Vjerujemo li još uvijek ono što vjerujemo?
Posljednjih tjedana primljeni su brojni upiti i stajališta u vezi sa spisom Povjerenstva za odgoj i školu Njemačke biskupske konferencije „Stvoreni, otkupljeni i voljeni. Vidljivost i prepoznavanje raznolikosti spolnih identiteta u školama“ koji je objavljen 1. listopada 2025., a izazvao je široku raspravu u Crkvi u Njemačkoj i u javnoj sferi. U svjetlu te rasprave passauski biskup Stefan Oster nudi svoje gledište o tom spisu i pruža kritičku raščlambu njegovih središnjih izjava i teoloških implikacija.
Kritički osvrt na spis „Stvoreni, otkupljeni, voljeni“ koji je objavilo Školsko povjerenstvo Njemačke biskupske konferencije. Prema podnaslovu bavi se temom „Vidljivost i prepoznavanje raznolikosti spolnih identiteta u školama“ – pojavio se 1. listopada 2025.[1]
O stvarnoj nazočnosti
Na početku Sinodnoga puta bio sam pozvan da u frankfurtskoj katedrali dam izjavu o svojoj vjeri i svojim očekivanjima od Sinodnoga puta. Pri tom sam objasnio da ono što teološki nazivamo „stvarnom nazočnošću“ smatram najvažnijom temom u Crkvi u Njemačkoj. Taj pojam osobito povezujemo s vjerovanjem u stvarnu, konkretnu nazočnost Isusa Krista u tijelu i duši, boštvu i čovještvu, u Euharistiji. U Euharistiji se zbiva istinska preobrazba – a zbiva se kako bismo se mi kao vjernici mogli preobraziti, a s nama i svijet. U Euharistiji postajemo Tijelo Kristovo; postajemo, Pavlovim riječima, „hram Božji“ (Prva Korinćanima 3, 16.17); postajemo „novo stvorenje“ (Galaćanima 6, 15), „djeca Božja… posred poroda izopačena i lukava“ (Filipljanima 2, 15). Isus u Evanđelju po Ivanu kaže da je riječ o rođenju nanovo (Ivan 3, 3) – kao uvjetu da se može gledati Kraljevstvo Božje. Suvremenim rječnikom možemo reći kako temeljno kršćansko iskustvo vodi do novoga identiteta. Čovjek koji je u Kristu prepoznaje sebe, prepoznaje druge ljude i prepoznaje Boga kao Otca na novi, dublji i neočekivani način. Pronalazi drukčiji odnos sa sobom jer je sada s Isusom i po Njemu pomiren s Ocem te može sebe doživljavati kao člana obitelji, kao dijete Božje. Pavao stoga potiče da nam je „obući novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine“ (Efežanima 4, 24).
Novo stvaranje
Novi Zavjet, kao i velika kršćanska Predaja, oduvijek govore o tome kako ovo „novo rođenje“ od Krista, koje sakramentno leži u osnovi našega krštenja, može pokrenuti tijek rasta u vjeri. To vodi do sve dubljega povezivanja cijeloga čovjeka, do veće slobode, do dubljega utemeljenja u Kristu, u Otcu, do početka iskustva spasenja već sada, do veće sposobnosti za ljubav i puno više. „Spasenje“ je riječ koju Novi Zavjet, između ostalih, nudi za to, i koja nam, čak i u ovom svijetu, omogućuje da više ne budemo „robovi“ nagonskih poriva ili vanjskih pobuda poput ovisnosti o priznanju, moći ili bogatstvu. Spasenje i posvećenje stoga pojmovno nisu daleko jedno od drugoga. Drugi vatikanski sabor tako govori da su svi ljudi pozvani na svetost[2] – po Kristu, po njegovoj stvarnoj Nazočnosti, posebice u Euharistiji. I iz toga izvedeno, sve se više doživljava i prepoznaje u drugim sakramentima, u Božjoj Riječi, u drugim ljudima i u svemu stvorenju. „U svemu“ Ignacije Lojolski želi tražiti Boga – ali srce koje Ga može vidjeti zahtijeva vlastito pročišćenje, via purgativa [„put čišćenja“] (usp. Matej 5, 8).
Dublje povezivanje stoga znači i veću cjelovitost. U Tome Akvinskoga učimo da je ljubav kojoj Bog dopušta djelovati na ljudski život vis unitiva et concretiva [ujedinjujuća i sraštajuća moć], dakle sila koja sraštava, koja omogućuje da se raste zajedno i sjedinjuje se (= con-crescere) [skupa rasti].[3] I ako to doista ima fundamentum in re [temelj u stvarnosti], takva se pojava mogla opisati i modernijim pojmovima kao „veća autentičnost“, ali čak i „identitet“ kao noseća pojava, pojavnost koja na novo utemeljuje ili učvršćuje osobu, ležeći dublje u njezinu biću nego samo u njezinim značajkama.
„Postani ono što jesi“ – to je ono na što su drevni filozofi pozivali ljude da čine, a kršćani su spremno usvojili taj imperativ, ali su mu u svjetlu otkupiteljskoga događaja u Kristu dali novo tumačenje. Jer drevni pogani bili su daleko manje od kršćana svjesni kako u čovjeku postoji sila koja ga neprestance tjera ne prema većem povezivanju, nego prema dubljem raspadanju, naime grijehu. Pavao opisuje tu pojavu u dubokoumnom odlomku Rimljanima kao silu koja ga tjera da čini ono što ne želi (usp. Rimljanima 7, 14–25) – iako mu um govori drukčije. Samo „naravni“ čovjek prema Pavlu je „pȕt“ (tijelo, meso) ili tijelom određen, „tjelesan“ (Rimljanima 7, 14), što u biti znači da živi prema vlastitim egocentričnim potrebama i nagonima, kao da Bog ne postoji.
Grijeh razbija čovjeka, razdire ga iznutra. Krist ga povezuje u novi identitet. A budući da je Krist postao potpuni čovjek, duh je postao tijelo, i čovjek kojega je on otkupio u stanju je pronaći obnovljeni odnos sa samim sobom, onaj koji obnavlja i iznova povezuje njegov odnos prema vlastitom tijelu, vlastitim osjećajima, vlastitoj volji i mislima, postajući tako cjelovitiji, usklađeniji s onim što čovjek pred Bogom jest i može biti: iscjeljeniji i svetiji. Time želim reći da nam biblijsko-kršćanska slika čovjeka istodobno daje specifično kršćansko razumijevanje „identiteta“, kako ponovo biti čovjek, biti otkupljeni čovjek, biti Božje dijete. Vjernički put kršćana istovjetan je drami samopostajanja u Bogu, što se ne postiže od samoga početka, nego se radije mora osvojiti uz pomoć Božje milosti.
„Identitet“ – što se misli?
Pojam „identitet“ sada se gotovo prekomjerno koristi u spomenutom tekstu Školskoga povjerenstva – uglavnom u složenicama „rodni identitet“ i „spolni identitet“. Međutim, tekst u uvodu jasno daje do znanja da je „spolni identitet“ krovni pojam koji obuhvaća i „rodni identitet i spolno usmjerenje“. Odmah na početku tekst otkriva i izvor tih određenja, naime „analogno njemačkom pravnom sustavu (usp. Opći zakon o jednakom postupanju) kao zajednički pojam za spolno usmjerenje i rodni identitet“.[4] Zanimljivo je pri tom da se složene činjenice na koja se odnose ti parovi pojmova nikada detaljnije ne raspravljaju niti problematiziraju nigdje u tekstu. One su zadane i stoga pretpostavljaju pogled na čovjeka koji prihvaća raznolikost, koji stalno podmeće da se u mladih ljudi njihova spolna usmjerenja i rodni identiteti utemeljuju kao naravni te da bi se stoga i u školskom okruženju prije svega trebao težiti njihovu otkrivanju istih i poticanju njihova uspješna razvoja.
O puno širem razumijevanju identiteta iz kršćanskoga gledišta: ni riječi. Čak ni u kratkom odjeljku koji se izričito obraća učiteljima vjeronauka i njihovoj nastavi. Suprotno tomu, predgovor se izričito odnosi na Sinodni put u Njemačkoj (str. 5), koji se u dva politička dokumenta bavio pitanjem različitih spolnih identiteta. Ironija je u tome što je Forum IV Sinodnoga puta, na temu „Živjeti ljubav u spolnosti i partnerstvu“, čiji sam i ja bio član, bio jedini od četiri foruma koji nije usvojio valjani temeljni tekst. To je zato što su takozvani politički dokumenti izvorno bili namijenjeni nadogradnji na uvide temeljnoga teksta. Početni nacrt teksta imao je za cilj ocrtati osnovna načela nove katoličke spolne etike, ali prijedlog nije uspio imati potrebnu većinu te je stoga odbijen. Sada je, međutim, predstavljen tekst o školskoj pedagogiji koji s očitom lakoćom koristi pojam „spolni identitet“ u odnosu na Sinodni put, bez ikakve rasprave o njemu, a kamoli problematizacije.
Škola kao svojevrsna primalja – za koji porod?
Prema tom spisu škola bi se sada trebala postaviti na način da postane nešto poput primalje na putu otkrivanja prema onome što se programski naziva „cjelovitim razvojem osobnosti“ (str. 24 i dalje). Ironija je u tome što se bavimo papirom pod naslovom „Njemački biskupi“ – a da se na bilo koji način ne izrazi naše kršćansko shvaćanje „cjelovite“ osobnosti i postajanja osobom. Mladi bi prema tom spisu u školi trebali pronaći osjetljivu potporu i pozitivno pojačanje za ono što jesu i što žele biti: „Škola koja želi promicati razvoj osobnosti i izgradnju identiteta svih učenika ne može ignorirati situaciju lezbijki, homoseksualaca, biseksualnih, transrodnih, međuseksualnih i nebinarnih mladih. … Mora uzeti u obzir položaj i potrebe tih nastranih osoba“, navodi se na stranici 9. I premda je predgovor teksta prethodno isticao da ne namjerava pružiti „moralno-teološku analizu i sud o raznolikosti spolnih identiteta“, u tom trenutku iznenada se javlja masivni „moralni zahtjev“, koji je dio sveobuhvatna, vjerom nadahnuta i vjerom usmjerena (školskoga) pedagoškoga etosa. To – poput kršćanskoga etosa u cjelini – doseže vrhunac u ljubavi prema bližnjemu kao izrazu Božje ljubavi prema čovjeku i čovjeka prema Bogu (usp. Prva Korinćanima 13, 13b).“ Istodobno tekst, gotovo usput, spominje da nastavnička struka ima „znatne pridržaje“ „u vezi s načinom života mnogih nastranih osoba“, ali naravno odmah dodaje da se one „ispituju u svjetlu humanističkih i teološko-antropoloških razmatranja“ (str. 10).
Stoga se od učitelja vjeronauka isto tako traži da „izlaže spolno ćudoređe Crkve na nijansiran način“ i da se pridržava „načela prijepornosti“ – što znači da se učenje smatra „prijepornim“ i stoga bi ga trebalo takvim predočavati „kako bi učenici mogli oblikovati vlastit razuman sud“ (str. 38–39). Cilj teksta stoga mi se čini jasan: Potajno se predlaže da pravi cilj oblikovanja identiteta mladih već jest u njima samima – te da je pedagoško vodstvo namijenjeno pružanju svojevrsne osjetljive primaljske usluge. Stoga se vrlo rijetke primjedbe o crkvenom učenju u tom području problematiziraju na takav način da je jasno kako su u osnovi one neprikladne za tu službu, nego tijek nalaženja identiteta radije potkrjepljuju sumnjom, da bi ga moglo ometati, a ne promicati ga.[5] Vjerojatnije je da će promicati vanjski nadzor zastarjelim ćudoređem nego postići samoodređenje kroz modernu pedagogiju.
Humanističke znanosti i njihova gledišta
Problematično je pri tom što, iako spis tvrdi da ne će argumentirati iz moralno-teološke perspektive (usp. str. 5, „nema sveobuhvatne moralno-teološke raščlambe“), ipak se predstavlja kao izrazito teološki, čime neizravno jasno daje do znanja da službena crkvena učiteljska stajališta uopće ne smatra korisnima. Prvi argument vidljiv je već u naslovu cijeloga teksta: „Stvoren, otkupljen, voljen“. Nigdje se ne objašnjava pojam „otkupljen“, nego se uzima zdravo za gotovo: U biti, svi ljudi u svoj svojoj različitosti – tako se to može protumačiti i taj se obrazac nastavlja kroz cijeli tekst – već su otkupljeni. To otkupljenje jasno se odnosi na stvaranje u svoj raznolikosti, dok istodobno tekst izjavljuje: „Višestrukost spolnih identiteta je činjenica“ (str. 5).
Zadaća ljudskoga samoostvarenja u Kristu i po Kristu nigdje se ne spominje. Namjesto toga još izraženije ističu se nalazi humanističkih znanosti, bez preciziranja kojih. Problem je sljedeći: humanističke znanosti uzimaju ljude u njihovu konkretnu, postojećem stanju – i samom svojom metodom nemaju pristup istinski kršćanskoj slici čovjeka s njegovim preduvjetima vjere, odnosa s Bogom, potrebe za otkupljenjem, milošću, grijehom, spasenjem te zadaćom i pozivom da postanemo sličniji Kristu. Stoga, iako tekst snažno ističe „prvenstvo Božje ljubavi“ (str. 11), istodobno je odvaja od onoga što je predano kao istina i učenje o čovjeku. S ovom smicalicom to „prvenstvo Božje ljubavi“ može se bez razlikovanja primjenjivati na sve oblike „višestrukosti“ koji se očituju. To se, naravno, odnosi na raznolikost spolnih identiteta. Oni se moraju priznati – upravo zato što ih Bog toliko voli i pretpostavlja se da ih je takvima stvorio (vidi naslov). Čovjek u svojem postojećem stanju jest mjera svih stvari. Tumačenje Objave očito se mora usmjeravati onim što je novoobjavljeno kao navodna „činjenica“.
Smicalica s iznošenjem Božje stvoriteljske volje
Ali činjenica da stvoreni svijet, a prije svega svaki čovjek u njemu, nipošto nije već otkupljen, nego da mu je žurno potrebno otkupljenje kao cjelovitu ljudskomu biću, uopće se ne spominje. Jer svako problematiziranje „otkupljenja“ uostalom nijekalo bi temeljno polazište: „Ja sam onakav kakvim me je Bog stvorio.“ Stoga je u opravdanju potrebno, makar nije izrečeno, sve nastrane i spolne identitete smjestiti natrag, još u Božju stvarateljsku volju. Takvo preseljenje također postiže uklanjanje kritičnih pitanja koja zapravo nastaju iz Objave.
Ako otkupljenje po Kristu više nije potrebno jer je čovjek, snagom stvaranja, već savršeno u redu u svakom vidu svoga bića, tada bi i drama križa bila nepotrebna. A ako se drama križa tumači na način da se otkupljenje svih automatski proširuje na svakoga čovjeka u njegovu raznoliku postojanju, onda bi i to imalo malo veze s Evanđeljem.
Čovjek, beziznimno svaki čovjek jest – ne samo, ali jest i – slomljeno biće, stvorenje koje se raspada. Stoga svaki čovjek treba susret s Kristom za svoje spasenje, za svoje cjelovitije postajanje. Krist je otkupitelj svih ljudi. Međutim, sadašnji tekst Školskoga povjerenstva čini se da pretpostavlja kako je sva raznolikost u pogledu spolnoga usmjerenja i spolnoga identiteta već određena Božjom voljom jer su: „stvoreni, otkupljeni i voljeni“ (=opći naslov).
Stoga se gotovo svakim retkom sugerira: „Ne previše spolnoga morala i svakako se ne pozivati na istinu“ – namjesto toga, predoziranje emocionalno nabijene superdogme: „Bog voli svakoga točno onakva kakav jest.“ Stoga se nitko ne smije kritički ispitivati o svojoj raznolikosti, jer bi to bila diskriminacija. U stvarnosti se, međutim, kršćansko načelo ovdje opet primjenjuje beziznimni na svakoga čovjeka: „Da, Bog te voli – ali ne želi da ostaneš takav kakav jesi. Želi da po Njegovoj milosti postaneš više poput Krista.“ Zamisao da poruka vjere, u svojoj egzistencijalnoj dubini, stvarno može biti ponuda spasenja koja mijenja život, nitko u ovom tekstu ne razmatra. Vjerujemo li onda još uvijek ono što vjerujemo?
Paradoksno, načelo „Bog nas hoće i voli upravo onakve kakvi jesmo“ trebalo bi se primjenjivati i na transrodne, koje žele svoje tjelesne spolne značajke uskladiti sa svojim novim rodom. Ali ako je Bog htio čovjeka da bude onakav kakvim se osjeća – naime u pogrješnu tijelu – odnosi li se onda Božja volja samo na unutarnje samoprepoznavanje bivanja u pogrješnu tijelu? Je li stoga izrazito problematičan pojam „identiteta“ prije svega istovjetan s onim što ja sâm odlučujem kao ono što jesam – i što mogu odlučiti kao ono što jesam? Bi li se Božja stvarateljska volja onda odnosila samo na tu unutarnju samosvijest, ali ne i na tijelo, koje je također stvorio, ali ga je možda dodao samo slučajno ili čak pogrješno, poput dostupna tjelesnoga materijala, jer ono nije toliko važno? Kad bi to bila logika, takva se misao ne bi uklapala u vjerničku katoličku Predaju, jer u toj velikoj Predaji biti ljudska osoba uvijek znači jedinstvo tijela i duše, što čini biće cijeloga čovjeka. No, takvo bi tumačenje puno više bilo na putu gnosticizma, kojemu se Crkva protivi već dvije tisuće godina.
Nema problematizacije transrodnoga identiteta
Ono što je također zastrašujuće jest da se područje transrodnoga identiteta predstavlja kao pojava koja se samorazumljivo javlja među mladima, kao jedan od mnogih mogućih načina otkrivanja svoga identiteta. Koliko ja vidim ono se ni na jednom mjestu ne problematizira; naprotiv, čini se da tekst dosljedno usvaja odobravajući temeljni ton u pogledu transrodnosti mladeži, upravo kako bi se postigao cilj zdrava oblikovanja identiteta u razvoju osobnosti – u ovom slučaju, transrodne osobnosti. Pa ipak, upravo je ta pojava nedavno opširno i masovno problematizirana u medijima, političkim raspravama i u zemlji i u inozemstvu, popularnoj književnosti, akademskim radovima i bezbrojnim mrežnim raspravljaonicama.
Primjerice, tekst ne sadržava upozorenje protiv olaka i odobravajućega podupiranja razvoja transrodnoga identiteta među mladima. I to unatoč činjenici da se u nekoliko drugih zemalja oko nas plima odavno okrenula – i operacije promjene spola ili hormonske terapije za mlade ponovo su ozbiljno ograničene ili zabranjene u svjetlu nastalih problema, primjerice u Velikoj Britaniji, Norveškoj, Finskoj, Švedskoj i Danskoj. Upravo su to zemlje koje su u početku zauzele progresivan pristup u tom području. Ako je ovaj „biskupski spis“ bio zamišljen da bude u tijeku s aktualnim društveno-političkim diskursom, onda je tekst prije svega u toj točki već znatno zastario. Nažalost, upravo je to točka, tematika gdje je ranjivim mladima osobito potrebna zaštita i potrebna je posebno osjetljiva potpora.
Jesmo li bili ili jesmo li dobri u rješavanju ove tematike među mladima? Ne!
Zatim nekoliko osobnih napomena: U prvom čitanju prvoga nacrta hermeneutikom dobrohotnosti mogao sam i želio prepoznati istinski napor da se mladim ljudima pomogne na osobito izazovnu putu pronalaska vlastite neovisnosti. Svaki učenik doista zaslužuje osjetljivo i pažljivo vodstvo. I zaslužuje da škola teži biti mjesto gdje se mogu rješavati njegova pitanja, čežnje i problemi, u ozračju temeljne dobre volje i poštovanja beziznimno prema svakom čovjeku. A ako se mi, kao ljudi Crkve, iskreno zapitamo jesmo li u ranijim prijašnjim vremenima bili dobri u postavljanju takvih pitanja ili jesmo li bili dobri u praćenju ljudi koji žive izvan onoga što smatramo „ispravnim“, onda moramo iskreno priznati: Često smo upravo u tom pogledu zakazivali. To jest, u našoj teološkoj i pedagoškoj stručnosti, koja uključuje i pitanja spolne etike među mladima, imamo značajnu potrebu nadoknaditi zaostatak. Kao i u pitanju: Kako možemo, temeljno i u dobrom smislu biti Crkva zajedno sa svim ljudima, čak i kada ljudi odaberu drukčiji način života od onoga koji predlažu vjera i njezina ćudorednost?
Ali potreba za poboljšanjem u tim područjima ne može se sastojati u tome da se odreknemo svojih vlastitih, vrlo utemeljenih stajališta o slici čovjeka. Naprotiv, naša nas vjera izaziva da pridonesemo onim što je nama vlastito na način da to može biti iskrena ponuda koja će ljude voditi dubljoj slobodi, ispunjenju, sposobnosti za ljubav i cjelovitost. Točnije, kao ponuda čija se dubina i ljepota sadržaja ne bi mogle naći igdje drugdje u svijetu. U ovom tekstu čini se da mlade ljude izričito želimo poštedjeti upravo te ponude.
„S Kristom uvijek dolazi radost“
Naravno, takav put do veće cjelovitosti s Kristom nikada se ne će dovršiti u ovom svijetu i vremenu. Kroz smrtnost naših bioloških života jednostavno previše snažno osjećamo trajne sile raspadanja. Ali Pavao govori i o tome da „ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja“ (Druga Korinćanima 4, 16). Stoga je moguće, čak i pod uvjetima smrtnosti i nošenja križa, postati zreliji, cjelovitiji čovjek u tom smislu. I s obzirom na našu biološku smrtnost i slabost, nisam toliko naivan da vjerujem kako bi nečiji ulazak u vjernički život odmah odgovorio na sva njegova pitanja o traženju identiteta ili spolnoga usmjerenja. Ali ono što iz iskustva s mnogim ljudima mogu reći jest ovo: život s Kristom može i uvijek će voditi do većega unutarnjega mira i dublje povezanosti u vlastitoj samoostvarenosti. Ili, kako je to rekao papa Franjo: „S Isusom Kristom uvijek dolazi radost“ (Evangelii gaudium, 1).
U osnovi, taj tekst – pod krinkom vjere ili „kršćanskoga etosa“ – upravo preokreće to gledište. Rabi ljudska stanja pronađena u ovom svijetu, prožima ih normativnim značajem – kao višestrukost koju Bog voli i hoće, a koja je istovremeno „identitet“ – a zatim pokušava perspektivu vjere što više držati po strani, posebice kada ona dolazi s navodno zastarjelim zahtjevom za istinom. Ili pogled vjere skraćuje do te mjere da se on uklapa u novu, prije svega ideološki oblikovanu sliku čovjeka: Postati čovjekom tada znači pronaći vlastiti nastrani identitet i dopustiti da se Objava tumači na način da me ona poglavito potvrđuje u tom nastranom identitetu.
Istinski kršćanski pristup tim pojavama tvrdio bi upravo suprotno: Objava nam govori o uspješnom ljudskom bivanju i obnovi čovjeka u Kristu – i pitamo se koji se odgovor može dati na današnja pitanja o čovjekovu samoostvarenju. Ali bi li to značilo da ne možemo ništa više naučiti od svijeta i ljudi u njihovu stanju ni od humanističkih znanosti? Ne, nikako. Jer problemi su golemi i duboki – i svaki duboki problem koji dovedemo u iskren razgovor s vjerom može nam omogućiti da dublje razumijemo vjeru i same sebe.
Osim toga, nakon prvoga čitanja nacrta teksta pokušao sam, kao dopunski način shvaćanja teme, predočiti stajalište o temi „kršćanskoga identiteta“ koji sam razvio u prva tri gornja odjeljka. Odgovor je u biti bio niječan. Zatim sam još jednom istaknuo kako ne bismo trebali jednostavno odustajati od onoga što nam je najvažnije u tako bitnim pitanjima. Rezultat toga daljnjega istraživanja bio je da predgovor teksta (a ne sam tekst) sada sadržava nekoliko redaka o „prijateljstvu s Kristom“, koji se, međutim, tumače drukčije nego što sam ih pokušao predstaviti u svjetlu temeljne problematike.
Pozadina: Temeljno hrvanje oko antropologije
Ovo naprijed-natrag, kao i cijeli tekst, u konačnici otkrivaju golemi problem u pozadini, koji je, po mom mišljenju, ujedno i temeljni problem u raspravi o temama Sinodnoga puta – čak i među nama biskupima. Uvjeren sam da mi, prije svega na Zapadu, živimo u vremenu u kojem se odlučujuće rasprave i prijepori vrte oko antropologije, oko učenja o čovjeku. Za nas kao Katoličku Crkvu, to se odnosi na razumijevanje čovjeka kao sakramentnoga bića, to jest kao konačne stvarnosti u kojoj i kroz koju se beskonačni Bog može objaviti kao istinski prisutan. U osnovi može se u izvedenom smislu pojma „sakrament“ reći: čovjekov je poziv biti sakrament i sve više postajati takav.
Pitanja seksualne etike i pitanja identiteta pripadaju u središte ove rasprave sa suprotstavljenim gledištima jer se tako temeljno dotiču našega razumijevanja sebe, našega razumijevanja tijela i našega svjetonazora. Osobno sam uvjeren da u toj raspravi postoje i načelne granice koje se ne mogu jednostavno postupno pomicati. Velika većina – čak i u Crkvi u Nemačkoj – sklona je promatrati ta pitanja u razvojnoj paradigmi. To znači da većina ljudi dijeli otprilike sljedeće uvjerenje:
Katolička crkva će na kraju doći i do točke u kojoj će, na primjer, žene moći biti zaređene za svećenike ili će izvanbračni parovi moći primiti liturgijski blagoslov. „Na kraju će Katolička Crkva doći do točke u kojoj će, primjerice, žene moći biti zaređene za svećenike ili će i drugi parovi osim ženidbe muškarca i žene moći biti liturgijski blagoslivljani. Još nismo sasvim ondje, ali nismo daleko.“ Na kraju većina tada zaključuje kako će se granice ionako prijeći u nekom trenutku – i upravo zbog toga ovo se prekoračenje već može smatrati istinitim i može ga se predstavljati kao istinu.
Ja, naprotiv, držim kako su te granice načelno zadane[6] i da se ne mogu postupno pomicati. Po mojem uvjerenju njihovo prekoračivanje u konačnici bi vodilo do drukčije Crkve. Jer drukčije učenje o čovjeku vodi do drukčijega učenja o Objavi, o sakramentima, o spasenju – i stoga nužno do drukčijega učenja o Crkvi i njezinu postojanju – u konačnici čak i do drukčijega shvaćanja Trojedinoga Boga. Papa Franjo nas Nijemce više je puta, pomalo jezgrovito, u vezi sa Sinodnim putom upozoravao: „U Njemačkoj već postoji protestantska Crkva; ne treba još jedna.“ Budući da je ono što nas kao vjerske zajednice sržno razlikuje upravo shvaćanje sakramentnosti, Franjo je tu uočio važnu točku: Predmet rasprave u ovom je raspravljanju jest poimanje čovjeka i Crkve kao sakramenta. A tekst Školskoga povjerenstva Biskupske konferencije u postojećoj inačici na najboljem je putu prema desakraliziranom shvaćanju čovjeka.
Stoga želim izričito potvrditi i priznati temeljnu zabrinutost, primjetnu u tekstu, za razvoj osobnosti mladih ljudi kao i ljudi koji se u školi izjašnjavaju kao nastrani. Međutim, želim se u svakom obliku ograditi od njegove sržne postavke i njegova teološkoga, filozofskoga, pedagoškoga i razvojno-psihološkoga sadržaja. Iako na naslovnici brošure piše: „Njemački biskupi“, tekst ipak ne govori u moje ime.
Passau, 10. studenoga 2025.
biskup Stefan Oster, SDB
[1] Povjerenstvo njemačkih biskupa za odgoj i škole, br. 58. Geschaffen, erlöst und geliebt. Sichtbarkeit und Anerkennung der Vielfalt sexueller Identitäten in der Schule (Stvoreni, otkupljeni i voljeni. Vidljivost i prepoznavanje raznolikosti spolnih identiteta u školama), Bonn, 1. listopada 2025.
[2] Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium, 11.
[3] In Dionysii De Divinis Nominibus 4, 12: „intelligimus per nomen amoris quamdam virtutem unitivam et concretivam” – „Pod nazivom ljubavi podrazumijevamo određenu ujedinjujuću i sraštajuću moć.”
[4] Vidi isto, str. 8, bilješka 3.
[5] Najnovije izjave o učenju na tu temu: vidi ovdje, posebno točke 55–60.
[6] Zašto ih smatram temeljnima, detaljno sam objasnio drugdje, primjerice ovdje i ovdje.
