Petak, 4 prosinca

Krist Kralj (A): U Kristu oživljeni


Čitanja: Ez 34, 11-12.15-17; Ps 23, 1-3.5-6; 1Kor 15, 20-26.28; Mt 25, 31-46


Kršćani u Starom zavjetu redovito vide navještaj onoga što s ostvarilo u Novom. Tako je, na primjer, prijelaz Židova kroz Crkveno more slika krštenja: kao što je onaj narod kroz vodu prošao iz ropstva u slobodu, tako novi (kršćanski) narod kroz vode krštenja prelazi iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje.

Na sličan način u Prvoj poslanici Korinćanima Pavao uspoređuje prvog čovjeka, Adama, s Kristom, novim Adamom. U svojoj oholosti da on i njegova žena budu „kao bogovi“ prvi je Adam prekršio Božju zapovijed i time upropastio sebe i svoje potomke, jer od tada nad svakim čovjekom stoji strašna sjena smrti. Naprotiv, Krist, novi Čovjek, bio je poslušan Bogu sve do smrti i tako je pomirio čovjeka s Bogom i otvorio svakome čovjeku put u vječni život: „Po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih! Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.“

Biblija je jasna. Čovjeka upropaštava njegova uznositost, njegova oholost, njegovo uvjerenje da sve može sâm, da mu ne treba Bog i njegovi zakoni. A zapravo, mi smo zadani. Ne možemo mijenjati svoju narav, da, na primjer, živimo kao ribe (nemamo škrge), ali u isto vrijeme ne možemo – bez strašnih posljedica – modificirati moralne zakone koje su duboko u našoj savjesti. Kao što je to za Adama bilo kobno, kobno je to za svakoga čovjeka koji – što god neki o tome mislili! – traži smisao svoga života izvan Boga. Za neke stvari znamo: loši su pesticidi i herbicidi, teški metali, antibiotici u mesu, zašećerena pića, brza prehrana… A hoće li današnji svijet reći da je loše ići samo za užicima po načelu više, bolje, brže? Neće. Govori se da treba vjerovati u sebe, da treba slijediti svoje srce, da se ne treba obazirati ni nikakve konvencije i zakone, da čovjeka svaki izvanjski autoritet samo koči… I što se događa? Je li takav čovjek sretan? Može li doista ostvariti sve svoje duboke čežnje? Može li ga put njegovih strasti i hirovitih poriva dovesti do mira i sreće?

Biblija stavlja za uzor Krista, koji se podlaže Bogu, koji poznaje čovjeka do najveće dubine njegova bitka, Boga koji je dobrota i ljubav i koji čovjeka potiče na ono što je za njegov mir i za njegovu sreću. Konačno, Bog čovjeku otvara cijelu vječnost i ispunja tako sve njegove čežnje. To se u Kristu i ostvarilo. Baš zato što je bio poslušan i ponizan, on je postavljen gospodarom svega, da se na njegovo ime, „prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika.“ U Adamu svi umiru, u Kristu svi žive. Rekao bi Isus: „Tko ima uši, neka čuje.“