O stanju liturgijske glazbe u našim župama
Ovim osvrtom želim pokazati kakvo nam je stanje liturgijske glazbe i liturgije u našim župama i kako ona, nažalost, pridonosi veoma suptilno (ali i javno) rastakanju prave liturgijske duhovnosti i eklezijalnosti.
Svjedoci smo da su nakon II. vatikanskog sabora mnoge stvari krenule nizbrdo. Spomenut ću samo neke, ali veoma važne stvarnosti: smanjen broj svećeničkih i redovničkih odaziva, prodor feminizma u sve pore društva ali i Crkve, podvojenost i skoro zazor prema službenom Bogoslužju Crkve do mjere da ga se samo podnosi, vrlo loše znanje, a time i nezaživljenost Svetoga Pisma, nedostatak istinskih svjedoka vjere u društvenom i političkom životu, nezainteresiranost mnogih za vjeru…
Možda će netko reći kakve poveznice sve ove stvarnosti imaju s liturgijskom (bogoslužnom) glazbom.
Liturgijska glazba ima za svrhu davati Bogu slavu i zahvalu za Njegovo djelo spasenja i uzdizati duh vjernika prema nebeskim Otajstvima. Dakle, na prvom mjestu je Bog a ne čovjek u takvoj vrsti glazbe. S obzirom da danas vlada mentalitet „ja, ja, i opet ja“, mnogi takvu glazbu u biti ne prihvaćaju zato jer trebaju priznati da smo mi stvorenja, a Bog je Spasitelj i Otkupitelj. Lijepo je to rekla sv. Terezija Avilska: „Kada stavimo Boga na prvo mjesto, sve ostalo je na pravom mjestu.“
Stvarni temelj liturgijske glazbe jest Sveto Pismo, Rimski Misal, Lekcionar, Gradual, Tradicija, Otajstvo koje se slavi, molitva. Ako u našoj praksi, a nažalost to se često događa, idemo obrnutim redoslijedom pa nam glazba bude odraz naše osobne duhovnosti (koristi), pripadnosti raznim pokretima, utjecajima svjetovnog duha, u najgorem slučaju miješanjem pučkoga, sakralnoga, folklornoga, svjetovnoga (glazbeni sinkretizam), tada opet na prvom mjestu nije Bog, nego čovjek i njegove aporije. Stoga, u srcu svakog istinskog glazbenog služitelja treba biti Božja Riječ, Psalmi posebno za ulaznu i pričesnu pjesmu jer se u njima odražava duh proroštva i ispunjenja Božjih djela koja se i danas događaju u Njegovoj Crkvi, a po njoj i u svijetu.
Stanje sa sadržajem glazbe u bogoslužju kod nas pokazuje da idemo iz jedne krajnosti u drugu. Negdje se njeguje samo pučko pjevanje koje većinom nije pozorno na novost obnove II. vatikanskog sabora, drugdje se pjevaju šansone koje su veliki problem u Rimokatoličkoj Crkvi, i tu su odgovorni svi – najprije prezbiteri, a onda i voditelji pjevanja. Takve pjesme-šansone nisu vlastitost ni po tekstu ni po glazbi Rimokatoličke Crkve! Oni koji pjevaju takve napjeve i tekstove pridonose: subjektivizaciji vjere, lošem shvaćanju eklezijalnosti, trivijalnim napjevima razvija se kod ljudi načelo: „Kao u životu, tako i u Crkvi ne treba se puno truditi.“ No, svi znamo da su prave i divljenja vrijedne stvari u životu „zahtjevne“, prošle su kroz trud, napor, odricanje od samovolje, molitvu, osluškivanje Božjeg zova. Kao što reče sveti papa Ivan Pavao II. 1998. godine u Solinu mladim vjernicima: „Bez žrtve se ne može ništa veliko napraviti.“ A što mi radimo u praksi? Idemo linijama manjih otpora, laganih melodija, srcedrapajućih tekstova i sladunjavih ritmova. Zar to nije prodor svjetovnog duha u Crkvu?
Događa se da vjernici idu na Misu i zbog glazbenog ukusa pa sve veći broj ljudi (pored toga što mnogi uopće ne idu u crkvu) idu u župe u kojima se njeguju ili šansone ili pjevanje iz pučke pobožnosti ili pjevanje koje vuče korijene iz karizmatskih pokreta. Pokazatelj ovakvog stanja je loše stanje pjevačkih zborova u kojima ima rijetko mlađeg podmlatka. Tu je i sveprisutni individualizam koji je danas rasprostranjen i u Crkvi, muške pjevače „odnose“ klape, zato jer pjevanje u zboru njeguje zajednički duh gdje nema isticanja (osim po naravi službe u korist zajedničkog dobra) već služenja Otajstvu i Božjem narodu.
Naši zborovi, čast iznimkama, zacementirali su se na Pjesmarici PGPN iz 1983., a većina glazbe za obnovljenu liturgiju nastala je upravo nakon te godine (uz dužno uvažavanje napjeva iz Tradicije). Tako se u praksi odvijaju dva paralelna mentaliteta: jedni žele samo ono „što je nekad bilo“, a drugi sve novo (i to ne iz katoličkih krugova skladatelja nego stranu glazbu). No, kao što nas poučava Evanđelje: mudrost je u izabiranju dobroga iz prošlosti i kvalitetnoga iz sadašnjosti. Premda, treba biti do kraja iskren pa reći da u našoj praksi više glazbe koja bi bila prikladna za liturgiju jest novija glazba naših skladatelja i crkvenih glazbenika. Postoji jedna izreka koja kaže: „Tradicionalizam je mrtva vjera živih, a Tradicija je živa vjera mrtvih.“ Duh Sveti i danas djeluje, samo ga treba osluškivati i nadahnjivati se kršćanskom kulturom. Neki pokreti njeguju glazbu i kulturu nekih drugih naroda, i to je u redu, sve dok to ne počnu primjenjivati u katoličkoj liturgiji. Ako to prezbiteri i voditelji pjevanja počnu dopuštati onda će biti odgovorni za kulturni genocid nad hrvatskom kulturom koja ima svoj vlastiti i srednjoeuropski izražaj. Uistinu, svima nam je potreban ozbiljan ispit savjesti (ali još više i djelovanja iz ispravne savjesti) – od biskupa, prezbitera, vjernika laika pa do nas, glazbenih služitelja.
Zasigurno, ono što nam također nedostaje je prava samokritička svijest. Pritom ne mislim na kritizerstvo, već na pravi kršćanski duh konstruktivne kritike koji treba poći od Teorije, Načela, Počela – Isusa Krista. Nažalost, u nekim crkvenim krugovima vlada načelo da treba polaziti od „konkretnih situacija“. Upravo taj duh koji se u Crkvi na Zapadu promovira već skoro 50 godina i jest pridonio krizi vjere. Zamislimo da svatko od nas počne vjerovati kako želi i kako mu se prohtije i na području vjere, morala, liturgije, crkvenosti vjere – pa kamo bi to dovelo? Tu je jedan od glavnih uzroka zašto nema napretka, rasta u vjeri.
Papa u miru Benedikt XVI. proročanski je rekao 50.-ih godina 20. stoljeća da će Crkva na početku 21. st. puno izgubiti, smanjit će se, živjet će od malog ostatka (zar se to nije dogodilo i izraelskom narodu?) koji će nakon puno progonstava, posebno unutar Crkve, iznjedriti vjernu i ljepotom obasjanu Zaručnicu Kristovu.
Draga braćo, sve je ovo povezano. Znamo da je najteže mijenjati mentalitet, ali to je nužno potrebno. Potrebna nam je na području vjere nova paradigma življenja. U čemu se ona sastoji? Nije potrebno biti posebno mudar, Majka Crkva oduvijek zna za te lijekove. To su: pravilno vjerovanje, slavljenje i življenje liturgije, liturgija časova, prisni odnos sa Svetim Pismom, sakrament Pomirenja, molitveni život (krunica, križni put, Put svjetla), djela milosrđa, društveno svjedočenje vjere.
Sve dok se ne bude u našim župama obnavljala prava svijest o liturgiji, dok se ne bude dostojno slavilo Otajstva ne može biti ni pravog življenja vjere jer vjera je dar koji se prima po svetoj liturgiji. Možemo glumiti neko vrijeme nekima, ali ne možemo glumiti sve vrijeme svima. Taj predivni trolist: vjerovati – slaviti – živjeti događa se po daru milosti u svetoj liturgiji. Događa se po našem otvaranju Milosti kroz pjevanje himana, zaziva, psalama, poklika, kroz tekstove i napjeve kojima se slave Božja djela otkupljenja. Ako Crkva kod nas i dalje u praksi nastavi s podilaženjem glazbenim lakonotnim trendovima, s načelom polaženja od „konkretnih situacija“ a ne od Teorije, Načela, Počela – Isusa Krista, onda uistinu nemamo što ponuditi svijetu, ne svjedočimo tada kristovsku drukčijost spasenja.
Ako se pripušta loša glazba u našim crkvama tada podilazimo puku umjesto da puk odgajamo. Ta Bog je prvi Odgajatelj puka, a kroz Bibliju vidimo da je On i zahtjevan. Isus veli: „Zapovijedam vam: da ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“.
Neka ovo promišljanje bude poticaj za drukčije gledanje stvarnosti, iz kuta Otajstva koje nam se u liturgiji daruje, da bismo mogli dobro živjeti. Ne polovično, nego u punini jer liturgija nam daruje Puninu – Isusa Krista. U svoj našoj nedoraslosti, nedostojnosti i nesavršenosti nek nam Bog pomogne!
Gospodine, prosvijetli nam oči srca da upoznamo koje li nade u pozivu našemu! Tako neka bude. Amen!
