Milosrđe prema siromašnima u Bibliji
Iz apostolske pobudnice svetoga otca Lava XIV. Dilexi te[1] svim kršćanima o ljubavi za siromahe, točke 24.–34.
24. Apostol Ivan piše: „tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti“ (Prva Ivanova 4, 20). Slično tomu, u odgovoru na pismoznančevo pitanje, Isus navodi dvije drevne zapovijedi: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Ponovljeni zakon 6, 5) i „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Levitski zakonik 19, 18), ujedinjujući ih u jednu zapovijed. Evanđelist Marko prenosi Isusov odgovor ovim riječima:
„Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje! Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih“ (Marko 12, 29–31).
25. Odlomak iz Levitskoga zakonika uči ljubavi prema bližnjemu, dok drugi tekstovi pozivaju na poštovanje – ako ne i ljubav – čak i prema neprijatelju:
„Kad nabasaš na zalutalo goveče ili magare svoga neprijatelja, moraš mu ga natrag dovesti. Ako opaziš magarca onoga koji te mrzi kako je pao pod svojim tovarom, nemoj ga ostaviti: zajedno s njegovim gospodarom moraš mu pomoći da se digne“ (Izlazak 23, 4–5).
Ovdje je izričito navedena unutarnja vrijednost poštovanja prema drugima: svatko u potrebi, čak i neprijatelj, uvijek zaslužuje našu pomoć.
26. Isusovo učenje o prvenstvu ljubavi prema Bogu jasno je nadopunjeno njegovim ustrajavanjem na tome da se Boga ne može ljubiti bez proširenja ljubavi na siromašne. Ljubav prema bližnjemu opipljiv je dokaz vjerodostojnosti naše ljubavi prema Bogu, kako svjedoči apostol Ivan:
„Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena… Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (Prva Ivanova 4, 12.16).
Te su dvije ljubavi različite, ali nerastavljive. Čak i u slučajevima kada nema izričitoga spominjanja Boga, sâm Gospodin uči da je svaki čin ljubavi prema bližnjemu na neki način odraz božanske ljubavi:
„Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Matej 25, 40).
27. Zbog toga se djela milosrđa preporučuju kao znak vjerodostojnosti bogoštovlja, koje, dok hvali Boga, ima zadaću otvoriti nas preobrazbi koju Duh može u nama provesti, kako bismo svi postali slika Krista i njegova milosrđa prema najslabijima. U tom smislu, naš odnos s Gospodinom, izražen u bogoštovlju, ima i cilj osloboditi nas opasnosti da živimo svoje odnose prema logici obračuna i sebičnosti. Umjesto toga, otvoreni smo besplatnosti koja okružuje one koji se ljube i stoga dijele sve zajedničko. U tom smislu, Isus savjetuje:
„Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svoje prijatelje, ni braću, ni rodbinu, ni bogate susjede, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili. Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih“ (Luka 14, 12–14).
28. Gospodinov poziv na iskazivanje milosrđa siromašnima dostiže vrhunac u velikoj prispodobi o posljednjem sudu (usp. Matej 25, 31–46), koja može poslužiti kao živopisan primjer Blaženstva milosrdnih. U toj prispodobi Gospodin nam nudi ključ našega ispunjenja u životu; doista, „ako tražimo svetost ugodnu Božjim očima, taj nam tekst nudi jasno mjerilo po kojem ćemo biti suđeni“.[2] S jasnih i snažnih riječi Evanđelja mora se prijeći na djelo „bez ikakvih ‘ako’ ili ‘ali’ koji bi mogli umanjiti njihovu snagu. Naš je Gospodin vrlo jasno dao do znanja da se svetost ne može razumjeti ni živjeti odvojeno od tih zahtjeva“.[3]
29. U prvotnoj kršćanskoj zajednici, djela milosrđa nisu se činila na temelju prethodnih studija ili unaprijed planirano, nego izravno slijedeći Isusov primjer kako je predočen u Evanđelju. Jakovljeva poslanica opširno se bavi problemom odnosa između bogatih i siromašnih te postavlja vjernicima dva pitanja kako bi ispitala istinitost njihove vjere:
„Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi“ (2, 14–17).
30. Jakov dalje kaže:
„zlato vam i srebro zahrđa i hrđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad Vojskama. Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja!“ (Jakovljeva 5, 3–5).
Snažne su to riječi, iako ih radije ne bismo slušali! Sličan poziv može se pronaći u Prvoj Ivanovoj poslanici:
„Tko ima dobra ovoga svijeta i vidi brata svoga u potrebi pa zatvori pred njim srce – kako ljubav Božja ostaje u njemu?“ (3, 17).
31. Poruka Božje riječi „tako je jasna i izravna, tako jednostavna i rječita da je nijedno crkveno tumačenje nema pravo poljuljati. Crkveno promišljanje ovih tekstova ne bi smjelo zasjeniti ni oslabiti njihovu snagu, nego nas poticati da hrabro i žarko prihvatimo njihove poticaje. Zašto zapetljavati nešto tako jednostavno? Pojmovni alati postoje kako bi pojačali dodir sa stvarnošću koju nastoje objasniti, a ne da bi nas od nje udaljili“.[4]
32. Doista, u svakodnevnom životu prve kršćanske zajednice nalazimo jasan crkveni primjer dijeljenja dobara i brige za siromašne. Možemo se osobito prisjetiti načina na koji je riješeno pitanje dnevne raspodjele potpore udovicama (usp. Djela apostolska 6, 1–6). To nije bio lak problem, dijelom i zato što su neke od tih udovica, koje su dolazile iz drugih zemalja, ponekad bile zanemarene jer su bile strankinje. Zapravo, epizoda opisana u Djelima apostolskim ističe određeno nezadovoljstvo helenista, Židova koji su kulturno bili grčki. Apostoli ne odgovaraju odmišljanim riječima, nego stavljajući ljubav prema svima u središte, preustrojavajući pomoć udovicama tražeći od zajednice da potraži mudre i ugledne ljude kojima bi mogli povjeriti podjelu hrane, dok se oni skrbe o propovijedanju Riječi.
33. Kada je Pavao otišao u Jeruzalem kako bi se posavjetovao s apostolima da ne bi „da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud“ (Galaćanima 2, 2), bio je zamoljen da se sjeća siromaha (usp. Galaćanima 2, 10). Stoga je priredio razna prikupljanja kako bi pomogao siromašnim zajednicama. Među razlozima zbog kojih Pavao čini ovu gestu ističe se sljedeći: „Bog ljubi vesela darivatelja“ (Druga Korinćanima 9, 7). Božja riječ podsjeća one od nas koji inače nismo skloni dobrohotnim i nesebičnim gestama da velikodušnost prema siromašnima zapravo koristi onima koji je čine: Bog ima posebnu ljubav prema njima. Zapravo, Biblija je puna obećanja upućenih onima koji velikodušno daju drugima:
„Gospodinu pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo“ (Izrjeke 19, 17).
„Dajite i dat će vam se: … jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti“ (Luka 6, 38).
„Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti“ (Izaija 58, 8).
Prvi kršćani nisu dvojili o tome.
34. Život prvih crkvenih zajednica, opisan na stranicama Biblije i predan nama kao objavljena Božja riječ, dan nam je kao primjer za nasljedovanje, ali i kao svjedočanstvo vjere koja djeluje kroz ljubav i trajno nadahnuće za buduće naraštaje. Stoljećima te su stranice pokretale srca kršćana na ljubav i činjenje djela ljubavi, koja, poput plodna sjemena, nikada ne prestaju davati bogatu žetvu.
Lav XIV.
[1] Prirediteljska napomena: Dana 4. listopada 2025. Sveta je Stolica objavila da je papa Lav XIV. toga jutra u privatnoj knjižnici Apostolske palače potpisao apostolsku pobudnicu Dilexi te. Potpisivanju je nazočio nadbiskup Edgar Peña Parra, zamjenik državnoga tajnika za opće poslove (na fotografiji).
Početne riječi pobudnice Dilexi te – „ljubim te“ uzete su iz Knjige Otkrivenja 3, 9. Evo cijele perikope u kojoj one dolaze (Otkrivenje 3, 7–11):
„I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: »Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko ne će zatvoriti; kad zatvori, nitko ne će otvoriti: Znam tvoja djela. Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može. Doista, malena je tvoja snaga, a očuvao si moju riječ i nisi zatajio mog imena. Evo, dovest ću neke iz sinagoge Sotonine – koji sebe zovu Židovi, a nisu, nego lažu – evo, prisilit ću ih da dođu da ti se do nogu poklone te upoznaju da te ja ljubim. Budući da si očuvao moju riječ o postojanosti, i ja ću očuvati tebe od časa kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju svi pozemljari. Dolazim ubrzo. Čvrsto drži što imaš da ti nitko ne ugrabi vijenca.“
Pobudnica je predstavljena u Tiskovnom uredu Svete Stolice 9. listopada 2025. te su tom prigodom objavljeni njezini prijevodi na arapski, engleski, francuski, kastilski, njemački, poljski, portugalski i talijanski. Budući da su početne riječi pobudnice na latinskom, razložno bi bilo pretpostaviti, da je u skladu s tisućljetnom praksom Svete Stolice izvornik na latinskom. No, on još nije objavljen.
Čini se da ni hrvatski jezik više nije u fokusu Svete Stolice, pa se ovdje objavljuje odlomak iz te pobudnice na hrvatskom, preveden s engleskoga jezika, u pretpostavci da je Sveti Otac redigirao tekst na svojem materinskom jeziku.
[2] Franjo, Apostolska pobudnica Gaudete et exsultate (19. ožujka 2018.), br. 95.: Acta Apostolicae Sedis, 110 (2018.), str. 1137.
[3] Isto, br. 97.: Acta Apostolicae Sedis, 110 (2018.), str. 1137.
[4] Franjo, Apostolska pobudnica Evangelii gaudium (24. studenoga 2013.), br. 194: Acta Apostolicae Sedis, 105 (2013.), str. 1101.
