi na prikrivanje, prilagodbu izgledom okolini, sposobnost oponašanja, manju primjetnost. Mimikrija sprječava vjerodostojnost, guši stvaralaštvo, uzima tuđe (plagira), nadahnjuje se drugima. Mimikrija je u biti varanje, oponašanje drugoga kako bi se manipulira ili prevarilo okolinu. Dovodi do gubitka individualnosti, samoizražavanja, iskorištavanja tuđe kulture i odricanja od vlastitoga identiteta, obilježja, svojstava, predaje i kulture.
[2] Pacifizam je protivljenje ratu ili nasilju kao načinu rješavanja sukoba; teorija koja odbacuje rat kao sredstvo rješavanja sporova između država; opća ljubav prema miru i tihom životu.
[3] Ambijentalizam (zvan i ekologizam, environmentalizam) jest filozofija, ideologija i društveni pokret podrške staništima i okolišu; predanost koja nadilazi zaštitu okoliša; teorija koja okoliš, a ne nasljeđe, smatra ključnim čimbenikom u razvoju, a osobito kulturnom i umnom razvoju pojedinca ili skupine; pridaje poglavitu važnost okolišu u određivanju ponašanja; politički pokret temeljen na obrani prirodnoga okoliša, usmjeren na njegovo očuvanje i poboljšanje, kontrolu onečišćenja. Ključne su mu riječi: ekocentričnost, klima, poštovanje prirode, zemljana etika, etika okoliša, ekološka pravednost, bioraznolikost, biofilija.
[4] Pauperizam (-izam za siromaštinu, bijedu, oskudicu, ubogarstvo) jest filozofija, ideologija i pokret koji se zauzima za planirano smanjenje gospodarske proizvodnje i potrošnje, smanjenje radnoga vremena, poticanje samodostatnosti, zajednički život ili ukidanje privatnoga bogatstva kao način postizanja društvene jednakosti, zone bez automobila, poticanje gradskoga vrtlarstva… Počeo je kao težnja dobrovoljnoj jednostavnosti, odbacivanje materijalnoga bogatstva, sredstvo duhovne čistoće, poniznosti ili odvojenosti od svjetovnih odvlačenja.
