Počivalište cijeloga Trojstva
Posljednica je bogoslužni hvalospjev koji neke osobite blagdane slijedi (sequens, od toga latinski sequentia) u Misi prije navještaja evanđelja. Govori o otajstvu dotičnoga slavlja. Razvila se iz Aleluje, kao njezin predužetak, i stoljećima je, sve do Misala Pavla VI., bila umetak u Aleluju, te je završavala s Amen – aleluja.
Za razliku od posljednice, himan (slavospjev) je pjesma koja se pjeva ili recitira u časoslovu. Razlika je i u strukturi i melodiji: sve kitice himna pjevaju se kao prva, a kod posljednica svaka kitica može imati svoje posebnosti (broj stihova, broj slogova u njemu). Kitice posljednice sastoje se od po dvije podkitice koje se slažu u duljini i broju slogova (kasnije i u ritmu i sroku). Izvodila su je dva pjevača ili dva zbora (obično muški i dječački), pri čemu je jedan pjevao prvu polukiticu, a drugi drugu na istu melodiju. Stoga, u suprotnosti s jednoličnošću himna, posljednica pokazuje raznolikost u vanjskom ustroju, melodiji i načinu izvođenja.
Posljednice su bogoslužna posebnost Latinske Crkve; uzvišena skladbena ostvarenja srednjega vijeka na Zapadu; bogat izvor melodija, rječitih tema i živopisnih slika. Kroz povijest ih se shvaćalo kao napjeve koji ljudskomu mnoštvu pjevača omogućuju da se uskladi s anđelima.
Najstarije marijansko pobožno pjesništvo je hvalospjev – akatist Presvetoj Bogorodilji. Osobni odnos u marijanskim posljednicama dolazi do izražaja zbog kratkih stihova (mahom osmerac) i čestoga izravnoga obraćanja molitelja. Litanije upućene Blaženoj Djevici Mariji (Lauretanske, Reda propovjednika i niz litanija za privatnu uporabu) nastale su u novom vijeku pabirčenjem naslova pridijevanih kćeri Joakimovoj u Svetome Pismu, otačkim spisima i u posljednicama.
Posljednica Salve, mater Salvatoris vas
Salve, mater Salvatoris vas jedna je od marijanskih posljednica koju je sastavio augustinac Adam iz Svetoga Viktora (1068.–1146.), najistaknutiji i najplodniji latinski himnist srednjega vijeka. To je istančano bogoslužno pjesništvo i izraz teologije življene u Opatiji sv. Viktora u Parizu u XII. stoljeću. Sastoji se od 12 kitica; prvih osam i deseta imaju po šest stihova, 9. i 11. po osam i 12 od deset stihova. U Opatiji sv. Viktora u Parizu pjevali su je na Božić. U Pariškoj Crkvi pjevali su je na Navještenje, Veliku Gospu i osminu Božića (Novu godinu).[1] Cijenjena zbog umjetničke ljepote i dubine teološkoga i molitvenoga izričaja u srednjem je vijeku bila uvrštena i u Misal; u dominikanskom obredu kao posljednica za blagdan Velike Gospe,[2] a u rimskom kao posljednica za blagdan Male Gospe. Tridentski je sabor odlučio da je u Misalu previše posljednica, pa je ostavio samo četiri; zato ove nema u Misalu sv. Pija V. iz 1570. Dakako, nema zaprjeke da stihovi koji su se stoljećima u bogoslužju na latinskom pjevali kao priprava na navještaj Evanđelja budu dio pučke i osobne pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji.
U latinskom izvorniku[3] i hrvatskom prepjevu o. Milana Pavelića (1878.–1939.)[4] glasi:
|
Latinski |
Hrvatski |
|
1. |
1. |
|
2. |
2. |
|
3. |
3. |
|
4. |
4. |
|
5. |
5. |
|
6. |
6. |
|
7. |
7. |
|
8. |
8. |
|
9. |
9.
|
|
10. |
10. |
|
11. |
11. |
|
12. |
12. |
Posljednica je prepjevana i na druge jezike kao što su engleski,[17] njemački, francuski,[18] poljski.[19]
Objašnjenje pojedinih slika
Pjesnik hvali Blaženu Djevicu Mariju, izražavajući njezine istaknute krjeposti različitim sličnostima iz prirode kao što su mirisi, cvijeće i mirisno bilje, a koji su preuzeti iz više svetopisamskih mjesta. U prikladnim stvorenim vidljivim oblicima govori o izvanrednoj uzvišenosti one koja je postala prvi zemaljski dom, prijestolje i prebivalište Sina Božjega. Veličanstvena posljednica Salve, mater Salvatoris vas počinje igrom riječi koje se mogu prevesti kao: „Zdravo, majko Ozdravitelja“ ili „Spasi, majko Spasiteljeva!“ Nastavlja se zamršenim obrascem ponavljanja, inačica, prikaza i pjesničkih ukrasa.[20] Iako uključuje neizbježnu molbu za pomoć, ona je poglavito motrenje savršenosti Prečiste, promatrane višestrano i izražene u raznim slikama. Prvih šest ponavljanja riječi vas (posuda) priprema čitatelja za niz pridjevaka koji slijede. Marija je posuda izabrana (Djela apostolska 9, 15), posuda časti, posuda nebeske milosti. Ona je posuda predviđena i odabrana od vječnosti, slavna posuda, izdubljena i oblikovana rukom Božje Mudrosti. Sve je to zbijeno u prvoj kitici.
Zatim se Isusova Majka slavi kao Majka Božja, sveta rodilja Riječi. Potom pjesnik prelazi na niz usporedbi usredotočenih na misao da je Marija cvijet, ali cvijet bez drače, bez bodlji, bez trnja; izdanak trnovita grma ljudske naravi i židovstva, slava trnova grma, a sama pak nema bodljika: jasan izričaj vjerovanja da je Blažena Djevica od svoga začeća u utrobi sv. Ane bila očuvana neokaljanom od svake ljage izvornoga grijeha. U drugoj se kitici u stručak pobožnosti i čuđenja isprepliću cvijet (flos, dva puta) i oblici trna (spina, šest puta). Kada je Gospodin prokleo zemlju zbog prijestupa praroditelja, čita se da je rekao Adamu:
Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem (Postanak 3, 17–18).
Stoga ovdje nije besmisleno uzet naziv trnja, ljudskoga potomstva podložna prokletstvu i vezana grijesima. Grijeh naime ranjava i razdire dušu, kao što trn bode tijelo i čini da krvari. Stoga, iako je Neokaljana proistekla od predaka podložnih grijehu i prokletstvu prvih roditelja, ona je ipak slobodna od grijeha i prokletstva, pa se s pravom ovdje naziva cvijetom trnja, a bez trna. Istu misao izražava i Pjesma nad pjesmama 2, 2:
Što je ljiljan među trnjem, to je prijateljica moja među djevojkama.
Danas se može činiti neprikladnim projicirati na Gospu retke iz te starozavjetne pjesme, ali Adam iz Svetoga Viktora pjesnik je XII. stoljeća, prije pojave visoke skolastike. U njegovu su samostanu njegovali bogoslovlje koje ponajprije zahtijeva proučavanje Svetoga Pisma s ljubavlju. Držali su da se u upoznavanju Boga može krenuti samo od onoga što je sâm Bog želio objaviti o sebi preko Svetoga Pisma. I na Adama se može primijeniti ono što je o njegovu suvremeniku i stanaru istoga samostana, Hugu iz Sv. Viktora (1096.–1141.), rekao Benedikt XVI.:
„Hugo iz Svetoga Viktora tipičan predstavnik monaške teologije, u potpunosti utemeljene na svetopisamskoj egzegezi. Za tumačenje Svetoga Pisma predlaže tradicionalno otačko-srednjovjekovno raščlanjivanje, to jest povijesno-doslovni smisao, prije svega, zatim alegorijski i anagogički, te konačno ćudoredni. Riječ je o četiri vidika značenja Svetoga Pisma, koje se i danas iznova otkrivaju, po kojima se vidi da se u danom tekstu i događaju krije dublja naznaka: nit vjere, koja nas vodi prema gore i vodilja nam je na ovoj zemlji učeći nas kako živjeti. Ipak, iako je poštovao ta četiri opsega vidika Svetoga Pisma, u odnosu na svoje suvremenike bio je ponešto izvorniji. Ističe – i to je nešto novo – važnost povijesno-doslovnoga smisla. Drugim riječima, prije otkrivanja simboličke vrijednosti, dubljega obujma svetopisamskoga teksta, potrebno je upoznati i produbiti značenje povijesti ispričane u Svetome Pismu. U suprotnom – upozorava zornom usporedbom – izlažemo se opasnosti biti poput proučavatelja slovnice koji nisu naučili abecedu. Onomu koji poznaje smisao povijesti opisane u Svetome Pismu, ljudska se zbivanja čine obilježena Božjom Providnošću, prema njegovu točno određenom naumu“.[21]
Brat Adam opjevava Mariju kao dragocjenu izbu punu skupocjenih pomasti mirisnijih od miomirisa, posudu punu Duha, vrijednu kutijicu koja pronosi dah ugode, jer njezina duša sadržava sve krjeposti. Ona nadmašuje štapić cimeta, smirne, tamjana i balzama. Sve te mirodije osobiti su likovi nekih od Gospinih krjeposti. Njezin je život prije svega bio duhovni tamjan, čiji je miris Gospodinu ugodniji od mirisa svih drevnih žrtava (3. kitica).
„Cimet, iako ima ugodan miris, srasta svoju koru u obliku trske, i zato označava djelovanje hvale i milosti. To dolikuje blaženoj Djevici, koja, čuvši od Elizabete da se na njoj ostvaruju riječi anđela, odmah stane klicati hvalu i zahvalu govoreći: Veliča duša moja Gospodina.
Smirna zbog svoje gorčine označava mrtvljenje tijela, a ta je krjepost napose zasjala u preblaženoj Mariji, jer je bila jedinstveno čedna.
Balzam svojim mirisom izražava dobar glas blažene Marije. Stoga o njoj i pjevamo da je miris neprocjenjiv u haljinama njezinim (matutin[22] na Veliku Gospu). To osobito vrijedi za Blaženu Djevicu Mariju, jer je ona ispunila cijeli svijet neprocjenjivim mirisom najboljega glasa“.[23]
Različitim nazivima drveća i grmlja u 3. i 4. kitici izražava se mnogostrukost njezinih krjeposti.
Nadalje za Mariju kaže da je ures ili dika djevicâ, mirta (mrča, mirisno zimzeleno stablo) krjeposti umjerenosti, ruža krjeposti strpljivosti i mirisni nar (4. kitica).
„Mirta, jer ima moć ublaživanja, označava one koji znaju suosjećati s nevoljama svojih bližnjih i suosjećanjem ublažiti njihovu nevolju“.[24]
Gospa je neorana, ali plodna nizina koja rađa Cvijet polja, Krista; jedinstveni ljiljan (5. kitica). Taj poljski cvijet, dolinski ljiljan je Isus Krist koji za sebe kaže:
Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu (Pjesma nad pjesmama 2, 1).
Zemlja koju se ne ore lik je Marijina djevičanstva koje nije okaljano. Samo se jedan orač pojavio, bio je to Duh Sveti, koji je učinio da ta sveta utroba iznjedri Boga. On je potekao od Neoskvrnjene kao neobrađene zemlje, kao polja neizbrazdana plugom, koje rađa plodom, a nije primilo sjeme. Tako je Djevica, koju nijedan muškarac nije spoznao, iznijela ljiljan.
Ona je nezarezani mirisavi cedar libanonski, cijeli raj pun ljepote i slasti (6. kitica). Tu se pod rajem misli raj zemaljski, vrt zadovoljstva, zasađen svakovrsnim drvećem i cvijećem. Sama pak Posvećena Djevica u Pjesmi nad pjesmama naziva se zatvorenim vrtom:
Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapečaćen (Pjesma nad pjesmama 4, 12).
Kada se ovdje kaže Libanon nezarezani, Libanon se ne uzima za planinu (kao često drugdje), nego za drvo čiji se mliječni sok skruti u mirisnu smolu nakon što se zareže kora. I to imenovanje Majke Božje preuzeto je iz Knjige Sirahove:
… i kao Liban nezarezan okadila sam prebivalište svoje i miris je moj kao balzam nepomiješan (Sirah 24, 21).
Adamov sustolnik u blagovalištu i sumolitelj časoslova učitelj Hugo iz Svetoga Viktora kaže:
„Libanon se tumači kao pobjeljivanje. Blažena je Marija dakle bila poput Libanona po bjelini svoje čistoće, nezarezana po potpunosti svoga djevičanstva… i kao Liban nezarezan okadila sam prebivalište svoje… (Sirah 24, 21) Dakako da je slavna Marija, uvijek zvana Djevicom, kako je i treba uvijek nazivati i nikakvim zaboravom prešućivati, svoje boravište naparila takvim mirodijama, jer je, da bi odagnala hladnoću zlobe takvim krjepostima ražegla svoj sveti razgovor“.[25]
Ona je Salomonovo prijestolje, koje nema ravna ni tvarju ni umijećem; bjelokost koja označava njezinu blistavu čistoću i zlato kojim se sjaji njezina ljubav (7. kitica). Vječna je Mudrost otpočinula u Djevici kao Salomon Mudri na svom prijestolju. To je prijestolje izrađeno bogato, od slonovače i zlata. U Mariji se sjedinilo zlato ljubavi s bjelokosti djevičanstva. Ali umijeće je prije svega ono koje je učinilo vrijednim tvar od koje je napravljeno kraljevsko prijestolje. U Gospi je to bilo umijeće nebeskoga radnika koje se pridodalo bogatomu obilju tolikih krjeposti i koje ju je učinilo neokaljanom u njezinu začeću i savršenom u cijelom životu.
Takvo što nije bilo izrađeno ni u jednom kraljevstvu (Prva o kraljevima 10, 20).
Blažena Djevica Marija pravo je prijestolje Salomonovo, to jest Kristovo: duhovno, živo i oživljeno, u kojem se sâm „Gospodar gospodarâ i Kralj kraljeva“ (Otkrivenje 17, 14) udostojao sjediti i počivati. To je otajstveno prijestolje napravljeno od bijele bjelokosti djevičanske čistoće i žuta zlata gorljive ljubavi, tako da u njemu postoje mnogi stupnjevi krjeposti po kojima teži k Bogu. U tom divnom prijestolju toliko je uresa milosti i krjeposti, toliko sjaja svetosti i ljepote čestitosti, da u cijelom broju svetaca nikada nije bilo prijestolja oblikovana poput njega.
Augustinac Hugo iz Svetoga Viktora alegorijski tumači:
„Svemogući je zaželio Marijin pogled i postavio je svoje prijestolje u nju. O tome se u povijesnoj knjizi čita:
Salomon je napravio veliko prijestolje (Prva o kraljevima 10, 18). Naime naš Spasitelj… načinio je prijestolje, to je utroba Djevice u kojoj sjedi ono veličanstvo što migom potresa svijet…
Kaže: napravio je veliko prijestolje od bjelokosti (Prva o kraljevima 10, 18). Bjelokost je hladna, čvrsta i bijela. Ali tko je veći od one koja je u svojoj utrobi skrivala tajnu veličinu božanstva?
… i obložio ga čistim zlatom (Prva o kraljevima 10, 18), to jest cijelu je Djevicu vidljivo zaodjenuo punijom milošću cijeloga božanstva…
Prijestolje je imalo šest stepenica (Prva o kraljevima 10, 19). Izaberi razmišljati o svetim stvarima, jer te izopačene misli odvajaju od Boga, i popeo si se na prvu stepenicu. Navikni se dobro govoriti svojim jezikom, i stao si na drugu. Pošteno radi što je pošteno i zaslužuješ zakoračiti na treću. Ostavi svijet i njegove stvari i pohrlio si na četvrti vrh. Ustraj i postojano drži petu stubu, da već težiš k onoj slavi u kojoj odjekuje slavno dostojanstvo anđela.
Slijedi: straga je bilo oblo (Prva o kraljevima 10, 19), jer kraj onoga što se pod tim straga misli je slavan, koji, kao ni zaobljenost, nema ni početka ni kraja.
Slijedi: Dvanaest je lavova stajalo s obje strane onih šest stepenica (Prva o kraljevima 10, 20), jer su se dvanaestorica apostola, stojeći na stepenicama na prije spomenuti način, ne bez čuđenja divili Kraljici i govorili: Što se to diže iz pustinje kao stup dima iz kâda smirne i tamjana i svih prašaka mirodijskih? Gle, to je nosiljka Salomonova (Pjesma nad pjesmama 3, 6–7); Tko je ta što dolazi iz pustinje, naslonjena na dragoga svoga? Probudio sam te pod jabukom gdje te mati rodila, gdje te na svijet dala roditeljka tvoja (Pjesma nad pjesmama 8, 5).
Slijedi: Vođa je držao ruke s obje strane sjedala (Prva o kraljevima 10, 19), to jest djelatan (aktivni) i motridbeni (kontemplativni) život…
Slijedi: a dva su lava stajala, svaki kraj jedne ruke (Prva o kraljevima 10, 19). To su Gabriel i Ivan, od kojih je jedan postavljen čuvarom Djevice zdesna, drugi slijeva; Gabriel je posluživao um, a Ivan tijelo. Doista lavovi zbog gromoglasne rike, od kojih jedan riče: Zdravo, milosti puna (Luka 1, 28), a drugi: U početku bijaše Riječ (Ivan 1, 1)“.[26]
Marija je „izvrsno počivalište cijeloga Trojstva“ (10. kitica). Ono što se na grčkom naziva blagovalište (triklínion), na latinskom se može zvati blagovalište (discubitorium) ili gornja soba (coenaculum: Marko 14, 15; Luka 22, 12; Djela apostolska 1, 13; 9, 37.39), mjesto na kojem su gosti ležali i večerali, a nazvano je tako po trostrukoj ležaljci (počivaljki) na koje su se oko stola uzvanici prevaliti običavali. Presveta Marija duhovno je počivalište, ne čovjeka, nego Boga; ne samo jedne božanske osobe, nego čitavoga Trojstva. Naime, božanske su osobe neodvojive jedna od druge, a Sin nikada nije odvojen od Otca i Duha Svetoga. Stoga su i prije nego što se podloga naše puti primila u blaženoj Gospi, i nakon toga primanja, kada je Sin Božji izabrao sebi prebivalište u njoj, bili nazočni i Otac i Duh Sveti, počivajući u njoj. Gospodin Isus kaže u Evanđelju:
Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Ivan 14, 23).
A tko je žarče ljubio Boga ili pomnije držao njegove riječi od Isusove Majke? Otac i Sin su se stoga nastanili u njoj. Pavao piše Korinćanima koji vjeruju u Krista:
Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama (Prva Korinćanima 3, 16).
Nije li se i Duh Sveti nastanio u njoj, i to prije dovršetka otajstvenoga Gospodinova utjelovljenja, zbog čega je bila milosti puna? Iz toga slijedi da je cijelo Presveto Trojstvo obitavalo u počivalištu te Presvete Djevice. No, samo je Sin Božji u njoj uzeo oblik našega bivstva, a u toj raspodjeli puti ni Otac ni Duh Sveti nisu dijelili ono što je on preuzeo. Stoga se ovdje s pravom kaže da je sama preblažena Djevica pripremila poseban gostinjac (hospitium) ili stalno mjesto za veličanstvo utjelovljene Riječi, u kojem i od kojega je uzeo našu put.[27]
U latinskom izvorniku posljednice, puno češće od drugih glasova, 151 put, pojavljuju se slovo s, bezvučni zubni tjesnačni zatvorni glas koji potiče smirenje, i slovo r (116 puta), drhtajni ili treptajni tekući poluotvorni glas koji se oblikuje na desnima i pomaže poniranju u motrenje.
Pjesnik, bogoslov i bogoslužnik
Adam iz Svetoga Viktora spaja lakoću pisanja s bogoslužnom strogošću i naukovnom točnošću. Glavne su odlike njegovih posljednica:
- sažetost i sretnost izražavanja;
- duboko i točno poznavanje Svetoga Pisma, osobito objašnjavanje događaja u njemu i istodobno usklađivanja podataka Staroga Zavjeta s Novim;
- glatkoća izbora riječi radi postizanja i čuvanja naglašenih mjesta (ritma) i broja slogova;
- bogatstvo sroka,
- duh pobožnosti kojim odiše njegovo djelo, što uvjerava čitatelja kako je njegov napor plod truda ljubavi.
Povremeno suvišno ponavljanje suglasnika, koju pak u drugim prigodama koristi s velikim učinkom, i prevelika sklonost igranju riječima, koja kadikada dovodi do nabijenosti, zajedno sa spremnošću da gomila alegorije, koja ponekad zamagli značenje ili barem lakoću praćenja, glavni su nedostatci koji se mogu naći nasuprot mnogim zaslugama njegova pjesmotvorca.[28] Okruženje iz kojega on pjeva bogoslovno je i bogoslužno. On je tvorac, učeni pjesnik (poeta doctus) koji preriče svetu nauku u pjev. A ujedno je i djelatan službenik svetinja, „bogoslužnik (λειτουργὸς / leitūrgòs) Pomazanika Isusa, svećenik Radosne vijesti Božje“ (Rimljanima 15, 16).
Iako se posljednice u pravilu nazivaju po prvom stihu, zbog činjenice da su spjevane najmanje dvije pjesme koje u prvom stihu Salve mater Salvatoris počinju istim riječima, u naziv ove mora se dodati i prva riječ iz sljedećega stiha, dakle, Salve mater Salvatoris vas. Isti je slučaj s posljednicama Stabat mater, jer postoje: Stabat mater dolorosa i Stabat mater speciosa.
[1] Léon Gautier [1832.–1897.], Oeuvres poetiques d’Adam de S. Victor, II, Paris, 1859., str. 189.
[2] Missale ad usum fratrum predicatorum sancti Dominici, Venetiis, 1553., str. 234; Missale iuxta ritum sacri Ordinis praedicatorum, Romae, 1603., str. 268; Missale iuxta ritum sacri Ordinis pPraedicatorum, Romae, 1604., Dodatak, str. 69. Iz Dominikanskoga misala godine 1688. uklonio ju je Antonin Cloche, vrhovni učitelj Reda od 1686. do 1720.
[3] Jacques Paul Migne, Patrologia Latina, 196. svezak, Lutetiae Parisiorum, 1855., stupci 1501–1504; Léon Gautier, Oeuvres poetiques d’Adam de S. Victor, II, Paris, 1859., str. 189–193; Joseph Kehrein [1808.–1876.], Lateinische Sequenzen des Mittelalters, Mainz, 1873., br. 248, str. 192–193; Digby S. Wrangham, The liturgical poetry of Adam of St. Victor, II. svezak, London, 1881., str. 218–225; Jean Grosfillier, Les séquences d’Adam de Saint-Victor. Étude littéraire (poétique et rhétorique), texts et traductions, commentaires, Turnhout: Brepols, 2008.; Juliet Mousseau, Adam of Saint-Victor, Sequences, Leuven: Peeters, 2013.; Adam ze Świętego Wiktora, Sekwencje, Lublin: Wydawnictwo Academicon, 2023., br. XXXIX, str. 221–224.
[4] Crkveni himni, preveo Milan Pavelić, Zagreb, 1945., str. 323–326.
[5] Usp. Ezekiel 44, 1–2: „Potom me odvede natrag k izvanjskim vratima Svetišta, koja gledaju na istok: bijahu zatvorena. I reče mi Gospodin: Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i nitko neka ne ulazi na njih, jer ja, Gospodin, Bog Izraelov, kroz njih prođoh – zato neka budu zatvorena – Et convertit me ad viam portae sanctuarii exterioris, quae respiciebat ad orientem: et erat clausa. Et dixit Dominus ad me: Porta haec clausa erit: non aperietur, et vir non transibit per eam, quoniam Dominus Deus Israël ingressus est per eam: eritque clausa.“
[6] Usp. Izaija 39, 2: „Ezekija se obradova tome i pokaza poslanicima svoju riznicu – srebro, zlato, miomirise i mirisavo ulje – svoju oružànu i sve što je bilo u skladištima. Nije bilo ničega u njegovu dvoru i u svemu njegovu gospodarstvu što im Ezekija nije pokazao. – Laetatus est autem super eis Ezechias, et ostendit eis cellam aromatum, et argenti, et auri, et odoramentorum, et unguenti optimi, et omnes apothecas supellectilis suae, et universa quae inventa sunt in thesauris ejus. Non fuit verbum quod non ostenderet eis Ezechias in domo sua, et in omni potestate sua.“
[7] Usp. Pjesma nad pjesama 4, 10: „Slađa je ljubav tvoja od vina, a miris ulja tvojih ugodniji od svih mirisa – pulchriora sunt ubera tua vino, et odor unguentorum tuorum super omnia aromata.“; usp. Sirah 24, 20: „Rasuh miomiris svoj kao cimet i balzam i zamirisah ugodnim mirisom kao smirna (mira) izabrana – Sicut cinnamomum et balsamum arsomatizans odorem dedi; quasi myrrha electa dedi suavitatem odoris.“
[8] Usp. Izaija 55, 13: „Umjesto trnja rast će čempresi, umjesto koprive mirta će nicati. I bit će to Gospodinu na slavu, kao znak vječan, neprolazan – Pro saliunca ascendet abies, et pro urtica crescet myrtus; et erit Dominus nominatus in signum aeternum quod non auferetur.“
[9] Usp. Pjesma nad pjesama 1, 12: „Dok se kralj odmara na svom ležaju, nard moj miriše – Dum esset rex in accubitu suo, nardus mea dedit odorem suum.“; Pjesma nad pjesama 4, 13–14: „Mladice su tvoje vrt mogranja pun biranih plodova: nard i šafran, mirisna trska i cimet, sa svim stabljikama tamjanovim, smirna i aloj s najboljim mirisima – Emissiones tuae paradisus malorum punicorum, cum pomorum fructibus, cypri cum nardo. Nardus et crocus, fistula et cinnamomum, cum universis lignis Libani; myrrha et aloë, cum omnibus primis unguentis.“
[10] Usp. Sirah 24, 17–19: „Uzrastoh kao cedar na Libanu i kao čempres na gori Hermonu. Uzrastoh kao palma u Engadu i kao ružičnjaci u Jerihonu. Kao divna maslina u dolini, uzrastoh kao makljen nad vodama – Quasi cedrus exaltata sum in Libano, et quasi cypressus in monte Sion: quasi palma exaltata sum in Cades, et quasi plantatio rosae in Jericho: quasi oliva speciosa in campis, et quasi platanus exaltata sum juxta aquam in plateis.“; Sirah 39, 17–19: „Slušajte me, djeco pobožna, i cvjetajte kao ruža što niče na obali toka vodenog. Mirišite kao miris tamjana libanonskoga, cvatite kao ljiljanov cvijet, širite miris i pjesmu pjevajte – Obaudite me, divini fructus, et quasi rosa plantata super rivos aquarum fructificate. Quasi Libanus odorem suavitatis habete. Florete flores quasi lilium: et date odorem, et frondete in gratiam: et collaudate canticum.“; Sirah 50, 8–11: „kao ruža u proljetne dane i kao ljiljan kraj izvora; kao grana tamjanova za žara ljetnoga i kao plamen i kâd u kadionici; kao vrč od kovana zlata, optočen mnogovrsnim dragim kamenjem; kao maslina puna plodova i kao čempres što se diže u oblake – quasi flos rosarum in diebus vernis, et quasi lilia quae sunt in transitu aquae, et quasi thus redolens in diebus aestatis: quasi ignis effulgens, et thus ardens in igne: quasi vas auri solidum, ornatum omni lapide pretioso: quasi oliva pullulans, et cypressus in altitudinem se extollens“.
[11] Usp. Pjesma nad pjesmama 2, 1: „Ja sam cvijet šaronski, ljiljan u dolu – Ego flos campi, et lilium convallium.“
[12] Usp. Sirah 24, 21: „i kao Liban nezarezan okadila sam prebivalište svoje i miris je moj kao balzam nepomiješan – et quasi Libanus non incisus vaporavi habitationem meam, et quasi balsamum non mistum odor meus.“
[13] Usp. Sirah 50, 6–8: „Kao zvijezda Danica među oblacima i kao mjesec pun; kao sunce koje obasjava hram Svevišnjega i kao sjajna duga na blistavim oblacima – Quasi stella matutina in medio nebulae, et quasi luna plena, in diebus suis lucet: et quasi sol refulgens, sic ille effulsit in templo Dei. Quasi arcus refulgens inter nebulas gloriae“.
[14] Triklinij (grčki τρικλίνιον / triklínion, latinski triclinium) je blagovaonica u kojoj se nalazi stol i oko njega s tri strane ležaljke (počivala, oslonca) na kojima su stari Grci i Rimljani počivali i o koje su se opirali dok su blagovali. Sv. Toma Akvinski u Izlaganju Anđeoskoga pozdrava (Stožeri kršćanske vjere, preveo Augustin Pavlović, Split, 1981, str. 216) navodi taj stih da bi i sâm opisao Blaženu Djevicu Mariju kao totius Trinitatis nobile triclinium (dragocjeno počivalište cijeloga Trojstva), počivaljkom, to jest mjestom gdje čitavo Trojstvo nalazi svoj počinak: „Duh Sveti je s njom kao u svom hramu. Zato se i kaže o njoj da je ‘hram Gospodinov’ (sv. Jeronim, sv. Ambrozije), ‘svetište Duha Svetoga’ (sv. Izidor, sv. Idefons, sv. Bernad, sv. Petar Damjanski), jer je začela po Duhu Svetomu, kako piše u Evanđelju po Luki 1, 35: ‘Duh Sveti sići će na te’. Na taj je način Blažena Djevica prisnija s Bogom nego anđeo. S njom je sâm Gospodin Otac, sâm Gospodin Sin i sâm Gospodin Duh Sveti, dakle cijelo Trojstvo. Stoga se o njoj pjeva: ‘Stole što se cijelim Trojstvom sjaš’.“ Izraz Trinitatis triclinium prvi je za Gospu upotrijebio sv. Ildefons Toledski (607.–667.) u djelu Libellus de corona Virginis, XXII. poglavlje (Patrologia Latina, prir. Jacques Paul Migne, 96. svezak, Lutetiae Parisiorum, 1851., stupac 314 A).
[15] Usp. Psalam 86(85), 2: „Čuvaj dušu moju jer sam posvećen tebi; spasi slugu svoga koji se uzda u te! Ti si moj Bog – Custodi animam meam, quoniam sanctus sum; salvum fac servum tuum, Deus meus, sperantem in te.“
[16] Usp. Filipljanjima 3, 21: „snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu – qui reformabit corpus humilitatis nostrae, configuratum corpori claritatis suae, secundum operationem, qua etiam possit subiicere sibi omnia.“
[17] Digby S. Wrangham, The liturgical poetry of Adam of St. Victor, II. svezak, London, 1881., str. 218–225.
[18] Léon Gautier, Oeuvres poetiques d’Adam de S. Victor, II, Paris, 1859., str. 193–196; Jean Grosfillier, Les séquences d’Adam de Saint-Victor. Étude littéraire (poétique et rhétorique), texts et traductions, commentaires, Turnhout: Brepols, 2008. (Bibliotheca Victorina 20), broj XXXIX.
[19] Adam ze Świętego Wiktora, Sekwencje, Lublin: Wydawnictwo Academicon, 2023., br. XXXIX, str. 221–224.
[20] Marie Bertrand Shigo [1921.–1998.], Study of the Sequences Ascribed to Adam of St. Victor, Chicago, 1954., str. 140.
[21] Benedikt XVI., Govor na općoj audijenciji 25. studenoga 2009.: Hugo i Rikard iz Svetoga Viktora.
[22] Matùtīn, od latinskoga mātūtīnum = jutarnja ili rana (služba, služba svitanja). Hrvatske istovrijednice su mu jȕtrenjī (čas), jȕtrenja (pobožnost) i jȕtrēnje (moljenje). Naziv se isprva primjenjivao na službu koju su klerici i redovnici izgovarali u zoru; bogoslužna istoznačnica mu je galicinij (pijetlovo vrijeme, posljednja noćna straža, u osvit dana). Noćna služba (noćnica) zadržala je ime bdjenje (vigilija), ali kako su se noćnice i jutrenje (matutin) u pravilu spajali (molili odmah jedno nakon drugoga), naziv jutrenje (matutin) već se od VI. stoljeća počeo širiti i na službu bdijenja. Prema Hrvatskom bogoslužbeniku, prir. Petar Vlašić, Dubrovnik, 1923., sveti oficij (rimski brevijar) čine kanonske ure: jutrenji (matutin), I., II. i III. noćnica, pohvale (laude), prvi čas (7 sati), treći čas (9 sati), šesti čas (12 sati), deveti čas (15 sati), večernji (vespere) i pȍvečērje (kompletorij). Godine 1971. objavljen je Božanski časoslov, proglašen vlašću Pavla VI., koji čine: služba čitanja, jutarnja, srednji čas (koji može biti treći, šesti ili deveti), večernja i povečerje. Dakle, matutin je postao služba čitanja (koja se može slaviti kao bdjenje ili spajati s večernjom prethodnoga dana ili bilo kojim časom svoga dana), pohvale su postale jutarnja, večernji (čas) postalo je večernja (molitva), a kanonske ure preimenovane su u liturgijske časove.
[23] Hugo iz Svetoga Viktora, 47. govor; Jacques Paul Migne, Patrologia Latina, 177. svezak, Lutetiae Parisiorum, 1854., stupac 1028 C – 1029 A.
[24] Sv. Grgur Veliki [540.–604.], Homiliarum in Evangelia, liber I, homilia XX, 13.; Jacques Paul Migne, Patrologia Latina, 76. svezak, Parisiis, 1849., stupac 1167 A.
[25] Hugo iz Svetoga Viktora, 60. govor; Jacques Paul Migne, Patrologia Latina, 177. svezak, Lutetiae Parisiorum, 1854., stupac 1061 BC.
[26] Hugo iz Svetoga Viktora, Miscellanea, liber V, titulus 44; Patrologia Latina, 177. svezak, Paris, 1854., stupac 770 D – 771 D.
[27] Jacques Paul Migne [1800.–1875.], Patrologia Latina, 196. svezak, Lutetiae Parisiorum, 1855., stupac 1504 CD – 1505 C.
[28] John Julian [1839.–1913.],, Dictionary of Hymnology, I, New York: Dover, 1907., str. 15.
