Je li ujedljivost duhovni dar?
Jesu li kršćani pozvani ljubiti ili biti dobri?
Često se šalim da imam duhovni dar ujedljivosti (sarkazma). Jedna učiteljica s Floride, prije puno godina, to uopće nije smatrala smiješnim. „Sarkazam nije duhovni dar“, napisala mi je. Pročitao sam njezinu primjedbu i pomislio, „pa da, ne, nije.“
Ta priča ne samo da jasno ukazuje na moju grješnu narav, nego za kršćane odražava i borbu u ovom kulturnom trenutku. George Orwell slavno je rekao: „U doba obmane, iznošenje istine revolucionarni je čin.“ Za kršćane koji razumiju da ovo vrijeme i mjesto određuje Bog, te stoga i trenutak u koji su pozvani, iznošenje istine nije predmet pregovora, o tom se ne može raspravljati. Drugim riječima, poziv je svakoga kršćanina biti govoritelj istine u trenutku koji je napustio samu zamisao istine.
Borba je kako to učiniti. Otac Robert Sirico, američki katolički svećenik i suosnivač Actonova zavoda za proučavanje religije i slobode u Grand Rapidsu, Michigan, kao smjernicu je ponudio: „Moramo biti nepopustljivi sa zamislima, ali blagi s ljudima.“ Korisno, ali borba je u nastojanju, osobito kada se toliko puno ljudi poistovjećuje sa zamislima koje imaju. Neke od tih zamisli posebno su gnusne, a ojačavaju ih oni na položajima utjecaja, čak i političke moći.
Ipak, Sveto Pismo je jasno. Istinu treba govoriti s ljubavlju. Na nedavnom znanstvenom skupu na Velikim jezerima pod nazivom „Istina, ljubav i humor“, Jim Daly, predsjednik udruge Usredotočite se na obitelj (Focus on the Family), govorio je o tome što to znači:
Vjerujem u plod Duha. Vjerujem u Božju ljubav. I tako često pitam slušateljstvo: „Tko je došao Kristu na ovaj način: ‘Ti su kršćani bili tako zli prema meni. Tako su se loše ponašali prema meni. Odlučio sam postati jedan od njih.’“ Ima li itko to svjedočanstvo? Ne. Zato je Božja ljubav toliko važna, jer moramo dopustiti Duhu Svetomu da se posluži način na koji zauzimamo za ljude kako bi im otvorio srca.
Pogledajmo Drugu Timoteju 2, 24–26. Volim tu perikopu i na njom razmišljam prije nego što krenem u takvu bitku. Kaže: „A sluga Gospodinov ne smije biti svadljiv, nego blag prema svima.“ Ne smije biti ljubazan prema većini ljudi nego prema svakomu; „sposoban poučavati, zlo podnositi, da s čednošću preodgaja one koji se opiru istini, ne bi li im Bog podario pokajanje koje vodi do spoznaje istinu te dođu k sebi od stupica đavla, koji ih drži zarobljenima po svojoj volji.“
Nije li to sjajno? Ovo je opis posla za sve nas.
Dalyju i meni na pozornici pridružio se Seth Dillon, izvršni direktor kršćanske satirične stranice Babilonska pčela (The Babylon Bee), čiji je podnaslov: „Lažne vijesti kojima možete vjerovati“. Babilonska pčela namjera se na loše zamisli, kao u Crkvi, tako izvan nje, humorom, često oštrim humorom. Pitao sam ga je li taj pristup u suprotnosti s biblijskom zapovijedi da se istina govori s ljubavlju. Dillon je odgovorio ovako:
Mislim da je pogrješno tumačenje svrhe onoga što radimo sa satirom reći da ono što radimo nije blago, s poštovanjem ili s ljubavlju. To jest govorenje istine s ljubavlju rabeći za to humor. I mislim da je to potrebno. Štoviše, da je to itekako potrebno jer – to me vraća na onu Chestertonovu misao koju sam prije spomenuo –humor može ući ispod vrata. To je jedan od najučinkovitijih načina da se suprotstavimo tim lošim zamislima. Dakle, ako se time ne služimo i ne prepoznamo biblijsku podlogu za to, znate, Ilija se upustio u ruganje, koristio je to s velikim učinkom. Dakle, u Bibliji postoje primjeri preuveličana govora. Znate, Isus je koristio puno pretjerana jezika u svojim ukorima. Mislim da to može biti iznimno snažno i učinkovito. I opet, svrha toga nije ponižavati ljude i natjerati ih da se osjećaju loše u vezi sebe. Nije riječ o zlostavljanju.
Zapravo, Pčela je snažna i učinkovita. Kao i mnogi drugi u posljednjih nekoliko godina, Pčela je bila prisiljena prihvatiti strašnu zamisao da muškarac može biti žena. Međutim, odbila je i, kao rezultat toga, bila je zabranjena na Twitteru. Na kraju je Bog iskoristio tu odluku kao važan poticaj za kulturni otpor transrodnoj ideologiji.
Svakako, granica između oštra uma i okrutnosti je tanka, posebno za pale ljude. Kirurg može naštetiti ili izliječiti, a naša grješna narav čini prvo jednako vjerojatnim kao i drugo. Međutim, poziv na ljubav ne treba miješati s ljubaznošću. Ta je pomutnja uobičajena i navela je mnoge da podlegnu zamislima koje obmanjuju ljude.
Kao što je Pavao rekao Timoteju, cilj kršćanskoga iznošenja istine treba biti oslobađanje žrtava od loših zamisli. To činiti, čin je ljubavi. Ne će se uvijek tako gledati, ali svejedno bismo trebali to činiti, makar nas se doživljava kao „neljubazne“.
John Stonestreet i Bob Ditmer
