Pripremljen kamen temeljac za transrodnu monašku zajednicu

Proteklih godina povremeno su i do nas u Hrvatskoj stizale vijesti o tzv. pastoralu LGBTQ osoba, koji bi se točnije mogao nazvati inkluzivnom pratnjom i nastojanjem da se izmijeni dosadašnje tumačenje određenih odlomaka Svetoga pisma, promijeni učenje Katoličke Crkve o homoseksualnosti i spolnoj čistoći i izmijeni njezin zakonodavni okvir o pravima i obvezama krštenika, ali nakon deklaracije Fiducia supplicans to se prihvaćanje grijeha čini otvoreno i s blagoslovom pape Franje. Time je jasno potvrđena nakana toga, kako se tada činilo, nepotrebnog dokumenta, kao i ispravno njegovo razumijevanje od strane mnogih vjernika, napose biskupa i biskupskih konferencija koje su ga zbog krivovjernog sadržaja izričito odbacile.

Dva su nedavna događaja u tom smislu povezana i pokazuju nam mjesto današnje Crkve i njezinu uronjenost u kaljužu svijeta, a koja se odnosi na valjanje velikog dijela čovječanstva u svim vrstama perverzija, tolikim da se više ne preže ni od otvorenog i širokoj javnosti vidljivog bogohuljenja Krista, Blažene Djevice Marije i Presvete Euharistije, točnije brišu se granice između svetoga i svetogrdnoga. Prvi događaj je inaugurativna inscenacija na Olimpijskim igrama Pariz 2024. dana 26. srpnja, a drugi konferencija Outreach LGBTQ katolika na Sveučilištu Georgetown u Washingtonu, koja je okupila oko 350 sudionika, trajala je od 2. do 4. kolovoza, a organizirana je u režiji isusovačke službe America Media i njezina čelnika, svećenika Družbe Isusove i utemeljitelja Outreacha Jamesa Martina.

Odjeci na pojedine performanse s otvaranja Olimpijskih igara, napose na grotesknu imitaciju Posljednje večere i njezine aktere, mahom transvestite, bili su iznimno snažni i izazvali su brojne negativne reakcije. Pokušaj opravdavanja organizatora i ravnatelja svečanosti uvjeravanjem kako performans nije nadahnut Posljednjom večerom, nego gozbom bogova na Olimpu prema slici nizozemskog slikara Hermansza van Bijlerta, pokazao se neistinit i još je više razotkrio motive i nakane. No, unatoč brojnim i opravdanim kritikama na tu paradu, na reakciju Svete Stolice čekalo se osam dana, a osim što je mnogi drže zakašnjelom i vjerojatno donesenu tek na inzistiranje turskog predsjednika Tayyipa Erdogana, iznose se brojne primjedbe i na mlakost sadržaja, nepreciziranje događaja koji su izazvali sablazan, na nepotrebnu tvrdnju da su njima povrijeđene i druge religije, kao i da su ti događaji povrijedili osjećaje vjernika, bez spominjanja uvrede Boga.

Papa Franjo osobno nije dao nikakvu ni usmenu ni pisanu izjavu i ne zna se u čije ime je Sveta Stolica izdala nepotpisano priopćenje. Za razliku od toga, Papa je svojom rukom napisao poruku Jamesu Martinu za konferenciju Outreach LGBTQ katolika i u njoj izrazio svoju duhovnu pratnju i ujedinjenost u molitvi sa svim suodionicima, pa je razumljivo što se iščitava kao odobravanje i blagoslov. U svakom slučaju, nakon poticaja preko Fiducije supplicans, Papina molitvena podrška dala je novi podstrek ne samo konferenciji i djelovanju o. Jamesa Martina, nego i cjelokupnom LGBTQ pastoralu svuda u svijetu. Vjerojatno ni mi nećemo čekati dugo. 

Osim što se takvim nastojanjem izruguje učenje Katoličke Crkve i slavi grijeh, sve u ime Božje i kršćanske ljubavi za sve, posebnu pozornost skrećemo na činjenicu da je na konferenciji kao gost i govornik sudjelovala i Nicole Matson, prezbiterijanka koja je 2006. promijenila spol i zakonski postala Cole Matson, da bi koju godinu poslije promijenila i vjeru i postala katolkinja, a kasnije različitim zakulisnim igrama prošla formaciju u muškom samostanu i konačno službeno postala, vjerojatno prva, zavjetovani transrodni pustinjak brat Christian. O tim smo peripetijama s blagoslovom leksingtonskog biskupa već pisali i izrazili važnost prosudbe Svete Stolice o tom slučaju, kako bi se postavio kanonskopravni okvir koji bi sprečavao slične zloupotrebe, posebno s obzirom na vjerojatnost rapidnog uništavanja redovništva i otvaranja vrata za ređenje žena. Nažalost, o tome se nije oglasila ni Sveta Stolica, ni sam Papa.

Iako nas mediji skloni promicanju pastorala o. Jamesa Martina uvjeravaju da je Nicole Matson kao brat Christian vrlo produhovljena i ona koja samo želi svoje snage staviti u službu Bogu i Crkvi, njezine životne okolnosti daleko više vode zaključku da je riječ o ženi koja nije svojim ulaskom u Katoličku Crkvu odlučila prihvatiti i pripadajuće učenje i ćudoređe, nego ih aktivistički mijenjati. Na toj je liniji i njezino ulaženje u posvećeni život, jer osim što za to nije imala nikakvog kanonskog temelja (usp. Zakonik kanonskoga prava, kan. 603 i Katekizam Katoličke Crkve, br. 920-921), uopće ni ne živi rigorozno i odvojeno od drugih, nego se tek u prijepodnevnim satima u eremitoriju posvećuje molitvi i duhovnosti, dok poslijepodne radi u kazalištu, piše projekte, organizira predstave i sl., pretpostavljamo ne zanemarujući katoličku homoseksualnu propagandu, kako je to i činila prije odlaska u pustinjake.

Još više, Nicole-Cole-Christian Matson potiče i okuplja druge transrodne osobe, a mediji navode kako joj se na konferenciji ove godine pridružilo pet žena u muškim tijelima, štoviše da su joj se pridružile i u “privatnom odmoru”. Što to točno znači nije nam poznato, ali vjerujemo da ne isključuje nastojanje oko osnivanja transrodne zajednice posvećenog života, jer je to jedan od glavnih ciljeva pustinjakinje Matson, a vjerujemo također da će im biskup Lexingtona u tome svesrdno pomoći. Ako se to dogodi, a Sveta Stolica i dalje ostane nijema, duboko će se nagristi značenje i duhovna snaga ionako oslabljenog redovništva, a također će se otvoriti put za ređenje žena. S vremenom će, naime, vjerojatno iščeznuti prepreke koje zabranjuju transrodnim osobama ulazak u redovništvo i svećeništvo, a onoga trenutka kada se biološke žene crkveno priznaju muškarcima, mnoge će barijere na putu ženskog svećeništva nestati. Čini se da bi pisamce Svetog Oca o. Jamesu Martinu moglo u tome odigrati značajnu ulogu.

Ipak, papa Franjo je u ozbiljnim godinama i dobro je u svjetlu oslabljenja njegovih tjelesnih snaga razmišljati o budućnosti Crkve. Iako je on imenovao veliki dio kardinalskog zbora prema svojoj viziji Kristove Zaručnice, ipak se čini malo vjerojatnim da će se smjer koji je zacrtao nastaviti u sljedećem pontifikatu. Vjerojatnije je da će sljedeći papa barem po svome djelovanju, ako možda ne i po razmišljanju, biti konzervativniji i nastojati povratiti jedinstvo Božjeg naroda, a u tom svjetlu teško se može uklopiti ređenje žena i prihvaćanje u redovništvo onih koji su kemijski ili operativno promijenili spol. Sve se to, naime, vrlo razorno odrazilo na život anglikanske i nekih drugih protestantskih zajednica, a može se pretpostaviti da bi jednako bilo i u Katoličkoj Crkvi.

U tom svjetlu, između nekoliko drugih, posebno se svojom odmjerenošću i povezivanjem ističe ostrogonsko-budimpeštanski nadbiskup i primas Mađarske kardinal Péter Erdő, a prema onome što znamo o njemu čini se da bi mogao puno dobra učiniti u sveobuhvatnoj obnovi Katoličke Crkve. No, za nas katolike izbor Svetog Oca nije tek ljudski čin, nego djelo Duha Svetoga, u čiju se snagu pouzdajemo i onda kada nas kao zajednicu Kristovih učenika po životu nekog pape opominje na odbacivanje grešnosti i onda kada nas po životu drugoga potiče na svetost.