»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Značenje riječi „liturgija“

sveta misa u Sikstinskoj kapeli


U klasičnom grčkom jeziku


Grčka riječ litourgia (dolazi od: leitourgia > leturgia > leitourgia – litourgia) sastavljena je od korijena lêit (lêos > laos = narod) što znači javno, opće; te od riječi ergon, što znači djelo, čin. U staroj je Grčkoj ova riječ u građanskom smislu označavala javnu službu, ili jednostavno službu. U religioznom je smislu ova riječ označavala službu u hramu, odnosno kultnu službu Bogu.


U Septuaginti


Septuaginta (= LXX) riječju leitourgia prevodi hebrejske riječi šeret i abodah koje su označavale službu Bogu. Međutim, budući da je LXX nastala u vremenu kad je levitska služba već bila utvrđena, ona uzima riječ leitourgia samo kad govori o levitskoj službi, iako u hebrejskom originalu izrazi šeret i abodah označavaju kultnu službu svakog vjernika koji „sluša Božji glas“ i obdržava vjernost Savezu. Točnije rečeno, šeret, kao hramsku službu svećenika LXX uvijek prevodi riječju leitourgia, dok izraz abodah prevodi riječju leitourgia kad se govori o hramskoj službi, a riječju latreía i duleía kada govori o bogoslužju općenito ili o bogoslužju puka.


U Novom zavjetu


Izraz leitourgia i glagolski oblik leitourgein dolaze u NZ 15 puta i to u tri osnovna značenja. Sedam puta označava jednostavno službu ili služenje, 5 puta starozavjetni svećenički kult, a 2 puta označava duhovne žrtve (Rim 15,16; Fil 2,17) Najvažniji je tekst u Dj 13,2: „Dok su jednom obavljali službu (= leitourgia) Božju i postili…“ Smisao riječi liturgija na ovome mjestu različito se tumači. Dok jedni misle da se radi o euharistiji, drugi smatraju da se tu radi o zajedničkoj molitvi, odnosno, još više o čisto kršćanskom duhovnom bogoslužju.


Različita uporaba izraza „liturgija“ u kršćanstvu


U poapostolskoj Crkvi (grčkog jezika!) uskoro se, pod utjecajem LXX, riječ „liturgija“ upotrebljava za kršćansko bogoslužje (npr. Didahé, oko 100. godine; 1. Poslanica Korinćanima sv. Klementa, pape, s početka 2. st.).

Kasnije na kršćanskom Istoku grčkog jezika riječ „liturgija“ označava kršćansko bogoslužje, a još kasnije isključivo euharistijsku službu, kao što je to u istočnjaka i danas. Npr. Liturgija sv. Ivana Zlatoustog zapravo znači euharistijsko slavlje prema predlošku sv. Ivana Zlatoustog.

Na Zapadu se ta grčka riječ uopće ne rabi (iako su latinizirane mnoge druge grčke riječi, kao npr. episcopus, presbyter, diaconus, ecclesia, synagoga, apostolus, eucharistia, evangelium, mysterium, itd.). Umjesto toga uzimaju se izrazi officia divina, sancta, celebratio, ministeria sacra, opus divinum, munus… Tek kad se u vrijeme renesanse ponovo pobudilo zanimanje za grčku kulturu i jezik, javio se i taj izraz u obliku pridjeva srednjeg roda u množini: liturgica. Kasnije se, prema grčkoj uporabi, uzima izraz liturgia kad se misli na euharistiju, a još kasnije, kao što je to i danas slučaj, na cijelo kršćansko bogoslužje.

Izraz kult (cultus) na hrvatski obično prevodimo riječju bogoštovlje, a izraz liturgija riječju bogoslužje.