Ponedjeljak, 21 lipnja

Imati hrabrosti za istinu – razmišljanje uz 12. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Jr 20, 10-13; Ps 69, 8-10.14.17.33-35; Rim 5, 12-15; Mt 10, 26-33


U današnjem evanđeoskom tekstu Isus želi osnažiti svoje učenike i osposobiti ih da budu hrabri pred ljudima kojima se neće uvijek svidjeti sadržaj koji oni naviještaju: “Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima. Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.” Sudeći prema ovim Isusovim riječima, Isus je uočio bojažljivost i ustručavanje svojih učenika da naviještaju ono čemu ih je on poučavao. Uočio je zbunjenost i ustručavanje svojih učenika kojima nije bila nepoznanica moguća reakcija javnosti na učenja njihova Učitelja. Oni su jako dobro znali da se njegov nauk nije uopće sviđao onima koji su dominirali društvenom i vjerskom scenom njihova naroda, te su stoga bili na mukama kako se postaviti i što govoriti. Htjeli su biti vjerni Učitelju, ali bilo ih je strah suprotne reakcije, jer oni koji raspolažu moću, redovito ne prežu od drastičnih mjera i progona da zadrže probitke i utjecaj na ljude.

Apostolima je bilo jasno da se neće svi u društvu slagati s onim što je Učitelj govorio, pa su se zato i bojali umjetno stvorenoga društvenog mnijenja koje nije isto što i osjećaj vjere puka. Dok ih je puk prihvaćao i primao, rado slušao i provodio ono što su govorili, dotle je postojalo javno mnijenje koje su oblikovali društveni moćnici filtrirajući kroz njega samo one njima prihvatljive ideje. To mnijenje su stvarali politikanti i vlastodršci koji su računali na vlastiti probitak ili gubitak prije nego bi se odlučili prihvatiti pojedine ideje. Oni bi u javnosti raznosili svoje glasine, puštali poluistine ili laži, zbunjivali ljude i unosili nesigurnost i nemir u njihove ideje, te su tako vješto manipulirali situacijom pilotirajući društvo u smjeru koji su sami zacrtali. Takvo javno mnijenje bilo ja najčešće i suprotstavljano uvjerenjima i vjeri puka, te tako zamišljeno da razbija osjećaj vjernika i privrženost Bogu. Ovakvo društveno javno mnijenje je preziralo iskrenu vjeru maloga čovjeka smatrajući je zaostalom, ili pak stvarnošću na nekoj nižoj razini, dok je nametalo ideje po ljudskom nahođenju i političkoj prikladnosti. Tvorci društvenoga mnijenja nisu u stanju sagledati istinu koja dolazi od Boga, već uporno potiču svakoga da stvara svoju istinu, jer tako mogu lako upravljati nestabilnim, nezrelim i neupućenim ljudima. Oni se služe sredstvima društvenog priopćavanja, kao i javno poznatim osobama kako bi promicali jeftine ideje i zablude u ‘napredne’ i dominantne stavove i mišljenja kojima su oblikovali svijesti ljudi. Počesto takvi čine zlodjela nad narodom i Crkvom, a u ime volje naroda koji pretvore u razjarenu svjetinu koja nije kadra misliti po istini i znati o istini raspravljati u ljubavi.

Unatoč mogućim pritiscima i progonima Isus nije htio da se njegovi učenici pretvore u političke oportuniste koji govore ono što znaju da ljudi vole čuti, to jest koji govore ljudima što je sukladno njihovim ljudskim nahođenjima. On ih je, naprotiv, osposobljavao za istinu koju ljudi često ne žele čuti. Ali bez obzira htjeli ljudi čuti ili ne istinu Božju, oni koji je naviještaju, jer ih je sam Bog o njoj poučio, nemaju pravo bježati od nje. Mnogi ljudi bježe od istine kada se utječu nekom tajnom, skrivenom znanju kao mjerodavnom, koji srljaju u sekte i druge religije, čime svjesno osporavaju objavu Boga koji se očitovao, te otvoreno i javno progovorio ljudima, bez uvijanja i zakulisnih igara. No kako je njima teško čuti istinu Božju o sebi i životu, radije izabiru načine kako je relativizirati. Drugi pak bježe od istine kad nemaju hrabrosti suočiti se s činjenicama, te pribjegavaju ogovaranju i klevetanju, što je neozbiljan i neodgovoran stav pred istinom. A postoje i oni koji se jednostavno boje ljudi koji ne vole čuti istinu, pa radije u strahu prešute nego da se zamjere takvim osvetoljubivim moćnicima.

Bez obzira što nije uvijek lako stajati iza svoje riječi, napose u javnosti gdje moćnici i utjecajni ljudi stvaraju javno mnijenje, spremni se brutalno obračunati s neistomišljenicima, Isus očekuje od svojih učenika da uvijek govore jasno i glasno, javno i bez straha, ono u čemu su bili poučeni. A to o čemu su bili poučeni je Božja istina po kojoj dolazi oslobođenje i spasenje. Tko želi spoznati svijet ne može ako ne prosvijetli svoju svijest tom Božjom istinom. Isus im je pokazao primjerom kako istina postaje spasonosna, te ih je potaknuo da za nju budu spremni dati i život. Jer uvijek je za istinu trebalo imati hrabrosti, protiv tolikih uvriježenih neistina i laži koje dominiraju javnošću, baš zato što njihovi autori ne žele čuti istinu. Neka i nas Gospodin kao i svoje apostole osposobi za istinu i neka nas učvrsti u njoj dajući nam duha jakosti i hrabrosti, a neka nas motivira nebeska nagrada i nebesko ‘priznanje’ koje je obećao svima onima koji se pred ljudima priznaju njegovim učenicima i učenicima Istine.