Krist – Kralj svega stvorenja
Svetkovina Krista kralja novijega je datuma. Ustanovio ju je Pio XI. godine 1925. u povodu 1600. obljetnice Nicejskoga sabora (325.). Ove Svete jubilejske 2025. godine slavi se 1700. obljetnica toga sabora na kojem je Crkva člankom vjere proglasila Isusovo božanstvo i time osudila zabludu aleksandrijskoga svećenika Arija, koji je to nijekao tvrdeći da je Isus Božje stvorenje. Mi vjernici molimo svake nedjelje Vjerovanje sročeno na tom saboru. Drugi članak toga vjerovanja glasi:
Vjerujem… I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođena od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice i postao čovjekom…
Neposredno prije njegova silaska s nebesa, prije utjelovljenja, za njega je Glasnik s neba rekao:
On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja (Lk 1,31–33).
Prije nego će početi javno djelovati knez ovoga svijeta ponudio mu je sve ono što resi kraljeve ovoga svijeta, bogatstvo (avoir), čast i slavu (valoir) moć i vlast (pouvoir) uz uvjet da mu se pokloni (Mt 4,1–11). Svojim energičnim odgovorom: Odlazi, Sotono! Ta pisano je: Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi! (Mt 4,10; Pnz 6,13). Isus je osudio kult ličnosti svih vremena i objavio da se čovjek nikome ne smije klanjati doli Bogu jedinome.
Luka primjećuje da se đavao nakon tih kušnji od Isusa udaljio do druge prilike (Lk 4,13). Vratit će se ponovno u vrijeme Isusova javnoga djelovanja i Isusove muke. Poslužit će se prvakom apostola preko kojega će pokušati Isusa odvratiti od njegova puta prema križu: Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što jer ljudsko! (Mk 8,33). Ući će u Judu: A sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski (Lk 22,3). Na Posljednjoj večeri Isus najavljuje da će sotona rešetati njegove učenike kao pšenicu (Lk 22 31–32), a pod križem poslužit će se glavarima svećeničkim, rimskim vojnicima i jednim od razbojnika koji gotovo istim riječima kao Sotona napadaju njegovo Bogosinovstvo i pozivaju da pomogne sam sebi, da pokaže svoju moć te spasi sama sebe (Lk 23, 35–39).
Nadvladavši začetnika zla, Isus u svom nastupnom govoru na početku svoga javnoga djelovanja objavljuje svoje kraljevstvo:
Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama. I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima’ (Lk 4,14–21).
Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Svoje kraljevstvo Isus objavljuje na tri načina:
a) riječima,
b) djelima,
c) ponašanjem.
Za razliku od svih izviđača budućnosti u Izraelovoj povijesti, Isus je jedini koji je propovijedao i djelima potvrđivao da je ona njegovim dolaskom već započela. Što su stoljeća očekivala i proroci najavljivali u Isusu je stvarnost. Stoga je mogao reći: Blago očima koje gledaju što vi gledate! Kažem vam mnogi su proroci i kraljevi htjeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli! (Lk 10,23–24; 4,18–21; Mk 1,14–15; Mt 4,14; 11,2–6).
Njegova djela potvrda su njegova propovijedanja, znak blizine Božjega kraljevstva, predokus i zalog novoga svijeta koji Bog po njemu ostvaruje. Ali ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje (Lk 11,20; Mt 12,28). Čudesa ne samo da uprisutnjuju Božje kraljevstvo, nego objavljuju i njegovu narav, bezuvjetnu Božju ljubav prema siromasima svih vrsta koji, po mišljenju farizeja, ne mogu sudjelovati u Božjem kraljevstvu, jer ne obdržavaju Zakon i nemaju nikakvih zasluga. Upravo takvima Isus čestita nazivajući ih blaženima i obećava da će im Bog promijeniti udes bez njihovih zasluga, jednostavno, jer ih ljubi (Lk 6,20–23; Mt 5,1–12).
Tu im je ljubav pokazivao svojim ponašanjem rušeći sve barijere i ograde podizane kroz povijest na temelju porijekla, svjetonazora i moralnih kvaliteta. Iz zajednice eshatološkoga Božjega naroda nitko ne smije biti isključen. Misao svetoga ostatka, njegovana od proroka i apokaliptika kroz stoljeća, bila mu je tuđa. Diobu između dobrih i zlih odgađa za kraj povijesti (Mt 13,24–30.47–50; 25,31–46). Podnosi slabost i nevjernost i u krugu svojih učenika (Mt 14,27.30). Ne stvara posebnu zajednicu svetih, nego zajednicu vjernika koji žive od Božjega milosrđa.
Sažima sav Zakon i proroke u ljubav prema Bogu i bližnjemu. Bližnji mu nije samo sunarodnjak, suvjernik i sumišljenik, kako se mislilo u židovstvu, nego svaki čovjek pa i neprijatelj. Dokida načelo uzajamnosti – milo za drago –, na kojem se temeljilo društveno ophođenje u židovskom i u grčko-rimskom svijetu ondašnjega vremena. Traži od svojih učenika da ne uzvraćaju istom mjerom nego da dobro čine i onima koji ih mrze, blagoslivljaju one koji ih proklinju, mole za one koji ih zlostavljaju (Lk 6,27–28). Sve to osvjetljuje zlatnim pravilom mijenjajući ga iz negativnoga oblika, u kojem je bilo poznato i antiknom svijetu, u pozitivan oblik, tvrdeći da su u njemu sadržani Zakon i Proroci: Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci (Mt 7,12; Lk 6,31). Bezuvjetna ljubav prema svim ljudima, uključivši i neprijatelje svih vrsta, vrhunac je Isusove etike, novost kakve dotad u tako radikalnom obliku nije bilo ni u židovstvu ni u helenizmu. Ukoliko je pak i bilo nekih poticaja na ljubav prema neprijateljima u antiknom svijetu, zasnivali su se na izvjesnom sebeljublju, jedinstvu ljudske naravi, kratkoći života, želji neprijatelja učiniti prijateljem. Opravdanje ljubavi prema neprijateljima Isus nalazi u iskustvu Boga koji svoju savršenost, odnosno milosrđe iskazuje u bezuvjetnoj ljubavi prema zlima i dobrima, pravednicima i nepravednicima (Mt 5,43–48; Lk 6,35–36).
Unatoč propovijedanju blizine Božjega kraljevstva Isus je prema samom naslovu kralj bio veoma suzdržan, jer je bio politički obojen. Kad su ga ljudi silom htjeli zakraljiti, pobjegao je (Iv 6,15). Kad su ga neki oslovljavali tim naslovom (Mk 8,29–31), nadopunjavao ga je naslovom Sin Čovječji. Tek potkraj svoga života, ulaskom u Jeruzalem i za vrijeme svoje muke priznat će se kraljem, ali ne u smislu kako su židovi i rimski upravitelj Poncije Pilat shvaćali.
Isus je na putu u Jeruzalem. Jeruzalem pred njegovim očima stoji svijetleći i prijeteći. Put u Jeruzalem je za Isusa put u smrt. Toga su svjesni i učenici. Petar ga odvraća. Isus prepoznaje u tome prste sotone i odbija Petra kao nekoć napasnika u pustinji. Kad su mu neki farizeji na tom putu dojavili da ga Herod kani ubiti, poručio mu je: Idite i kažite toj lisici: ‘Evo, izgonim đavle i liječim danas i sutra, a treći dan dovršujem. Ali danas, sutra i prekosutra moram nastaviti put jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema (Lk 13,31–33). Došavši na domak Jeruzalema, očitovao je svu svoju ljubav prema njemu o čemu svjedoče Matej i Luka:
Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila, ali ne htjedoste! Evo, napuštena vam kuća. A kažem vam, ne ćete me vidjeti dok ne dođe te reknete: Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! (Lk 13,34–35; Mt 13,31–35).
Luka primjećuje da je Isus plakao nad Jeruzalemom:
Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ‘O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je skriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I ne će ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zato što nisi upoznao časa svoga pohođenja (Lk 19,41sl.).
Stigavši nadomak Jeruzalema Isus mijenja način putovanja. Dosad je stalno pješačio, a sada želi u nj ući na magaretu. Koliko je evanđelistima, napose Marku, stalo da Isus u Jeruzalem uđe na magaretu, vidi se iz činjenice da od 10 redaka, koliko ih cijeli prizor ima, sedam od njih posvećuje pribavljanju magareta. Magare na kojem još nitko nije jahao upućuje prema nekima na božansko dostojanstvo jahača slično kao čisto platno i novi grob za Isusovo tijelo, (Mt 27,59–60) kao nova kola za Kovčeg Božji (2 Sam 6,3), kao kamen od kamenoloma za gradnju Hrama i oltara (1Kr 6,7), kao životinje za žrtvu što još nisu radile (Pn 21,3). Isus ne ulazi u sveti grad kao običan hodočasnik niti kao neki učitelj ili čudotvorac, već kao obećani Mesija, kako ga je najavio prorok Zaharija:
Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebiti kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će navijestiti mir narodima; vlast će mu se proširiti od mora do mora i od Rijeke do rubova zemlje (Zah 9,9–10).
Isus ne ulazi u Jeruzalem na konju, simbolu snage i ratnika, nego na magaretu simbolu skromnosti, mira i nenasilja. Nigdje Isus nije bio tako svečano dočekan kao na ulasku u Jeruzalem. Haljine koje su neki prostirali ispred njega po putu podsjećale su na ustoličenje Jehua za kralja. Kad je Elizej pomazao Jehua za kralja i kad su njegovi časnici saznali, uzeše svoje ogrtače i prostriješe ih pred njim po stepenicama, zatrubiše u rogove i povikaše: ‘Jehu je kralj! (2Kr 9,13). Klicanje povorke Hosana![1] Blagoslovljen Onaj (Kralj, /Lk 19,38/) koji dolazi u ime Gospodnje! (11,9) podsjeća na pashalni psalam 118,26 kojim su svećenici dočikali hodočasnike na hramskim vratima i koji je dodatkom Blagoslovljeno kraljevstvo oca našega Davida koje dolazi! Hosana u visinama“ (11,10) shvaćen mesijanski i upotrijebljen kao svečani pozdrav prije Isusova ustoličenja za Kralja. Prema Marku Isus je došao u Jeruzalem da bude ustoličen, ali ne na način kako je povorka zamišljala. Ustoličenje će se dogoditi na križu na kojem će stajati i kraljevski naslov: Kralj židovski (Mk 15,26).
Za vrijeme svoje muke Isus se priznaje kraljem. Kad ga je Pilat pitao: Jesi li ti kralj židovski? Isus je odgovaro da jest kralj, ali ne u onom smislu u kojem su on i Židovi mislili. Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, ne temelji se na sili i oružju. Njegovo je kraljevstvo kraljevstvo istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira.
Ostavši do kraja vjeran svom poslanju i Očevoj volji, odbivši ponuđeno bogatstvo, čast i vlast na brdu kušnje, dobit će sve to od Oca, ali na drugome brdu. Na prvom brdu, koje se u Matejevu evanđelju spominje (Mt 4,8), nudi mu sotona moć i vlast, a na posljednjem brdu (Mt 28,16) Uskrsli Krist proglašava da je kraljevstvo Božje ostvareno i šalje svoje učenike da tu radosnu vijest objave cijelom svijetu:
Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta (Mt 28,18–20).
Prije uzašašća na nebo izvede svoje učenike do Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi (Lk 24,50). Taj blagoslov ostaje nad nama, od njega živimo do njegova dolaska u savi moleći: Dođi, Gospodine Isuse! (Otkr 22,20).
[1] Hosana (Hošiana = „Pomozi“) potječe iz Ps 118,25, a znači: „O Gospodine, spasenje nam daj“. Radosni poklik u čast Bogu, pa i kralju (2 Sam 14,4). Upotrebljavao se u bogoslužju, napose na blagdan Sjenica. Sedmoga dana toga blagdana nosile su se grane maslina i palmi te pjevale litanije s pripjevom „Hosana“. Tim poklikom pozdravilo je mnoštvo Isusa kao Kralja-Mesiju. Taj poklik sačuvao se u euharistijskom slavlju.
