»Jaram je moj sladak i breme moje lako.« (Mt 11,30)

Meditacija uz svetkovinu Svetog Petra i Pavla


OPAŠI SE I PRIVEŽI OBUĆU!


Ne još tako davno pamtimo Petra u drugačijoj ulozi. Junačio se on, istina, kako će, bude li trebalo, i umrijeti zajedno s Isusom, ali je uskoro pokazao svoju slabu ljudsku narav. Uplašio se i zatajio svoga Gospodina. Pa i nakon Kristova uskrsnuća bio je Petar poput ostalih apostola: zdvojan i neupućen o značenju svih tih događaja. I onda, došao je dan Pedesetnice. Čudo se događa! Petra i apostole napušta strah. Ispunjaju se posebnom snagom i mudrošću. Hrabro propovijedaju i to tako da ih razumiju pripadnici svih naroda. Petar osjeća: ništa više nije kao prije. Ispunjen snagom Duha Svetoga on više nije prijašnji čovjek. Drugi je to Petar. Sjeća se Isusovih riječi prema kojima će oni, apostoli, činiti i veća znamenja od onih koje je Isus činio. I doista: Petar liječi čovjeka hroma od rođenja, Petar uskrišava umrlu djevojku, štoviše ljudi su „na trgove iznosili bolesnike i postavljali ih na ležaljkama i posteljama ne bi li, kad Petar bude prolazio, bar sjena njegova osjenila kojega od njih“ (Dj 5,15). To je izgledalo doista nevjerojatno. No u isto vrijeme počelo se događati i ono drugo što je Isus prorekao: počeli su progoni. Prvi od apostola koji je prolio svoju krv za Gospodina bio je upravo Jakov, brat Ivanov, jedan od onih – sjećamo se – za koje je njegova majka molila da bude u Gospodinovu kraljevstvu njemu s desna ili s lijeva. I doista: prvi je pošao za svojim Gospodinom.

Odmah potom uhićen je i Petar. Sad mu već nije svejedno. Iako je apostol i čudotvorac, dopao je tamnice. Ovoga je puta izgledalo doista opasno. Strah je zavladao i u Crkvi. Molili su za njega, molili su time i za sebe. Ta Crkva je tek u povojima! I evo izravnog Božjeg zahvata: „pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: ’Ustaj brzo!’ I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: ’Opaši se i priveži obuću!’ On učini tako“. Prošli su prvu i drugu stražu. Kad se našao na ulici i kad je došao do kuće gdje se bila sabrala Crkva, od radosti nisu mogli povjerovati.

Petar je mogao pomisliti kako je on oslobođen iz tamnice jer je on ipak prvak apostolski, jer je doista važan. Međutim, ono anđelovo: „Opaši se i priveži obuću“ zapravo je značilo nešto drugo. Bog ga je naime izbavio s nakanom da mu posluži u naviještanju, Bog ga je poštedio da bi se još mogao davati u apostolskoj službi, da bi, kojih trideset godina kasnije ipak mogao mučenički završiti na križu. To je tajna čudesnog izbavljenja iz tamnice.

Pogledajmo malo u sebe. Svatko od nas ima Božjih darova. Pogledamo li – bez lažne skromnosti – vidimo kako svaki od nas ima određenih sposobnosti i vrednota. Božji je to dar. Zasigurno je bilo trenutaka na našem životnom putu kad smo već mislili da sve propada. I onda je i nas anđeo dotaknuo po ramenu rekavši: „Ustaj brzo, opaši se i priveži obuću“, baš kao što je rekao Petru u tamnici i Iliji u pustinji. Hvala Bogu na tim trenucima. Ali nemojmo smetnuti s uma: nije to samo za nas i za naše zadovoljstvo. To jednostavno znači da nas Bog treba na nekom mjestu, da budemo njegov glas i njegova nazočnost. Hvala ti, Bože, što nas uzimaš za svoje apostole, za navjestitelje tvoje blage vijesti.