Red pristupa odraslih u kršćanstvo (RPOK)

Tipsko se izdanje ove knjige pojavilo 6. siječnja 1972. Hrvatski je prijevod odobrila Biskupska konferencija 11. svibnja 1973., a potvrdio Sveti zbor za bogoštovlje 26. listopada 1973. Drugo hrvatsko izdanje pojavilo se 1998.[1] Evo pregleda knjige:

Red katekumenata po stupnjevima. To je redoviti red i njega ćemo podrobno obraditi.
Jednostavniji red pristupa odrasloga. Ovaj je red nelogičan. Naime, uvodne napomene ističu da se trebaju svi stupnjevi proći te da samo iz veoma važnih razloga biskup može oprostiti slavljenje jednoga od stupnjeva, a ovdje se nudi i pojednostavljena verzija. Iz kojeg razloga? Vjerojatno se to učinilo inercijom po uzoru na stari obrednik, a da bi se zadovoljilo u ono vrijeme još jak glas konzervativnih članova različitih komisija.
Kraći red pristupa odraslog u slučaju opasnosti ili na času smrti. Ovo je po sebi razumljivo. Ukoliko je u pitanju životna opasnost, obredi se i mogu i trebaju skratiti.
Priprava na potvrdu i euharistiju odraslih koji su kršteni kao djeca a nisu katehizirani. Ne donosi se nikakav obred, nego se samo u uvodnim napomenama veli da se mogu uzeti stupnjevi i molitve prvog reda pristupa odraslih – mutatis mutandis, uzimajući u obzir da se radi o krštenim osobama.
Red pristupa djece koja su sposobna za katehizaciju. Ovo je pravi katekumenat po stupnjevima prilagođen djeci koja su došla do uporabe razuma. Veoma je dobar.
Red primanja valjano krštenih osoba u puno zajedništvo Katoličke crkve. Ovo je jednostavan obred primanja u puno zajedništvo. Prije reforme, ovo je bio isključivo pravni čin.

1. Prethodne napomene RPOK-a

Prethodne napomene opisuju stupnjeve i njihovo značenje. Istaknuli bismo br. 66 u kojem se kaže da na biskupa spada ustanoviti katekumenat te da se može tek radi teških zapreka osloboditi od jedne provjere i u izvanrednim prilikama od dvije. Propisi su jasni, ali se u praksi (ne smo u našim krajevima) slabo održavaju. Ili su prestrogi, ili ljudi polaze od pretpostavke da je to kod njih nemoguće, pa onda istinski i ne pokušavaju. Izgleda da je posrijedi ovo drugo.

2. Katekumenska i krsna liturgija RPOK-a

Kao što ćemo vidjeti, katekumenat je u prvom redu točno određeno razdoblje priprave na krštenje, ali tim imenom u običnom govoru često nazivamo cjelokupno vrijeme priprave na sakramente inicijacije. Evo sada stupnjeva i liturgijskih slavlja tijekom katekumenata.

a) Evangelizacija i „predkatekumenat“

Ovo je vrijeme prve evangelizacije. U njemu po sebi nije predviđeno nikakvo liturgijsko slavlje, iako se već pretpostavlja prva sustavna kateheza. Ipak se preporuča i neki obred primanja među simpatizere, kao i molitva za vrijeme ovog razdoblja kojeg nazivamo predkatekumenat.

b) Red primanja među oglašenike (katekumene)

Red kojim se oni koji namjeravaju postati kršćani primaju među oglašenike slavi se kad oni, primivši prvi navještaj o živome Bogu, već imaju početnu vjeru u Krista Spasitelja. Stoga se pretpostavlja posvemašnja prva „evangelizacija“, početak obraćenja i vjere te osjećaj Crkve i prethodni susret sa svećenikom i nekim članovima zajednice kao i priprava za ovaj liturgijski čas (RPOK, 68).

Katekumen znači onaj koji je poučavan živom riječju, hrvatski oglašenik. Primanje među kandidate slavi se nakon što su „simpatizeri“ dobili osnovnu pouku i izrazili određenu revnost i odlučnost. Nije određeno vrijeme u godini kada se ima slaviti ovaj obred. Budući da je poželjno sudjelovanje ostalih vjernika zajedno s jamcima, slavlje se može zaključiti euharistijom. Evo pregleda:

Pripravnici se saberu izvan crkve. Voditelj (svećenik ili đakon) ih uljudno pozdravi, a jamcima podsvijesti njihovu ulogu. Nakon klasičnog dijaloga (pitanja o imenu i o tome što žele), svećenik im protumači koje posljedice ima njihova želja da postanu kršćani: trebaju biti spremni ići putem obraćenja i sudjelovati u pouci. Jamci obećaju da će im u tome pomagati. Predviđen je poseban obred otklinjanja i odreknuća od poganstva, ukoliko za to postoji potreba (u poganskim krajevima).
Pripravnici budu znamenovani znakom križa na čelu, a predviđeno je i znamenovanje osjetila (očiju, usta, prsa i pleća). Tom prigodom svećenik izgovara riječi: Primi znak križa…, a znamenuje ili sâm voditelj ili laici (navjestitelji i jamci), već prema prilikama.
Za poganske je krajeve predviđena mogućnost nadijevanja novog imena.
Oglašenici zatim budu uvedeni u crkvu, dok se svečano unosi knjiga Svetog pisma. Slijedi služba riječi. Nakon homilije voditelj može oglašenicima uručiti knjigu evanđelja. Slijedi molitva vjernika i zaključna molitva. Tada voditelj još jednom izrazi radost zbog njihova prijema i otpusti ih. Ostali se voditelji, navjestitelji i jamci onda zadrže s njima u bratskoj radosti.
Predviđena je mogućnost da iz ozbiljnih razloga oglašenici mogu ostati i na euharistiji koja bi nakon toga slijedila.

U ovom obredu uočavamo postupnost, prisutnost znakova, isticanje važnosti jamaca, ljudski prijem, važnost zajednice i njezine molitve zajedno s voditeljem.

c) Katekumenat

Katekumenat ili pastoralna uredba oglašenikâ neka tako dugo traje da može sazrijeti njihovo obraćenje i njihova vjera, pa ako je nužno i više godina. Oglašenici se cjelokupnim kršćanskim životom i dostojno provedenim katekumenatom prikladno uvode u otajstva spasenja, u vježbanju evanđeoskog života i u svete obrede, te se uključuju u život vjere, bogoslužja i ljubavi Božjeg naroda (RPOK 98).

Vrijeme katekumenata može potrajati od jedne do tri godine. Katekumenska liturgija nije vremenski točno određena. Predviđeni su ovi obredi:

Službe riječi. Katekumeni trebaju vidjeti kako je u ovom njihovom hodu i napredovanju zapravo sâm Bog na djelu.
Otklinjanja. Ove se molitve uz polaganje ruku trebaju češće uzimati, one su zapravo sastavni dio svake pouke. Čemu otklinjanja? U starini se to shvaćalo pojednostavljeno. Kršćanin je sluga Kristov, Krist nad njim ima vlast. Onaj koji nije kršten, htio-ne-htio pod vlašću je sotone. Zato je Crkva molila nad katekumenima da ih Krist oslobodi đavolske vlasti, da bi onda u času krštenja katekumen posvema pripadao Kristu. Današnji je smisao sličan. U katekumenu još živi stari čovjek sa svojim neurednim sklonostima. Katekumenat je za njega vrijeme obraćenja. Potrebno je da mu Crkva pomogne na njegovu putu, jer grijeh u čovjeku nužno razorno djeluje. Danas se u otkletvenim molitvama razložnije moli: da se katekumen oslobodi duha lakomosti, gramzivosti, pohlepe, laži, bludnosti, vračanja, itd. Očigledno, nije dovoljna samo naša pouka, kao što nije dovoljna samo dobra volja kandidatova. Potreban je zahvat Crkve i snaga Božje milosti.
Blagoslov katekumena ima sličnu svrhu.
Mazanje katekumenskim uljem bi po sebi trebalo imati mjesto iza svakog slavlja Božje riječi.
Predaje Vjerovanja i Gospodnje molitve koji su predviđeni u drugo vrijeme mogu se iz opravdanih razloga slaviti u ovom razdoblju.
Objedinjeno bogoslužje. Naravno, može se upriličiti jedno bogoslužje koje bi npr. sadržavalo službu riječi, otkletvene molitve, mazanje uljem, blagoslov. Dobro je češće slaviti ova bogoslužja, jer bi samo naviještanje bilo manjkavo, bez djelovanja Božje milosti koja je djelatna upravo po bogoslužju.

d) Obred izbora ili upisa

Na početku korizme, koja je bliža sakramentalna priprava inicijacije, slavi se „izbor“ ili „upis“. Time Crkva, pošto čuje svjedočanstvo kumova i navjestitelja i pošto oglašenici potvrde svoju spremnost, sudi o stanju njihove priprave te određuje mogu li pristupiti vazmenim sakramentima (RPOK 133).

Ovaj se obred dakle slavi Prve korizmene nedjelje. Sada nastupa bliža priprava na krštenje, tj. vrijeme čišćenja i prosvjetljivanja. Napomenimo da su vlastita čitanja ovoga razdoblja korizmena čitanja godine „A“. Kada ima katekumena ova se čitanja moraju uzeti, makar po sebi korizma pala u godinama „B“ i „C“, a svećenik čitanja godine „A“ može uzeti svake korizme. Zašto? Ovo su najstarija korizmena čitanja koja imaju krsni značaj i uvijek mogu izvrsno poslužiti za obnovu krsne vjere čitave župske zajednice. U godini „A“ uzima se uvijek evanđelje o Isusovoj kušnji u pustinji (Mt 4,1-11). Poruka je: kao što se Krist odrekao đavla i odlučio se na posvemašnju poslušnost Bogu, tako i katekumen donosi konačnu odluku odreći se đavla i služiti Bogu. Ovim obredom katekumen (oglašenik) postaje electus (izabranik). Ovaj obred vodi biskup ili njegov izaslanik, kao i sve druge obrede do krštenja.

Obred se slavi nakon homilije. Pripravnici budu predstavljeni. Dva su načina. Ako slavlje predvodi netko tko nije imao udjela u pripravi, onda voditelj katekumenata predstavi pripravnike voditelju slavlja, tražeći da ih se primi među kandidate za sakramente inicijacije. Voditelj slavlja ih onda pozove da pristupe zajedno s kumovima te pita kumove jesu li kandidati dostojni. Ako slavlje predvodi sâm voditelj katekumenata, onda je predviđen jednostavniji upit kumovima jer sâm voditelj jamči. Nakon toga se upišu imena, odnosno, kandidati budu prozvani ako ih je mnogo. Voditelj se onda obrati kandidatima i kumovima, te sve nazočne pozove na molitvu. Nakon molbenice slijedi zaključna molitva. Izabranici se tada otpuštaju. Misa se nastavlja molitvom vjernika i vjerovanjem, što se iz pastoralnih razloga može ispustiti. Iz težih razloga izabranici mogu ostati na euharistijskoj službi.

e) Provjere (skrutiniji)

Prvotna svrha provjerâ duhovne je naravi. Ona se postiže pomoću otklinjanja. Zadaća je tim pripravnim sastancima: očistiti pameti i srca, braniti protiv napasti, usmjeravati nakane i poticati volju da izabranici tješnje prianjaju uz Kristu i svoj katekumenat provode u sve većoj ljubavi prema Bogu (RPOK, 154).

Provjere nisu ni ispiti ni kontrola, nego obredi i molitve Crkve nad izabranicima da se oslobode utjecaja zla. Tri su provjere, a svaka je vezana uz određenu tematiku. Sve se slave u misi u sklopu službe riječi nakon homilije. Izabranici su na posebnom mjestu u crkvi, svećenik ih posebno pozdravlja i predstavlja zajednici, a nakon homilije se kazuje molbenica sa zaključnom otkletvenom molitvom, nakon čega se izabranici otpuštaju a misa nastavlja. I ovdje se oni iz opravdanih razloga mogu zadržati na misi.

Prva provjera se slavi treće korizmene nedjelje a vezana je uz evanđelje o ženi Samarijanki na Jakovljevu zdencu koja razgovara s Isusom (Iv 4,1-41). Osnovna je misao: izabranici će u krštenju dobiti žive vode za život vječni o kojoj govori Isus Samarijanki.

Druga se provjera slavi četvrte korizmene nedjelje, a vezana je uz evanđelje o slijepcu od rođenja kojeg je Isus ozdravio (Iv 9,1-41). Osnovna misao: po krštenju se svakom čovjeku otvaraju oči da upoznaju put spasenja.

Treća se provjera slavi pete korizmene nedjelje. Čita se evanđelje o Lazarovu uskrsnuću (Iv 11,1-45). Poruka: krštenje je uzimanje udjela na vječnom životu, ono osigurava pobjedu nad smrću.

f) Predaje

„Predaje“ kojima Crkva izabranicima predaje drevna svjedočanstva vjere i molitve, naime, vjeroispovijest i Gospodnju molitvu, smjeraju k njihovom prosvjetljenju (RPOK 25,2).

Izabranici se već smatraju dostojnima primiti neke svetinje kršćanske vjere. U tjednu nakon prve provjere predaje im se Vjerovanje, a u tjednu nakon treće provjere predaje im se Gospodnja molitva. Oba se obreda slave nakon homilije u sklopu službe riječi. Ovi obredi se u mnogo čemu mogu prilagoditi i obogatiti. Uvijek se slave izvan mise.

g) Neposredni pripravni obredi

Valja potaknuti izabranike da na Veliku subotu, ukoliko je moguće, ne rade uobičajeni svoj posao, posvete se molitvi i duhovnoj sabranosti te, ako im sile dopuštaju, obdržavaju i post. Istoga dana, ako se održava kakav skup izabranika, mogu se obaviti i neki obredi bliže priprave, npr. predaja vjeroispovijesti, „efata“, izbor kršćanskog imena i, ako je shodno, mazanje katekumenskim uljem (RPOK 26).

Dakle, po volji se mogu uzeti neki od ovih obreda. Naravno, može se uzeti i pokorničko bogoslužje, pogotovo ako među katekumenima ima i odraslih koji su kao djeca kršteni, a nisu kasnije katehizirani, te se pripravljaju na sakrament pomirenja, potvrde i euharistije.

h) Slavlje pristupa k sakramentima

Ovi sakramenti, naime krštenje, potvrda i euharistija, posljednji su korak izabranika. Njima dobivaju oproštenje grijeha, pridružuju se Božjem narodu, primaju Božje posinstvo, Duh ih Sveti uvodi u obećanu puninu vremena, štoviše, po euharistijskoj žrtvi i gozbi uživaju predokus kraljevstva Božjega (RPOK 27).

Ovo se slavlje redovito obavlja u sklopu Vazmenog bdjenja. Važno je da ono bude dobro pripravljeno zbog krštenika a i zbog zajednice, da bi svi mogli plodonosno i radosno sudjelovati. Za krštenike je ovo najvažniji trenutak njihova života, a za ostale vjernike prigoda da otajstveno proslave i svoje ucjepljenje u Kristovo vazmeno otajstvo.

Nakon službe svjetla i službe riječi, a na početku krsne službe, prije nego se počnu moliti Litanije svih svetih, novokrštenici se zajedno sa svojim kumovima okupe oko krsnog zdenca.

Slijedi blagoslov vode. Obrazac je nadahnut molitvom br. 445 Gelazijevog sakramentara i osobito je bogat u svom anamnetskom dijelu, gdje se pripovijeda kada i kako je sve Bog u povijesti spasenja činio velika djela služeći se znakom vode.

Slijedi odreknuće od sotone i grijeha uz (eventualno) mazanje katekumenskim uljem, te dijaloška ispovijest vjere.

Odmah se pristupa krštenju uranjanjem ili polijevanjem uz riječi I., ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Dijaloška ispovijest vjere, dakle, neposredno prethodi krštenju, tako da obred ipak ponešto nalikuje obredu u Traditio Apostolica.

Predviđeno je i mazanje krizmenim uljem poslije krštenja za slučaj da ne slijedi potvrdno slavlje.

U dopunskim obredima se još daje bijela haljina i pruža upaljena svijeća.

Slijedi slavlje sakramenta potvrde s istim molitvama koje se uzimaju kada se potvrda slavi zasebno: kratki nagovor, poziv na molitvu, posvetna molitva s ispruženim rukama, te na koncu mazanje krizmenim uljem uz novu formulu: I., primi pečat dara Duha Svetoga.

Slijedi euharistijska služba. Izostavlja se Vjerovanje i započinje sveopća molitva na kojoj po prvi puta uzimaju udjela novokrštenici. Dolikuje da neki od njih donesu darove na oltar, kao što dolikuje da se novokrštenici pričeste pod obje prilike.[2]

i) Vrijeme mistagogije

Da bi prvi koraci novokrštenika bili što čvršći, poželjno je da ih u svim prilikama brižno i prijateljski pomaže zajednica vjernika, njihovi kumovi i pastiri. Valja se pobrinuti da se posvema uvrste u zajednicu i u njoj se osjećaju sretnima.

Kroz cijelo vazmeno vrijeme nek se na nedjeljnim misama osiguraju posebna mjesta za novokrštenike. Svi novokrštenici nek se pobrinu da sudjeluju u misama sa svojim kumovima. U homiliji, a ako je zgodno i u vjerničkoj molitvi valja se na njih osvrnuti.

Na zaključenju vremena mistagogije, na kraju vazmenog vremena oko Duhovske nedjelje, nek se održi neko slavlje popraćeno izvanjskom svečanošću već prema mjesnim običajima.

Na godišnjicu krštenja poželjno je da se novokrštenici ponovno saberu te Bogu iskažu hvalu, izmjene međusobno duhovno iskustvo i zadobiju nove snage.

Da s novim članovima svoje Crkve uspostavi pastoralni dodir, nek se biskup pobrine, osobito ako sam nije mogao voditi sakramente pristupa, da bar jednom na godinu, ukoliko je to moguće, novokrštenike sabere i predvodi euharistijsko slavlje u kojem se novokrštenici mogu pričestiti pod obje prilike. (RPOK 235-238).

Mistagogija (= uvođenje u otajstva) dakle traje cijelo vazmeno vrijeme. Novokrštenici imaju posebno mjesto u crkvi, u molitvi vjernika. Čitava se zajednica stara da se oni osjećaju među njima kao prava braća i sestre, punopravno i radosno prihvaćeni. Ovdje liturgija ništa posebno ne propisuje, nego potiče pastoralnu maštovitost. RPOK predlaže da se vazmeno vrijeme zaključiti nekim posebnim slavljem, a sljedeće godine u neko zgodno vrijeme upriličiti slavlje obljetnice primanja sakramenata inicijacije.

[1] Prvo izdanje: Rimski obrednik obnovljen prema odluci svetog ekumenskog sabora II. Vatikanskog a proglašen vlašću pape Pavla VI. Red pristupa odraslih u kršćanstvo. Nalogom i odobrenjem Biskupske konferencije i potvrdom Sv. Zbora za bogoštovlje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974. Drugo je izdanje nastalo na osnovu istog tipskog izdanja: Rimski obrednik obnovljen odlukom svetog općeg sabora Drugog Vatikanskog, proglašen vlašću pape Pavla VI. Red pristupa odraslih u kršćanstvo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998. Pitanje: je li nam stvarno bio potreban novi prijevod istog tipskog izdanja?

[2] Podsjetimo na određenu nedorečenost. Kad se usporedi RPOK s Misalom, onda se primjećuje kako je neposredno prije krštenja za kandidate predviđeno odricanje od grijeha i ispovijest vjere, a nakon krštenja za sve ostale vjernike obnova krsnih obećanja, tj. odricanje od grijeha i ispovijest vjere. To je sasvim logično ako se krštenje slavi u krstionici, tamo gdje nema ostalih vjernika. Međutim, ako se krštenje slavi u crkvi u nazočnosti svega ostalog puka, ipak ne izgleda logično dva puta činiti isto, iako to formalno i nije isto. Naime, kandidati se odriču od grijeha i ispovijedaju vjeru, a ostali vjernici tek obnavljaju ono što su prije bili obećali (ili osobno ili preko kumova). Međutim, ne bi li se mogla uvesti srednja formula, tj. da svi zajedno izgovore istu formulu, jedni kao ispovijest, drugi kao obnovu?

katekumenat