Prije 100 godina Stepinac stupio u bogosloviju
Svetačka atmosfera
U vremenskom razmaku između 1912., kada je rođena blažena Bernadeta Banja, drinska mučenica, i 1924., kada je umro zagrebački pomoćni biskup Josip Lang, sluga Božji, živjelo je dio svoga života u hrvatskom narodu trideset i šestero Božjih ugodnika: jedan je proglašen svetim, dvanaestero blaženica i blaženika – među njima i blaženi Alojzije koji za života slavljaše imendan 21. lipnja – četvorica časnih slugu Božjih, za četvero otvoren je svetostolički proces, a za njih petnaestero u tijeku je dijecezanski proces.
Kao da je neki „silan vjetar“ – ruah = Dah (Dj 2,2) – zapuhnuo u to doba i ponio ove duše stazom i karizmom svetosti prema Božjemu oltaru. Ima, razumije se, kudikamo više osoba koje su svete u Bogu, ali o ovima se vode procesi da se okrune svetom ili blaženom čašću oltara kao primjeri za nasljedovanje i kao zagovornici i zagovornice kod Boga. Sv. Leopold Bogdan Mandić već je postigao krunu.
Blaženi Alojzije Stepinac
Nakon jednogodišnjega boravka u sjemeništu i položene velike mature u gimnaziji u Zagrebu 1915./16. godine, Alojzije je 8 godina „ni na nebu ni na zemlji“ s obzirom na svećeničko zvanje.[1] Bog drži konce u svojim rukama, a određene osobe upletene su u vijenac čudesne Providnosti, osobito Alojzijeva majka Barbara svojim molitvama i postovima. Iznosimo neke značajnije momente prije Alojzijeva opredjeljenja za bogosloviju 1924., prije stotinu godina.
Rođen u Brezariću 8. svibnja 1898., župa Krašić, Zagrebačka nadbiskupija, od oca Josipa i majke Barbare rođ. Penić. Na krštenju nazvan Alojzije Viktor.
Duhovno je zvanje poseban poziv, svrhom i sadržajem bitno različit od bilo kojega drugoga. Isus poziva svoje učenike i naziva ih „apostolima“ (Lk 6,13), a na taj način ne bira ljude za bilo koja druga zvanja.
Bog po ljubavi roditelja Josipa i Barbare darova tijelo, a Duh uli dušu dječaku Alojziju. Zajedno s dušom udijeli mu i dar duhovnoga zvanja. Dakle, pozvan „od majčina krila“, kako se izražavaju proroci Izaija i Jeremija, apostol Pavao.
Kuda će Alojzije u životu prolaziti i kako će iz gustiša svoje razumno-slobodne volje izići na zacrtani Božji put, to se događa u milosnu susretu Alojzijeva plamička slobode i Božje apsolutne slobode.
Konviktorac. Nakon osnovne škole u Krašiću (1905.-1909.) imućni ga otac posla u Zagreb da kao konviktorac, koji plaća boravak u Nadbiskupskom pitomištu (domu, konviktu), pohađa Gornjogradsku realnu gimnaziju, bez primisli da bi mu sin bio sjemeništarac. Samo majka, po nekom neprotumačivu nadahnuću, čezne da joj sin bude svećenik. U tu svrhu od njegova krštenja tjedno tri puta posti o kruhu i vodi. A o molitvama Bogu da se i ne govori. Školarcima u konviktu bijahu kao poglavari rektor, prefekt i duhovnik – svećenici. Rektor mu, od 1912. godine, bijaše dr. Josip Lončarić (1870.-1946.), ugledan svećenik koji će imati presudnu ulogu u Stepinčevu životu, osobito 1924. godine.
Iako u osnovnoj školi bijaše odlikaš, nakon 1. razreda realne gimnazije (današnjega 5. osmogodišnje) u Zagrebu, Alojzije iz matematike pade na popravni. Ali se preko ljeta probudi i potrudi te u rujnu 1910. vrlo dobrim položi razred. U gimnaziji bijaše prosječan učenik. Talentiranost s 3 na 4, marljivost s 4 na 5, vladanje 5. Potkraj 6. razreda rektor ga Lončarić s nekoga nesporazuma otpusti iz crkvene ustanove, ali ga, na intervent njegova strica Matije Stepinca (1840.-1921.), ipak zadrža.[2]
U školi u Petom na popravni pao, u Šestom iz konvikta ispao. Shvatio je da mu to ne služi na čast. I jedno ga je i drugo moralo dobro protresti i opametiti. Mogao se hvaliti: ja u Krašiću odličan. Evo ti Krašića, matematika! Hic Rhodus, hic salta! Pokaži se u Zagrebu!
Sjemeništarac. Već nakon šest godina niže i više gimnazije (1909.-1915.) u početku 7. razreda gimnazije Alojzije se prijavi u sjemenište (1915.-1916.). Nitko radosniji od majke! Ona moli, posti i – šuti, ne kazuje ni Alojziju. Učenik se zapravo i kao konviktorac vladaše poput uzorna sjemeništarca. A ove dvije školske godine – sedmu i osmu – prinuđen bȋ zbiti u jednu, pa tako u svibnju 1916. završi 7. razred, a onda zbog ratnih neprilika i državnim odobrenjem iz Beča završi u mjesec i pol dana 8. razred te 28. lipnja 1916. položi maturu. Takva bijaše carska odluka za ratnu maturu. I odmah sutradan dignut u vojsku, jer bijaše već navršio 18. godinu života. Ne bijaše važno koliko je razreda završio i položio, nego koliko mu je godina da ga unovače i pozovu na bojište. Prijavi se kao „jednogodišnji dobrovoljac“ u 96. pukovniju austro-ugarske vojske u Karlovcu. A ostat će skoro tri godine u vojsci. K tomu godine 1918. bȋ lakše ranjen na talijanskom bojištu – čak je u Krašiću odslužena Missa Requiem, bez sprovoda, a nakon točnih vijesti preko Crvenoga križa otpjevan je i Te Deum – zahvalnica. Samo mu majka bijaše uvjerena da nije poginuo. S rijeke Piave odveden je u zarobljeništvo gdje provede više mjeseci. Kako već bijaše na pomolu raspad Austro-ugarske, 1918., Stepinac se prijavi u Legiju za oslobođenje od austrougarske vlasti, koju bijaše organizirao Jugoslavenski odbor te 6. prosinca 1918. bȋ prevezen iz Italije u Solun. Ne može se reći da bijaše „solunski borac“, „solunac“, a pogotovo ne pojavi se na Solunskoj bojišnici koja već tri mjeseca prije toga, 15. rujna 1918., bijaše probijena. Umjesto sudjelovanja u proboju fronte, časnik Stepinac s drugim vojnicima bȋ premješten u Vranje, zatim u Gnjilane pa u Prištinu, a u proljeće 1919. demobiliziran s činom pričuvnoga poručnika.
To će pitanje „solunstva“ ipak bitno odrediti njegovu budućnost 1934. godine, kada kralj Aleksandar dozna da je bio „solunac“, pa pristade da bude nadbiskup koadjutor, ubrzo odluku povuče jer kandidat nije bio „solunac“, pa opet, nakon interventa nadbiskupa Bauera, dade pristanak!
„Samo ne u bogosloviju“. Nakon mature, 1916. kroz daljnjih osam godina, Alojzije ne vidje škole, osim malo na Agronomskom fakultetu. U jesen 1919., kada se obiteljski očekivaše da će se pripravnik, koji tri godine prije toga položi ispit zrelosti, prijaviti u bogosloviju, dade svečanu izjavu: „idem bilo kuda, bilo u koje zvanje, samo u bogosloviju ne!“ Ne bijaše još položio životni ispit zrelosti! Umjesto na vrata teologije, dvadeset i jednogodišnji Stepinac upisa se na studij agronomije u Zagrebu. U zimskom semestru slabo pohađa školu, u proljeće 1920. posve je prekide. Prilagodi se seoskoj agrikulturi. Samo je jedno sigurno: ne kazuje nikomu da bi u bogosloviju.
„Žuti pokret“. Jednoga dana 1919. godine apotekar Andrašević u Krašiću mladom Stepincu dade knjižicu programa „Žutoga pokreta“. Kada Alojzije ugleda imena nekih, po njegovu sudu, uzornih svećenika na popisu, među njima i krašićkoga župnika Stjepana Huzeka (1863.-1925., župnik u Krašiću od 1891.) pogotovo odusta od pomisli na bogosloviju! Već bijaše izgubio više od tri školske godine od 1916., a od sada će izgubiti i ostale sve do 1924. Ali u Providnosti Božjoj sve to bijaše pravi kapital dozrijevanja u vjeri i zvanju.
Zašto Isus bijaše, ne 8, nego 18 godina povučen u Nazaretu, od svoje 12. do svoje 30. godine? A već u 12. godini pokaza poseban odnos prema Ocu i Očevoj kući, hramu. „I svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovima!“ (Lk 2,47).
Neposredno prije Prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj je naumljen, a nakon rata i ustanovljen, pokret svećenika „reformatora“ koji samouvjereno i nerazborito zahtijevahu ovih osam crkvenih promjena, reformi:
– Sjedinjenje svih kršćanskih Crkava;
Tko će biti na čelu? Neko svekršćansko vijeće Crkava, sekti, denominacija?
– Samostalnu crkvenu pokrajinu s primasom za Jugoslaviju;
Primas iz koje konfesije ili sekte? Ili na turnuse?
– Autonomiju Crkve na demokratskim načelima, uz monarhijsko-hijerarhijsku konstituciju;
Papa na čelu, a narod bira župnike i biskupe?
– Narodni živi jezik u svim sakramentima i obredima;
Latinski nas držao u vanjskom jedinstvu više od 1970 godina.
– Neobvezatno moljenje brevijara;
Isus moli za jedinstvo, a ovi bi ukinuli molitvu za jedinstvo i uopće moljenje časoslova kao svećeničkog identiteta!
– Reformu teoloških studija;
Neke bi predmete ubacili, druge izbacili, u skladu s ostalim reformnim propozicijama.
– Ukinuće obvezatna celibata;
Primjer vam dadoh: Iv 13,15 – u svemu: ne samo u pranju nogu, da činite jedni drugima, što inače nikada ne činimo jedni drugima, nego nam je osobit primjer dao u celibatu: posvećen Ocu.
– Materijalno osiguranje klera.
Da nije radi toga članka – reforma i svega ostaloga?
Željelo se od dvomilenijske latinske Crkve stvoriti domaću nacionalnu hrvatsku katoličku udrugu. Ovi zahtjevi bijahu izneseni u knjizi pod naslovom Savremene želje katoličkog nižeg klera države SHS, Bjelovar, 1919., a jasno formulirani u „Memorandumu“ od 20. veljače 1920. na adresu nadbiskupa Antuna Bauera. Knjižica imađaše korice žute boje, odatle se sav pokret ironično nazva „žuti pokret“, a svećenici „žuti“. Pokrenuše i povremenik nazvan „Preporod“ sa sjedištem u Koprivnici. Čak oko 250 svećenika dade svoj potpis tomu „žutom pokretu“. A njihova imena bijahu objavljena u spomenutoj knjižici. Biskupi oštro reagiraše na taj „preporodni“ put. Nadbiskup Bauer, uz asistenciju pomoćnoga biskupa Langa, odgovori suspenzijom sedmorice svećenika, kolovođa. A karađorđevska država svesrdnu pružaše pomoć tomu antikatoličkom djelu. Pred Drugi svjetski rat starokatolici, koji se bijahu regrutirali ponajviše iz toga „pokreta“, imađahu: 23 župe, 42 svećenika i 68.000 vjernika.
Antisvetačka atmosfera suprot onoj svetačkoj: u istom periodu! Spomenusmo 36 Božjih ugodnika, kandidata za aureolu blaženih i svetih, ovdje 250 kandidata koji se žele suobličiti ukusu i ususu ovoga svijeta! Godine 1945./46. drug maršal traži od nadbiskupa Stepinca da prekine s Vatikanom i osnuje hrvatsku nacionalnu crkvu – „crveni“ pokret? Ili „svećeničko udruženje“? Stepinac je odlučan mučenik za jedinstvo!
Vratimo se gdje smo stali. Godine 1923./24. Alojzije bijaše pred zarukama, u svojoj 26. godini. Potkraj 1923. godine otac Josip savjetova sinu da se obiteljski sredi na imanju Kamenarevu, koje bi bilo njemu dodijeljeno. Čak se i privatno zaručio. Zaručničko dopisivanje i dogovaranje s Marijom Horvat, zagrebačkom učiteljicom, kćeri nekadašnjega krašićkog učitelja, trajaše 3 mjeseca, od Božića 1923. do početka travnja 1924. Sastala se dva svjetonazora: tradicionalno strogo katolički i raspušteno liberalni. Na vrijeme, srećom, uvidješe da ne mogu zajedno: ona njemu vrati prsten, on njoj svih 12 pisama (odnese ih majka Barbara. Nitko sretniji od nje!).
Dana 18. rujna 1973. iz ruku Anđelke Horvat (1911.-1985.), hrvatske akademkinje, mlađe sestre Marijine, pisma dospješe u ruke nadbiskupa Franje Kuharića. Čitana su s komentarom na Radio Vatikanu od 27. siječnja do 13. ožujka 1975. i te godine objavljena. Izišlo je i drugo izdanje u Zagrebu 2010. godine. Očuvano je svega njegovih 6 od 9 pisama, a njezinih svih 12.[3] Marija je u posljednjem pismu obećala da će se moliti da nađe „bolju drugaricu“. Ostala je diskretna, neudana. Očito je imala providnostan udio u Stepinčevu životu. Poginula je u prometnoj nesreći 1939. Pročitaj ta pisma: „Mladi Stepinac“.
Stepinac i Merz. Obojica bijahu članovi „Hrvatskoga katoličkog omladinskog saveza“, koji se od 1923. naziva „Hrvatski orlovski savez“. Merčeva smrt 1928. i šetojanuarska diktatura 1929. dokrajčiše Orlovski savez. Stepinac je kao katolički mladić vidio u Merzu svetački lik! Samo dvije-tri naznake: Stepinac 1934., sutradan nakon svoga biskupskog ređenja, 25. lipnja, posjećuje bolesnu majku Ivana Merza, gospođu Terezu, koja umrije 1935. A prigodom 15. obljetnice smrti Merčeve 1943. slavi Misu u župnoj crkvi sv. Marije i govori o svetosti. Godine 1958. nadbiskup daje suglasnost da se otvori proces za Merza.
Bogoslov. Kada se 1924. godine, pročitavši u časopisu Sacerdos Christi članak vlč. Josipa Lončarića o sebi, i 4-stranično pismo primljeno od njega, Alojzije ipak, nakon trotjedne borbe, odluči poći u bogosloviju:
Kako prije govoraše: Samo ne u bogosloviju,
tako sada govori: Samo u bogosloviju!
Poslan je u Rim na Papinsko sveučilište Gregorijanu s boravkom u odgojnom Zavodu Germanicum-Hungaricumu. Sedam godina nije dolazio kući: doktorirao iz filozofije 1927., doktorirao iz teologije 1931., zaređen za svećenika 1930., slavio Mladu Misu u Rimu, vratio se kući 1931., u svojoj 33. godini života.
Osam godina ne zna kuda će i kamo će, zatim sedam godina bogoslov u kontinuitetu. Možda mu je trebalo onih osam za ovih sedam! Evo njegovih karakteristika koje je potpisao njegov rektor:
Discessit aestate 1931. – Otišao je ljeti 1931.
Sacerdos optimae omnino indolis – Svećenik sasvim plemenite naravi;
In omnibus solidissimus – u svemu vrlo postojan, solidan;
vere pius et in disciplina fidelis – istinski pobožan i u disciplini vjeran;
valde diligens – vrlo marljiv.
Koji biskup ne bi poželio vidjeti ovakve karakteristike svoga bogoslova!
Egipatski bogoslov – mladomisnik
Pedesetih godina prošloga stoljeća došao biskup u bogosloviju u 6. tečaj u jednom egipatskom gradu. Rekao je svoj šestorici novoređenika, koji završavaju studij, da ima jednu tešku župu, ispražnjenu, u kojoj je značajan broj župljana, ali jadnih vjernika kao i teških neprijatelja svećeničkog imena i Crkve. Tko bi htio prihvatiti tu župu, skinuo bi mu teško breme s ramenâ. Dat će prvomu dekret, i upozoriti ga da nosi glavu u torbi. Otišao biskup k rektoru pa u svoju sobu. Domalo netko mu pokuca na vrata.
„Biskupe, ako smatrate da ja s pomoću Božjom mogu poći na onu župu, računajte sa mnom“, veli mu taj mladomisnik.
Biskup izvan sebe od radosti. Baci onu crvenu kapicu u zrak u znak vanjskoga veselja!
Već u srpnju dođe s dekretom mladomisnik u župu s koje prije nekoliko godina bijaše pobjegao svećenik: sve je zapušteno, crkva prokišnjava, prozori razvaljeni, krov se raspada. Podovi se otkinuli, tabernakul zjapi, Križni put vlaži, na koru i oltaru ptice. Prošao novi župnik-mladomisnik župom: ponetko se nakašlje, drugi se nabaci na nj kamenicom, ponetko pljune za njim, najviše ih šuti. On svima naziva pozdrav – oni niti pozdravljaju, niti mu odzdravljaju. Zovne kojega dječaka i djevojčicu u crkvu na Misu. Razumiju crkvu, ne razumiju Misu. Sljedeće nedjelje – crkva prazna. Ne vjeruje svojim očima. Pričeka još nekoliko minuta, akademsku četvrt, opet nikoga. Otpoče sv. Misu. Sam.
„Gospodin s vama!“
„Gospodin s vama“, uzvraćaju mu zidovi crkve svojom jekom.
Ne zna živ hoće li mu vrijediti Misa što je sam prikazuje, bez ijednoga vjernika. Prikazat će je „pro populo“. Kada dođe do predslovlja, otpjevat će ga. Na latinskom. Uze, ne obični, nego svečani napjev: „I stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima, i sa svom nebeskom vojskom Tebi slavu pjevamo govoreći bez prestanka – sine fine dicentes“. Još nema nikoga, osim Anđelâ – Angeli i Arkanđelâ – Archangeli, Vrhovništava – Principatus i Gospodstava – Dominationes, Vlasti – Potestates i Moći – Virtutes, Prijestolja – Throni, Kerubina – Cherubini i Serafina – Seraphini. Devet korova nebeskih – kako sam?
Sutradan ode na zajednički bunar, odakle selo zahvaća vodu. Poneka mu se žena osmjehne, poneka djevojka namigne, vrati se u dvor. Pogleda na stolu dekret. Sjeća se svoje odluke: Biskupe, računaj sa mnom! Treba popravljati stan, srediti ured, crkvu i sakristiju. Komu će je popravljati? Prije će se i on raspasti i raspopiti, nego sve ovo staviti u red. Tekli danci kao sanci, dok se jednoga dana ne dogodi da mladoga popa ne bijaše više na bunaru. Što je s njim? Da se nije oženio? sve u jedan glas. „Znale smo mi da on ne će izdržati. Mlad je ono čovjek…“.
Kako ga zaista ne bijaše po župi ni sutradan, neki ipak odluče provjeriti i provale mu u stan. Lako bijaše provaliti. Nađu ga na krevetu. Mrtav. U dva-tri dana žestoka prehlada, groznica, temperatura, upala, nigdje nikoga u pomoć, i smrt na vrata i za vrat.
Sprovod – veleban. Došao biskup, došli svećenici, došle sve one vodarice i vodonoše, svi koji ga susretahu i ne pozdravljahu po župi. Došla cijela župa. Pritajili se i pravoslavni i muslimani. I od te nemile smrti i veličanstvena sprovoda poče preobrazba njihove župe i duše. Treba zrno umrijeti da donese plod. E ovaj mladomisnik za njih umrije.
*Blaženi Alojzije, kod Gospodara žetve zagovaraj osobito one mladiće i djevojke koji su u duši pozvani a godinama se ne mogu opredijeliti za duhovno zvanje, da odgovorno pođu u žetvu Božju! Napose Te molimo za sve bogoslove u hrvatskom narodu da se po Tvome primjeru predaju molitvi i studiju i ostvare milosni dar svećeništva!
[1] Sažeto iz knjige Nada koja ne postiđuje, Mostar, 2018., str. 39-52, s daljnjom literaturom.
[2] Josip Vraneković, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, Zagreb, 2011., 24.X.1953.
[3] Dian Baton (fra Ivon Ćuk, OFMConv.), Mladi Stepinac. Pisma zaručnici, Rim, 1975., reprint Zagreb, 2010.; Positio super martyrio, III. 1, Roma, 1996., str. 111-124.
