Kršćanstvo povratka
Svi su me napustili tijekom moje posljednje obrane, ne uzeo im Gospodin za zlo, stoji u Pismu. Tako se jedan od tvojih učenika žali na ostavljenost. Reći ćeš na drugom mjestu drugom učeniku: Kad ostariš, drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš. Kao da mu kažeš: Ako i budeš protestirao zbog toga jer si ostavljen, nitko na to neće obraćati pozornost. Današnji svijet je svijet ostavljenih i napuštenih ljudi. Svijet straha i patnje da se ne bude ostavljen. Svijet sabiranja, zgrtanja i skupljanja da se pokuša preživjeti ostavljenost od drugih.
Nekad, kad bih bio ostavljen, bio bih ogorčen. Strah od ostavljanja prevagnuo bi nad svim razumskim objašnjenjima zašto i zbog čega mi je to učinjeno. I onda kad sam ja bio kriv, uvijek sam pronalazio način sebe proglasiti žrtvom, a drugoga krivcem. Od straha da se nemam kome vratiti grčevito bih se držao i borio za pažnju drugog i onda kada sam znao da me drugi prezire i omalovažava. Toliko sam se plašio osjećaja prazne egzistencije u kojoj nikoga nema osim mene samoga da sam podnosio i trpio sve, vodeći se mišlju: Učini sa mnom što god želiš, samo me nemoj ostaviti.
Ali, kako veli Pismo: Kad bijah nejače, razmišljah kao nejače, sada kao zreo odbacih ono nejačko. Sve se mijenja s pitanjem komu se mogu vratiti i ima li nekoga tko čeka moj povratak. Nekad su to bili roditelji, ali njih više nema. Nekad su to bili braća i sestre, ali i njih su pritisnule tegobe života, pa i kad mi kažu da im se mogu vratiti, znam da ne mogu ostati dugo. Nekad je to bila zajednica, ali ja sam odviše star, dok nju vode mladi i novi ljudi koje ne znam i koji ne znaju mene. Kome se mogu vratiti kada sam zaboravljen od svih? Ne namjerno zaboravljen i ne lukavo ostavljen kao nepotreban teret i suvišna prtljaga. Ne tako. Nego, kada je svijet promijenjen i drugačiji, i ja ga više ne razumijem i on ne razumije mene. Komu se vratiti bez ogorčenja i nezadovoljstva jer više nikoga nema tko bi potvrdio moje zasluge, nagradio moja odricanja i pohvalio moja zauzimanja i napore?
Tek kad sam otkrio da se tebi uvijek mogu vratiti, prihvatio sam sve ono što oni koji se boje ostavljanja ne prihvaćaju i odbijaju razumjeti. Vjerujem da nijedno ostavljanje nije tragično, niti će se pretvoriti u mjesto očaja i tuge kad se čovjek ima nekomu vratiti tko će ga primiti natrag. Čitam u Pismu kako u kući Oca tvojega ima mnogo stanova i kako ideš pripraviti mi mjesto. Ili na drugom mjestu gdje mi govoriš: Ja ću biti s tobom u sve dane do svršetka tvog života. Dakle, postoji negdje kao nekakvo mjesto gdje ima puno „stanova“ za sve nas ostavljene pred kraj našeg života i kad tu dođemo Otac nas čeka na vratima da nas zagrli, poljubi, pozdravi i poželi nam dobrodošlicu? Vidiš meni je to već neka utjeha. Misao o povratku onamo negdje gdje ostavljanja nema i nije moguće.
Što se tiče ovog drugog kako si sa mnom u sve dane do svršetka moga života, morao sam dobrano ostarjeti i zaći u godine kako bih to primijetio. Naravno, za druge ja sam sad neko drugačije i novo nejače, ono staračko koje zovu djetinjim i pomalo senilnim, ali, vjeruj mi, moj um je bistar i ja prebirući svoj život zaista uviđam da si bio sa mnom. Istražujući svoj život, odrastanje, mladost i zrelost pronalazim neobjašnjive trenutke i događaje u kojima prepoznajem tvoju prisutnost.
Znaš, sad kad sam dosegao duboku starost nemam nikoga i nitko me ne posjećuje. Čudno je kako više u meni nema ogorčenosti i ljutnje na sve one koje smatram da su mi nešto dužni jer sam za njih učinio puno. Svaki put kad osjetim ubod gorčine i žalac taštine i oholosti jer sam nekad bio moćan, važan i velik, lagano se šepajući uz štap dogegam do kapelice. U njoj ostanem dugo. Nekad i zaspem. Izgubim koncentraciju i misao vodilju. Ali, ne vidim da se ti ljutiš i da ti to smeta. Ti bolje od bilo koga razumiješ starce koji se tek na kraju života opamete i zaključe kako je njihov strah od ostavljanja ipak možda bio ponekad pretjeran. Jer sa mnom je uvijek bio onaj koji me nije ostavljao, makar sam ja ostavljao njega.
I kad kao i svi starci nepovezano i zbrkano molim, izgledajući drugima kao netko tko je zalutao u sveti prostor i ne zna što tu radi i traži, moj um i duša prilično dobro „čuju“ tebe koji sa mnom iz tabernakula razgovaraš: Tko je bio s tobom u tvojim kušnjama dragi moj, tko je ustrajao s tobom u tvojim patnjama i bolima, tko je zajedno s tobom podnosio nerazumijevanje drugih, tko je zajedno s tobom satima nasamo ostajao i poučavao te da ne budeš ogorčen jer si ostavljen? I onda se poput šarene lepeze pred mojim očima rastvore i pokrenu događaji mog života. I dok ih prebirem zatvorenih očiju ponavljam u sebi da si ti sa mnom ustrajao u mojim kušnjama, ti si sa mnom ustrajao u mojim bolima i mojim patnjama. I kad prebiranje završi i ti se povučeš natrag, u meni zasad nepoznatu i nedostupnu vječnost, još uvijek odjekuje tvoj glas u meni da ne budem nevjeran, nego vjeran. Ja, vedar i nasmijan, ostanem još neko vrijeme šutjeti pred tabernakulom i ponavljam u sebi: Gospodin moj i Bog moj.
Onaj kojemu se uvijek mogu vratiti kad sam ostavljen. Onaj kojemu ću se vratiti jer sam mu predan od majčine utrobe i jer je on od majčina krila moj Bog. Onaj koji me satkao u dubinama zemlje. Onaj koji mi govori kako u kući njegovog Oca ima mjesta i za mene. Više nisam ogorčen niti ljut. Više nisam nejače i odbacio sam sa sebe ono nejačko. Sada sam zreo čovjek i zrelo razmišljam. Ono što nikada nije ušlo u moje srce, i ono što nikada nisam ušima čuo i očima vidio, Otac je pripravio meni, ako još ovo malo vremena koje mi je preostalo ustrajem u ljubavi prema njemu, ako još neko vrijeme ostanem u njegovoj ljubavi, ovdje u kapelici, skoro na kraju životnog puta, gdje tek sada otkrivam da je bio sa mnom u sve dane do skorog svršetka mog života.
