Nova seksualna revolucija
Naša kultura spremna je za životvornu promjenu koju samo kršćanstvo nudi.
Zagovornici seksualne revolucije već dugo učinkovito opisuju kršćanstvo, ne samo kao čedno i patrijarhalno, nego i kao preprjeku spolnoj slobodi. Međutim, to se možda mijenja. U očaravajućem razgovoru prije nekoliko godina u podcastu Unbelievable, povjesničar i autor Tom Holland tvrdio je da kršćanstvo nije sila spolnoga proganjanja, nego sila spolnoga oslobađanja.
U poganskom svijetu muškarci su imali moć iskorištavati žene i djecu na koji god način su htjeli. Kršćanstvo je, nastavio je Holland, nudilo „temeljiti preustroj onoga što bi ljudi… počeli misliti o spolnom odnosu i što bi pomišljali o braku.“ Kršćansko cijenjene ćudoredne suzdržljivosti, čistoće, čednosti, bračne vjernosti, rađanja i ljudskoga dostojanstva potpuno je promijenilo društvena očekivanja, uključujući i to da muževi trebaju poštovati svoje žene i djecu u žrtvenoj predanosti. Žene su prvi put čule da su jednake muškarcima u očima svoga Stvoritelja, koji ih je stvorio na Svoju sliku, u tijelu i duhu.
Središnje pitanje za današnje kršćane jest je li sposobnost naše vjere za velike promjene ograničena na daleku prošlost, je li prošlo svršeno vrijeme ili je ponovljiva? Danas smo jednako opterećeni ponižavajućim zamislima o spolnosti, slobodi i ljudskoj vrijednosti; zamislima koje itekako predstavljaju rizik za dugoročno zdravlje našega društva. Može li svetopisamski pogled na te stvari potaknuti novu, životvornu seksualnu revoluciju?
Tridesetih godina XX. stoljeća britanski antropolog Joseph Daniel Unwin (1895.–1936.) proučavao je svaku uljudbu o kojoj su postojali dostupni zapisi.[1] Primijetio je da su kroz povijest one uljudbe s jakom spolnom etikom vezanom uz brak bile plodnije i naprednije od onih kojima je nedostajala bilo kakva vrsta spolne etike vezane uz brak. Razlog tomu, tvrdio je Unwin, jest taj što društvima koja prihvaćaju više razine takozvane spolne „slobode“ nedostaje društvena energija. Njihova se energija troši na pokušaje zadovoljavanja tjelesnih težnji. Nasuprot tomu, u društvima koja daju prednost braku, građani su u stanju bolje obuzdati svoje tjelesne težnje i usmjeriti društvenu energiju na izgradnju budućnosti. Ukratko, spolna „sloboda“ na kraju vodi do društvene iscrpljenosti i konačnoga propadanja.
Od nepromišljena kupovanja preko hiperseksualizacije pa sve do dosađivanja, čak i s kratkim tišinama, naša je uljudba usmjerena na život u trenutku, a ne na izgradnju budućnosti. Naša trenutačna iscrpljenost vidljiva je, između ostaloga, u nedostatku inovacija. U pronicljivoj knjizi The Decadent Society („Propadajuće društvo“), kolumnist New York Timesa Ross Douthat opisao je opći nedostatak istinskih inovacija danas. Naravno, Apple bi mogao svake godine izdati novu inačicu iPhonea, ali većina naših inovacija odnosi se na olakšavanje, veću jednostavnost i praktičnost kako bismo bolje zadovoljili svoje potrebe za trenutnim zadovoljstvom. Veliki snovi i istinski inovativne zamisli čine se kao stvari prošlosti, dijelom barem zato što ne gledamo puno prema budućnosti.
Moguće je da je, kao su bili naši poganski predci, zapadni svijet spreman za seksualnu revoluciju koju samo kršćanstvo može iznijeti. Ona bi započela obnavljanjem onoga što je istinito o ljudskoj osobi, uključujući svetost naših tijela i svetost življenja utjelovljenih života. Središnje za življenje te teologije tijela jest jasno pokazivanje dobre povezanosti, koja postoji iznutra, između spolnoga odnosa, braka i djece. U svijetu u kojem su oni prekinuti, kršćani bi mogli pokazati kako Božji naum spolnomu činu vraća značenje s one strane užitka, da On nudi naum o braku na kojem se može graditi budućnost i dostojanstvo djeci, više od pukih dodataka za stil života.
Još jedna središnja značajka izvorne seksualne revolucije koja je preobrazila poganski svijet bila je briga za žrtve iskorištavanja i rasčovječenja, osobito za žene i djecu. Ista prigoda postoji i danas. Spolno oslobođenje obećavalo je ženama slobodu i sreću. Nije donijelo ni jedno ni drugo. Nego zloporabu i nasilje.
I djeca su patila dok su odrasli iskušavali nove spolne i bračne dogovore, poput rastave braka bez krivnje i tehnika umjetne oplodnje. Na svakom stupnju govorili smo sebi da će „djeca biti dobro“, ali činjenice pokazuju drukčije. Bilo da je riječ o rastavi braka, izvanbračnoj zajednici, izočnosti bioloških očeva ili desetcima drugih izbora òpadanja, bezbrojna djeca su patila, vuklo ih se okolo poput imovine i prisiljavalo živjeti s posljedicama izbora odraslih.
John Stonestreet i Jared Hayden
[1] Prevoditeljska napomena: Unwin je proučio 80 priprostih plemena i šest poznatih uljudbi kroz 5000 godina povijesti i utvrdio da postoji pozitivna međuovisnost između kulturnih postignuća naroda i spolne suzdržljivosti koje se pridržava: „Svako ljudsko društvo slobodno je odabrati hoće li pokazati veliku energiju ili uživati u seksualnoj slobodi. Dokazi govore da ne može činiti oboje dulje od jednoga naraštaja“ (Joseph Daniel Unwin, Sex and Culture, London, 1934., str. 412).
Prema Unwinu nakon što nacija postane napredna, postaje sve liberalnija u pogledu spolnoga ćudoređa. Time gubi jedinstvo, poticaj i svrhu koji su nepovratni (Joseph Daniel Unwin, Monogamy as a Condition of Social Energy, The Hibbert Journal, 25/1927., str. 662).
Unwin je također ustvrdio: „I u prošlosti su najveću energiju pokazivala samo ona društva koja su svoje seksualne mogućnosti svela na minimum usvajanjem bezuvjetne jednobračnosti […]. U svakom slučaju žene i djeca svedeni su na razinu pravno nepostojećih osoba, ponekad i na razinu pokretne imovine, uvijek na razinu pukih dodataka muškomu ìmānju i posjedu. Na kraju su oslobođeni svojih nedostataka, ali istovremeno se proširila seksualna mogućnost društva. Seksualne želje su se tada mogle zadovoljiti na izravan ili izopačen način […]. Tako se energija društva smanjila, a zatim nestala… Nijedno društvo još nije uspjelo regulirati odnose među spolovima na način koji bi omogućio da seksualne mogućnosti ostanu na minimumu dulje vrijeme. I tako su se sva društva urušila. Nada je za budućnost da će društvo moći procvjetati postavljanjem spolova na razinu potpune pravne jednakosti, a zatim promjenom njihova gospodarskoga i društvenoga ustroja na način koji će učiniti i mogućim i podnošljivim da seksualne mogućnosti ostanu na minimumu dulje vrijeme“ (Joseph Daniel Unwin, Sex and Culture, London, 1934., str. 431–432).
