Njegovanje božićnoga čuda
Pjesma Thomasa Stearnsa Eliota obuhvaća čudo, otajstvo, pa čak i strah božićnoga vremena, iščekujući Kristovu obnovu svega izgubljenoga.
Desetljećima prije naših suvremenih kulturnih ratova i pritužaba na komercijalizaciju Božića, Thomas Stearns Eliot (1888.–1965.) u pjesmi The Cultivation of Christmas Trees („Njegovanje božićnih borova“, 1954.) opisao je različita stajališta o Božiću. Vrijedna je došašćnoga promišljanja:
Ima nekoliko odnosa prema Božiću,
od kojih neke možemo zanemariti:
društveni, tromi, očito trgovački,
bučni (krčme su otvorene do ponoći)
i djetinjasti – koji nije dječji
kojemu je svijeća zvijezda, a pozlaćeni anđeo
koji širi krila na vrh božićnoga bora
nije samo ukras, nego anđeo.
Dijete se divi božićnomu boru:
neka nastavi u duhu divljenja
gozbi kao događaju koji se ne prihvaća kao izgovor.
Tako da blistavi zanos, čuđenje
prvoga božićnoga bora koji pamti;
tako da iznenađenja, oduševljenje novim ìmānjima
(svako sa svojim osobitim i uzbudljivim mirisom);
iščekivanje guske ili purice
i očekivano strahopoštovanje pred njezinom pojavom,
Da se poštovanje i radost
ne zaborave u kasnijem iskustvu,
u zamornoj navici, umoru, dosadi,
svijesti o smrti, svijesti o neuspjehu,
ili u pobožnosti obraćenika
koja može biti okaljana samoljubljem
što se ne sviđa Bogu i ne poštuje djecu
(i ovdje se sjećam isto tako sa zahvalnošću
svete Lucije, njezine kolende i vatrene krune):
Tako da se prije kraja, osamdesetoga Božića
(pod „osamdesetim“ misli se onaj koji je posljednji)
nagomilana sjećanja na godišnje ganuće
mogu skupiti u veliku radost
koja će ujedno biti i veliki strah, kao u prigodi
kada je strah obuzeo svaku dušu:
Jer će nas početak podsjetiti na kraj
i prvi dolazak na drugi dolazak.
Eliotova pjesma prepoznala je dva stajališta koja bi kršćani trebali usvojiti o Božiću. Prvo je „čuđenje“, kao što dijete bude ushićeno pred božićnim borom. Prema klasičnom odgojitelju Davidu Dieneru „čuđenje“ znači prepoznavanje neznanja i odgovaranjem čežnjom za znanjem, u jednostavnosti prema otajstvu. Drugim riječima, „čuđenje“ je bogata, ljudska djelatnost u kojoj se divimo onomu što još ne znamo.
Kao što Eliot bilježi u svojim stihovima: „Dijete se divi božićnomu boru: neka nastavi u duhu divljenja.“ Koliko često se u odgoju i obrazovanju ili čak u crkvi, djetetova prekrasna sposobnost da se divi istini Božića zanemaruje ili guši? Koliko brzo odrasli prelaze preko nevjerojatnoga čuda Emanuela, Boga koji dolazi prebivati s nama, u nama, zbilji koja je pastire i mudrace ostavila u čudu?
Eliot isto tako preporučuje još jedan vid ponašanja nalik djetetu, a to je čekanje u iščekivanju ispunjenja cilja toga dana. Dok se odrasli bore s izazovima božićnih priprema, Eliot je podsjetio čitatelje da se „nagomilana sjećanja na godišnje ganuće mogu skupiti u veliku radost“.
Naravno, kako je Clive Staples Lewis primijetio u epigrafu djela The Abolition of Man („Ukidanje čovjeka“), postoji i tamna strana Božića. Eliot ističe tu točku podsjećajući čitatelje na „strah“ u božićnoj povijesti: Marijin susret s Gabrijelom, drhtanje pastira pred anđelima, Josipov san koji mijenja život ili Herodov nalog da se pokolje sva muška dojenčad.
Samo Krist može donijeti trajni mir na zemlju i dobru volju ljudima. Pozivao je na vjeru nalik djetetu, a čuđenje Božiću, kako to dijete čini, nudi snažno držanje za sve nas. Vjera nalik djetetu uključuje poniznost da vjerujemo u našega Spasitelja, koji je sišao s Neba, uzeo ljudski oblik, pobijedio grijeh i obnavlja sve stvari iznova.
Takva vjeru nalik djetetu nije djetinjasta. Kao što je filozof James Porter Moreland (r. 1948.) napisao: „Biti dijete u tom smislu znači biti ponizan i spreman vjerovati ili se oslanjati na druge, osobito na Boga. Suprotnost djetetu je ponosna, tvrdoglava osoba, a ne pametna, razumna.“
Djetinja vjera omogućit će nam da vidimo Kristovo rođenje u svjetlu Njegove smrti i uskrsnuća, kao i naše uloge pomiritelja u Božjoj priči o stvarnosti koja se razvija. Tako možemo živjeti u svjetlu Njegova povratka i slavodobitne vladavine. Kao što je Eliot rekao, neka nas Kristov prvi dolazak ispuni nadom u Njegov drugi, kada će se svako koljeno prignuti i svaki jezik priznati da je Isus Krist Gospodin.
John Stonestreet i Andrew Carico
