Razgovaranje s pokojnikom preko umjetne inteligencije
Budući da samo ljudi nose sliku Božju, umjetna umnost nikada ne će biti čovjek.
Prošloga tjedna bivši CNN-ov novinar Jim Acosta emitirao je subesjedu s avatarom koji je tvrdio da je Joaquin Oliver, jedan od 17 učenika ubijenih u stravičnoj pucnjavi u školi u Parklandu na Floridi 2018. godine. Bilo mu je 17 godina. Joaquinov otac poslužio se umjetnom umnošću (inteligencijom) kako bi stvorio interaktivni model svoga pokojnoga sina i zamolio Acostu da ga „intervjuira“ na dan koji bi bio njegov dvadeset i peti rođendan.
Nakon što je avatar rekao da se „sav pretvorio u uho“, Acosta se predstavio i upitao „Joaquina“ što mu se dogodilo. Avatar je odgovorio:
„Cijenim tvoju znatiželju. Prerano sam otišao s ovoga svijeta zbog oružana nasilja dok sam bio u školi. Važno je razgovarati o ovim stvarima kako bismo mogli stvoriti sigurniju budućnost za sve.“
Na pitanje što bi trebalo učiniti u vezi s oružanim nasiljem, avatar je odgovorio:
„Izvrsno pitanje. Vjerujem u mješavinu strožih zakona o nadzoru oružja, potpore duševnomu zdravlju i angažmana zajednice. Moramo stvoriti sigurne prostore za razgovore i veze, osiguravajući da se svi osjećaju viđenima i saslušanima. … Riječ je o izgradnji kulture ljubaznosti i razumijevanja. Što vi mislite o tome?“
„Joaquine, mislim da je ta zamisao sjajna“, odgovorio je Acosta.
Subesjeda je, blago rečeno, bila jeziva. Osim početnoga pozdrava, „Joaquin“ umjetne umnosti govorio je ravnim glasom i očiju koje su djelovale beživotno. I, naravno, nemoguće je znati kakva bi stajališta Joaquin imao da je preživio.
Najuznemirujuće je bilo kako je Acosta reklamirao razgovor, kao da je stvarno govorio s pokojnim učenikom, a ne s računalnim programom koji je bio usmjeren na određeno gledište. Očito se dječakovi roditelji nadaju kako će avatar uskoro sudjelovati u raspravama o oružanom nasilju. Očito je očekivanje da bi svi trebali prihvatiti pretpostavku kako je program umjetne umnosti vratio u život mrtvoga učenika. To ide daleko dalje od holograma u kojem je stvoren Walt Disney (koji je mrtav od 1966.) ili tvrtki koje oživljavaju fotografije u stilu Harryja Pottera.
Godine 1961. povjesničar Daniel Boorstin izrazio je bojazan da će ljudi pomiješati televiziju i filmove sa stvarnim svijetom.
„Riskiramo da budemo prvi ljudi u povijesti koji su uspjeli učiniti svoje iluzije toliko živopisnima, toliko uvjerljivima, toliko ‘stvarnima’ da u njima mogu živjeti.“ (The Image: A Guide to Pseudo-events in America)
Srž je toga kakvi smo ljudi, kao i koliko dojmljivima možemo učiniti svoje iluzije. Uostalom, mi smo ljudi koji su već pomiješali ‘sviđa mi se“ s time da mi se sviđa, ‘prijatelje’ na društvenim mrežama sa stvarnima, a platforme s uspjehom.
Sveto Pismo vrlo jasno uči:
„Kad uđeš u zemlju koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, nemoj se priučavati na odvratne čine onih naroda. Neka se kod tebe ne nađe nitko tko bi kroz oganj gonio svoga sina ili svoju kćer; tko bi se bavio gatanjem, čaranjem, vračanjem i čarobnjaštvom; nitko tko bi bajao, zazivao duhove i duše predaka ili se obraćao na pokojnike. Jer tko god takvo što čini gadi se Gospodinu; zbog takvih odvratnosti njih i goni ispred tebe Gospodin, Bog tvoj. Budi posve vjeran Gospodinu, Bogu svomu. Narodi koje ćeš naskoro otjerati s posjeda slušaju vračare i gatare, ali tebi to Gospodin, Bog tvoj, ne dopušta.“ (Ponovljeni zakon 18, 9–14).
Iako je Bog strogo zabranio Izraelcima da se raspituju o mrtvima, naša kolektivna vjera u tehnologiju uvjerila nas je da su takve stvari daleko manje opasne. Pisac dvadesetoga stoljeća Arthur C. Clarke, rekao je: „Svaka dovoljno napredna tehnologija ne razlikuje se od magije.“ Naša znanstvena fantastika, kao i tehnološki gurui kao Elon Musk i Ray Kurzweil, obećavaju dan kada ćemo naslijediti vječni život prijenosom naše svijesti na računala. U tom trenutku bit će potpuno nemoguće znati gdje naša tehnologija počinje, a gdje završava naša ljudskost.
Taj hrabri novi svijet bit će izgrađen na pretpostavci da su ljudska bića zbroj svojih dijelova, svodljivi na informacije pohranjene u biomehaničkim bazama podataka koje se mogu prenijeti u druge memorijske banke. To je ista pretpostavka koja podupire zamisao da se avatara umjetne umnosti treba uzimati kao da je to osoba za koju se pretvara. A nije.
Prva Samuelova 28 bilježi kada je izraelski kralj Šaul tražio vračaru kako bi prizvao proroka Samuela. Učinio je to jer Bog nije htio odgovoriti na njegov upit o tome treba li ići u rat. Samuel je obavijestio kralja da ne samo da će izgubiti bitku sljedećega dana, nego da će on i njegovi sinovi biti ubijeni.
Acostin intervju nije bio baš nekromancija, ali poticaj je isti. Oboje pretpostavlja da, bilo u našem vračanju ili našoj tehnologiji, možemo držati ključeve smrti. A ne možemo. Kao što je Isus rekao Ivanu:
„Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova te imam ključe Smrti i Podzemlja“ (Otkrivenje 1, 17–18).
Budući da samo ljudi nose sliku Božju, umjetna umnost nikada ne će biti čovjek. Budući da je samo Krist pobijedio grob, samo On drži ključeve života i smrti. U ovom hrabrom novom svijetu, neka Bog bude Bog. Neka ljudi budu ljudi. Neka strojevi budu strojevi.
John Stonestreet i Timothy D. Padgett
