Kupareove prisjetnice
Rukovet Portreti i sjećanja Rajmunda Kuparea obuhvaća 20 pjesama. Od toga ih je 18 uvršteno u zbirku Svjetloznak godine 1994.,[1] a dvije (Pesek moj črni i Anđeli [I.]) pridodaju se tek ovdje; do sada su bile u rukopisu.
Nadahnute su svetim Josipom (Tihi svetac), svetim Dominikom (Himna svetomu Dominiku), svetim anđelima čuvarima (Anđeli [I.], [II.] i [III.]), samostanskim subratom fr. Zlatanom Plenkovićem (Navještenje nestanka), fr. Rajmundovim najmlađim bratom Kuzmom Ivom Kupareom (26. II. 1927. – 15. VII. 1932.) (Zvono za mrtve), crnim psom s kojim se družim tijekom službovanja u Resniku kraj Zagreba 1939.–1941. (Pesek moj črni); a posvećene njima, prijateljima Marku, Maji, Željani, Katarini i drugima čiji je njihov identitet Pjesnik zadržao in pectore (u prsima, nije ih naznačio).
Nastale su: četiri u Dubrovniku 1934., 1935. i 1937. (Himna svetomu Dominiku, Kompletorij, Nostalgija za nebom i Pjesma Gospodinova), pet u Starome Gradu na Hvaru 1938. i 1939. (Tihi svetac, Uvijek je tako bilo, Zvono za mrtve, Molitva zvonova u oluji i Sacrificium vespertinum), jedna u Koški u Slavoniji 1943. (Djetelina), osam u Zagrebu 1944., 1945., 1988. i 1990. (Dijete, Djevojka, Starac, Uspavanka, Navještenje nestanka, Zbogom vremenu, Anđeli [II.] i Anđeli [III.]) i dvije u Santiagu u Čileu 1953. (Pesek moj črni i Anđeli [I.]).[2]
Budući da je svrha portreta prikaz čijega izgleda, značaja, lica ili lika te kako je smisao sjećanja oživljavanje u pameti predodžbe, povratak nekoga znanja i njegova obnova u svijesti, sastavnice ovoga pjesmokruga jednom sam riječju nazvao prìsjetnice. Tako bi prisjetnica bila pjesma koja prisjeća.
Rekli su o ovom pjesmokrugu
Ana Diklić:[3]
Pjesme iz cjeline Portreti i sjećanja jednostavnošću, iskrenošću i toplinom osjećaja bilježe minule slike i osobe žareći udivljenost pred ljudima i fenomenom života. Njegova čežnja i tuga protutežu nalaze u postojanosti vjere. Sintezom ciklusa mogli bismo shvatiti pjesmu Zbogom vremenu, u kojoj grčevitost čuvanja prolaznoga nadilazi poimanjem vječnosti kao sveobuhvatne svijesti. Izražavajući nostalgiju za prošlim, ujedno osmišljava život i prolaznost kao vječno trajanje ili ponovno rađanje u duhovnom.
Antun Lučić:
Kupareove pjesme, kao da su heklane, u rimariju, kompoziciji, blagoj lahornoj slici. Bdije nad njima svijest, humanistička, kao u naših renesansnih latinista. Nasljeđe pjevanja priznato, ali južnjački, treperavi sloj kazivanja se igra, povezan sa sjećanjem, odnosno drži sve pri-sjećanje, naslonjenost na onodobno, ali i dostatno ovdašnje. Premda određene svakidašnjim prizorima, podižu ove pjesme, zalaze u opće i neodgodive stvari kad se stave prema beskraju, strpljivu nebu.
Tomislav Baričević:
Kupareo i u ovoj pjesmenoj rukoveti ili pjesničkoj grmljavini posred našega mûka, u klìku i kríku, dohvaća nedohvat, pokušava izreći, što i jest smisao poezije, neizrecivo i objasniti neshvatljivo. (Opširnije ovdje.)
Rajmund Kupareo, Portreti i sjećanja
Tihi svetac
Bio je jedan svetac komu bi prsi
Klonule pod težinom tesarskog alata,
A čije su ruke prepune žuljeva
Naličile struku bijelih sunovrata.
Bio je jedan svetac komu su dane
Mjerili potezi pile i postružnjaka,
Na čijem je triješću i pilotini
Sjedao Isus kao na vuni mekih oblaka.
Bio je jedan svetac koji je tesao drugima
Kao što danas bezbrojni tešu ljudi,
A koji je bio sretan da mu Gospa hranu sprema,
I da mu je Isus u posudi nudi.
Bio je jedan svetac koji je vječito šutio,
Jer je slušao tepanje božanske Riječi,
A komu je krasan kovčeg istesao Isus,
Kad je morao mrtav u zemlju leći.
[1938.]
Himna svetomu Dominiku
Nad tvojim grobom sedam je vjekova
Proteklo brzo kô sjaj meteora,
Pišući zlatom zvjezdana sred mora
Vječna ti slova.
Duša, gle, tvoja sada kô i prije
Božju ljepotu odrazuje bijelu,
Još ti se divna ugasila nije
Zvijezda na čelu.
Ljepšu od sunca, od ponora dublju,
Istinu svetu pružao si svima,
Držeći čvrsto nevjerskih sred tmina
Goruću zublju.
Utjehe kalež napunjen iz vira
Kristova srca davati si smio:
Jednima otac, drugima si bio
Anđeo mira.
Red koji sretno tvoju stazu slijedi,
Ljubavi tvoje najveće je djelo.
Spomenik sebi podigô si smjelo
Jači od mjedi.
Krjeposti tvoje – ures Crkve to su –
Strpljiva ružo, nevinosti l’jere,
Spusti na duše žedne prave vjere
Istine rosu.
Daj da nam oči rajske vide žale
Poslije borbe na tom svijetu bijednom!
Presvetom Trojstvu s tobom da svi jednom
Pjevamo hvale.
[1934.]
Dijete
Na bijelom papiru u snu Badnje noći
Piše Kristu list.
Olovka mu šara čudnovate crte
Kô slikarev kist.
I smije se slatko što baš nitko ne zna
Čitat’ njihov lik,
Jer kad bi to znao, postao bi odmah
Pravi umjetnik.
[1944.]
Djevojka
Ona most je divan na života rijeci,
U sebi što čudno bol i sreću spaja.
Na njemu se čuju ubojiti metci,
Al’ i slatke riječi, obećanja raja.
Srce joj je bȉlo tajanstvena zvona
Što poziva ljude na svečanost cvijeća.
Ostat će modelom najljepših Madona,
U ruci dok bude gorjela joj svijeća.
[1944.]
Starac
Vječnost se već spušta na njegovo tjeme
U oblaka šaci – kao runo bijela.
Zemlja širi brazde – ralo joj je vrijeme –
Od klonulih nogu sve do crna čela.
Kad oblaka mekog raspline se breme,
Starac će u čudu nebo ugledati,
Zemlja će u brazde ubaciti sjeme,
Da bi novo stablo moglo proklijati.
[1944.]
Pesek moj črni
Ti danas ne bi dostigao loptu,
jer lopta sam ja.
Uzalud bi pratio moja kola siva,
jer njihovu brzinu
samo vrijeme zna.
Da se sutra vratim,
bi li prepoznao međe naših njiva
u mojim bórama?
Uá uá uá…
Santiago (Čile), 1953.
Navještenje nestanka
Zlatanu Plenkoviću, u spomen
Predproljeće promrzle bademe ljubi.
Dob svoju masline ljubomorno kriju.
Pupoljci ostarjelih loza još sniju:
Preoštri su mraza podmukloga zubi.
Tko lađe će nove za ribolov pravit,
I činit’ da djece povici se vrate?
Tko svatove uz harmoniku javit’,
Tko uz mandolinu pjevat’ serenate?
Anđeo jedan, po ljudskom odabiru,
Na groblju je ostao skamenjen i tih.
To onaj je što isti opetuje stih:
„Počivaj u miru!”
[1988.]
Zvono za mrtve
Mojemu malomu mrtvomu bratu
Ulice su puste. Na zastrtu nebu
Zvijezde tiho plaču pod mrtvačkim velom.
A zemlja ova kô da stenje, jeca:
Mrtvi prolaze selom,
Dok zvono sa starog zvonika breca.
Zvono, drago zvono, ja te noćas ljubim
I rado se glasim,
Kad me zoveš sjetno da dođem i gasim
Požar što se na tom groblju digô.
U tvome je glasu molba duše nijeme,
Zato sklapam ruke, molim Božjeg Sina
Za pokoj vječni psalam „Iz dubina”
I suzom škropim hladne krizanteme.
Možda će, možda negdje tamo daleko
Kanuti kap iz kaleža svetog
I stišati plamen,
Onda će Božji anđeo sići
I ponijeti dušu u vječno svjetlo
Amen!
[1939.]
Molitva zvonova u oluji
Bliješte ognjene pukotine neba
Uz neslućeni strah i jad.
Zvona na „neveru” zvone, jer selo probuditi treba:
Grȁd, grȁd, grȁd…
Žena je kleknula i svetu Barbaru moli,
Da bi rastjerala vještice u zraku.
Težak je rastvorio prozor, da dade oduška boli
I zamišljen se prekrižio u mraku.
Osjeća, kako dršću humovi okopanih vinograda
I mladice, što ih je rodio znoj.
Srce mu se svija pod težinom grȁda,
Bespomoćno gleda njegov bijeli sloj.
Jedina je nada molitva zvonova,
Da probude Boga, koji teško uvrijeđen spava,
Jer samo zvona mogu ušutkati riku gromova
I dati snagu, kad klone umorna glava.
Stari Grad, 11. V. 1939.
Pjesma Gospodinova
„Mnogi govore: Tko će nam pokazati sreću?
Obasjaj nas, Gospodine, svjetlom svoga lica“
(Ps 4, 7)
Veličanstvena je pjesma Gospodinova,
Zanosna i svjetla kô tamjana kad.
Ritam je njezin pravilno kretanje zvijezda,
Srok – bezmjernog svemira sklad,
A sadržaj – duša čovjekova.
Jer sve bi se zvijezde utrnule,
Kad ih čovjek ne bi pogledom grijao,
U svemirskom bi kolu posrnule,
Kad on ne bi s njima igrao.
Vjetar bi izdahnuo,
Kad se čovjek ne bi smijao.
Ocean presahnuo,
Kad on ne bi plakao.
Mi smo pjesma Gospodinova.
Svaka je pjesma svjetlo neke vatre
I dotle lijepa dok je pepeo ne satre.
Mi svjetlo Božje kô pečatna slova
Nosimo u duši kroz oluju mnogu.
I jer smo pjesma Gospodinova,
Pjevamo Bogu.
[1937.]
Sacrificium vespertinum
U večer kasnu kad nebo zemlju ljubi
Mekim, sanjarsko-smirenim usnicama;
Kad se duša svetoj u spoznaji gubi,
Kad ljepote zamru pune svijetla čara:
Čitavi je svemir slika divnog hrama
S bezbroj oltara.
Zemlja naša oltar božanskih je tajni
Što lovore hrabrih mučenika krije.
A sočna su polja kadionik sjajni:
Iz svakog se cvijeta bijeli tamjan vije
I ispunja kadom dolinu i more.
A brda što sjede mjeseca u sjeni
Poput svijeća gore.
Dok tihi obzor na svinuloj liri
Pobožno prati tamjanovu himnu
U tu svetu večer kad se zemlja smiri
I prinosi žrtvu ugodnu i milu
Dobrom Gospodinu.
A ljudi ruke podižu svoje
Kô neki davni, krasni svećenici,
Žrtvuju sebe, sve svoje moći,
Skrivene ljepote, zvukove i boje
Ove svete noći.
A gore na zlatnoj, zvjezdanoj stazi
Hisopa grančicu uzimlje Gospod
I škropi zemlju i svemir cijeli,
I mjesec što snene vrhunce gazi.
Ulijeva nadu, olakšava muke.
Blagoslivlja ljude što su digli ruke,
I dušu što se u spoznaji gubi
U večer kasnu kad nebo zemlju ljubi.
[1939.]
Uvijek je tako bilo
Uvijek je tako bilo. Ljudi su cvijeću dali oči i krila,
Ptice su im govorile iz svojih gnijezda,
A na zvijezdama su otkrili stanove duhova.
Uvijek je tako bilo. Zemlja je s nebom graničila,
Gore su se propinjale do titravih zvijezda,
A ljudi do zaštite bogova.
Uvijek je tako bilo. Mraz bi cvijeće oslijepio,
Zima bi ušutkala ptice,
A oblaci razdijelili zemlju od neba.
Uvijek je tako bilo. Čovjek bi se uz zemlju priljubio,
U njoj bi tražio života klice,
Kadgod je zaboravio da mu nebo treba.
[1938.]
Kompletorij
(Povečernjica)
Gore se u noćnom zagrljaju ljube.
Kô sklopljene ruke strše vršci šuma.
Na srebrenim mjesec tipkama je mora
Započeo svirat’ čas Completoriuma.
Zemlja slavi Boga za vedrinu mira
Kojom je ovio misli i vrhunce,
Za plodove što je dan dognao u dvor,
Za napore što ih odnijelo je sunce.
Ljudi u vis dižu izmorene ruke,
Od uzdaha svojih simfonije slažu.
Mole da bi Gospod čuvao ih noćas
I stavio svuda anđele na stražu.
A kad je ponesen raskošjem tonova
Kompletorij došô do svršetka svoga,
Oblaci su bijeli ovili sva stabla:
Blizinu je zemlja osjetila Boga.
Sve tiše, sve lakše… Zgasiše se svjetla.
Postludij je mjesec negdje zaigrao.
Usnuli su ljudi u poljupcu neba.
Gospod je sred šutnje svoj blagoslov dao.
[1935.]
Nostalgija za nebom
Pognuti od mȗka koračamo stazom,
Na nama su teški izgnanika svežnji.
Umorne nam oči pokazuju da je
I beskrajni svemir uzak našoj čežnji.
Jer horizont svijeta htjeli bismo preći,
Da u Božjem gradu savijemo gnijezda,
Odakle su sunca poletjele lopte,
Odakle se šalju vatrometi zvijezda.
I gdje radost struji poput naših voda
Iz Kristova srca na rod besmrtnika,
Gdje ekstazom bukte lugovi i gore,
Gdje umjetnost živi brata Angelika.
To dom je naš što ga izgubiše negda
Praoci u borbi za dobića nova,
A mi se sad opet povraćamo k njemu,
Da nam se na čelo Božja stave slova.
Tamo ćemo stići, ali još nam treba
Golgotskoga vrha osvojiti kamen,
Da možemo njime rasporiti nebo
I ući u slavu. Amen, amen, amen!
[1935.]
Djetelina
Sakrij se u tuzi s rosnom djetelinom
U visoko žito da sačuvaš mladost,
Da ti sunce dušu ne muči vrelinom,
Da u kaplji rose nađeš svoju radost!
Poslušaj kad jata brbljavih se ptica
Na klasove spuste da im kljuju grudi,
Upoznat ćeš tajni veselih ravnica:
Klas je izvor sreće anđela i ljudi.
Za sve zvijezde neba ne bi ravan dala
Samo jedno zrno svojeg divnog klasa:
Tu počinje tajna bijelih korporala,
Molitva i pjesma orgulja i glasa.
Sakrij svoju dušu i čekaj dok kosa
Ne posiječe krila skromnoj djetelini,
A tad’ je svejedno da l’ sunce il’ rosa
Traže tvoje srce mrtvo u dubini.
Koška u Slavoniji [1943.]
Zbogom vremenu
I teče, teče život, neumitno teče…
Najednom netko prepolovi vrijeme
I zaustavi njegovu tečnost.
Prošlost se grčevito drži grebena nad ponorom,
Uzalud dozivlje odbjeglu budućnost.
U dubinama svijesti
Sadašnjost se već pretvorila
U vječnost.
[1988.]
Uspavanka
Snivaj, srce, snivaj!
Dok na nebu zvijezde niču,
Čudnu ću ti pričat priču.
Snivaj, srce, snivaj!
Anđelak se neki skrio,
U raj ne htje da se vrati,
Jer je srce imat htio
Kojim čovjek mnogo pati.
Vidio je kako ljudi
Radi srca Kristu hrle,
Pak se u njem želja zbudi,
Da i njega djeca grle.
Gledao je kako mati
Čedance pod srcem nosi,
Mada plače, mada pati,
Veću sreću ta ne prosi.
I peru je pjesnikovu
Dobro srce izvor žara,
Pak je patnju htio ovu
Što čudesa sva ta stvara.
Snivaj, srce, snivaj!
Radi patnje tvoje svete
Anđelak je postô dijete,
Snivaj, srce, snivaj!
[1945.]
Anđeli [I.]
Šapuću najljepšu priču.
Zvijezde u sjećanju niču.
Zjene su upile Svemir.
Čemu naš nemir, naš nemir?
Čestitke nestalih pišu.
Srca i zvona se njišu.
Santiago (Čile), 1953.
Anđeli [II.]
Marku i Maji
Svog anđela svaki planet ima
Da njegovom upravlja sudbinom.
Za letenje smjer od njega prima,
Nad njegovom on bdije sudbinom.
Kroz zviježđa anđeli s pjesmom plove
I djeci se u snovima jave.
Iz svemira jedan drugog zove
I krilima vatromete prave.
Sa Zemlje ih ljudi otjerali.
Upravljati njom su htjeli sami,
Da vijesti bi s letjelica slali,
Jer beskraj ih tajanstveni mami.
Al’ pjev se već nikakav ne čuje
Kad sretnu se čudne letjelice.
O kakvoj to čovjek napravi snuje,
Da zamiru od nje i zvijezde i ptice?
[1990.]
Anđeli [III.]
Željani i Katarini
Na pragu snježnom anđeli se skriše
Djevojčica dviju.
Al’ u kuću nikako ne smiju:
„Zabranjen ulaz” – na vratima piše.
Toj djeci sanjke anđeli nose,
Razvedrili da bi dan im sivi.
Domaćin žurno pločnike mete.
Za anđele ne brine se svete,
Jer su nevidljivi.
Oni svaku dječju prate kretnju
I bdiju nad srca im nemirom.
U posjet opet žele im doći
I s njima na sanjkama poći
U šetnju – svemirom.
[1990.]
[1] Rajmund Kupareo, Svjetloznak, Varaždinske Toplice – Zagreb: Izazov istine, 1994., str. 231–249.
[2] U uglatim je zagradama naznačena godina kada je pjesma prvi put objelodanjena, ako iz naslova ili pjesnikove bilješke nije očito kada je nastala.
[3] Ana Diklić, Pjesnik moderne tradicije, Kolo (Zagreb), CLII/1994., br. 9–10, str. 943; Ana Diklić, Lightsign, Most / The Bridge Literary Magazine (Zagreb), 9–10/1995., str. 153.
