Kršćanstvo nerazumijevanja
Roman Filipa Davida San o ljubavi i smrti je svojevrsni diptih. Prva priča govori o ljubavi između Jakova i Rokele koja svojom snagom nadilazi svijet živih i traži i da onom svijetu bude potvrđena od strane živih. Druga priča naslovljena Kratak roman o umiranju priča je o autističnom dječaku Eriku Weissu. Filip David je s nevjerojatnom lakoćom pripovijedanja priču o Weissu uklopio u stradanje židovskog naroda, odvođenje u logore, eksperimentiranje s djecom i ljudima, gdje se međusobno prožimaju subjektivni svijet Erika Weissa zatvoren u svoju tišinu i vanjski svijet stradanja, razaranja i uništenja. Sva tragičnost Weissove sudbine ogleda se u nerazumijevanju koje prema njemu pokazuju njegovi najbliži, ali i svi oni koje Filip David svojim pisanjem uvodi u život glavnog lika.
Weiss, kako otkrivamo, ima neki oblik autizma. Međutim, bogatstvo njegovog nutarnjeg života i svijeta samo jače ističe siromaštvo, površnost i bezobzirnost odnosa vanjskog svijeta prema njemu. Kako nam Filip David opisuje, nerazumijevanje u sebi sadrži određenu hladnoću i nesposobnost za empatiju vanjskog, hladnog i objektivnog svijeta prema našem nutarnjem životu i našim nutarnjim borbama i sukobima kako bismo omogućili ispravno razumijevanje između nas i onoga što je izvan. Međutim kroz roman otkrivamo da Weissov bogati emotivni i psihološki svijet ne zanima krutu objektivnu stvarnost koja je izvan njega. Vanjski svijet se odnosi prema Weissu kao prema predmetu istraživanja (nacistički doktor koji vrši eksperimente s djecom savršen je prikaz neosobnog i sterilnog svijeta) ili kao čudovištu, bolesniku i luđaku. Filip David tako oslikava nerazumijevanje kao trenutak u kojem su s nas svučene sve karakteristike naše osobnosti. Više nismo osoba. Ogoljeni smo do mjere predmeta, stvari, instrumenta, čudovišta. Izvanjski svijet nam se ne može obratiti jer nas je izbrisao iz svijeta osoba. Za njega naš unutarnji život, bogatstvo mašte, nutarnja previranja naših misli i ideja ne postoje. I mi sami više ne možemo komunicirati sebe tom svijetu.
Tako Erik Weiss, otkrivajući kako ga je svijet pretvorio u stvar, u predmet, povlači se u sebe i zatvara jer još jedino u njemu samom postoji iskustvo (Filip David iskustvo formira u obliku glasa koji razgovara s Erikom Weissom) onoga što se naziva i opisuje kao osoba. Jedino je još u samom Weissu preostala mašta, ideje, misli, emocije kao neoboriv dokaz da je Weiss usprkos svemu osoba. Tragično je kako jedino Weiss o tome zna i koliko ga svijet odbija prihvatiti i razumjeti kao osobu.
Iz romana Filipa Davida možemo naučiti što je nerazumijevanje. Ono je proces pretvaranja osobe u predmet, objekt i stvar. Proces u kojem je nutarnji život osobe sa svojim kompleksnim pojavnostima izbrisan. Od vremena do vremena unutar kršćanstva susreli smo se s ovim fenomenom o kojem Filip David između redova govori u priči o Eriku Weissu, s fenomenom kršćanstva nerazumijevanja. Kao kršćani istovremeno smo i ljudi sa svojim unutarnjim pitanjima, sumnjama, nevjerama, lomovima i nesigurnostima. Naš nutarnji svijet trajno i presudno obilježava i naš odnos prema kršćanstvu, razumijevanju vjere i odnos prema Bogu. Nije uvijek moguće pristupiti nam hladno, površno i neosobno kao da smo predmeti i stvari u koje se vjera i kršćanstvo ugrađuju neosobnim automatizmom. Ponekad zahtijevamo i tražimo da nas kršćanstvo i drugi kršćani razumiju i prihvate u našim nutarnjim previranjima i traganjima.
Kršćanstvo nerazumijevanja nas ponekad promatra statistički kao broj na papiru kada se u nekoj zajednici kvantitativno promatra vjernike kako bi se velikim brojevima pokušalo dokazati da je vjera čvrsta, duboka i intenzivna. Međutim, veliki brojevi redovito ne prate jak i dugotrajan intenzitet vjere i vjerničkog življenja osobne vjere. Dapače, što nas se češće i redovitije svodi na broj u zajednici ili Crkvi to više osjećamo i iskusimo onaj osjećaj Erika Weissa. Da smo postali predmet, stvar i broj u kvantitativnom nadmetanju brojeva onih koji se formalno deklariraju pripadnicima neke religije. Erik Weiss je pretvoren u broj, predmet, neosobni entitet. I nama se zna dogoditi da nas zajednica, možda ponekad i Crkva, pretvori u neosobni entitet koji je važan samo onda kada se trebaju prebrojavati „krvna zrnca“ religije i formalne pripadnosti religiji.
Ima jedna evanđeoska scena gdje se susreću kršćanstvo nerazumijevanja i Isus. U događaju sa ženom koja boluje od krvarenja. Žena koja je već umorna od lijekova, pretraga i bolesti traži način da si pomogne. Ne samo da je potrošila silan novac, ona je pretvorena u neosobni entitet. Ona je pacijent, bolesnica, objekt medicinskog istraživanja i pretraga. U tom nastojanju da si pomogne pritisnuta nerazumijevanjem prihvaća status neosobnog entiteta. Prihvaća da je predmet, stvar. Pomiruje se s tim da više nije osoba. Njezin stav vidimo u tome kada se želi dotaknuti Isusove haljine. Vjeruje sama da je i za Isusa broj, predmet i stvar. Uvjerena je da je Isus već doživljava kao predmet. Razmišlja kako da se dotakne njegove haljine. Kao što je razmišljala o lijekovima za svoju bolest. Prestala je razmišljati o sebi kao osobi jer ju je izvanjski svijet pretvorio u biće bez osobnosti.
Nakon što dodirne Isusovu haljinu slijedi neočekivani preokret. Ona osjeća strah tek kad Isus odlučuje da se okrene i da je pogleda. Pretvorena u predmet i stvar osjeća strah pred onim koji je želi razumjeti. Zaboravila je što znači biti osoba. Isus želi ući u njezin nutarnji svijet i ostati u njemu. Ona se pita kako je moguće da ponovno budem osoba? U onom opisu gdje Isus zaokružuje pogledom da je vidi primjećujemo da dolazi do susreta između ljudskog bića koje ne vjeruje ili je prestalo vjerovati da je osoba i Boga koji želi vidjeti ljudsku osobu i njezinu nutrinu.
Žena o kojoj nam pišu evanđelja ponekad je nažalost slika i pokojeg kršćanina među nama kojega smo sveli na predmet, stvar i broj. Kao da smo negdje usput zaboravili da je on ili ona osoba. Naravno da se kršćanin razočara i rezignirano zaključuje da ako je unutar vlastite zajednice ili Crkve sveden na broj ili predmet gdje može pronaći nekoga tko će ga pogledati kao osobu.
Kada Isus zaokružuje pogledom da vidi ženu koja se dotakla njegove haljine riječ je o slici odnosa Boga prema čovjeku. Bog želi vidjeti u nas, osluškivati što se događa u nama. Želi razumjeti našu nutrinu. U našoj osobi, u našoj nutrini događa se najveći dio života osobne vjere. U nama se rađaju i umiru pitanja, sumnje, radosti, žalosti, nerazumijevanja i neshvaćanja. I Bog želi razumjeti što se događa u nama.
Kršćanstvo nerazumijevanja ima strahovit otklon prema nutarnjem životu kršćanina jer živimo u svijetu nestrpljivih i brzih ljudi. Kao da nitko nema vremena posvetiti se ozbiljnije i temeljitije kršćaninovim nutarnjim stanjima i procesima kao što se nitko nije istinski i čovječno posvetio životu Erika Weissa. Kršćanstvo nerazumijevanja nerijetko se koristi statistikama, brojevima, izračunima, tabelama kao da su kršćani puki predmeti i stvari čija velika kvantiteta znači automatski jaču, ozbiljniju i dublju osobnu vjeru. Ponekad je u njegovom shvaćanju pojedinačnog kršćanina i njegovog osobnog nutarnjeg vjerničkog života odsutna potreba i želja da se tu dimenziju života vjere razumije i strpljivo sluša.
Kršćanstvo nerazumijevanja ponekad nije poput Isusa koji se okrene i zaokruži pogledom da pokuša razumjeti i ući u nutrinu onoga kršćanina koji se s njim želi susresti. Kršćanstvo nerazumijevanja bi bilo kao da je Isus nastavio dalje razumijevajući ozdravljenu ženu kao predmet, broj ili stvar. Ona bi bila zadovoljna i sretna što je ozdravila, ali ostala bi ponižena i degradirana da se Isus nije okrenuo da se susretne s njom u njezinoj osobnoj nutarnjoj vjeri i intimi kako bi osjetila ne samo da je ozdravila, nego spoznala da je ozdravila jer je Isus vidi i doživljava kao osobu, a ne kao predmet. I Erik Weiss bi možda drugačije okončao svoj tragični život da se među mnoštvom likova našao netko tko bi u njemu vidio osobu i pokušao ga razumjeti. Ono što je najtragičnije u priči o Eriku Weissu je odsutnost lika koji bi ga vidio kao osobu i strpljivo osluškivao ono što dolazi iz njegovog nutarnjeg i bogatog svijeta. Takav lik promijenio bi tragičnu Weissovu sudbinu.
