Jeronimove kušnje u pustinji
Koliko puta, dok bijah u pustinji, u prostranoj samoći koja, isušena žarkim suncem, monasima pruža divlje boravište, zamišljah da sam među rimskim užitcima!
Sjeđah sâm jer bjeh ispunjen gorčinom.
Izobličeni mi udovi drhtahu u kostrijeti, a isušena koža prekrivaše prljavštinu pȕti, crne i usukane kano u Etiopljanina.
Svaki dan suze, svaki dan jecaji, a kada bi me pospanost svladala u san kojemu se opirah, golim kostima što se jedva držahu zveknuo bih o tlo.
O hrani i piću múčīm, jer čak i klonuli monasi koriste hladnu vodu, a jesti išta kuhano bila bi raskoš.
Tako dakle ja, koji se iz straha od pakla sâm bijah osudio na takav zatvor, družbenik samo škorpionima i divljim zvijerima, često bih se našao usred mnoštva djevojaka.
Lice bješe blijedo od posta, a um izgaraše od žudnja u hladnu tijelu, pa pred čovjekom toga lica i uma, već propalim u pȕti, plesahu samo plamenovi pohota.
I tako, lišen svake pomoći, ležah pred Isusovim nogama, zalijevah ih suzama, brisah kosom i podvrgavah buntovnu pȕt tjednima posta.
Ne sramim se priznati bijedu svoje nesreće, radije oplakujem što nisam ono što bjeh.
Sjećam se kako sam vapio, kako sam često spajao dan s noću i kako udarci o moja prsa nisu prestali dok se, kada me Gospodin ukorio, nije vratio spokoj.
Jako sam se bojao i svoje ćelije, kao da je bila svjesna mojih misli.
I ljut na sebe i ukočen, sâm se probijah kroz pustoši.
Gdje god bih opazio udubine dolina, grube padine brdâ, strme litice, tu bi bilo mjesto moje molitve, tu popravni dom za jadnu pȕt.
I, kao što mi je sâm Gospodin svjedok, poslije mnogih suza, nakon što bih pogled upirao u nebo, ponekad mi se činilo da sam među četama anđeoskim te bih veseo i radostan pjevao: „za Tobom trčat ćemo na miris pomasti tvojih“ [Pjesma nad pjesmama 1, 3].
sv. Jeronim
Pismo XXII. Eustohiji, Paulinoj kćeri, 7. odlomak
