Kolumbo: povratak u Europu i sifilis na brodu
Kada se Kristofor Kolumbo vratio sa svoga prvoga velikoga putovanja godine 1493., tijekom kojega je otkrio „Hispaniolu“ (danas Haiti i Dominikanska Republika), neki od njegovih suputnika donijeli su sa sobom bolest koja nikada prije nije viđena u Europi, od kontakata sa ženama koje su tamo živjele. Ta je bolest bila mnogo teža kod novozaraženih Europljana nego kod autohtonoga stanovništva: U roku od jednoga do dva tjedna mnoge zaražene osobe razvile su čireve i kožne osipe, gnoj iz ušiju i nosa te razaranje nosne i grlene šupljine, uz nepodnošljivo smrdljiv gnoj, visoku temperaturu, jake bolove u zglobovima i često fizičko propadanje te smrt. Nisu svi razvili punu bolest; primarna infekcija kod žena posebno nije bila primjetna i ništa se ne zna o teškim slučajevima kod njih, ali svi su bili vrlo zarazni. Nova „francuska bolest“ širi se Europom. Prva postaja za povratnike izvan Španjolske bio je Napulj koji je 1494. godine opsjedao francuski Karlo VIII. a branile ga španjolske pomoćne trupe.
Španjolske pukovnijske prostitutke prenijele su bolest na Francuze i njihove plaćenike. Oni, a vjerojatno i sam Karlo VIII., ponijeli su novu „francusku bolest“ sa sobom kući. Kasnije se francuski filozof i pisac Voltaire rugao: „Francuzi su dosta lagano osvojili Napulj, Genovu i sifilis, zatim su ponovno izgubili Napulj i Genovu, ali su zadržali sifilis.“ Od tada je nova kuga pratila plaćenike, mornare i trgovce te se, s obzirom na liberalne navade toga vremena, brzo proširila Europom.
U početku se bolest smatrala posljedicom nesretne konstelacije zvijezda, ali neki su liječnici, poput Girolama Fracastora (1478.–1553.) iz Genove, već 1500. godine posumnjali da je riječ o spolno prenosivoj bolesti. Godine 1527. francuski liječnik Jacques de Bethencourt nazvao ju je Morbus venereus po božici ljubavi Veneri. Malo kasnije, Jean Fernel (1497.–1558.), osobni liječnik Katarine Medici, dao joj je naziv Lues venerea (spolno prenosiva bolest) koji se i danas koristi. To je postala „spolno prenosiva bolest“ u Engleskoj i Lustseuche (požudna pošast) u Njemačkoj. Najčešći današnji naziv sifilis prvi put pojavljuje se 1530. godine u pjesmi spomenutoga Fracastora. U toj pjesmi, Syphilis, sive Morbus Gallicus, pastira Sifila Apolon kažnjava novom bolešću, sifilisom, zbog bogohuljenja božanstva.
Postupno je svima postalo jasno da je sifilis spolno prenosiva bolest. Prije gotovo bezazleni i odnos među spolovima bez posljedica odjednom je postao strašna opasnost, a strah se proširio cijelom Europom. Javni bordeli su zatvoreni, posljednji u Ulmu 1531., a u Baselu 1539. Prostitutke su protjerane iz Ženeve i Frankfurta, a javna kupališta su zamrla. U nekim državama sa središnjom upravom ovaj tijek bolesti oblikovao je i političku povijest.
U Francuskoj se 1491. Karlo VIII. (1470.–1498.) oženio 14-godišnjom Anom od Bretanje (1477.–1514.) i s njom imao šestero djece, od kojih je samo prvo, rođeno 1492., doživjelo tri godine i vjerojatno je umrlo od ospica. Ostala su mrtvorođena između 1495. i 1498. umrla su unutar mjesec dana nakon rođenja. Od 1496. nadalje, sifilis, koji je vjerojatno donio iz Napulja 1495., mogao je biti krivac. Karlo je poginuo u nekoj nesreći u dobi od 27 godina. Franjo I. (1494.–1547.), kralj od 1515. nadalje, možda se u mladosti zarazio sifilisom koji ga je mučio do smrti u dobi od 53 godine – dosegnuvši četvrti stadij bolesti s tabičnim krizama.
Sifilis: Uzrok brojnih brakova? Sifilis je vjerojatno imao najtrajniji utjecaj na povijest preko Henrika VIII. (1491.–1547.), engleskoga kralja. Sifilis se smatra uzrokom njegovih brojnih brakova, zbog mrtvorođenčadi među njegovim ženama, a vjerojatno i zbog Henrikova fizičkoga i mentalnoga propadanja – i u konačnici, Anglikanska crkva također je posljedica Henrikova sifilisa.
Henrikova prva supruga Katarina Aragonska, kojom se oženio 1509., bila je trudna šest puta. Pet trudnoća završilo je s mrtvorođenčadi ili pobačajima, uključujući tri dječaka. Tek 1516. rodila je živu kćer Mariju, kasnije nazvanu „Krvavom“, koja je vjerojatno patila od nasljednoga sifilisa (Lues connata). Budući da ga je Katarina ostavila bez prijestolonasljednika, Henrik se od nje razveo i 1533. oženio svojom ljubavnicom Anne Boleyn – koja je već u vrijeme vjenčanja bila trudna – protiv volje Pape i pod njegovom zabranom. Stoga se odvojio od Rima i postavio se na čelo nove crkve, konfiscirajući svu crkvenu imovinu i dajući pogubiti sve koji su se tomu protivili.
Njezina kći Elizabeta, rođena iste godine, oblikovala je cijelu jednu epohu, ali se nikada nije udavala i ostala je bez djece. Annino sljedeće dvoje djece bili bi sinovi, ali su umrli pri porodu. Ta posljedica Henrikova sifilisa bila je kobna za kraljicu. Godine 1536. dao joj je odrubiti glavu i dan kasnije oženio je Jane Seymour. Rodila je dugo očekivanog prijestolonasljednika Edwarda VI., 1537., ali je umro mlad.
Edward je bio krhak i boležljiv te je umro u dobi od 16 godina, možda također od urođenoga sifilisa. Henrik se ženio još tri puta: razveo se od prve žene, drugoj je odrubljena glava, a treća ga je preživjela. Ti brakovi bili su bez djece.
Henrik je umro 1547. u dobi od 56 godina, vjerojatno od sepse. Stasit muškarac, visok 1,80 m, započeo je svoju vladavinu 1509. kao plemenit i obrazovan vitez, razborit i energičan. Iz nepovjerenja prema visokom plemstvu okružio se buržujskim povjerenicima poput kardinala Wolseyja i kancelara Cromwella kojima je kasnije dao odrubiti glavu, kao i mnogima drugima na dvoru.
U posljednjim godinama bio je neprirodno debeo, težio je 160 kilograma, patio je od gnojnih i smrdljivih čireva na nogama, bio je neraspoložen, a do kasnih 40-ih već je bio starac, ponekad razdražljiv i apatičan, u skladu s progresivno paralizirajućim kasnim oblikom sifilisa. Trovanje živom ili sifilis?
U Rusiji karijera Ivana IV. Groznog (1530.–1584.) nalikuje karijeri engleskoga kralja Henrika. I on je započeo svoju vladavinu, postavši prvi knez s titulom „car“ u dobi od 17 godina, dosta razborito i blizak puku, iako je od samoga početka bio okrutan prema svojim protivnicima. Reorganizirao je upravu, stvorio službeno plemstvo kako bi oslabio nasljedno plemstvo, ženio se šest puta i umro u dobi od 54 godine, vjerojatno također od sifilisa.
Ivan se vjerojatno zarazio tijekom mladosti kroz brojne ljubavne afere. Njegova prva žena rodila mu je šestero djece, od kojih je troje umrlo u prve dvije godine života. Čini se da je samo najstariji sin bio zdrav; drugi je bio mentalno zaostao. Njegova supruga umrla je 1560. godine, prema Ivanovu mišljenju od vještičarenja, što je bilo povodom da smakne njezine prijatelje i savjetnike.
Iz kasnijih brakova imao je sina koji je umro u dobi od 5 tjedana; njegov posljednji sin Dmitrij vjerojatno je ubijen u dobi od 8 godina. Godine 1564. pronađen je oko 100 kilometara od Moskve, u pratnji carice i njezina dva sina, s nekoliko saonica punih zlata, srebra i dragulja. Nagovorili su ga da se vrati uz obećanje da će svatko koga putem razotkrije kao izdajnika biti pogubljen te da će od tada živjeti izvan Kremlja i dobiti tjelesnu gardu od 1000 ljudi. Ubrzo nakon povratka započela su „pogubljenja“, a tjelesna garda povećana je na 6000 ljudi.
Imao je Ivan Grozni brutalnu gardu, „opričnike“, koji su počinili brutalna ubojstva po njegovu nalogu i pred njegovim očima. Godine 1575. privremeno je dao ostavku, ali je potom 1576. ponovo preuzeo vlast. Godine 1581. u naletu bijesa ubio je svoga sina, prijestolonasljednika. Njegov mentalno zaostali sin ostao je njegov nasljednik i posljednji iz njegove dinastije. Uzrok Ivanove smrti nije poznat. Godine 1963. pronađena je živa tijekom toksikološkoga pregleda njegova tijela, što je dovelo do sumnje na trovanje živom.
Međutim, to je također u skladu s liječenim sifilisom. Bolest postaje ‘kavalirski dodatak’ u 17. stoljeću. Poznavanje uzroka pošasti jedva je imalo utjecaja na prostituciju među vojnicima; mnogo je toga ostalo nepromijenjeno i u privatnom životu. Budući da su uglednije prostitutke primane i u visoke dvorove, i svjetovne i crkvene, sifilis je prodro i u budoare plemstva i crkvenih dostojanstvenika.
Tomu je pridonijela činjenica što je sifilis promijenio svoj tijek nakon početne „infekcije“. Već 1546. Fracastoro je primijetio da je bolest blaža, slična onoj u Americi. Kožne lezije drugoga stadija nalikovale su boginjama i stoga su se u Njemačkoj nazivale „nečiste boginje“, a u Francuskoj grands véroles (velike boginje), za razliku od petits véroles, malih boginja.
U konačnici, oko dvije trećine zaraženih u drugom stadiju imalo je samo rubeolu sličnu ospicama. Kao rezultat toga bolest je izgubila svoju strahotnost, a u 17. stoljeću nekontrolirano se prenosila u dvorskim krugovima kao „kavalirski dodatak“ , „francuz“, a u Francuskoj je nazvana „ses fleurs“ te se prenosila nesmetano. To se odnosilo i na bordele, koji su, unatoč naizgled benignom tijeku bolesti, ponovo procvjetali, barem u lučkim gradovima diljem svijeta. Ubrzo se počelo govoriti: „Rijetka je lučka krčma bez prostitutki kao i mornar bez sifilisa.“ Tako je sifilis započeo svoj nezaustavljivi pohod svijetom.
dr. Hans Peter Richter-von Arnauld, specijalist kardiologije
Izvadak iz knjige: „… und hatten die Pest an Bord: Eine Kulturgeschichte der Krankheiten, Seuchen und Gefahren im Gefolge der Schifffahrt“ (… i imali su kugu na brodu. Kulturna povijest bolesti, epidemija i opasnosti nakon plovidbe morima“), 2018.
s njemačkoga preveo fra Tomislav Pervan
