Isus je jedini spasitelj, tako nastaje poslanje Crkve

Uporno osuđivanje prozelitizma općenito ispraznilo je evangelizaciju od značenja i poticalo religijski relativizam. Potrebno je ponovo prigrliti Isusovu zapovijed da se Evanđelje naviješta svakomu stvorenju.

Uoči predstojećih konklava objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutih tekstom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja prioritete sljedeće Konklave kako bi se popravila pomutnja i kriza stvorena Franjinim pontifikatom.

Žrtva „pastoralne prekretnice“ nije bilo ništa manje nego poslanje Crkve da neizostavno naviješta Isusa Krista kao jedinoga spasitelja ljudi i da uspostavlja Njegovo kraljevstvo milosti, prema izričitoj Gospodinovoj zapovijedi:

„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Otca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Matej 28, 19–20).

Zapovijed – ne savjet, ne opcija – doslovce je: „učinite učenicima“ sve narode, krsteći u ime Presvetoga Trojstva i uspostavljajući život u skladu s Gospodinovim učenjem.

Ovaj pontifikat dao je ubrzanje postupku iscrpljivanja vjerovjesničkoga pogona Crkve, osobito dajući pretjerani naglasak na osuđivanje takozvanoga „prozelitizma“. Problem s upornošću toga neodobravanja jest upravo u činjenici da značenje osuđenoga prozelitizma uopće nije određeno; na taj način u tom spremniku može završiti svako djelovanje Crkve koje nadilazi „svjedočenje dobra života“.

Međutim, kada se dobro pogleda, riječ „prozelit“ postankom znači onaj tko dolazi prema, tko se približava, tj. pridošlica, došljak.[1] Pa u tom smislu prozelitizam znači upravo „činjenje učenikom“, što je Krist naložio. Prozelitizam shvaćen na taj način u potpunosti je u skladu s poslanjem Crkve, čija je najveća radost povećati broj svoje djece. Svakako postoji i pogrdno značenje toga pojma: svojevrsna ideološka indoktrinacija, nejasne strategije usmjerene na zavođenje nekoga, ukratko djelovanje kojim se jednostavno pokušava povećati broj članova Crkve shvaćene kao vjerske udruge ili sljedbe, ili čak djela obilježena duševnim, usmenim ili čak tjelesnim nasiljem. Nema sumnje da je ovo posljednje značenje iskrivljavanje poslanja Crkve.

Sada je, međutim, ponavljano neodobravanje prozelitizma općenito zapravo dovelo do osude i onoga što zapravo pripada poslanju Crkve, koje, iako ima snagu u svjedočanstvu, nije ograničeno na njega, kako je Pavao VI. objasnio u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi, 22:

„čak se i najbolje svjedočanstvo na kraju pokaže nedovoljno, ako ga ne razjašnjava i ne opravdava – kako je sveti Petar volio reći – ‘obrazlaganje nade koja je u vama’ (Prva Petrova 3, 15) – i ako se ne iznosi jasnim i nedvosmislenim proglašavanjem Gospodina Isusa. Radosnu vijest, proglašenu svjedočanstvom života, stoga se prije ili kasnije mora proglašavati riječju života. Nema istinske evangelizacije ako se ne naviještaju ime i nauka, život i obećanja, Kraljevstvo i otajstvo Isusa Nazarećanina, Sina Božjega.“

Svjedočanstvo života ne samo da ne isključuje, nego zahtijeva svjedočanstvo riječi istine: Crkva je pozvana naviještati Isusa Krista, Sina Božjega, jedinoga Spasitelja, kojega nastoji svjedočiti svojim životom, izbjegavajući kontraproduktivnu proturječnost između riječi i života. Jasno je da će krjepost razboritosti i nadahnuće Duha Svetoga u svakoj okolnosti pokazati kako se to može dogoditi. Ponekad mogu postojati stanja ograničena vremenom i prostorom u kojima bi bilo nerazumno ići dalje od svjedočanstva života, ali to ne može značiti da Crkva kao takva mora prestati s naviještanjem istine koja spašava, kao i s osuđivanjem zla i zablude.

Drugi težak problem leži u činjenici da su dane izričite izjave koje se čine proturječnima dogmama Isusa Krista, jedinoga spasitelja ljudi, i Katoličke Crkve, jedine Crkve koju Gospodin Isus želi, izvan koje nema spasenja. Izjava Dominus Iesus mudro se pobrinula razjasniti te dvije temeljne točke Objave kako bi se izbjeglo njihovo tumačenje na kruto isključiv način u odnosu na članove drugih Crkava i kršćanskih zajednica kao i na one koji pripadaju drugim nekršćanskim religijama. No ista izjava ipak je upozorila na neka navodna „uključiva otvaranja“ koja potkopavaju srž vjere.

Izjava poput one koju je papa Franjo potpisao u Abu Dhabiju 4. veljače 2019., prema kojoj

„Pluralizam i raznolikosti religija, boje, spola, rase i jezika božanska su volja kojom je Bog u svojoj Mudrosti stvorio ljudska bića“,

u svojoj dvosmislenosti (izričita božanska volja[2] ili volja dopuštenja?), umrtvljuje evangelizacijsko djelovanje Crkve, koja prepoznaje da Bog izričito želi samo jednu religiju, jer postoji samo jedna, utjelovljena Riječ, u kojoj se čovjek može spasiti:

„I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Djela apostolska 4, 12).

Još je problematičnija druga izjava koju je Franjo dao u Singapuru u rujnu 2024.:

„Sve su religije put da se prispije k Bogu. One su – pravim usporedbu – kao različiti jezici, različiti govori, kako tamo doći.“

Ta izjava nema nikakve veze sa zdravim međureligijskim dijalogom, nego predstavlja kraj smisla kršćanstva i Katoličke Crkve, koji se ne nalaze među mnogim ljudskim putovima k Bogu, nego imaju veze s jedinim putom koji je sâm Bog otvorio u svom jedinorođenom Sinu, „put, istina, život“ (Ivan 14, 6). Nitko ne dolazi k Otcu osim po Njemu (usp. isto). Nitko ne poznaje Otca osim Njega i onoga komu ga On objavi (usp. Matej 11, 27). Nitko tko se ne rodi „iz vode i Duha“ (Ivan 3, 5) ne će moći ući u Kraljevstvo nebesko.

Prisutnost elemenata dobra i istine u kulturama i religijama ne dopuštjua takvo izjednačavanje koje bi dovelo do razmatranja koje god religije kao puta koji vodi k Bogu. Lumen gentium uopće ne uči da sve religije vode k Bogu, nego da „sve što je dobro i istinito“ što se može naći u nekršćana „Crkva smatra pripremom za prihvaćanje Evanđelja“, ne skrivajući stvarnost da „ljudi vrlo često, prevareni od Zloga, ishlapiše u mozganjima svojim i Istinu – Boga zamijeniše lažju te više služe stvorenju nego Stvoritelju (usp. Rimljanima 1, 21.25“. Zbog toga „Crkva, kako bi promicala slavu Božju i spasenje svih tih ljudi, sjećajući se Gospodinove zapovijedi koja kaže: ‘propovijedajte evanđelje svemu stvorenju’ (Marko 16, 15), ulaže sve napore da potiče i podupire vjerovjesništvo“ (Lumen gentium, 16).

Vjerovjesništvo je zamašnjak Crkve vođene ljubavlju Krista koji želi „da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“, te spasonosne istine koju Apostol sažima ovako: „jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus“ (Prva Timoteju 2, 4–5). Taj navještaj jest sve samo ne jednostavan pristup drugim putovima koje se smatra valjanim alternativama za spasenje i prepuštanje svakomu čovjeku da njima hodi u miru. To lažno i irenističko[3] poimanje nema nikakve veze s nevjerojatnim vjerovjesničkim zamašnjakom koji Crkva ima stoljećima i koji je naveo bezbrojne vjerovjesnike da daju život kako bi druga braća mogla susresti svjetlo Evanđelja i postati baštinici Kraljevstva. Čini se da su naši pastiri izgubili tu dimenziju, bitnu ne samo za njihov identitet, nego i za osjećaj otkupiteljskoga utjelovljenja Riječi, koja je došla „da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj“ (Luka 1, 79).

talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod

[1] Prevoditeljska napomena: Od grčkoga προσήλυτος/prosḗlytos; znači obraćenik, pokrštenik, izvorno pridošlica, došljak, stranac, ne-Židov koji je obrezan i prihvatio židovsku religiju (postao židov).

Prozelit je u Starom Zavjetu bio stranac koji živi među Izraelcima i prihvatio je njihovu vjeru i običaje. Na početku su postojale dvije vrste prozelita: „prozelit pravednosti“, koji je primio obrezanje i obvezao se da će se držati cijeloga Mojsijeva zakona i pridržavati se svih zahtjeva judaizma i „prozelit vrátâ“ (od „došljak koji se nađe unutar tvojih vrata“ – Izlazak 20, 10; „došljak koji je unutar tvojih vrata“ – Ponovljeni zakonik 5, 14) koji je živio među Židovima i iako neobrezan poštovao je određene zakone, osobito sedam Noinih zapovijedi (kako su ih rabini nazivali), tj. protiv grijehâ kumiropoklonstva, bogohuljenja, ubojstva, bludnosti, krađe ili pljačke, pobune protiv vladara i blagovanja mesa s njegovom krvlju.

Izraz se odnosi na osobu koja je prešla iz jedne religije ili sustava vjerovanja u drugi, osobito na poganina koji je prešao na židovstvo. U Novom Zavjetu često označava one koji su prihvatili židovsku vjeru i običaje. U židovstvu prozelit je bio poganin koji se potpuno obratio na judaizam, uključujući obrezanje (za muškarce), poštovanje subote i pridržavanje židovskih prehrambenih zakona. To obraćenje bilo je važno jer je omogućilo poganima sudjelovanje u vjerskom i zajedničkom životu Izraela. Tijek postajanja prozelitom bio je strog i uključivao je duboku predanost židovskoj vjeri i načinu života.

Duda-Fućak prevode tu riječ kao sljedbenik i pridošlica: „Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Obilazite morem i kopnom da pridobijete jednog sljedbenika. A kad ga pridobijete, promećete ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe“ (Matej 23, 15); „Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih mi čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja (Djela apostolska 2, 11); „Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga… te antiohijskoga pridošlicu Nikolu“ (Djela apostolska 6, 5); „A pošto se skup raspustio, mnogi Židovi i bogobojazne pridošlice pođoše za Pavlom i Barnabom koji su ih nagovarali ustrajati u milosti Božjoj“ (Djela apostolska 13, 43). Stariji hrvatski prevoditelji imaju: Kašić: nasljednik, požidovac, prišlac; Katančić: obraćeni, obraćenik, prišlac; Skarić: prišlac; Zagoda: obraćeni, obraćenik, pobožni pogan; Šarić: suvjernik, došljak; Rupčić: istovjernik, obraćenik na židovsku vjeru; Raspudić: sljedbenik, obraćenik na židovsku vjeru.

[2] Prevoditeljska napomena: Katolička nauka razlikuje izričitu (pozitivnu) božansku volju, koja želi samo ono što je dobro i istinito, i Božju dopuštajuću volju, koja dopušta zla koja čine posrnuli ljudi, umjesto da sprječava njihova slobodno voljna ljudska djela. Tridentski sabor je na 6. sjednici 13. siječnja 1547. donio Dekret o opravdanju čijim je šestim kanonom kao istina katoličke vjere proglašeno: „Ako tko kaže da nije u čovjekovoj vlasti činiti svoje putove zlima, nego da Bog čini zla djela kao i dobra, ne samo dopuštajući ih, nego i od sebe i po sebi, tako da Judina izdaja nije ništa manje Njegovo vlastito djelo nego što je pozivanje Pavla, neka bude odijeljen od Katoličke Crkve.“

[3] Prevoditeljska napomena: Irenizam (od grčkoga ειρήνη/eirḗnē, mir) je pristup da se ozbiljne, neprihvatljive zablude podnose na miran način, iz pretjerane želje za mirom i pomirenjem; teološko usmjerenje koje teži prepoznavanju zajedničkih točaka različitih kršćanskih ispovijesti radi njihova zbližavanja; nastojanje za uklanjanjem prijepora između različitih kršćanskih vjerovanja posredovanjem i postupnim miješanjem (amalgamacijom) teoloških razlika; pokušaj ujedinjenja kršćanskih apologetskih sustava uporabom razuma; protivljenje naslijeđenim razlikama koje neizbježno mogu uzrokovati napetosti ili trvenja; stajalište usmjereno na međusobno razumijevanje usredotočivanjem na ono što ujedinjuje i umanjivanjem onoga što udaljava ili vodi do sukoba. Pristaše irenizma prepoznaju važnost jedinstva u kršćanskoj Crkvi i proglašavaju zajedničku povezanost svih kršćana pod Kristom.

Lažni irenizam je izraz kojim se raskrinkava ekumenizam koji bi vodio iskrivljavanju ili zamagljivanju katoličke nauke. Pojam se rabi u okružnici Humani generis Pija XII. godine 1950. (uvod), okružnici Ecclesiam suam pape Pavla VI. iz 1964. (br. 88), Dekretu o ekumenizmu Drugoga vatikanskoga sabora Unitatis redintegratio iz 1964. (br. 11), pobudnici Reconciliatio et paenitentia Ivana Pavla II. iz 1984. (br. 25), okružnici Ut unum sint Ivana Pavla II. iz 1995. (br. 79) i direktoriju Apostolorum succesores iz 2007. (br. 207).

Irenizam, nastao na području religija, prešao je i na područje interkulturnih susreta (interkulturalizam).

Svi prilozi iz niza