Kako liječiti pošast ranjenih srca i duša

Čisto zlo nasilnoga napada, pokolja koji se dogodio u Osnovnoj školi u Prečkom u Zagrebu, u petak 20. prosinca 2024., izaziva niz odjeka. Umoren sedmogodišnji dječak, još četiri žrtve, učiteljica i troje djece, izbodeno, teško ranjeno, od toga dvoje kritično. Žalimo za žrtvama. Tugujemo s roditeljima koji nisu mogli ni slutiti da će izgubiti dijete samo pet dana prije Božića. Tugujemo i s drugom ranjenom djecom, njihovom hrabrom učiteljicom, i svom djecom u toj školi i diljem zemlje koja su zbog toga doživjela duševni urušaj. Pitamo se kako itko, pa i devetnaestogodišnji bivši učenik te škole, može zapasti u takvu mržnju i beznađe.

S nevjericom se čudimo kako policija može čuvati Vladu, Gornji Grad, Predsjedničke dvore, granice, strana veleposlanstva, škole nekih etničkih zajednica, bogomolje nekih vjeroispovijesti, zgrade Ministarstva unutarnjih poslova, policijske postaje, nogometna igrališta, domove dužnosnika; stalno ometati promet po Zagrebu šminkerskim prijevozom štićenih osoba, a ne može čuvati javne škole. Slovo zakona je jasno: djeca i učitelji nisu štićene osobe. A ipak članak 62. Ustava Republike Hrvatske određuje: „Država štiti materinstvo, djecu i mladež…“.

S nevjericom se pitamo kako Grad Zagreb može imati zaštitare u svim svojim prostorima: gradskoga poglavarstva, gradske skupštine, uprave, gradskih kotareva, gradskih poduzeća, područnih ureda za socijalni rad, ali ne i na ulazu bilo koje od svojih škola.

Čudimo se kako je moguće da su ubojicu i učiteljicu kojoj je nanio 31 ubodnu ranu smjestili u istu bolnicu, i to objavili? Zar se očekuje da se žrtva u toj bolnici počne družiti sa svojim krvnikom? Prema kojim se to protokolima postupa?

Ovakvi zločini traže utvrđenje nečijih propusta, krivnje i odgovornosti. Za sada nema ni najave ičijega samoodstupanja po zapovjednoj odgovornosti.

Kod drugih strašnih zločina zadnjih godina odmah bi se objavili identitet počinitelja i povijest njegova zdravstvenoga stanja, kada su oni bili obični građani. Činjenica da je to ovdje izostalo upućuje na propitivanje tko je doista hrvatski državljanin koji se po zlu upisao u povijest Prečkoga i hrvatskoga odgojno-obrazovnoga sustava. Njegov je identitet u međuvremenu otkriven u inozemstvu i na društvenim mrežama.

Na mrežnim stranicama Thebowieknife.com i Judge.me, koje prodaju noževe, budući koljač je u travnju 2024. ocijenio jedan proizvod riječima: „the knife is quite dull“ (Ovaj nož je prilično tup). Riječ je o nožu koji se prodaje kao „profesionalni“ i koji je „posebno oblikovan za rezanje i probadanje. Može se koristiti za klanje ili guljenje kože“.

Čini se da je, kako bi ga se teže prepoznalo, prije pokolja na glavu stavio crnu fantomku s prorezima za usta i oči. Istražitelji su na klupi ispred škole pronašli i izuzeli takvu fantomku oznake BSD, na čijem je čelu ispisano „Blessed“ (Blaženi) (na fotografiji).

Počinitelj se nakon pokolja pokušao ubiti.

Sve navedeno upućuje kako je ubrojiv, a ne neubrojiv, da je sve isplanirao i počinio s namjerom. Već je pokušavao samoubojstvo i bio je smještan na psihijatriju. U Hrvatskoj je 2022. službeno registrirano 55.080 osoba sa shizofrenijom, shizotipnim i sumanutim poremećajima (šifre poremećaja F20–F29 prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti).[1] Ti oboljeli uz školsku su djecu najranjivija skupina povodom crnoga petka u Prečkom.

Brojne su reakcije na ovaj sumanuti čin. Ima i neprimjerenih, iako razumljivih. Kada se ljudi boje, često se ili obrušavaju na one koje doživljavaju kao svoje „neprijatelje“ s „druge strane“ ili pak traže nešto, bilo što, kako bi popravili ono čega se boje. Obje su reakcije od petka 20. prosinca u punom zamahu.

„Potrebni su nam postupci, zaključavanja škola, promjene sistematizacija i nova zapošljavanja da škole postanu sigurne“, sažetak je prve reakcije kriznoga sastanka Vlade i Grada. Istaknuto je i kako je Vlada „spremna pripremiti i predložiti određene zakonske promjene“.

Neprihvatljivo je da se ne može zaštititi djecu od pošasti nasilja.

Povik da se „učini nešto“ nije neuobičajen u ovakvim trenutcima. „Učinite nešto” zapravo je vapaj za pomoć. Međutim, to nije strategija ili taktika. Učiniti „nešto“ nije od pomoći ako je to nešto zlo, pogrješno ili sporedno. Zapravo, učiniti „nešto“ moglo bi pogoršati stvari.

Moramo znati što učiniti, a to zahtijeva da bude jasno što je problem, što je rješenje i tko je u stanju postići nešto što treba učiniti. Možda jedino što jest jasno u svakoj raspravi koja slijedi nakon nasilnih čina jest da nam ništa od toga nije jasno.

Zahtjev da se „nešto učini“ gotovo je uvijek upućen Vladi ili se zahtijeva od nje. To pretpostavlja da je unutar moći predsjednika Vlade, nekoga ministra ili Sabora popraviti ono što je pošlo po zlu. Oni mogu donositi zakone, ali Hrvatska već ima više zakona koji su, da ih se provodilo, mogli spriječili ovu tragediju. Ali nisu. A razni pozivi Vladi da učini više pokazuju da nije jasno što je sve uopće potrebno popraviti. Tako često pozivi na veće djelovanje Vlade tretiraju zlo i nasilje kao bezimenu stvar bez uzroka koja se jednostavno dogodi.

Do sada su masovna krvoprolića u školama i drugdje uglavnom počìnjali otuđeni mladići, često bez očeva, koji su zagovarali ekstremizam pun mržnje ili nihilističku besmislenost. Napadač od petka čini se ima razorenu obitelj, duševno je slomljen i opčinila ga je besmislenost koja ga je dovela do toga da mrzi ljude i samoga sebe. To nije problem koji je Vlada izravno prouzročila i nije problem koji postojeća Vlada može riješiti.

Sklonost da mislimo kako se svi problemi trebaju politički razumjeti, da su politički motivirani i da se mogu samo politički popraviti simptomatična je za političku obmanu, društveno stanje od kojega naša kultura jako pati.

„Politička obmana (iluzija, pričin, varka) zamisao je da su svi problemi u korijenu politički i stoga moraju imati politička rješenja. Politika je, u naše vrijeme, preuzela previše naših života. Sve je ispolitizirano. Izbori ne bi trebali biti tako posljedični. Kada jesu, to ukazuje na duboku krizu identiteta i smisla.“ (Jacques Ellul)

Ali nikakva politika, politička ideologija ili birokracija ne može izliječiti pošast ranjenih srca i duša, ponovo izgraditi posredničke institucije građanskoga društva koje nas temeljno oblikuju, pružiti smisao i osjećaj pripadnosti za kojima svi žudimo ili nadvladati mržnju ljubavlju.

Te zadaće pripadaju ustanovama koje su u zapadnoj kulturi odbačene i koje se sustavno uništavaju: obitelji i Crkvi. Sunovrat tih ustanova „zrcali“ se ne samo u porastu broja masovnih napadača, „nego šire, u nizu statistika koje otkrivaju pošast očaja“, kako zaključuje Thane Bellomo.[2]

Kultura mira i ljepota nenasilja ne promiču se ni izbliza koliko bi trebali. Filmovi puni razbludništva (bludopisa), zločina i strave ćudoredno su nasilje, osobito nad mladima. Za njihovo stvaranje i širenje zlorabi se sloboda. Ni strogi zakoni ne mogu obraniti od takve moralne hrđe. Sve druge rasprave u Crkvi jalove su pred tim izazovom.

Ništa od toga, naravno, ne znači da Vlada ne će nešto učiniti. Vjerojatno ćemo vidjeti dodatne zakone, ali ako se to učini, ti zakoni ne će biti rješenje.

Ako ljudima ne će upravljati savjest, njima će upravljati redarstvenici. Gubitak savjesti uvijek dovodi do gubitka slobode. Sloboda je neodrživa bez krjeposti.

Normativni optimizam i ufanje da je država svemoćna vode do zamjene ustavnih prava redarstvenicima. Ali ni redarstvenici ne će moći upravljati ljudima bez savjesti. Niti ih štititi.

Novi će zakoni biti reakcija, posljedica činjenice da neke mlade – čiji su postupci potaknuli njihovo donošenje – ne sputavaju stvarnost, smisao, istina i ljubav. Odvojili su se od tih činjenicâ i vrjednotâ. Rješenje za to može doći samo od onih institucija koje je Bog usmjerio da njeguju srca i duše.

Predvidljivo je kako će neki „poduzeti nešto“ što je važno i pomaže. Župnik u Prečkom Tomislav Šagud istaknuo je 20. prosinca 2024.:

„U nekim trenutcima svaka riječ postaje neprikladna. Ovakva tragedija spada u te trenutke.

Mnogi spominju kontekst Božića u kojemu se ovo dogodilo. Poruka Božića je da Bog dolazi u ljudsku tamu. Upravo ovo je događaj tame.

Molimo da Bog zaštiti svu djecu i školske djelatnike, da zacijeli rane i odagna svaki duh mržnje, nasilja i osvete. Neka ožalošćeni nađu utjehu i mir koje samo Gospodin može dati.“

Prije dosta godina Chuck Colson (1931.–2012.) rekao je:

„Gdje je nada? Nada koju svatko od nas ima nije u tome tko nama upravlja, ili koji se zakoni donose, ili koje velike stvari činimo kao narod. Naša je nada u Božjoj snazi koja djeluje kroz srca ljudi, i to je gdje se u ovoj zemlji nalazi naša nada; to je gdje je naša nada u životu.“

Upravo je to ono „nešto“ što moramo činiti. Odgajanje savjesti, Božjega glasa, zadaća je obitelji i Crkve.

Nadahnuto napisima Johna Stonestreeta.

[1] Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Mentalni poremećaji u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2023., str. 24.

[2] „Razaranjem obitelji, Crkve i zajednice, razlozi koje su ljudi tradicionalno držali za samu opstojnost u opasnosti su da se povuku u prošlost. A ishod je predvidljiv: usamljivanje, potištenost, tjeskoba, malodušnost, zloporaba droga i smrt.

Kada govorimo o nasilju, gotovo nitko ne govori o tim uzrocima. Političari i stručnjaci postavljaju sva pogrješna pitanja. Imamo li previše oružja? (Uvijek jesmo.) Jesu li videoigre i filmovi previše nasilni? (Uvijek su bili.) Trebamo li još zakona? (Imamo ih više nego što možemo pratiti.)

Ne, ono što se iz temelja promijenilo jest da smo odbacili one regulirajuće društvene ustanove koje su tisućama godina ljudima pomagale da shvate svoju vrijednost i mjesto u ovom svijetu. Njihov pad ne ogleda se samo u porastu masovnih nasilja, nego šire u nizu statistika koje otkrivaju pošast očaja.

Primjerice, između 2000. i 2017. stopa smrtnosti zbog predoziranja drogom u SAD-u porasla je za 400 %, s 3 na 100.000 na 15 na 100.000. Stopa samoubojstava porasla je s 10,4 na 100.000 u 2000. na 14 na 100.000 u 2017. Ova užasna povećanja smanjila su očekivani životni vijek u SAD-u sa 78,9 godina u 2014. na 78,6 godina u 2017. …

Uništite obitelj, napustite zajednicu, sravnite crkvu sa zemljom. Što bi moglo poći po zlu? Sve.“ (Thane Bellomo, We Killed God, Family, And Community — And Now It’s Killing Us, The Federalist, 8. kolovoza 2019.)