Kršćanstvo iščekivanja
Tko sam ja tebi? Odgovaraš mi kao onima koji su te došli tražiti: Koga tražiš? Ne govoriš mi: Bit ću za tebe što god želiš da budem. Ti znaš bolje od mene da je u onom mom tko sam ja tebi sadržano puno vise od puke želje i potrebe. Tko sam ja tebi Gospodine? Jesam li ja tebi onaj koga ljubiš? Onaj kojega ćeš ljubiti tako snažno i strasno da i kad bih htio umrijeti neću to moći? Onaj kojega ćeš tako intenzivno ljubiti da neću moći zamisliti ni trenutak bez tebe i tvoje prisutnosti? Pitaš me koga tražim. Odgovaram ljubav kojoj neću moći reći ne, a opet biti slobodan da joj kažem da. Onda se preispitujem i nisam siguran što tražim. Odgovaram ti kako ne znam što tražim.
Tvoj odgovor je kratak: Dođi i vidi. Gdje da dođem i što trebam gledati? Dođi za mnom. A gdje ti ideš Gospodine? Kakav je put koji trebam proći da bih saznao tko sam ja tebi? Volio bih ostati u mjestu. Tapkati u mraku. Tek onako neozbiljno i usput te pitati: Tko sam ja tebi Gospodine dok prolaziš pored mene. Kao jedan od onih koji te slušaju i odmahnu rukom: Tvrd je to govor, slušat ću te drugi put. Kao jedan od onih koji je otišao za svojim volovima, ili svojom njivom, ili nekim drugim važnijim poslom.
I ti nećeš stupiti u razgovor sa mnom ako se ništa neće roditi iz tog uznemirujućeg pitanja koje ti postavljam. Jer za tebe to nije tek pitanje. Tebi je to znak gladi i žeđi za ljubavlju i životom. Inzistiraš da te ne mogu tek tako pitati: Tko sam ja tebi Gospodine i ostati na sigurnoj udaljenosti od tebe. Ti ne dovikuješ odgovore i ne okrećeš se da ih ponoviš. Uporan si u svom zahtjevu: Dođi i vidi, ako želiš odgovor inzistiram da ideš za mnom. Pa i kad te pokušam ponovno pitati: Jesi li ti onaj koji ima dođi ili drugoga da čekam, tvoj odgovor je isti: Dođi i vidi. Ne dopuštaš mi ostati promatrač sa strane, biti onaj koji gleda kao da ga se odgovor na pitanje ne tiče i ne odnosi se na njega. Ne daš mi da se kao ona žena dotaknem skuta tvoje haljine i pronađem odgovor, čak i kad bih uspio, ti bi se okrenuo da vidiš plašljivca koji ima hrabrosti tek postaviti pitanje, ali ne i čuti istinski i pravi odgovor.
I da nikad ne pronađem odgovor, makar razumijem težinu i ozbiljnost pitanja koje ti postavljam. Što ako dobijem odgovor koji ne želim čuti? Odgovor koji će me razočarati? Živim u stanju egzistencijalne napetosti. Neugode. Anksioznosti koju u meni izaziva činjenica da živim. I prije tebe sam znao susresti neke od onih koji su mi pokušali dati odgovor. Tko sam ja, pitao sam neke od njih. Jedan mi je odgovarao da sam ja tek biće na putu prema smrti. Drugi me je uvjeravao da sam ja nadčovjek i čista volja za moć. Opet neki me poučavao da sam ja apsolutna sloboda. Neki su išli tako daleko i objašnjavali da sam ja neko ništa na putu prema vječnom Ništa. Nijednom od njih nisam uspio postaviti pitanje tko sam ja za tebe, jer za njih sam bio tek puki objekt mišljenja, apstrakcija zaogrnuta u kožu, krvotok, organe i disanje. Tek ponetko od njih uspio bi mi reći da sam ja nekakav i neki Drugi, ali i taj Drugi koji sam bio za mene je bio previše dalek, stranac mom životu i meni samom.
Težinu pitanja shvatio sam tek kad sam te čuo jednom govoriti mnoštvu: Ja sam Put, Istina i Život. Pomislio sam da onaj koji to tvrdi za sebe sigurno zna i tko sam ja i tko sam ja njemu, on bi mogao znati i imati odgovor. Neko vrijeme sam išao za tobom, ali nisam te slušao. Ne zato što nisi bio zanimljiv u onomu što govoriš. Ne. Ja sam se grčevito držao one rečenice koju sam prvi put čuo iz tvojih usta o Putu, Istini i Životu. Više mi nije trebalo. Kad sam te konačno jednom uspio susresti nasamo nakon molitve u Hramu, zaskočio sam te: Tko sam ja i tko sam ja tebi Gospodine? I znam da si me tad pogledao i usudio bih se reći zavolio kao onomad onog mladića koji bijaše bogat i imaše velik imetak.
Očekivao sam od tebe traktat. Tomove objašnjenja uvezanih u debele i tvrde korice. Teološka tumačenja ispisana na tisućama i tisućama stranica. Ti si vidio moju znatiželju, koliko mi je važno dobiti odgovore. Neugodno si me iznenadio. S obzirom na dubinu i problematiku mojih pitanja, tvoj odgovor je bio, rekao bih, skoro pa lakonski: Dođi i vidi. Nigdje knjiga s naslovima, citatima pametnijih i od mene i od tebe, nigdje upućivanja na literaturu i velike istraživače i umove. I što me je zaista pogodilo, okrenuo si se i otišao. Ušao si natrag u Hram. Vratio si se natrag.
Od tad stojim pred Hramom s gomilom knjiga u svojim rukama i oko mene. S beskonačnom i nemjerljivom količinom znanja koje sam marljivo kao pčela prikupljao nadajući se da ću tako pronaći odgovor na pitanje što je tebe motiviralo da mi umjesto odgovora koji bi ispunio najveću biblioteku na svijetu kažeš tek jedno: Dođi i vidi. Ali kako stvari stoje, sve su prilike da ću ipak morati ući u Hram. Potražiti te u Hramu. Tako se ponaša Onaj koji za sebe govori: Ja sam Živi i Vječni. Onaj koji na pitanje tko si odgovara: Ja Jesam.
On nije nekakav bezlični i nejasni neki Drugi onkraj svakog drugog, niti nekakva kaotična sloboda koja razara, nekakva slijepa volja za moć koja uništava, nekakva destruktivna srdžba koja hoće uništiti moju slobodu i mene samog. Već dugo vremena stojim pred Hramom. Još uvijek ne ulazim. A pitanje: Tko sam ja tebi Gospodine postaje sve bremenitije. Postaje sve ozbiljnije kako se približavam danu kad će me netko ispred Hrama pronaći i odnijeti moje tijelo. Ja nemam izbora. Prije nego odem moram ući. Trebam ući. Zapravo ja želim ući u Hram. Ne znam što ću pronaći u Hramu. I hoću li pronaći. Ipak težina i bol postojanja mi ne ostavljaju ni previše ni puno prostora za razmišljanje. Umjesto napamet naučenih molitava dok ulazim u Hram, ponavljam poput molitve pitanje: Tko sam ja tebi Gospodine? Ne znam umišljam li ili stvarno čujem nekoga tko iz Hrama odgovara: Dođi i vidi, Ja sam Put, Istina i Život, ja sam Živi i Vječni, Ja sam onaj koji Jesam.
