Opasani slabošću

Nema, sigurno, u našemu svećeničkom životu bolnijega osjećaja od osjećaja, da smo u isto vrijeme propovjednici dobra i pravde, ali i grješnici. Napadamo grijeh, a sami griješimo. Korimo i osuđujemo grješnike, a ostajemo u njihovim redovima. »Dicimus, et non facimus« (Mat 23, 3.). Propeti smo između svojih ideala, svojih visokih dužnosti, i svoje ljudske slabosti. Svaki put, kad smo na oltaru, kao da smo privezani uz sramotni stup; kao da čujemo, kako nam iz svakoga ugla crkve dovikuju: »Liječnice, izliječi sebe!« (Luk 4, 23.); kao da nam odnekle iza nas dopire do ušiju ozbiljni Gospodinov glas: »Sve —, što vam kažu, držite i činite, ali po njihovim djelima nemojte činiti!« (Mat 23, 3.), i ono njegovo strasno: »Jao onomu čovjeku, po kojemu dolazi sablazan!« (Mat 18, 7.). Osuđeni smo, prodani smo, pod vječno dvojstvo, pod vječno protuslovlje. Moramo, po profesiji, stvarati svece, a po naravi smo i djelima grješnici. Dobili smo, po ljudsku, vrlo nezahvalnu ulogu: da se u isto vrijeme izdvajamo iz svijeta i da ostajemo s njim (Iv 17, 9—18.). Druge ozdravljamo, a sami smo bolesni; druge pomažemo otkupljivati, a sami trebamo otkupljenja.

Veliki paradokson svećeništva. Što tko od nas to svoje svećeništvo ozbiljnije uzima, to ga, taj paradokson, uvijek više i muči. Kroz čitav život moramo ga rješavati; iz dana u dan moramo mu tražiti smisao i katarzu.

Mnogi ga naši drugovi, mnogi ga svećenici, kroz sve kršćanske generacije, nijesu nikada ispravno riješili. Slomili su se, duhovno, na tom nutarnjem protuslovlju svećeništva.

Jednima je dodijala veličina i težina poziva, pa su ga jednostavno sa sebe zbacili, ili su se od njega, duhovno, povukli i vratili se natrag u grijeh; pomirili se s grijehom. To je najnesretnije rješenje: tragično, fatalno, sablasno, demonijačno. Rađa pomnoženom zloćom otpadnika i očajnika. Čini od izabranika cinika. Utapa se u duhovnome paklu, u kloaki bogohule i svetogrđa. »Corruptio optimi pessima«. Pali anđeo postaje đavao-zavodnik. Kvas i so postaju gnjiloća i trulež. To je Judino rješenje. »Zar ja nijesam izabrao vas dvanaestoricu? A jedan je od vas đavao« (Iv 6, 70.). »Juda, poljupcem izdaješ Sina čovječjega!« (Luk 22, 48.). »Bolje bi mu bilo, da se nije ni rodio, čovjek onaj!« (Mat 26, 24.).

Drugi se spašavaju bijegom od stvarnosti. Žmire. Neće da vide svoje bijede i slabosti. Pa sami sebe varaju. Glume i postaju plijenom iluzije i samoopsjena. Silom od sebe prave svece. Uživljuju se u, fiktivnu, ulogu onih, koji su se zauvijek oslobodili grijeha. Ne udaraju se više u prsa. Nemaju za sebe prijekora. Bogati su prijekorom samo za druge. Ne kaju se; ne stide se. Samo ruže i osuđuju. Druge, dakako. Strogi su, tvrdi, samosvjesni. Nastupaju ponosno i gordo. Ne traže ni od koga oproštenja. Ne primaju ni od koga opomene. Vrijeđaju se i na samu pomisao, da bi i njih tkogod ubrojio među grješnike, u grješničku masu. Zadovoljni su sobom, sretni i mirni. Njihovi su računi sređeni; njihove knjige bez deficita i dugova. To je drugo krivo rješenje. Manje, možda, cinično i manje očajničko od onoga prvoga, ali Bogu isto tako mrsko; valjda još i mrže. Neiskreno je i himbeno. Protivi se činjenicama i istini. »Ako kažemo, da nemamo grijeha, sami sebe zavodimo, i nema u nama istine« (1 Iv 1, 8.). To je farizejsko rješenje: fiktivne svetosti, ohole, a šuplje pravde. »Bože, hvala ti, što nijesam kao drugi ljudi!« (Luk 18, 11.). »Recede a me, non appropinques mihi, quia immundus es!« — Ukloni mi se s puta, ne približuj mi se, jer si nečist! (Iz 65, 5.).

Pravo je rješenje toga našega svećeničkog paradoksa samo jedno. Ono apostolsko, ono svetačko, ono crkveno i misno. Leži u bitnosti i u pojmu ljudskog svećeništva, za razliku od onoga božanskog, Kristova (Hebr 7, 26.; Iv 8, 46.; 14, 30.). Izložio ga je, klasično, Apostol u poslanici Hebrejima. I svećenik je »opasan slabošću, i zato mora i za sebe, isto kao i za puk, prinositi (žrtvu) za grijeh« (5, 2. 3.). I primijenio ga je, apostol-svećenik, i na sebe i na sve nas. On uvijek, kad govori o grješnicima i njihovu pomilovanju, govori u prvom licu (Rim 5. 8.: 6. 1—6.; 1 Kor 15, 3.; 2 Kor 5, 21.; Gal 1, 4.; Ef 1, 7.; 2, 5,; Kol 1, 14.). On sebe dovodi pred Boga kao prvoga od njih: »quorum primus ego sum« (1 Tim 1, 15.). On na sebi ilustrira slabost, svijest, tragiku i prokletstvo grijeha (Rim 7, 7—25.). On emfatično, ne izuzimajući nikoga, postavlja tezu o općoj grješnosti, i ispred sviju se grješnika tuče u prsa: »Omnes peccaverunt et egent gloria Dei« (Rim 3, 23.). A sveci nam, svi od reda, — ne samo oni obraćenički, — sugeriraju to Apostolovo rješenje svojim primjerom. Svi se javno optužuju i svi se zovu grješnicima: od Jeronima i Augustina, preko Franje Borgije, do arškoga župnika. I Crkva nam ga, to Apostolovo rješenje, auktoritativno nameće; čitavom svojom liturgijom. Formalno nas sili, da, prije nego što druge odriješimo, sami zamolimo od Boga oproštenje, a od drugih raskajanih grješnika zagovor: »Confiteor Deo omnipotenti — et vobis, fratres — Mea culpa , — mea maxima culpa!« U svima pokorničkim molitvama, što ih molimo, svrstava i nas među, grješničke, molitelje.

Rješenje je, u praksi, samo jedno. Mi svećenici moramo od sviju ljudskih i vjerničkih grješnika biti najponizniji. Prvi od sviju, i najspremnije od sviju, moramo priznavati svoje grijehe. Ali se, i najviše, i najodlučnije, od njih otimati. Ali i, najviše od sviju, pružati ruke za Božjim oproštenjem.

Stojimo na čelu grješnika, i na čelu otkupljenih. To je naše svećeničko mjesto. Samo se tako moralno kvalificiramo, da možemo, s mirom i s pouzdanjem, druge opominjati, druge odrješivati, druge posvećivati. Moramo najprije sami biti pomilovani, oslobođeni i opravdani, da možemo druge pomilovavati, oslobađati i opravdavati (Rim 6, 18. 22.).

Rješenje je problemu naše svećeničke grješnosti i naše svećeničke borbe protiv grijeha: Krist. Njegova nas milost i opravdava i kvalificira. Ona jedina. »Infelix ego homo! Quis me liberabit de corpore mortis huius? Gratia Dei per Jesum Christum Dominum nostrum!« (Rim 7, 24. 25.).

Smijemo li biti konkretni? I odviše je te grješne bijede na nama. Svaki nas dan Bog prepušta našoj slabosti; svaki nas dan uči poniznosti. Vidimo je i osjećamo, tu grješnu bijedu, u sebi. Gledamo je, svaki dan, na svojoj svećeničkoj braći. Ljutimo se na nju. Grizemo se s nje. Plačemo nad njom. Grješnici smo. Svećenički grješnici. Grješni i grješnički svećenici.

Nemojmo nikada k problemu naših svećeničkih grijeha prilaziti ni cinički ni farizejski!

Bojmo se Boga više od sviju drugih! Činimo pokoru više od sviju drugih! I za svoje, — osobne i »tuđe«, — grijehe, i za grijehe svoje svećeničke subraće! Molimo se, svaki dan, da nas Gospodin čuva od »zasjeda vražjih« i od sablazni u svetištu! Trgajmo se za pravdom i za milošću više od sviju drugih! I za svim onim, što opravdava i što donosi milost! Za molitvom, za ispovijeđu, za samozatajom!

I uvijek budimo spremni, da, — ponizno, lojalno i iskreno, — priznamo i svoje lične grijehe, i grijehe svoga staleža! Nikada se ne gradimo svecima, i nikada ne govorimo kao sveci! Uvijek učimo svoje vjernike, da dobro razlikuju između svetosti Evanđelja i naših ljudskih i svećeničkih bijeda; između auktoriteta Crkve i auktoriteta crkvenih osoba! I nikada nemojmo biti tako naivni ni tako ludi, pa apologiju Crkve i svećeništva gledati u samohvali, bilo ličnoj, bilo kolektivnoj! Polučit ćemo baš protivno. Nitko nas ne će ozbiljno uzimati. A najmanje svjedoci i sudionici naših grijeha. Mnogo ih je. Previše ih je!

I nama je svećenicima pepelnica i korizma. Mi prvi moramo posuti glavu pepelom. Pred svim svijetom i pred svim narodom. Mi se, i u korizmi i uvijek, moramo najviše moliti, da nas Bog čuva, — nas i našu svećeničku braću, — i da nam, svima, oprosti. Mi prvi moramo reći, glasno i skrušeno: »Parce redemptis!«

»Inter vestibulum et altare plorabunt sacerdotes, ministri Domini, et dicent: Parce, Domine, parce!« (Joel 2, 17.).

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 3/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 58-61. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.