Kraj pakla?
Izazovna knjiga Het einde van de hel („Kraj pakla“) Reiniera Sonneveldova (rođen 1978.), (proglašena teološkom knjigom godine 2025. u Nizozemskoj),[1] tvrdi da je beskrajno, svjesno kažnjavanje u paklu nespojivo s Božjom ljubavlju. On smatra da je pakao privremen ili prirodna posljedica ljudskoga izbora, a ne božanski određena stvarnost, „vječni kažnjenički logor“. To je samo po sebi čudna tvrdnja za protestanta. Uostalom, time u biti priznaje postojanje čistilišta. Ali ostavimo to za sada po strani.
Nema učenja koje bih radije ukinuo od postojanja vječnoga pakla, kada bih mogao. Uostalom, čini se tako teškim pomiriti ga s milosrdnim Bogom. Pa ipak, ne mogu a ne zaključiti da upravo Božja ljubav i Bogom dana slobodna volja podrazumijevaju mogućnost pakla. Bog nije stvorio lutke, nego slobodna bića sposobna okrenuti Mu leđa. Prava ljubav i dobrota mogu postojati samo milošću slobodne volje, iako ta sloboda otvara vrata zlu. Jer slobodna volja, koliko god ona omogućavala zlo, upravo je ono što omogućava svaku ljubav, dobrotu ili radost prema bilo koje vrjednoti ili zbog nje. U konačnici postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji Bogu kažu: „Budi volja tvoja!“ i oni kojima Bog na kraju kaže: „Budi volja tvoja!“ Bog poštuje ljudski izbor, čak i kada je taj izbor samouništavajući. Prokleti su u određenom smislu uspješni pobunjenici do samoga kraja. Od Boga primaju upravo ono što su željeli – samostalnost – ali plaćaju konačnu cijenu. Pakao nije mučilište koje je stvorio Bog; to je stanje duše koja ustraje u odbijanju Božje prisutnosti. Duša je ta koja preko svojih usana ne može izustiti: Kyrie, elyson (Gospodine, smiluj se!).
Klimam glavom u slaganju sa Sonneveldovim prigovorom na karikaturu pakla kao „vječne kaznionice“. Bog nije netko tko zaključava duše protiv njihove volje da bi ih beskrajno mučio. Nije Božji nedostatak ljubavi, nego ljudsko odbacivanje te ljubavi, ono što objašnjava zašto su neki izgubljeni. Bog ne želi da itko bude izgubljen, ali ne može jednostavno zanemariti slobodnu volju svojih stvorenja bez da ih svede na robote ili lutke. Dao bih sve da mogu reći: „Svi će biti spašeni“. Ali moj um pita: bez njihove volje ili s njihovom voljom? Ako se u konačnici svi moraju spasiti , bez obzira na svoj izbor, ljudska volja postaje besmislena, a samopredaja Bogu postaje besmislena. Prava se ljubav ne može prisiliti.
S jedne strane mogu ponovo poduprijeti Sonneveldovu iskrenu želju da Božju ljubav stavi u središte. Pomisao na vječnu patnju teško je progutati. Ako netko završi u paklu, to nije zato što je Bog premalo volio, nego zato što je ta duša neopozivo odbacila Božju ljubav. Ali Sonneveldovo viđenje privremenosti pakla ili automatskoga spasenja za sve previše je nadobudno u pogledu ljudske spremnosti na pokajanje. Neki bi ljudi radije vladali u paklu nego bili sluge u raju, čak i ako to donosi vrlo malo sreće. Pakao je u konačnici krajnja potvrda Božjega poštovanja prema našoj samostalnosti. Gledano u tom svjetlu Božja pravednost nije suprotnost Njegovoj ljubavi, nego njezin dio: On nikoga ne prisiljava da Mu uzvrati ljubav. To je hrabar rizik koji je Bog preuzeo kada je stvarao bića sa sposobnošću da reknu „ne“. Tko god želi ukinuti pakao kako bi „spasio“ Božju ljubav, gubi iz vida pravi značaj te ljubavi.
Čovječanstvo je stvoreno za raj. Ali Bog pun ljubavi ne odnosi se prema čovjeku kao bezvoljnom robu. Slobodna je volja srž ljudskoga dostojanstva. Ono što je duboko povezano s tim je ćudoredna odgovornost, a s njom i drama duše koja na kraju dostiže vrhunac u raju i paklu. Bez mogućnosti istinskoga izbora ljudski život nije smislena priča: nema grijeha i kazne, ali ni krjeposti i nagrade. Chesterton je to rekao ovako: bez pakla nema slobodne volje. Po njegovu mišljenju, mogućnost vječnoga odvajanja od Boga upravo je sumoran pokazatelj koliko ozbiljno Bog shvaća naše odluke. Pakao je stoga, paradoksno,
„najveće Božje priznanje stvarnosti ljudske slobode i dostojanstvu ljudskoga izbora“.
Ta poznata Chestertonova rečenica sažeto sažima da Bog čovjeka smatra toliko važnim da poštuje čak i njegov „ne“. Ljubav koja nimalo ne mari za slobodu voljene osobe i u konačnici pod svaku cijenu hoće sve uvesti u raj nije prava ljubav, nego jeftina sladunjavost.
Sam čin ukidanja vječnosti pakla potkopava dubinu Božje ljubavi i pravednosti. Teolozi koji hoće govoriti samo o Božjoj ljubavi, ali šute o paklu pate od površna optimizma koji ne uspijeva ozbiljno shvatiti korjenito zlo u ljudskom srcu. Takvi mekani teolozi prvo zaboravljaju pakao, a s njim i Boga, jer više nemaju oko za Božju pravednost. Ako se zaniječe mračna mogućnost slobodne volje, tada i pomirenje gubi svoje značenje. Nelogično je govoriti o pomirenju s Bogom, ako se poriče da se ikada možemo od Njega odvojiti.
Zamisao da će se svi na kraju spasiti – ono što Sonneveld zagovara, takozvani univerzalizam ili univerzalno pomirenje – (i to kažem kao katolik) Predaja je oduvijek odbijala. Ne iz okrutnosti, nego upravo zato da bi se odalo priznanje ljudskomu dostojanstvu. Razumijem Sonneveldove dobre nakane (ili možda još bolje, pusti san), ali potkopava ozbiljnost naših ćudorednih izbora. Kada se misli da će se sve na kraju dobro završiti bez obzira na naš odgovor, gubi se osjećaj žurnosti i odgovornosti. Bog vrlo ozbiljno shvaća naš „da“ kao i naš „ne“. Krist neprestano kuca na vrata srca, ali kvaka je samo iznutra. Znam sigurno da će oni koji se iskreno obrate Bogu pronaći obilnu milost i oprost. Pakao nije sudbina koja snađe one koji nisu uporno odbacili sva sredstva spasenja.
Ne bismo trebali prebrzo odbaciti mogućnost vječnoga pakla iz našega sustava vjerovanja samo zato što je neugodna. Ne zaboravite da su tragedije proizašle i iz nevjerovanja u pakao. I pogledajte povijest: kada su ljudi zaboravili da su odgovorni Bogu, rasla je sklonost da se uzdignu do Boga, sa svim posljedičnim ugnjetavanjem. Pakao je strašna zagonetka, ali nije znak Božje nemoći ili okrutnosti. Naprotiv, to je krajnja točka Božjega temeljito viteškoga odnosa prema svojim stvorenjima: On im daje čak i samostalnost da Ga odbace.
[1] Prevoditeljska napomena: Odabir u Nizozemskoj obavlja žiri povezan s godišnjim događajem Noć teologije (Nacht van de Theologie). Izbor teološke knjige godine obavljen je u crkvi sv. Petra u Utrechtu 13. studenoga 2025. Nagradu organiziraju novine Trouw i Nederlands Dagblad. No, imena članova žirija nisu objavljena. Izvori: theologie.nl i nizozemska Wikipedia.
