Paralelnost u svetopisamskom izričaju

Robert Lowth (1710.–1787.) bio je jezikoslovac i egzeget, profesor u Oxfordu (1741.–1750.), poznat po proučavanju i tumačenju hebrejskoga pjesništva, što je 1753. sabrao u knjigu De sacra poesi Hebraeorum („O svetom pjesništvu Hebrejâ“), a kasnije i biskup Anglikanskoga zajedništva u Londonu (imenovan 1777.).

U spomenutoj knjizi godine 1753. sabrao je 34 predavanja koja je održao u razdoblju od 1741. do 1750. i u njoj je utvrdio parallelismus membrorum (usporednost dijelova [retka]). Time se opisuje glavna značajka hebrejskoga i drevnoga bliskoistočnoga pjesništva u stihu. Lowth je tim izrazom odredio strukturu svetopisamskoga hebrejskoga stiha i razradio njegove odlike.

Pojam „paralelnost“ preuzeo je iz geometrije i rabio ga metaforički. Od tada se taj pojam uzima za opisivanje pojave da se uglavnom dvodijelni svetopisamski redak (u smislu obrojčenja pri navođenju) sastoji od dvije polovice, dvaju stihova ili dvaju redaka (u tisku), a koji su na ovaj ili onaj način međusobno usklađeni ili „usporedni“ jedan s drugim. Stoga se činjenica vidi ili u početku čuje i opisuje s dvaju vidika (komplementarnost, reciprocitet) – usporedivo sa slušanjem na oba uha i njihovim srastanjem u stvaranje zvučne slike pri čemu se stječe dojam o prostornom rasporedu zvuka (stereofonija).

Parallelismus membrorum (usporednost dijelova [retka]) jest misaoni srok, podudaranje izričaja, rima mislî; ravnoteža ne samo oblika, nego i misli između uzastopnih dijelova u pjesmi. Osnovno je stilsko načelo istočnjačkoga pjesništva.

Temelji se na načelu ponavljanja različitih rečeničnih odsječaka; dva uzastopna retka zajedno čine podudarnu sliku i govore istu stvar rabeći različite riječi ili predodžbe. Oba retka su sastavljena tako da se pojavljuje izjava, svaki redak pristupa željenoj temi iz malo drukčijega gledišta, a oba retka treba shvatiti kao jednu izjavu. To odražava osobitost semitske misli, koja, za razliku od grčke, ne nastoji odrediti pojmove, već što živopisnije prenijeti životnost i višestruke izglede nositelja radnje ili iskustva. Usporednost daje ritam i ističe teme, čineći tekst zanimljivijim i pamtljivijim za čitatelja, poboljšava čitanje, omogućuje dublje razumijevanje poruke i potiče razmišljanje o osobnoj vjeri i iskustvu.

Iza usporednosti je i iskustvo da se stvarnost može bolje shvatiti posredno, da je treba promatrati s dvaju različitih očišta ili dodavanjem suprotnosti.

U Psalmima usporednost dijelova uz naslove, oblike obraćanja i ustroj odlomka ima središnju ulogu u tvorbi toga tekstovnoga žanra.

Pjesnički uobličeni dijelovi nalaze se u različitim izrazima i duljinama:
– u Petoknjižju (Postanak 4, 23–24; 49, 1–27; Izlazak 15, 1–18.21; Brojevi 21, 17–18.27–29; 23–24; Ponovljeni zakon 32, 1–43; 33, 2–29),
– u povijesnim knjigama (Sudci 5, 2–31; Prva Samuelova 2, 1–10; Druga Samuelova 1, 19–27; 22, 2–51; 23, 1–7; Druga o Kraljevima 19, 21–34; Prva Ljetopisa 16, 8–35);
– osobito u mudrosnim knjigama: Jobu, Psalmima, Mudrim izrjekama, Pjesmi nad pjesmama, Tužaljkama, Knjizi Mudrosti, Sirahu, i manje u Propovjedniku;
– u proročkim knjigama, od kojih su neke gotovo u potpunosti pjesnički uobličene (Joel, Mihej i Nahum). Dosta pjesničkih izraza imaju Izaija, Jeremija i Ezekiel, a Jona vrlo malo.

Sveukupno, najmanje četvrtina starozavjetnih spisa pjesničkoga je oblika.

U Novom Zavjetu udio pjesništva je malen; sadržavaju ga: Luka 1, 46–55; 68–79; Djela apostolska 17, 28; Efežanima 5, 14; Filipljanima 2, 6–11; Druga Timoteju 3, 16; Titu 1, 12; Otkrivenje 5, 9–10.12, iako se neki od tih tekstova smatraju više „uzvišenom prozom“.

Na temelju unutarnjega rasporeda stiha prema pretežno sadržajnim mjerilima usporednost ili paralelnost dijeli se na:

ispreplećuću (hijastičku, introvertiranu) – isprepleće redoslijed riječi ili misli u uzastopnim redcima:

„Tada, Gospodine, zavapih k tebi / i zazvah milosrđe Boga svojega“ (Psalam 30, 9);
„Smiluj mi se, Bože, / po milosrđu svome, / po velikom smilovanju / izbriši moje bezakonje!“ (Psalam 51, 3);
„Bezakonje svoje priznajem, / grijeh je moj svagda preda mnom“ (Psalam 51, 5);
„Posla tmine, / i smrknu se“ (Psalam 105, 28);
„Duša moja čeka Gospodina / više no zoru straža noćna; / više no zoru straža noćna / nek’ Izrael čeka Gospodina“ (Psalam 130, 6–7);
„Ne dopušta Gospodin da gladuje duša pravednika, / ali odbija pohlepu opakih“ (Mudre izrjeke 10, 3);
„Sine moj, kad ti je mudro srce, / i ja se od srca veselim; / i kliče sva nutrina moja / kad ti usne govore što je pravo“ (Mudre izrjeke 23, 15);
„Sud pravedni otkupit će Sion, / a pravda obraćenike njegove. / Otpadnici i grješnici skršit će se zajedno, / a oni što Gospodina napuštaju poginut će“ (Izaija 1, 27–28);

istoznačnu (sinonimnu) – ista se misao izražava u uzastopnim dijelovima; drugi redak ponavlja sadržaj prvoga drugim riječima:

„Dođi, prokuni mi Jakova, / dođi, gromom udri Izraela!“ (Brojevi 23, 7);
„U Jakovu nesreće ne nazreh, / nit’ nevolje vidjeh u Izraelu“ (Brojevi 23, 21);
„Gatanja nema protiv Jakova / nit’ protiv Izraela vračanja“ (Brojevi 23, 23);
„Kako su lijepi ti šatori, Jakove, / i stanovi tvoji, Izraele!“ (Brojevi 24, 5);
„Čemu darovati svjetlo nesretniku / i život ljudima zagorčene duše“ (Job 3, 20);
„Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo!“ (Psalam 2, 3);
„Smije se onaj što na nebu stoluje, / Gospodin im se podruguje“ (Psalam 2, 4);
„pa što je čovjek da ga se spominješ, / sin čovječji te ga pohodiš?“ (Psalam 8, 5);
„Savršen je zakon Gospodinov – dušu krijepi; / pouzdano je svjedočanstvo Gospodinovo – neuka uči“ (Psalam 19, 8);
„prava je naredba Gospodinova – srce sladi; / čista je zapovijed Gospodinova – oči prosvjetljuje“ (Psalam 19, 9);
„neokaljan strah Gospodinov – ostaje svagda; / istiniti sudovi Gospodinovi – svi jednako pravedni“ (Psalam 19, 10);
„dragocjeniji od zlata, od mnogo zlata čistoga, / slađi od meda, meda samotoka“ (Psalam 19, 11);
„Operi me svega od moje krivice, / od grijeha me mojeg očisti!“ (Psalam 51, 4);
„A ti, o Gospodine, ostaješ dovijeka / i Tvoje ime kroza sva koljena“ (Psalam 102, 13);
„Gospodine, izbavi dušu moju od usana prijevarnih, / od zlobna jezika!“ (Psalam 120, 2);
„Mudrost glasno uzvikuje na ulici, / na trgovima diže svoj glas“ (Mudre izrjeke 1, 20);
„Na stazi pravice stoji život i na njezinu putu nema smrti“ (Mudre izrjeke 12, 28);
„Tko jamu kopa, sam u nju pada, / i tko kamen valja, na njega se prevaljuje“ (Mudre izrjeke 26, 27);
„Ja sam cvijet šaronski, / ljiljan u dolu“ (Pjesma nad pjesmama 2, 1);
„koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove“ (Izaija 2, 4);
„Oholost ljudska skršit će se / i bahatost ljudska poniziti“ (Izaija 2, 17);
„Glas viče: Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu“ (Izaija 40, 3);
„Pravda nek’ poteče kao voda / i pravica k’o bujica silna“ (Amos 5, 24);
„Svoje će mačeve prekovati u ralice, / a svoja koplja u radne srpove“ (Mihej 4, 3);

nadograđujuću (sintetsku, formalnu) – drugi redak nastavlja, unaprjeđuje, nadopunjava, dovršava ili razvija prvi:

„Gospodin s nebesa gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži“ (Psalam 14, 2);
„Gospodine, tko smije prebivati u šatoru tvome, / tko li stanovati na svetoj gori tvojoj?“ (Psalam 15, 1);
„Gospodin je pastir moj: / ni u čem ja ne oskudijevam“ (Psalam 23, 1);
„Gospodinova je zemlja i sve na njoj, / svijet i svi koji na njemu žive“ (Psalam 24, 1);
„Gospodin mi je svjetlost i spasenje: / koga da se bojim?“ (Psalam 27, 1a);
„Ako me otac i mati ostave, / Gospodin će me primiti“ (Psalam 27, 10);
„Blagoslovljen Gospodin što usliša glas molitve moje! / Gospodin je snaga moja i štit moj“ (Psalam 28, 6);
„U društvu na brata govoriš / i kaljaš sina matere svoje“ (Psalam 50, 20);
„No Bog je moj kralj od davnine, / On koji posred zemlje spašava!“ (Psalam 74, 12);
„Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! / Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!“ (Psalam 96, 1);
„Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? / Čuvajući riječi tvoje“ (Psalam 119, 9);
„Nek’ ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje / kad čuju riječi usta tvojih“ (Psalam 138, 4);
„A svrh svega, čuvaj svoje srce, / jer iz njega izvire život“ (Mudre izrjeke 4, 23);
„Bolji je obrok od povrća gdje je ljubav / nego od utovljena vola gdje je mržnja“ (Mudre izrjeke 15, 17);
„Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti, / da mu i sam ne postaneš jednak“ (Mudre izrjeke 26, 4);
„Odgovori bezumniku po ludosti njegovoj, / da se ne bi učinio sam sebi mudar“ (Mudre izrjeke 26, 5);
„Neka te hvali drugi, a ne tvoja usta, / tuđinac, a ne tvoje usne“ (Mudre izrjeke 27, 2);

oprječnu (antitetičnu) – misao izražena u drugom dijelu u suprotnosti je s onom iz prvoga dijela:

„Jer Gospodin zna put pravednih, / a propast će put opakih“ (Psalam 1, 6);
„Jedni se hvale kolima bojnim, drugi konjima, / mi imenom Gospodina, Boga našega!“ (Psalam 20, 8);
„Oni posrću i padaju, / mi se držimo i stojimo“ (Psalam 20, 9);
„Jer će biti satrti zlikovci, / a koji se u Gospodina uzdaju, baštinit će zemlju“ (Psalam 37, 9);
„Propast će, / Ti ćeš ostati“ (Psalam 102, 27);
„Prije nego bjeh ponižen, lutao sam, / ali sada tvoju čuvam riječ“ (Psalam 119, 67);
„Gospodin pridiže ponizne, / zlotvore do zemlje snizuje“ (Psalam 147, 6);
„Mudar sin veseli oca, / a lud je sin žalost majci svojoj“ (Mudre izrjeke 10, 1);
„Lijena ruka osiromašuje čovjeka, / a marljiva ga obogaćuje“ (Mudre izrjeke 10, 4);
„Tko sabira ljeti, razuman je sin, / a tko hrče o žetvi, navlači sramotu“ (Mudre izrjeke 10, 5);
„Mržnja izaziva svađu, / a ljubav pokriva sve pogrješke“ (Mudre izrjeke 10, 12);
„Pravednike vodi nevinost njihova, / a bezbožnike upropašćuje njihova opačina“ (Mudre izrjeke 11, 3);
„Tko čuva usta svoja, čuva život svoj, / a tko nesmotreno zbori, o glavu mu je“ (Mudre izrjeke 13, 3);
„Mirno je srce život tijelu, / ljubomor je gnjilež u kostima“ (Mudre izrjeke 14, 30);
„Žrtva opakoga mrska je Gospodinu, / a mila mu je molitva pravednika“ (Mudre izrjeke 15, 8);
„Srce čovječje smišlja svoj put, / ali Gospodin upravlja korake njegove“ (Mudre izrjeke 16, 9);
„Nepravednik je mrzak pravednicima, / a pravednik je mrzak opakima“ (Mudre izrjeke 29, 27);

polarnu – izražava cjelovitost kroz dva pola:

„Znam kad se dižeš i kad sjedaš, / kad izlaziš i kad se vraćaš“ (Druga o Kraljevima 37, 28; Izaija 27, 28);
„Bože moj, vičem danju, al’ ne odvraćaš; / noću vapijem i nema mi počinka“ (Psalam 22, 3);
„ti znaš kada sjednem i kada ustanem, / izdaleka ti već misli moje poznaješ“ (Psalam 139, 2);

prispodobnu (parabolnu) – prvi redak stvara sliku, koju drugi prenosi na činjeničnu razinu:

„Jer kako je nebo visoko nad zemljom, / dobrota je Njegova s onima koji ga se boje“ (Psalam 103, 11);
„Kako je istok daleko od zapada, / tako udaljuje od nas bezakonja naša“ (Psalam 103, 12);
„Kako se otac smiluje dječici, / tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje“ (Psalam 103, 13);
„Visoko je iznad zemlje nebo, / tako su puti moji iznad vaših putova, i misli moje iznad vaših misli“ (Izaija 55, 9);

stupnjevitu (klimaktičku, kulminirajuću, repetitivnu, tautološku) – razvija misao u stupnjevima, ponavljajući ključnu riječ više puta kako bi se povećala jačina te proširio ili upotpunio smisao:

„Vidim ga, ali ne sada: / motrim ga, al’ ne iz blizine: / od Jakova zvijezda izlazi, / od Izraela žezlo se diže. / On Moabu razbija bokove / i svu djecu Šetovu zatire!“ (Brojevi 24, 17);
„Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grješničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca“ (Psalam 1, 1);
„nego uživa u zakonu Gospodinovu, / o zakonu njegovu misli dan i noć“ (Psalam 1, 2);
„Prinesite Gospodinu, o sinovi Božji, / prinesite Gospodinu slavu i moć! / Prinesite Gospodinu slavu njegova imena“ (Psalam 29, 1–2a);
„Čuj! Gospodin potresa pustinjom, / Gospodin potresa pustinjom kadeškom!“ (Psalam 29, 8);
„Rijeke podižu, Gospodine, / rijeke podižu glase svoje, / rijeke podižu svoj bučni huk“ (Psalam 93, 3);
„Jači od glasova voda golemih, / silniji od bijesnoga mora: / silan je Gospodin u visinama“ (Psalam 93, 4);
„Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! / Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! / Tvoj kralj se evo tebi vraća: / pravičan je i pobjedonosan, / ponizan jaše na magarcu, / na magaretu, mladetu magaričinu“ (Zaharija 9, 9);
„Sve postade po njoj / i bez nje ne postade ništa. / Svemu što postade / u njoj bijaše život / i život bijaše ljudima svjetlo“ (Ivan 1, 3–4);

znakonosnu (simboličnu, amblemsku) – izjava se uspoređuje s metaforom ili znakom:

„Kao što košuta žudi za izvor-vodom, / tako duša moja čezne, Bože, za tobom“ (Psalam 42, 2);
„Zlatan je kolut na rilu svinjskom: / žena lijepa, a bez razuma“ (Mudre izrjeke 11, 22);
„Kao studena voda žednu grlu, / takva je dobra vijest iz zemlje daleke“ (Mudre izrjeke 25, 25).

Iako su svetopisamske usporednosti prevođene na hrvatski još od srednjega vijeka, Rajmund Kupareo svojim je Psaltirom u XX. stoljeću unio psalamsku paralelnost u izvornu hrvatsku književnost.