Mladenci na Tiberijadskom jezeru

Ljubavnici se združili i genije dobra sasvim se zacario u kući.
F. M. Dostojevski, Selo Stepančikovo i njegovi žitelji

Postoje mnogi opisi hrvatskih hodočašća u Svetu Zemlju. Suvišno bi bilo opetovati važnost i ljepotu mjesta koja su draga svakom kršćanskom srcu. Kanim spomenuti samo neke zgode koje nemaju povijesne vrijednosti, ali koje otkrivaju nepredvidljivost ljudskih susreta.

Kad sam iz Ankare stigao u Bejrut, neobično me iznenadilo da na uzletištu stoji automobil s čileanskom zastavicom. Koji je to čileanski diplomat putovao sa mnom? Uputio sam se prema carinarnici da obavim uobičajene formalnosti. Kad sam prolazio mimo spomenutoga automobila, pristupi mi jedan gospodin:

– Vi ste monsinjor K., zar ne? – zapitao me na francuskom jeziku.

Nisam znao što da odgovorim. Točno je izgovorio moje prezime, ali ja nisam bio nikakav monsinjor.

– Da gospodine! – odgovorio sam dosta zbunjeno.

– Ja sam Faud Seade, čileanski počasni konzul u Libanonu. Čileanski ambasador u Ankari telefonirao mi je da danas stižete, pa sam došao da Vas osobno dočekam. Dajte mi, molim Vas, putnicu da sredim Vaše papire.

Zahvalio sam na pažnji, predao mu putnicu i, po njegovoj želji, sjeo u kola. Ubrzo se vratio.

– Sve je u redu! Evo Vaše putnice! – reče smiješeći se. – Od danas ste gost moj i moje gospođe. Nemate se zašto brinuti. Šteta što su mi sinovi na studijama u Francuskoj. S njima biste se još ljepše snašli u ovom čarobnom gradu. Ali ni s nama starijima ne će Vam biti loše.

Proveo sam tako s njima tri nezaboravna dana, posjetio sveučilišta, muzeje i okolicu. Gospodin Fuad je bio bogat čovjek, zastupnik čileanskih društava bakra za cijeli Bliski Istok. Pri odlasku častili su me u restoranu na uzletištu specijalitetima arapske kuhinje. Njegova supruga, ljupka i veoma prijazna gospođa, tumačila mi je od čega i kako se priprema arapski jelovnik. Ponuđeno nam je oko dvadesetak vrsta mesnatih i ribljih uštipaka. Razumije se da tu nije bilo ni komadića svinjetine. Meni je sve prijalo, osim po koji začin, čiji me je miris podsjećao na kinesku kuhinju koju bi, u nekim zgodama, pripremao gost u našem samostanu u Santiagu, pater Cheng. Bliski je istok u mnogim stvarima bliži Dalekom istoku nego europskom Zapadu.

Oprostih se od dragih domaćina i požurih u avion nekoga arapskoga poduzeća, što me je trebao dovesti do jeruzalemskoga uzletišta, koje onda još nije bilo pod izraelskom vlašću. Stari avion se tresao kao rasklimana kutija, ali je posada bila vrlo uslužna i prijazna. Stigavši na uzletište, začudih se što mi nitko ne traži isprave. Pozvao sam vozača taksija i odveo se do samostana Sv. Stjepana, gdje je smještena glasovita dominikanska biblijska škola. Pozvonio sam i dosta dugo čekao. Na vratima se pojavi ostarjeli redovnik. Izgledao mi je poznat. Gledali smo se nekoliko časaka, a onda on usklikne:

– A, Vi ste to, oče! – i zagrli me.

Tko bi bio pomislio da će me dočekati moj nekadašnji starješina, bivši provincijal pariške provincije, a sadašnji prior jeruzalemskoga samostana? Uvijek je bio susretljiv prema Hrvatima, a to je i ovaj put pokazao. Govorio mi je o znamenitostima samostana i crkve, a onda nadodao:

– Da ne zaboravite ovaj samostan, spavat ćete u sobi u kojoj je živio i radio pater Lagrange.

Pater Lagrange je bio osnivač biblijske škole i reformator biblijskih studija. S krova stare kuće, u kojoj je on nekada živio i radio, lijepo se raspoznavao stari (arapski) i novi (židovski) dio grada. Otac prior je želio da ostanem duže s njima, ali to nije bilo u programu mojega putovanja, pa sam, razgledavši važnija, napose sveta mjesta arapskoga dijela Jeruzalema u pratnji jednoga španjolskoga dominikanca, nastavio putovanje u njegov novi, izraelski dio.

Bila je subota kad sam ulazio u židovski dio Jeruzalema. Pregled na graničnoj postaji bio je puka formalnost. U blizini pronađoh vozača i zamolih da me odvede do samostana Sv. Izaije. Tako se zvala kuća u kojoj su živjeli francuski dominikanci, koji su željeli biti u što tješnjem dodiru sa Židovima. Vozač me zapita da li bih se želio provozati po novom dijelu grada. Začudio sam se što je grad pust, bez prometa i šetača.

– Pa, subota je! – rastumači mi – Židovi ne smiju subotom obavljati nikakav posao. Taj ih zakon obvezuje od petka navečer kad ugledaju prvu zvijezdu pa do subote uvečer kad se ona ponovo javi. Kad sam primijetio da onda Židovi moraju subotom gladovati, on odgovori da hranu pripremaju još u petak.

– Subota je dan molitve i sabranosti – zaključi vozač svoje tumačenje. 

Sjetio sam se toga časa moga dobroga prijatelja prof. Elia i njegove gospođe Miriam, koji su me jednom pozvali na večeru dok sam boravio u Washingtonu. On je bio Židov, a kao stručnjak za međunarodno pravo predavao je na ondašnjem Katoličkom sveučilištu. Prihvatio sam poziv i jedne večeri stigao u njihov dom. Prije večere, moj je prijatelj potražio Bibliju i rekao:

– U nas je običaj da prije jela čitamo Bibliju i razmatramo. Vi molite po svome običaju! Mi ćemo Vas čekati.

Pročitao je na hebrejskom nekoliko redaka, a onda su on, gospođa, sin i snaha duboko prignute glave razmatrali. Ja sam morao čekati njih, a ne oni mene.

Vozač se začudio mojoj šutnji, pa me zapita:

– Možda Vas ja umaram svojim pričanjem?

– O, ne, ne! nasmiješih se – Ne razumijem ipak, kako Vi, Židov, radite u subotu?

– E, pa nismo svi gorljivi opslužitelji Zakona. Ja sam iz Poljske, a mi smo svi navikli raditi i subotom i petkom, pogotovo za vrijeme rata i progona.

– Ima li dosta Vaših sunarodnjaka u Izraelu?

– Ima, ima. Čak postoji ovdje neka vrsta poljskoga „ghetta“, a to su oni koji ne priznaju Izrael, jer su uvjereni da su sadašnji političari izdali Sveto Pismo, po kojemu bi Izrael morao biti mnogo, mnogo veći.

Raspričao se o nošnji i običajima židovskih Poljaka u Izraelu, napose o položaju njihovih žena, odgoju djece itd.

Zadržao sam se dva dana u samostanu Sv. Izaije, posjetio novo sveučilište i razgledao njegovu izvanredno bogatu biblioteku. Posjetio sam također i neka sveta mjesta u tom dijelu Palestine. Starješina kuće povezao me je s jednim američkim isusovcem, profesorom na jednom od brojnih katoličkih sveučilišta na Filipinima i s jednom časnom sestrom, misionarkom iz Ugande, koji su već bili pronašli vozača – tumača za putovanje u Galileju. Tako sam se pridružio njima i sljedećega dana otputovao.

– Tri kontinenta u malom automobilu – smijao se otac isusovac predstavljajući mi sestru Magdalenu Patrice iz Kongregacije sv. Križa. Bila je postarija sestra, koja je svoj život žrtvovala za domorodce u Ugandi i čija je jedina želja bila da prije smrti posjeti sveta mjesta u Palestini. Raspričala se dobra sestra o svojem životu u toj afričkoj zemlji gdje je mnogo puta bila u životnoj opasnosti. S ocem isusovcem sam se lakše sporazumio: i on i ja smo bili profesori na jednom katoličkom sveučilištu. Morao sam mu potanko opisati svoje Sveučilište, koliko je staro, koliko ima fakulteta, koliko studenata, koji utjecaj ima na čileansko javno mnijenje itd.

– Onda ste vi drugo Sveučilište u Crkvi po broju fakulteta i studenata. Brojnije je od vas jedino Sveučilište svetoga Tome u Manili – zaključio je otac isusovac.

Prolazili su sati. Vozač nas je upozoravao na mjesta kroz koja smo prolazili i tumačio njihovo značenje u povijesti Izraela i kršćanstva, a onda bismo svi zašutjeli umorni od putovanja i doživljaja. Sestra Magdalena je potiho molila krunicu.

Na putu prema Tiberijadskom jezeru posjetili smo i jedan kibuc, izraelsko komunalno naselje, udešeno napose za kooperativne farme. Tu je već bila grupa profesora s raznih strana svijeta. Svi su htjeli znati kako se odvija život i rad u tim naseljima. Posebni nam je vodič tumačio ustrojstvo naselja, pokazao kuće, bolnicu, školu, biblioteku itd. Napokon nas je uveo u veliku zajedničku blagovaonicu. Odijelio sam se od grupe i približio dvjema djevojkama koje su upravo pripremale stolove. Nisu mi izgledale neke naročite radnice. Čuo sam ih kako razgovaraju na francuskom. Kad sam ih zapitao odakle su, odgovorile su mi da su iz Švicarske. Budući da sam bio u „clergymanu“, odmah su me oslovile s mon Père i predstavile se kao studentice sociologije. Kad sam im izrazio svoje čuđenje što su došle ovamo raditi, rekla mi je jedna od njih:

– Došle smo ovamo koješta naučiti. Mi nismo Židovke. Ima nas odasvud. Sociologija bez prakse ne vrijedi mnogo. Ovdje smo naučile da se može živjeti u velikoj zajednici, ako se ispunjavaju njezina pravila „Kibuc“ nije „kolhoz“. Ovo nije ni nekakva prisilna ustanova. Svojevoljno prihvaćaš zajednicu, a možeš je i ostaviti, ako ti ne odgovara.

Mnoge mi stvari nisu bile jasne u vezi s tom zajednicom, ali nije bilo dovoljno vremena da mi to rastumače prijazne studentice, jer nas je tumač zvao da proslijedimo s razgledavanjem naselja. Ušli smo u kuhinju.

Bila je to prava tvornica hrane, opskrbljena najsuvremenijim uređajima za kuhanje, pečenje, pranje itd. Nadstojnica je tumačila na engleskom, kako i koliko se obroka priprema ujutro, o podne i navečer. Engleski joj nije baš „tekao“. Najednom, malko zbunjena, uzdahne na španjolskom jeziku:

– Kad bi bar netko znao španjolski!

– Ja – odgovorih ne sluteći o čemu se radi. 

Obratila se k meni s naglaskom i rječnikom koji mi je izgledao star stoljećima:

– Vi ćete prevoditi kolegama što budem kazala na španjolskom, zar ne?

– To će biti malo teže, gospođo, jer ja ne poznam nazive kuharskoga umijeća i kuhinjskoga pribora. Bolje je da Vi nastavite kako i koliko možete. Prisutni vam ne će zamjeriti.

Poslije razgledavanja kuhinjskih prostorija zastao sam kod nje i zapitao:

– Oprostite, gospođo! Smijem li Vas zapitati gdje ste naučili španjolski?

– Kod kuće. Moji su predci došli kao prognanici iz Andaluzije. Još i danas čuvamo ključeve naših kuća u Španjolskoj, koje zacijelo više i ne postoje.

– Sad mi je sve jasno. Vaš je španjolski jezik govor Sefarda, koji su porijeklom iz Španjolske.

– Da, da – potvrdila je gospođa.

– A mogu li znati gdje ste se rodili?

– U Skoplju.

– Onda se možemo sporazumjeti i na hrvatskom.

– Kako da ne! Ja sam svoju mladost provela u Sarajevu. Valjda ste i Vi bili tamo i vidjeli našu divnu sinagogu.

– Davno je to bilo, gospođo! Ipak, recite mi iskreno, gdje Vam se više sviđa živjeti: ovdje ili u Skoplju?

– U Skoplju, gospodine, ali što se može? Tu mi je suprug, tu djeca, pa moram i ja biti gdje su i oni.

Morao sam se nažalost rastati od ove drage gospođe i pridružiti svojoj grupi. Otac isusovac je mahao rukom da požurim.

Poslije obilaska svetih mjesta oko Tiberijadskoga jezera zaustavili smo se na obali da se okrijepimo i odmorimo. Jedan je židovski par slavio svoje vjenčanje. Digao sam se i sa sestrom Magdalenom promatrao bistru vodu jezera. Iza nas su stajali mladenci s fotografom.

– Fotografirajte se s nama – molila nas je mladenka.

– Kako? – zapitao sam čudeći se – Zar ne vidite da sam ja katolički svećenik, a ona časna sestra? Možda ste se prevarili.

– O, ne, ne! Želimo jednu fotografiju s Vama i s časnom sestrom.

Predstavila se: Rebeka Sch. Stigla je iz Europe, gdje je upoznala svoga zaručnika dok je studirao u Njemačkoj. 

Fotograf nas je pripremao za slikanje. Zapitao sam mladenku:

– Zašto ste baš nas odabrali?

– Jer to donosi sreću – odgovori Rebeka.

– U Europi i Americi se hvataju za dugme ili cipelu kad sretnu svećenika, a Vi se čak i slikate s njime.

– Ja nisam praznovjerna – reče glasno i pokaže fotografu svoje lijepo, nasmijano lice.

Rajmund Kupareo

Marulić, XIX (1986.), br. 5, str. 580–583;
Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 55–62.