Sv. Bernard: Crkva je crna, ali lijepa
Sv. Bernard Clairvauški (1090.–1153.) u govoru iz godine 1138. nastavlja objašnjavati zašto je Crkva, Zaručnica vječnoga Kralja, „crna, ali lijepa… kao zastori Salomonovi“ (Pjesma nad pjesmama 1, 5).
O Pjesmi nad pjesmama,
govor XXVII.
Kako se Zaručnica resi i kako se sveta duša poziva u nebo
1. Budući da smo s dužnim ljudskim službama otpratili prijatelja na povratak u domovinu,[1] vraćam se, braćo, naumu poučavanja koji sam bio započeo, pa prekinuo. Neprimjereno je naime dugo plakati onomu tko se raduje. I nepristojno je liti puno suza onomu koji sjedi na gozbi. Pa čak ako i jadikujemo nad svojim nevoljama, to ne bi trebalo biti previše, da ne izgleda kako ga nismo toliko voljeli, koliko smo gledali svoje koristi od njega. Neka zdravo pomišljanje na radost voljenoga (pokojnika) ublaži tugu što nas je napustio. I neka nam to što nije s nama bude podnošljivije, jer je s Bogom.
Oslanjajući se stoga na vaše molitve, želio bih, ako mogu, iznijeti na vidjelo sve što osjećam da je prekriveno onim kožama, koje su nategnute kao primjer Zaručničine ljepote. To je, ako se sjećate ili kako se sjećate, bilo spomenuto, ali je ostalo neraspravljeno. Nastojao sam razmotriti i objasniti kako je crna „kao boravišta kedarska“. Ali kako je onda lijepa „kao zastori (kože) Salomonovi“ (Pjesma nad pjesmama 1, 4)? Kao da je „Salomon u svoj svojoj slavi“ (Matej 6, 29; Luka 12, 27) imao išta vrijedno usporedbe s ljepotom Zaručnice i sjajem njezina ukrašavanja?
I doista, ako bismo rekli da se te, ne znam koje kože kao i šatori kedarski, ne odnose na ljepotu Zaručnice, nego na njezinu crnoću, možda bi to bilo prikladno, i ne bi nedostajalo sredstava kojima bismo mogli pokazati da je to prikladno, kao što ćemo pokazati. Ali ako uistinu mislimo da ures bilo koje kože treba usporediti sa sjajem Zaručnice, ovdje nam je svakako potrebna pomoć Onoga komu si pokucao (usp. Matej 7, 7; Luka 11, 9), kako bismo dostojno mogli shvatiti tu tajanstvenost.
Jer koja od onih stvari što na licu sjaje, kada se usporedi s unutarnjom ljepotom bilo koje svete duše, pravomu procjenitelju ne bi izgledala bezvrijedno i odvratno? Pitam što se od ovoga svijeta, čije „obličje prolazi“ (Prva Korinćanima 7, 31), u sebi pokazuje takvim da bi se uopće moglo mjeriti s izgledom one duše koja je, odbacivši starost zemaljskoga čovjeka, odjenula ljepotu koja je s neba, urešena najboljim ponašanjem namjesto ogrlicama, čišća od same sebe i uzvišenija od svjetlosti, sjajnija od sunca? Ne osvrći se, dakle, na toga Salomona kada želiš istražiti kakvim se kožama sličnima po ljepoti Zaručnica hvali.
2. Što je to što ona govori: „Lijepa sam kao kože/zastori Salomonovi“? Nešto veliko i divno, kako procjenjujem ako usmjerimo pozornost ne na ovoga (Salomona), nego na Onoga o kojemu se kaže: „Evo, ovdje je i više od Salomona!“ (Matej 12, 42). Jer on je moj Salomon u tolikoj mjeri da se naziva ne samo Mirko (Mìran, Miro, Miroslav ili Ljubomir) – što je značenje imena Salomon – nego se kaže da je sâm Mir, kao što Pavao svjedoči: „On je mir naš“ (Efežanima 2, 14).
Ne sumnjam kako se u tom Salomonu može pronaći nešto što se nedvojbeno može usporediti sa Zaručničinom ljepotom. A osobito što se tiče njegovih zastora, uoči u Psalmu 104, 2: „Nebo si razapeo kao šator (rastegnuo poput kože, razastro kao šatorske zastore)“. Onaj Salomon, iako vrlo mudar i jako moćan, sigurno nije „razapeo nebo kao šator“, nego je to učinio ovaj Salomon koji nije bio samo mudar, nego jest sama Mudrost; On je uspostavio nebesa i raširio ih. Jer Njoj (Mudrosti = Sinu Božjemu), a ne komu drugomu, pripadaju ove riječi: „kad je [Bog Otac] stvarao nebesa, bila sam nazočna“ (Mudre izrjeke 8, 27). Uz Onoga koji je pripremao nebesa nesumnjivo su bile Njegova krjepkost i Njegova mudrost. Ne misli da je stajala besposleno, kao da samo promatra, zato što reče: „Bila sam nazočna“, a ne „i ja sam pripremala“. Pogledaj malo dalje pa ćeš vidjet kako je jasno dodano: „s njim bijah, sve skladajući“ (Mudre izrjeke 8, 30, prema Vulgati). Konačno, kaže: „Što god Otac čini, to jednako i Sin čini“ (Ivan 5, 19).
I tako je On raširio nebesa poput zastora. Prekrasna koža, koja poput kakva velika šatora prekriva cijelo lice Zemlje, oduševljava ljudske oči tako veličanstvenom raznolikošću sunca, mjeseca i zvijezda. Što je ljepše od toga zastora? Što je urešenije od neba? Pa ipak, On sâm se ni na koji način ne smije uspoređivati sa slavom i ljepotom Zaručnice, podlegavši samoj činjenici da taj njegov lik prolazi, jer je tsv. Bernard Clairvauškijelesan i podložan tjelesnim osjetilima. Naime, ono što se vidi – prolazno je, a ono pak što se ne vidi, vječno je: „jer nama nije do vidljivoga nego do nevidljivoga: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno“ (Druga Korinćanima 4, 18).
Spasenje je u duši odjevenoj u nauku i običaje apostolâ
3. Ali postoji određena razumska vrsta zaručnice i duhovna slika, a ona je vječna, jer je slika vječnosti. Njezina je ljepota, primjerice, ljubav, a ljubav, kao što čitate, „nikada ne prestaje“ (Prva Korinćanima 13, 8). Svakako postoji i pravednost: A „Njegova pravednost“, kaže, „ostaje dovijeka“ (Psalam 112, 4). Tu je i strpljivost, a ipak čitate kako „strpljivost ubogih ne će biti zaludu dovijeka“ (Psalam 9, 19, prema Vulgati).
Što reći o dobrovoljnu siromaštvu? Što o poniznosti, što također pripada njezinoj ljepoti? Ne bi li jedno zaslužilo vječno kraljevstvo?
„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Matej 5, 3)
Ne bi li drugo podjednako zaslužilo vječno uzvišenje?
„svaki koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Luka 14, 11).
Toj ljepoti pripada i „sveti strah Gospodinov, koji ostaje u vijeke vjekova“ (Psalam 19, 10, prema Vulgati).
Tako razboritost, tako umjerenost, tako jakost, i koje god postoje druge krjeposti. Što su one nego biseri u Zaručničinu uresu, koji blistaju trajnim sjajem? Trajnim, kažem, jer su sjedište i osnova trajnosti. Naime u duši uopće nema mjesta za trajan i blažen život, osim posredovanjem i zapravo međudjelovanjem krjepostî. Stoga Bogu, koji je u svakom slučaju blaženi život, prorok govori: „Pravda i pravednost temelj su prijestolja tvojega“ (Psalam 89, 15). I Apostol moli „da Krist prebiva“, ali ne na svaki ili bilo koji način, nego izričito „po vjeri u srcima vašim“ (Efežanima 3, 17).
Tako su i učenici, kada je Gospodin htio uzjahati magare, na njega stavili svoje haljine (Matej 21, 7), što znači da Spasitelj ili spasenje uopće ne prebiva u goloj duši, koju nije našao odjevenu u nauku i običaje apostolâ. I stoga se Crkva, imajući obećanje buduće sreće, u međuvremenu skrbi da se pripremi i uresi „pozlaćenom odjećom, optočena raznolikošću“ (Psalam 45, 10, prema Vulgati) milostî i krjepostî, po kojima se može naći dostojna i sposobna punine milosti.
4. Ali čak ni s tom tako lijepom duhovnom raznolikošću, koju je u međuvremenu primila od prve haljine, takoreći u odjeći svoga posvećenja, po ljepoti nipošto ne bih uspoređivao ovaj vidljivi i tjelesni svod, iako je u svojoj vrsti zvjezdana raznolikost doista najljepša. Nego, postoji nebo nad nebesima, o kojem Prorok kliče: „Pjevajte Gospodinu, koji uzlazi nad nebo nebesko k istoku“ (Psalam 68, 33–34, prema Vulgati). A to je umno i duhovno nebo i Onaj koji je „sazdao nebesa u umu“ (Psalam 136, 5, prema Vulgati) stvorio ih je i utvrdio zauvijek te On u njima prebiva.
No, nemoj misliti da odanost Zaručnice ostaje izvan toga neba, u kojem zna da prebiva njezin Ljubljeni: jer gdje je njezino blago, ondje je i njezino srce (Matej 6, 21). Istinski oponaša one koji motre Lice za kojim i ona žudi, a onima kojima se u međuvremenu ne može pridružiti u gledanju, nastoji se suobličiti životom, više ponašanjem nego riječima, vičući: „Gospodine, ljubim ljepotu doma tvoga i mjesto prebivanja slave tvoje (Psalam 26, 8, prema Vulgati).
5. Smatra da uopće nije nedostojno izvoditi sličnost s tim nebom nad nebesima. Ono se rasteže poput kože, ne prostorima mjestâ, nego sklonostima duša. Ono je čudesno i raznoliko djelo ugledna umjetnika. Opet, postoje podjele, ne po bojama, nego po blaženstvima. Jer „neke postavi Bog“ (Prva Korinćanima 12, 28) anđelima; druge pak arkanđelima; druge doista moćima, druge gospodstvima, druge vrhovništvima, druge vlastima, druge prijestoljima, druge kerubima, druge serafima. Takvo je to zvjezdano nebo. Te zvijezde čine vez ovoga zastora. On je samo jedan od onih koji pripadaju momu Salomonu i taj se nad ostalima ističe raznolikošću uresa koji čine njegovu mnogostruku slavu. Ali taj golemi zastor sadržava u sebi puno zastora koji su podjednako Salomonovi, jer svaki blaženi i sveti koji je ondje jest koža Salomonova.
I mogu se nazvati Salomonovim zastorima, zato što su blagohotni i pruženi u ljubavi, koja se proteže čak i do nas. Ne uskraćuju nam udio u slavi koju sami uživaju, nego je žele za nas. Ne bude im teško ostati s nama radi te stvari, biti pomnjivi za nas i brinuti se za nas. To su „svi ti služnički duhovi što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje“ (Hebrejima 1, 14).
Stoga, baš kao što se svekoliki blaženi duhovi kao skupna cjelina u jednini nazivaju „nebom neba“ (coelum coeli), tako se kao mnoštvo različitih i neovisnih bića nazivaju „nebesima nebesâ“ (coeli coelorum) zbog pojedinaca, koji doista jesu nebesa. Svaki je anđeo nebo po sebi i na svakoga se mogu primijeniti riječi: „Nebo si razapeo kao šator“ (Psalam 104, 2). Sada, vjerujem, vidite što su ti zastori kojima se Zaručnica hvali da im sliči i kojemu Salomonu pripadaju.
6. Zagledajmo se sada u slavu one koja se uspoređuje s nebesima, i to s onim nebom koje je to slavnije, što je božanskije. Nije nezasluženo što sebi prisvaja sličnost s onim odakle izvodi podrijetlo. Naime, ako se poradi tijela, koje ima od zemlje, prispodablja s boravištima (šatorima) kedarskim, zašto se ne bi i poradi duše, koja je s neba,[2] hvalila da je jednako slična nebu? Osobito stoga što njezin život svjedoči o tom nebeskom podrijetlu, kao i o dostojanstvu njezine naravi i plemenitosti njezine domovine?
Ona se klanja i moli jednomu Bogu, kao što to čine anđeli. Voli Krista iznad svega, kao što to čine anđeli. Čista je kao što su anđeli. I to u pȕti grijeha i krhkom tijelu, što anđeli nisu. Traži ono što je posljednje i uživa samo u onome što je gore, gdje prebivaju anđeli, a ne u onome što je na zemlji. Što bi mogao biti očitiji znak nebeskoga podrijetla nego zadržati urođenu sličnost i u području različitosti? Upiranje o duh u svijetu gdje je sve tvarno? Pokazati slavu nebeskoga života na zemlji i u progonstvu? Živjeti kao anđeo u tijelu koje je gotovo zvjersko? Te su moći nebeske, a ne zemaljske, i jasno pokazuju da je duša koja može činiti te stvari doista s neba. Ipak poslušaj jasnije: „Vidjeh – kaže – Sveti grad, novi Jeruzalem: silazi s neba od Boga, opremljen kao zaručnica nakićena za svoga muža.“ I dodaje: „I začujem jak glas s prijestolja: Evo Šatora Božjega s ljudima! On će prebivati s njima“ (Otkrivenje 21, 2–3).
U koju svrhu? Vjerujem zato da bi sebi uzeo Zaručnicu između ljudi. Divna stvar! Došao je k Zaručnici i bez Zaručnice nije došao. Tražio je Zaručnicu, a Zaručnica je bila s njim. Ili su ih bile dvije? Nipošto! Samo je „jedna“, kaže, „golubica moja“ (Pjesma nad pjesmama 6, 9). Ali kao što je od različitih stada htio učiniti jedno stado ovaca, da bude „jedno stado i jedan pastir“ (Ivan 10, 16), tako Mu se, jer je od početka imao Zaručnicu koja prianja uza Nj, sastavljenu od anđeoskoga mnoštva, svidjelo sazvati Crkvu od ljudi i ujediniti je s onom na nebu, da bi bio jedan Zaručnik i jedna Zaručnica.
Dakle, tim dodavanjem Zaručnica nije udvostručena, nego je samo usavršena. Time priznaje ono što je o njoj rečeno: „Ali je samo jedna golubica moja, savršena moja“ (Pjesma nad pjesmama 6, 9). Štoviše, jednu čini podudaranje (s voljom istoga Ljubljenoga), sada barem u sličnoj odanosti, kasnije pak i u jednakoj slavi.
7. Po tome imaš oboje i s neba, i Zaručnika, to jest Isusa, i zaručnicu, Jeruzalem. A On, da bi se dao vidjeti, „sâm sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik“ (Filipljanima 2, 7). No, u kojem obliku ili izgledu, to jest u kakvu pokrivalu ga je „onaj koji je vidio“ (Ivan 19, 35) gledao kako silazi? Je li možda u mnoštvu anđela koje je vidio „gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega“ (Ivan 1, 51)? Ali bolje recimo da je tada, kada je vidio Riječ u pȕti, vidio Zaručnicu prepoznajući „dvoje u jednom tijelu“ (Postanak 2, 24; Matej 19, 5; Marko 10, 8; Prva Korinćanima 6, 16; Efežanima 5, 31).
Jer dok je onaj sveti Emanuel („S nama Bog“: Izaija 7, 14; Matej 1, 23) donio na zemlju učiteljstvo nebeskoga nauka, dok nam je određena vidljiva slika i vrsta ljepote onoga višnjega Jeruzalema, koji „je majka naša“ (Galaćanima 4, 26), izražena po Njemu i u Njemu bila poznata: što smo drugo u Zaručniku jasno uviđali nego Zaručnicu, diveći se u jednome te istome „Gospodinu slave“ (Prva Kornićanima 2, 8), i vidjeli da je to „ženik kad sebi vijenac stavi“ i „nevjesta kad se uresi nakitom“ (Izaija 61, 10)?
Onaj, dakle, koji je sišao, isti je onaj koji je i uzašao tako da „nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba“ (Ivan 3, 13), jedan te isti Gospodin, i Zaručnik u glavi (tj. u božanskoj naravi), i Zaručnica u tijelu (tj. u ljudskoj naravi).
I nije nebeski čovjek uzalud viđen na zemlji, jer je od zemaljskih ljudi stvorio mnoštvo nebeskih, Sebi sličnih, da bude kako se čita: „kakav je nebeski [čovjek, Isus Krist, duh životvorni, duhovni, uskrnuli], takvi su i nebeski [ljudi]“ (Prva Korinćanima 15, 48). Od tada se, dakle, na zemlji živi na način nebesnika, dok poput onoga višnjega i blaženoga stvorenja i ona, koja je „s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu“ (Matej 12, 42), premda čednom ljubavlju prianja uz nebeskoga muža, iako po izgledu još nije sjedinjena kao što je bila ona, ipak je zaručena po vjeri, prema Božjem obećanju, kako je rečeno po proroku: „Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti“ (Hošea 2, 21–22).
Stoga se sve više trudi suobličiti Uzoru, koji dolazi s neba, učeći od Njega biti skromna i trijezna, učeći od Njega biti čedna i sveta, učeći od Njega biti strpljiva i suosjećajna, konačno, učeći od Njega biti „krotka i ponizna srca“ (Matej 11, 29).
I stoga takvim ponašanjem, čak i kada je On odsutan, ona nastoji ugađati Njemu nad koga „se i anđeli žude nadviti“ (Prva Petrova 1, 12), kako bi, dok gori anđeoskom žudnjom, mogla dokazati da je „sugrađanka svetih i ukućanka Božja“ (usp. Efežanima 2, 19), osvjetlati obraz kao „Ljubav“ ljubljena (Pjesma nad pjesmama 2, 7; 3, 5; 8, 4), potvrditi se kao Zaručnica.
8. Mislim da svaka duša (koju prožimaju takvi osjećaji) nije nebeska samo zbog svoga podrijetla, nego da se zasluženo može nazvati i samim nebom,[3] zbog svoga oponašanja (života gore). I tada jasno pokazuje kako je njezino podrijetlo uistinu s neba, jer joj je „domovina na nebesima“ (Filipljanima 3, 20). Stoga je sveta duša može smatrati nebom. U njoj su: um poput sunca, vjera poput mjeseca i razne krjeposti poput zvijezda.
Ili bi se suncem svakako mogla nazvati revnost za pravdu ili žarku ljubav, a umjerenost mjesecom. Jer kao što kažu da sav sjaj mjeseca dolazi od sunca, tako bez ljubavi ili pravednosti nema zasluga u umjerenosti. Stoga, konačno, Mudrac kaže: „O, kako je lijep čist naraštaj sa svojim sjajem!“ (Mudrost 4, 1, prema Vulgati). To jest, s ljubavlju.
Nadalje, ne kajem se što sam krjeposti nazvao zvijezdama duše. Malo promišljanja otkriva prikladnost usporedbe. Kao što zvijezde svijetle po noći, a blijede po danu, tako se i istinska krjepost, koja se često ne pokazuje u povoljnim okolnostima, ističe u protivštinama. To se prikrivanje krjeposti zbiva iz opreza, zbog razboritosti, jer samo nužnost nameće da se ona očituje. Stoga, budući da su krjeposti zvijezde, krjepostan čovjek s pravom se može nazvati nebom.
Ne smijemo pretpostavljati da se, kada se čita kako je Bog po proroku rekao: „Nebesa su moje prijestolje’ (Izaija 66, 1), misli na ovo promjenjivo i vidljivo nebo iznad nas, a ne na ono o čemu Sveto Pismo razgovjetnije govori drugdje kada podsjeća: „Pravednikova duša prijestolje je mudrosti“ (Mudre izrjeke 12, 23, prema Septuaginti).
Onaj pak tko iz Spasiteljeve nauke zna da je „Bog duh“ i „da Mu se treba klanjati u duhu i istini“ (Ivan 4, 24) ne će oklijevati doznačiti Mu i duhovno prijestolje. I ja bih s pouzdanjem to činio smatrajući da Mu je sjedište kako u anđeoskom duhu, tako i u pravednu čovjeku. U tom me smislu najviše utvrđuje ono vjerno obećanje: „Ja i Otac“, kaže Sin, „doći ćemo k njemu“, to jest k svetu čovjeku, „i kod njega se nastaniti“ (Ivan 14, 23).
Držim da je to isto nebo o kojem govori i Prorok kada kaže: „A ipak, Ti u Svetištu prebivaš, Nado Izraelova!“ (Psalam 22, 4). I Apostol nedvosmisleno kaže: „po vjeri Krist prebiva u srcima vašim“ (Efežanima 3, 17).
9. Ne bi nas trebalo čuditi ako Gospodin Isus rado prebiva u tom nebu, za koje svakako nije kao za druga, samo rekao pa da nastane, nego se i borio da ga stekne, mrtav je ležao da ga otkupi. Stoga nakon truda, ispunivši želju, govori: „Ovo mi je počivalište vječno, boravit ću ovdje jer tako poželjeh“ (Psalam 132, 14).
Blago duši kojoj se kaže: „Dođi, izabranice moja; u tebi ću postaviti svoje prijestolje.“ Ali sada: „Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni?“ (Psalam 42, 6). Zar misliš da i ti u sebi ne možeš pronaći mjesto Gospodinu? I koje nam je mjesto, u nama prikladno za tu slavu, dostatno za veličanstvo? Ili kamo sreće da zavrijedim „klanjati se na mjestu gdje su stale noge Njegove“ (Psalam 132, 7, prema Vulgati). Tko će mi barem dati da slijedim stope neke svete duše koju On „zaželje sebi za sjedište“ (Psalam 132, 13), odabra za svoj dom?
Međutim, ako se On udostoji izliti pomazanje svoga milosrđa i na moju dušu te je „rastegnuti poput kože“ (Psalam 104, 2, prema Vulgati), koja se lako širi kada se naulja, tada i ja mogu reći: „Putom zapovijedi Tvojih hrlio sam kada si raširio srce moje“ (Psalam 119, 32, prema Vulgati).
I možda bih Mu u sebi mogao pokazati, ako ne „veliko blagovalište (coenaculum), prostrto i spremljeno“ (Marko 14, 15) gdje se može opustiti s učenicima svojim, onda barem mjesto „gdje bi glavu naslonio“ (Matej 8, 20). Iz daleka se divim onima jamačno blaženima o kojima se kaže: „Prebivat ću u njima i hoditi među njima“ (usp. Druga Korinćanima 6, 16).
10. O, kakva je veličina i kolike su slutnje zaslugâ one duše koja se nađe dostojnom uzeti pod svoje okrilje božansku nazočnost i dovoljno je velika da Je primi u sebe! Što je ona, kada ima prostrane prolaze, staze i šetnice za potrebe veličanstva?
Zacijelo nije zapetljana u parnice ili svjetovne brige. I sigurno nije posvećena trbuhu i raskoši. Ali nije ni radoznala promatrati. Niti je napuhana od gospodstva. Čak uopće nije ni željna vlasti. Naime, prije svega potrebno je da duša bude prazna od svega toga, kako bi nebo postalo i boravište Božje. Inače, kako će moći biti slobodna i znati tko stiže, poslušati Njegovu zapovijed: „Prestanite i znajte da sam ja Bog“ (Psalam 46, 11).
Osim toga, ne smije se ni najmanje prepuštati mržnji ili zavisti ili ogorčenosti, „jer mudrost ne ulazi u dušu opaku“ (Mudrost 1, 4).
Zatim je potrebno da duša raste i širi se kako bi bila prostrana, prikladna i sposobna za Boga. Štoviše, njezina širina njezina je ljubav, kao što kaže Apostol: „Raširite se i vi“ (Druga Korinćanima 6, 13). U ljubavi. Dapače, premda duša, jer je duh, uopće ne zauzima tjelesnu protežnost, milost joj ipak podaruje ono što joj je narav uskratila.
Doista razvija se i povećava, ali duhovno. Ne buja u bîti, nego u krjeposti. Pruža se u slavi. Isto tako „raste u hram svet u Gospodinu“ (Efežanima 2, 21). Konačno, izrasta i napreduje „do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Efežanima 4, 13).
Stoga se veličina svake duše procjenjuje mjerom ljubavi koju ima, tako da je, primjerice, ona koja ima puno ljubavi, velika; koja malo, malena; koja pak ništa, bezvrijedna, kako Pavao kaže: „Kad ljubavi ne bih imao – ništa sam!“ (Prva Korinćanima 13, 2).
Ali ako je počne imati makar i malo, pa se barem brine ljubiti one koji nju ljube i pozdravljati ili braću svoju i one koji nju pozdravljaju; ne bih rekao da je ništa, nego gotovo ništa, jer u smislu davanja i primanja zadržava barem tu društvenu naklonost koja se iskazuje i sastoji se u takvoj razmjeni ljubaznosti. Međutim, prema Gospodinovu govoru, „što suviše čini?“ (Matej 5, 47.) Stoga dušu za koju doznam da je tako slabe ljubavi ne bih smatrao širokom ni velikom, nego posve uskom i sićušnom.
11. Ali ako raste i napreduje, tako da prelazeći granicu te uske i dužne ljubavi zahvaća široke krajeve nenaplatne dobrote sa svom slobodom duha, do mjere da se s nekom vrstom široka zagrljaja dobre volje brine proširiti bližnjega na sve, ljubeći svakoga kao sebe samoga; hoće li joj se tada s pravom reći: „Što suviše činiš?“ Doista, to je ono što je čini tako golemom.
Nosi široka njedra ljubavi, koja obuhvaćaju sve, pa i one s kojima zna da nije povezana nikakvom tjelesnom vezom, prema kojima je ne privlači nikakva nada da će imati ikakvu korist, kojima ništa ne mora zahvaljivati ni vraćati, i konačno kojima ništa nije dužna, nego se drži Apostolove: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite“ (Rimljanima 13, 8).
A ako tomu dodaš i želju da se svom mogućom silom nadvlada kraljevstvo ljubavi, kako bi ga ti, pobožni osvajač, zauzeo sve do njegovih krajnjih granica, uspjet ćeš samo ako ne misliš da utroba pobožnosti treba biti zatvorena i za neprijatelje. Čini dobro onima koji te mrze, moli za one koji te progone i potvaraju (usp. Matej 5, 44, prema Vulgati) i nastoj biti miran s onima koji mrze mir (usp. Psalam 120, 7). Tada će širina te duše biti upravo nebesko prostranstvo. I visina joj ne će biti različita od neba, ni ljepota drukčija od nebeskoga plavetnila. Tada se konačno u njoj ispunjava što je rečeno: „Nebo si razapeo kao šator (rastegnuo poput kože)“ (Psalam 104, 2). U tom se nebu čudesne širine, visine i ljepote, Višnji, Neizmjerni i Slavni nije samo udostojao nastaniti, nego se i šeće njegovim prostranstvom.
12. Vidiš li kakva nebesa Crkva ima u sebi, jer je ona sama ipak, u svojoj sveukupnosti, neka vrsta prostrana neba, koje se proteže „od mora do mora i od rijeke do granica svijeta“ (Psalam 72, 8)? Vidi isto tako s kim to uspoređuješ u ovome istome, ako ti, međutim, nije promaknulo ono što je malo prije spomenuto kao primjer ove stvari, naime nebo neba i nebesa nebesâ (gore, broj 5). Stoga po uzoru na onaj „gore (Jeruzalem), koji je majka naša“ (Galaćanima 4, 26), i ova, koja još uvijek boravi u tuđini, ima svoja nebesa, ljude duhovne, životom i mišlju ugledne, vjerom čiste, nadom čvrste, ljubavlju raširene, motrenjem uzvišene. A ova (nebesa), slijevajući spasonosnu kišu riječi, grme ukorima, blistaju čudesima.
Ona „slavu Božju kazuju“ (Psalam 19, 1); ona „razapeta kao šator“ (Psalam 104, 2) „nad svom zemljom“ (Psalam 57, 12), pokazuju „zakon života i stege“ (Sirah 45, 6, prema Vulgati), upisan u njih same prstom Božjim da pruže „spoznaju spasenja narodu njegovu“ (Luka 1, 77). Pokazuje i „evanđelje mira“ (Efežanima 6, 15), jer to su kože Salomona, Mirotvorca.
13. Prepoznaj sada u ovim kožama sliku onih nebesnika, koji su gore opisani (br. 3) u uresu Zaručnika. Prepoznaj i „kraljicu koja Mu stoji s desne, zaogrnutu sličnim ukrasima, ali ne i jednakima“ (usp. Psalam 45, 10, prema Vulgati). Jer ona, čak i u „mjestu gdje je živjela“ (Ruta 1, 7) i u „dan svoga junaštva, u sjajnostima svetaca“ (Psalam 110, 3, prema Vulgati) nema ni najmanji dio glasovitosti i nakita. Za razliku od toga, Njega kruni potpunost i dovršetak slave blaženih.
Ipak, mogao bih i Zaručnicu opisati savršenom i blaženom, ali samo djelomično. Jer dijelom je uvijek kao „šatori kedarski“ (Psalam 120, 5; Pjesma nad pjesamama 1, 5); lijepa, kako u onom dijelu sebe u kojem već blažena kraljuje, tako i u slavnim muževima. Njihova mudrost i krjeposti, čak i u toj noćnoj mrklini, kite je kao zvijezde nebeski svod. Stoga prorok kaže: „Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vječnost“ (Danijel 12, 3).
14. O poniznosti! O uzvišenosti! I šator kedarski i „svetište Božje“ (Psalam 73, 17; 82, 13, prema Vulgati)! I boravište zemljano i dvori nebeski. I „stan glineni“ (Job 4, 19) i kraljevske odaje. I „tijelo smrtonosno“ (Rimljanima 7, 24) i hram svjetlosti. I konačno, „poruga oholih“ (Psalam 123, 4) i Zaručnica Kristova.
Crna je, ali lijepa, kćeri jeruzalemske! Iako su joj trud i patnja duga progonstva promijenili boju, ipak je krasi nebeska ljepota, rese je Salomonova krzna. Ako se ježiš od crnosti, divi se kako je naočita. Ako se ne obzireš na neznatnu, zagledaj se u uzvišenu.
Kako je oprezno, kako puno promišljenosti, puno razboritosti i skladnosti, da su u Zaručnici to odbacivanje i to uzdizanje, „od vremena do vremena“ (Prva o Makabejcima 4, 54; Propovjednik 6, 8; Matej 2, 16; Ivan 5, 4; Rimljanima 5, 6.8; 9, 9, prema Vulgati), međusobno uravnotežuju s takvom umjerenošću da usred raznolikosti ovoga svijeta uzvišenost pridiže poniznu da ne klone u protivštinama i poniznost obuzdava uzvišenu da ne iščezne u dobroj sreći? Obje stvari, sasvim lijepe, iako međusobno suprotne, u Zaručnici opet zajedno „surađuju na dobro“ (Rimljanima 8, 28) i služe spasenju.
15. Toliko o usporedbi kojom Zaručnica prikazuje sličnost sa Salomonovim kožama. Preostaje mi otkriti smisao istoga retka, koje sam na početku spomenuo i obećao, to jest kako se obje usporedbe odnose na crnost. Svakako kanim ostati vjeran tomu obećanju. Ali to se mora odgoditi za početak nekoga drugoga govora, i zato što je sadašnji već predug, a i da tomu po pobičaju može prethoditi molitva koja se ima uputiti na hvalu i slavu Zaručnika Crkve, Isusa Krista Gospodina našega, koji je Bog blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.
sv. Bernard
Latinski izvornik: Bernardus Claraevallensis, Sermones in Canticum canticorum, Sermo XXVII, Patrologia Latina, ed. Jacques-Paul Migne, svezak 183, Lutetiae Parisiorum, 1859., stupci 912–921.
[1] U prethodnom, XXVI. govoru, sv. Bernard oplakuje smrt svoga brata Girarda.
[2] „Propter animam quae de coelo est – poradi duše koja je s neba.“ Zbog dva se razloga može reći da je duša došla s neba: prvo zato što nije nastala od zemaljske sluzi poput tijela, nego izravnom primjenom Božje stvaralačke moći, a i zato što je osobitije od pȕti stvorena na sliku i priliku Božju. Berengarije Tourski (998.–1088.) usredotočio se na te riječi svetoga Bernarda i suprotstavio mu se tvrdeći: „Ako duša dolazi s neba, onda se ili mora reći da je i tijelo nebeskoga podrijetla ili da je duša postojala prije sjedinjenja s tijelom. Tvrditi prvo vrhunac je gluposti, a tvrditi drugo znači upasti u Origenovu zabludu.“ Što se tiče trenutka nastanka duše sv. Bernard drugdje izričito uči kako su stvaranje duše i njezino sjedinjenje s tijelom istodobni: „Creatur immittendo, et creando immittur – Stvara se unošenjem, stvarajući se unosi“ (u zametak).“ Bernardov suvremenik Petar Lombard (oko 1095.–1160.) kaže: „Catholica Ecclesia animas docet in corporibus infundi et infudendo creari – Katolička Crkva uči da se duše ulijevaju u tijela i da se stvaraju dok se ulijevaju“ (Sententiarum libri quattuor, liber II, distinctio 18, n. 8). Nakon njih sv. Toma Akvinski (1225.–1274.) uči: „anima rationalis creando infunditur, et infundendo creatur – razumska duša stvarajući se ulijeva se [u tijelo] i ulijevajući se stvara se“ (Quaestiones de quolibet, IX, q. 2, a. 1, arg. 3). Naime, prema ustaljenom kršćanskom poimanju, od sv. Jeronima, Hilarija, Bernarda i Petra Lombarda, isključeno je bilo kakvo prethodno postojanje duša. Bog stvara svaku pojedinu dušu tada kad se ona spaja s tijelom. Stoga duša ne dolazi od roditelja, oni je ne „proizvode“, nego je neposredno stvara sam Bog. „U naravi je duše da ne postoji prije nego se sjedini s tijelom“ (Toma Akvinski, Suma protiv pogana, II, 83; IV, 34). „Katolička nam vjera nalaže vjerovati da Bog duše neposredno stvara“ (Pio XII., Humani generis, 1950.). Duša je životno počelo u čovjeku, ona je nevidljiva (duhovna) i besmrtna, ne propada kad se tijelo odvaja smrću, ne seli se ni u kakva druga bića, jedna je i jedinstvena svakom ljudskom biću, i ponovo će se ujediniti s tijelom u konačnome uskrsnuću. v. Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 66.
[3] „‘Nebesa su moje prijestolje’ (Izaija 66, 1), kaže Bog na usta svoga proroka. A Salomon kaže: ‘Pravednikova duša prijestolje je mudrosti’ (Mudre izrjeke 12, 23, prema Septuaginti). I Pavao isto tako kaže: ‘propovijedamo Krista raspetoga… Božju snagu i Božju mudrost’ (Prva Korinćanima 1, 23–24). Budući da je, dakle, Bog Mudrost, pravednikova duša prijestolje mudrosti, a nebo se zove prijestoljem Božjim, moramo jasno razabrati da se pravedna duša ima pravo nazivati nebom“ (sv. Grgur Veliki, Homilija 38. o evanđeljima, 2.)
