Nasloniti se

Kad kažeš kako i vukovi imaju jazbine i ptice gnijezda a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio o čemu točno govoriš? Vjerojatno o ljudima. Nema čovjeka na čije bi rame naslonio na glavu. Jednom je netko naslonio glavu, ali to nisi bio ti. Bio je to učenik kojega si ljubio.

Ako si ikad naslonio glavu naslonio si je na križu, ali nije bilo ničijeg ramena. Naslonio si svoju glavu na stranu i rekao dovršeno je i dočekala te praznina smrti. Ti nisi nikad bio sam. Govorio si kako je Otac u tebi i ti u Ocu. Govorio si kako ste ti i Otac jedno.

Možda su te sažalijevali. I čudili se. Kako jedan takav samotnjak izdrži? Nikad nisi bio sam. U pustinji dok si postio i molio nisi bio sam. Đavao je igrao na kartu pustinje, na kartu osjećaja usamljenosti. Ponudio se ne samo kao ugodno društvo, nego se ponudio čak i kao dobročinitelj i kaže sve ću ti ovo dati.

Odbio si ga. Bezuvjetno. S lakoćom. I đavao se začudio. Pomislio je: predugo je sam u pustinji ako ništa drugo radi usamljenosti će pristati. Nisi bio sam. Uronjen uvijek u jedno s Ocem usamljenost ti je bila strana.

I onaj Bože moj Bože moj zašto si me ostavio nije bio krik usamljena čovjeka. Usamljen ne poznaje nikoga ili barem misli kako ga nitko ne primjećuje pa mu je onda i krik besmislen ako bi ga povikao. Tko će ga čuti? I tko mu se obraća?

Tvoj krik se nije odbio od zid šutnje. Od prazninu usamljenosti. Ne. Kriknuo si znajući da si jedno s Ocem i da je Otac tu i čuje tvoj krik. Kad sve utihne i zamre, kad sve umre i čovjek ostane sam ostaje Otac. Ostaje Isus.

I onaj ili ona koji je u svijetu uronjen u tebe ponekad izgleda kao čudak. Kao samotnjak. Kao usamljenica. Netko vrijedan sažaljenja. I njegova ili njezina udaljenost od svijeta i ljudi tumači se kao oholost. Hladnoća. Ja sam bolji od svih vas!

Ali, možda je drugo u pitanju. Možda je netko od takvih samo više uronjen u tebe. U tvoju blizinu. U susret s tobom. U molitvu. U mir. U tišinu.

I ako nema toliku potrebu za ljudima, njihovim govorom, jezicima i bukom zaslužuje li osudu? Je li njegovo ili njezino povlačenje u osamu znak slabosti, bijeg od tegoba života, je li doista uranjanje i ulazak u život s tobom priznanje o potpunom odbacivanju svijeta i zanemarivanju čovjeka?

Ili netko od onih koji sažalijevaju ili prigovaraju takvom životu pate od viška jezika, govora i buke i sami žele mir i tišinu? Ili boluju od usamljenosti okruženi ljudima i svojim najbližima? Možda samo žele uroniti u tebe, biti blizu tebi i s tobom, ali ne znaju kako.

Tko barem jednom u životu uspije uroniti u odnos s tobom, u susret s tobom, u ono stanje koje ne može sam izazvati i dati sebi nego je dar milosti uvijek će se htjeti tomu vratiti. Uvijek. Uvijek će htjeti osjetiti, doživjeti i znati to milosno iskustvo vjere koje ne zna drugačije izreći osim ljudskim riječima: Nemojte me sažalijevati ja doista nisam sam, ja stvarno imam gdje glavu nasloniti, i ne samo glavu, nego i tijelo i dušu, cijelog ili cijelu sebe imam gdje nasloniti. Znam kako ponekad mislite kako mi je teško. Ponekad i jest. I ja nekad poželim nasloniti se na čovjeka, ali se naslonim na prazninu, na odsutnost, na ne biti tu drugog ljudskog bića. Ne očajavam. Čak se više i ne ljutim. I ne bunim se.

Čovjek nije osuđen na usamljenost ako pronađe tebe. Pronaći te zahtjeva trud. Napor. Čak i neuspjehe i promašene puteve. Ali, jednom kad te čovjek pronađe i osjeti kako se na tebe može uvijek osloniti ti postaješ kao onaj biser zbog kojega čovjek proda sve i ode i kupi tu njivu gdje je taj biser zakopan. Ili blago.

I ti koji si jedno s Ocem, ti u kojem je Otac i koji si u Ocu si neprocjenjivi biser. Neprocjenjivo blago. Jer čime se može platiti ili kupiti to iskustvo vjere kad se čovjek nasloni na tebe i u nekom radosnom trenutku milosti shvati ja nikad nisam sam, ja nikad nisam usamljen.

Taj događaj susreta s tobom nije svakodnevan. I ne postiže ga se lako. To nije magija i trik gdje je dovoljno puknuti prstima u zraku i ti si tu. Ne!

Ti ne dolaziš po nečijem naređenju. Ne može ti netko reći moraš! Ne. To je tvoj dar kojega ne daješ olako i na prvu. Čekaš da se prvo ode u vlastitu pustinju. Čekaš da se tamo u pustinji ogladni i ožedni za tobom. I to može trajati.

Naše unutarnje pustinje su različite i nisu jednake i uglavnom ni po čemu ne liče jedna na drugu. Svatko ima svoju. I svatko svoju mora proći. Provesti u njoj neko vrijeme. Preživjeti je. I vratiti se. Ne sam. Vratiti se s tobom.

I kad se vrati s tobom jasnije vidi ljudsku usamljenost. Sad je primjećuje. Shvaća koliko je ima možda ne na svijetu jer svijet je prevelik u svojoj usamljenosti kako bi je jedan čovjek svojim znanjem zahvatio. Shvaća koliko je tu pored njega usamljenih. Onih koji su tu na dohvat ruke, na zvuk govora, koji nisu udaljeni niti toliko a da im se pogledom ne bi moglo reći: usamljen si ili usamljena si, vidim to.

U svijetu oboljelom od viška govora, razgovora, neprestane komunikacije i konekcije, stalnog slušanja zvukova i riječi netko tko puno ne govori i uglavnom šuti povučen ili povučena od takvog svijeta doima se kao čudak ili čudakinja. Kao bjegunac ili bjegunica od zahtjeva, obveza i poziva svijeta kojega s drugima nastanjuje.

Možda je takav objekt sažaljenja. Ili ogovaranja. Ili zavisti. Možda onog ljudskog koje više ne zna tko si ti koji si jedno s Ocem, pa ne shvaća kako netko može tako živjeti. I svode to na optužbu. Nije to vjera! To je egoizam! To je komfor! Čuva svoj privatni prostor i nije ga ili nije ju briga za druge! Možda je nekad i tako. Možda.

No, uronjenost u tebe, moći trajno biti naslonjen na Sina Čovječjega i ne može biti uvijek razumljivo. I shvaćeno. Prethodno se mora proživjeti i doživjeti sve ono što se treba proći kako bi se dobila nezaslužena milost.

Čuti druge kako govore: vidi njega ili nju jadnici nemaju gdje glavu nasloniti, a mi svi imamo jazbine, gnijezda i imamo na koga glavu nasloniti. Ili: vidi njega ili nju samo uživaju u komforu i svojoj sebičnosti, uplašili se i pobjegli od života kako ne bi morali živjeti, mučiti se i prolaziti isto što i mi. Ili: vidi njega ili nju kako je hladan ili hladna ne zanimaju ih boli i patnje čovjeka i svijeta.

Ne može se pa i ne treba uvijek pravdati. I objasniti. Jer proći kroz iskustvo vlastite pustinje, proći kroz iskustvo vjere koje može potrajati dugo i na kraju svega susresti onoga koji je jedno s Ocem i čuti ga ponovno na posve drugačiji način u molitvi, u Pismima i sakramentima: Ja sam Onaj koji jesam, ja sam Alfa i Omega, ja sam Prvi i Posljednji, ja sam Početak i Svršetak dođi k meni i nasloni se na mene, sa mnom pored sebe tvoje ljudsko nasloniti se nikad neće pasti u prazninu smrti, u odsutnost gdje nikoga nema, u Onoga koji nije tu za tebe.

Nije uvijek lako objasniti što znači nasloniti se na onoga koji je jedno s Ocem, u kojemu je Otac i koji je u Ocu. Ponekad treba odustati od opravdavanja. I objašnjenja.

Strpljivo, šutljivo, neprimjetno i radosno u sebi nositi iskustvo nasloniti se na Sina možda i Čovječjega koje nikad ne prestaje. Barem netko će jednom to ispravno shvatiti i poželjet će također nasloniti se na onoga koji sve umorne i opterećene poziva da u njemu pronađu oslonac.

Danas možda posebno u njihovim usamljenostima dok su neprestano okruženi ljudima, govorom, jezicima, komunikacijama i konekcijama s cijelim svijetom i većinom čovječanstva.