Petak, 21 siječnja

Liturgija narodu!

Oni s puno duljim pamćenjem sjetit će se jedne od komunističkih uranilovki: “Kultura narodu!”. Htjelo se – barem deklarativno – sve dobrobiti buržoaskog društva dati ne samo moćnim pojedincima, nego svima, cijelom narodu. Završilo je kako je završilo. Kao da se nešto slično čulo u Crkvi nakon Drugog vatikanskog sabora: “Bogoslužje narodu”. Ideja je da liturgiju slavi sav Božji puk, a ne samo klerici. Koliko smo u tome uspjeli? Što nam je činiti? U liturgiji ne razlikovati stupnjeve i službe ili se povući u prijašnji klerikalizam? Htjeli bismo u ovom članku pokazati samo jedan vid problema i moguće rješenje.


2


Misa nije jedino bogoslužno slavlje


Ipak smo došli do toga da je u našim župnim zajednicama gotovo jedino liturgijsko slavlje upravo euharistija uz one sakramente koji se po naravi stvari moraju slaviti. Koliko god mi euharistiju pripravljali i dostojanstveno slavili, ako je ona praktički jedino liturgijsko slavlje, onda nam je liturgija ipak – siromašna. U ona predkoncilska vremena na koja rado gledamo s podsmjehom, ipak je to bilo drugačije. Uz tjednu tihu misu bile su tu listopadske i svibanjske pobožnosti, nedjeljne večernjice, pobožnost križnog puta, procesije, različiti blagoslovi… I, što valja osobito istaknuti, u tim su izvanmisnim slavljima većim dijelom sudjelovali vjernici laici, tako da se to u filijalnim crkvama u pravilu odvijalo bez svećenika. Sada kada je misa na narodnom jeziku, i to ne jutarnja, tiha misa, nego ponajčešće večernja misa, vidimo da ljudi stvarno sudjeluju. Međutim, neka su se stara okupljanja izgubila. Čini nam se važnim ponovno otkriti važnost i potrebu izvanmisnih liturgijskih slavlja.


Ima liturgijskih slavlja i bez svećenika


Uz pobožnost križnog puta koja se uglavnom i danas svuda zadržala, ne bi li se moglo razmisliti i o drugim liturgijskim izvanmisnim slavljima? Časoslov je izvrsno bogoslužje sa svećenikom ili bez njega. Službe riječi za različite skupine vjernika, različiti blagoslovi isto tako sa svećenikom ili bez njega. Euharistijska klanjanja, molitvena slavlja, procesije… Sve to, ovdje tek spomenuto može se izvrsno osmisliti i prilagoditi određenoj skupini vjernika i određenim prigodama. Uz puno crkvenosti i liturgijskog osjećaja moguće je tako probuditi svijest vjernika o tome da mogu i trebaju aktivno sudjelovati u liturgiji, da po potrebi mogu biti i animatori i voditelji takvih liturgijskih slavlja, što onda hrani i zajednicu i doprinosi vjerničkom i crkvenom rastu onih koji takva slavlja animiraju i predvode. To će onda doprinijeti i životnosti vjerničke zajednice, jer, konačno, Crkva i postaje Crkvom upravo u liturgijskim slavljima u čemu – naravno – nedjeljna euharistija ima povlašteno mjesto.


Liturgiju oživjeti i izvan župnih središta


Sve ovo može biti osobito dragocjeno u zajednicama okupljenima izvan župnog središta. Zašto bi npr. u nekoj filijalnoj crkvi jedino bogoslužje bila misa jedanput u mjesecu? Ne bi li se, poštujući tradiciju pojedine zajednice, mogla i tamo upriličiti određena slavlja i onda kada svećenik ne može doći? U određenim danima ili u određenim značajnijim razdobljima crkvene godine mogla bi se upriličiti osim molitve krunice i služba riječi i određeni blagoslov, bogoslužje časova, molitveno liturgijsko bdjenje, hodočašće, pokornička procesija… U stara su vremena naše “počimajle” imale puno liturgijskog duha da su znale organizirati u crkvi više toga i bez svećenika. Danas imamo sve više školovanih teologa laika, imamo na raspolaganju dosta liturgijske građe, u mnogim župama postoji i neka liturgijska skupina. To je veliko bogatstvo i zasigurno u takvim uvjetima možemo postići puno više nego što se to u starini činilo. Šteta bi bilo taj potencijal onda ne iskoristiti.

Njegovanjem izvanmisnih liturgijskih slavlja polučujemo, dakle, višestruku korist: oživljujemo našu liturgiju, obogaćujemo i umnažamo liturgijska slavlja u zajednicama izvan župskih središta, jačamo i razvijamo ulogu laika koji snagom svoga krsnog poziva mogu i trebaju djelatno sudjelovati u bogoslužju. Vjerujemo da bi bilo korisno o ovome razmisliti.