Žuč i nezadovoljstvo

Ona se neprimjetno taloži na dnu duše. Poput pijeska je. Ili blata. Dugo može boraviti na dnu. Bez titraja. Neprimjetna. Bila je tako mirna da sam s godinama na nju zaboravio. Kad je provalila iz mene ostao sam začuđen. I zbunjen. Zar sam to ja? Odakle iz mene sva ta agresija, odakle iz mene sav taj žuč i provala sarkazma i vrijeđanja? Kome se to želim osvetiti i za što? Koliko daleko u moju prošlost seže ta žeđ za osvetom?

Vjerojatno do onog trenutka kad sam je prvi put osjetio i postao je svjestan. Gorčina! Taj bijeg od ljudi, taj bijeg od Boga, opravdanje kako imam na sve pravo, uvjerenje kako sam trebao promijeniti svijet, Crkvu, ali nitko nije prepoznao moj dar, talent, moju veličinu.

Gorčina je bolest koja zahvati krepost poniznosti, kad se poniznost pretvori u licemjerje i prijetvornost. Kad poniznost izgubi svoju autentičnost i svoj istinski izvor, a to je Bog. Rado ističem riječi iz Pisma kako na kraju trebamo reći sluge smo beskorisne učinismo što bijasmo dužni učiniti. Moja radost je hinjena, prijetvorna jer ne vjerujem kako bi stvarno trebalo tako reći na kraju života.

Gorčina je bolest mašte i bolest fantazija, ona je bolest umišljenosti u vlastitu veličinu i darovitost, uvjerenje kako je istinska mudrost biti pametan i oslanjati se isključivo na razum. Gorčina me odvlači od stvarnosti života i neprestano me vraća u prošlost. Ona me čini nesposobnim za svakodnevne poslove i dnevne obveze, čini me tromim, nezainteresiranim, ona stvara dosadu u mom životu.

Imao sam plan izmijeniti toliko toga u Crkvi, ali drugi nisu prepoznali moju genijalnost. Tako svakodnevno razmišljam kao zgubidan. Kad trebam izmoliti neku običnu molitvu preko dana to mi je već napor. Kad trebam odraditi poslove i obveze dana koje sam prihvatio lijen sam, ali bih Crkvu, biskupiju i župu promijenio.

Gorčina je živjeti u irealnom, gubiti samog sebe u nestvarnom, u nerealnim očekivanjima, buditi i podržavati u sebi lažne i isprazne nade koje su odvojene od mojih stvarnih sposobnosti i mojih ljudskih i intelektualnih dometa i kvaliteta.

Gorak čovjek među nama ima čak ponekad i specifičnu fizionomiju. Spuštenih usta, namrgođena pogleda, pogrbljenih ramena kao da nosi teret svih grijeha i problema Crkve za koje ima rješenje i odgovor. 

Gorak čovjek svemu i svakomu pristupa s visoka pod krinkom pažljivog slušatelja i blaga čovjeka, a zapravo u njemu živi ravnodušnost prema onoj: ne interesira me i ne zanima jedva čekam da prestaneš govoriti.

Nijedna crkvena čast, vlast i veličina ne može izliječiti ogorčena čovjeka, jer ili je uvijek netko iznad njega ili je sam Bog onaj koji se treba podrediti njemu. Gorčina je nezasitna. Ne samo da proždire mene, ona proždire i one oko mene, moje kolege, napose naše međuljudske odnose.

Gorčina je izuzetno osjetljiva i uvredljiva, sklona je pretjerivanju, pa se onaj koji je ogorčen na bezazlenu šalu uvrijedi do kosti, odnosno do smrti. Gorčina je dostatna sama sebi i samu sebe hrani, i onaj koji je ogorčen nikoga ne treba pored sebe niti oko sebe. Sam je sebi dovoljan, samog sebe hrani bolesnim fantazijama, bolesnom poniznošću i izmišljenim uvredama koje su mu navodno nanijeli drugi.

Gorčina teži ka beskonačnosti i nju ništa ne može do kraja zadovoljiti. Čak i kad onaj koji je ogorčen među nama dobije na kraju toliko željenu vlast i čast u Crkvi i dalje je ogorčen jer su priznanje i ugledni položaj došli prekasno, trebalo je još od rođenja dok je bio mali prepoznati njegovo sudbinsko poslanje, njegovu genijalnu veličinu kojom će on odrediti budućnost Crkve, svojih kolega, biskupije i župe.

Gorčina je radikalna nemoć da se bilo čega odreknem, osim onoga što mi ionako ne koristi u mom zamišljenom svijetu u kojem sam iscrtao i zacrtao svoju buduću crkvenu slavu i uspon u hijerarhiji. Gorčina se gotovo nikad ne odriče, ona ponekad jer je nesposobna za odricanje prikuplja i pamti ono što blag čovjek brzo zaboravlja i prestaje o tome misliti i razmišljati.

Gorčina nosi u sebi želju za osvetom, i nije neobično da netko među nama ogorčen jednom kad dođe na neki crkveni položaj počinje s osvetom nekomu ili onima koji se više i ne sjećaju što su mu učinili, što su mu rekli, i jesu li mu ikada išta učinili nažao.

Gorčina kad ne može podnijeti stvarnost, ona je izmišlja, stvara je prema vlastitim izmišljenim shvaćanjima međuljudskih odnosa, što mi je tko rekao, kako me je netko nekad pogledao, kako mi je nekad negdje na nekom susretu odgovorio.

 Gorčina je vrlo jasno i bogato zlopamćenje. Rijetko kad ona išta zaboravlja jer se hrani slikama koje se ne smiju zaboraviti. Kad bih dopustio gorčini u meni da nešto zaboravi to bi značilo da je ostavljam bez nužne hrane kojom je hranim i kojom se ona održava na životu, ali i mene održava na životu.

Nevjerojatna je moć pamćenje gorčine. Ona seže svojim pamćenjem daleko u prošlost i lako se prisjeća gotovo svih detalja onoga što joj je potrebno kao hrana za život. Ona čak i mrtvima ne da mira, pa se tako nerijetko ogorčen među nama obračunava sa svojim pokojnim kolegama, župljanima, biskupima, papama, roditeljima, braćom, sestrama. Gorčina u meni ne može niti pokojne ostaviti na miru.

Gorčina izmišlja dijaloge s drugima koji se nikad nisu dogodili i vjerojatno neće, ona je u svojoj bolesti sposobna mijenjati karaktere drugih ljudi, pa blag i radostan kolega u mojoj gorčini postaje netko tko je osvetoljubiv i protiv mene spletkari. On je onaj koji je o meni pisao crkvenim institucijama da ne postanem netko važan u hijerarhiji.

Zbog izrazite sklonosti izmišljanju, fantaziji, bajkama i preuveličavanju gorčina nema potrebu za istinom, niti se istina i stvarnost nekog događaja, susreta i osobe trebaju podudarati. Gorčina sama stvara svoju vlastitu stvarnost u kojoj pronalazim opravdanje za svoje stavove, mišljenja i načine i razloge ponašanja prema drugima.

Gorčina je oboljenje umišljenih veličina, onih čija darovitost i sposobnosti objektivno nisu ništa veće i drugačije od većine. I jer ogorčen ne može prihvatiti svoju prosječnost u skladu s onim ipak sam na kraju sluga beskoristan, s vremenom on stvara paralelan svijet vlastite veličine i uloge u Crkvi.

On ili ona učinio je velika djela, ali nažalost to nitko ne prepoznaje i nitko ne vidi, ali čak i kad netko stvarno prepozna određene njegove zasluge to nije dovoljno. Gorčina je samohvala bez temelja i bez samo kritike, beskonačno uspinjanje samog sebe prema svojoj savršenoj i idealnoj slici titana crkvene povijesti, njezinog djelovanja i njezinog poslanja, prema onoj Crkva, to sam ja.

Gorčina je nesposobnost biti ljubljen, radikalno odbijanje priznanja da sam potreban Božje ljubavi i njegove milosti, navezanost na vlastite izmišljene slike i svjetove gdje i sam Bog biva postavljen na optuženičku klupu jer ni on nije prepoznao moj genij, moju darovitost, moj usud da budem veliki reformator Crkve, biskupije i župe.

Gorčina je bolest od koje obolijeva krepost poniznosti onda kad poniznost iz istinske kreposti preraste u puko izvanjsko glumatanje iza kojeg se krije narcisoidna osoba čovjeka koji ne zna ili ne može više sagledati stvarnost sebe, svojih kolega i Crkve onakvom kakva ona jest.

Uvijek tu stvarnost maštovito iskrivljuje tako da je on uvijek na čelu, uvijek prvi, uvijek ga se sve pita, uvijek o svemu isključivo on sam odlučuje, uvijek je on onaj koji najviše radi, daje, pati se i bori.

Gorčina je bolest onoga svećeničkog ja koje je trajno izgubilo sposobnost prihvaćanja u stvarnosti onoga Ti svog kolege i kolega, i onoga Mi zajednice i Crkve.