Sidro ufanja
Opisali smo vjeru kao prvoga glasnika u nama, naš prvi susret s Bogom, koliko je On tvorac i svrha nadnaravnoga života milosti. Na vjeri se temelje svi drugi odnosi s Bogom, jer niti vjernik može očekivati nadnaravna dobra od Boga, niti Ga može nadnaravno ljubiti, ako Ga prije ne pozna.
Važno je isticati ulogu vjere, koju je ona odigrala u povijesti pojedinih naroda, npr. hrvatskoga naroda. Mnogi narodi vjeri duguju najviša dostignuća na polju znanosti i umjetnosti, jer su nosioci tih djela bili vjernici, u mnogim slučajevima i svećenici (Ruđer Bošković, Marin Držić, Andrija Kačić-Miošić, Frane Bulić, Grgo Martić, Juraj Križanić, Josip Juraj Strossmayer itd.). Mnogi su uresi naše domovine, naših krajeva, ali je pjesnik pjevao da nadasve divan
„Krst je časni što se nad njom visi.
On je što ve u nevolji jači;
On milostiv što ve nebom štiti.“
Narod se ponosio tom vjerom, pa je pjesnik uskliknuo:
„Ah, da vide svieta puci ostali
Iz nizina, odkud vida neima,
Krst ov’ slavni, nepobieđen igda“ (Ivan Mažuranić).
Iz vjere neposredno slijedi ufanje. Vjera otkriva posmrtni život, vječnu sreću. Ona dočarava vječno Božje kraljevstvo, sreću svih odabranih. Ufanje to očekuje za svakoga pojedinca i za vjersku zajednicu na zemlji. Doista se za kršćansko ufanje može reći da je predujam vječne sreće, anticipacija vječnosti.
Sidro
79. Brod spusti sidro na dno te stoji nepomično, a bez njega lako bi ga struja odnijela. Kršćanin se veže uz svemogućstvo Božje, na Nj se oslanja, a zna za dobrotu Božju, zato pouzdano očekuje vječnu sreću poslije smrti i sva sredstva potrebna na ovoj zemlji za postizavanje te sreće. To ufanje budi zanos za Bogom, ali ujedno podržava i strah, da ne bi slabost čovječja prouzročila otpad. Vječna je opomena svetoga Pavla da treba graditi spasenje „sa strahom i drhtanjem“ (Filipljanima 2, 12).
Aktualiziranje ufanja
80. Ima i previše motiva radi kojih bi čovječje ufanje moglo malaksati. Potrebno je da odrasli čovjek stvori i čin ufanja, kako smo rekli o činu vjere, jer samo svjesno-voljno usmjerivanje srca ufanjem u Boga čini ufanje sadržajem kršćanskoga života. Kako bi, uostalom, kršćanin mogao moliti, kad ne bi imao ufanja? U koju bi svrhu molio? Iako se u svakom dobrom djelu kršćanina krije ufanje, ipak je potrebito i korisno da vjernik čestim stvaranjem čina ufanja jača sebe i drugoga u borbi života. Tako će mu život primiti oznaku dinamizma, radosti i poleta. Potrebito je aktualizirati ufanje analogno onomu što smo rekli pod br. 10, 31 i 74.
Defekt ufanja: očaj
81. Ne govorimo ovdje o pesimizmu u običnom smislu, niti o manjku životnoga zanosa, nego o pozitivnom činu volje, kojim se ona odriče nastojanja za stjecanjem vječnoga blaženstva ponavljajući npr. onu Kajinovu: „Moja je zloća veća nego da bih mogao zavrijediti oproštenje“ (Postanak 4, 8).
Često puta očajnički izrazi pojedinaca nijesu drugo do eksplozije afekta, fale im uvjeti da se ostvari grijeh, ali, ako se ostvare uvjeti grijeha, očaj moramo vrlo strogo osuditi. Očajnik kao da odbija od sebe dobrotu Božju, a „u Bogu su pune ruke“ (narodna). Straši li se svijeta? Krist kaže: „Ja sam pobijedio svijet“ (Ivan 16, 33). Napadaj ga neprijatelja Božjih obara? „Sedam kraljeva vijeća vijećalo, kad ujutro na Božju bilo“ (narodna). Težina očaja osobito odskače ako uočimo da se očajnik direktno odvraća od Boga, lako upadne u provaliju svih grijeha.
Eksces ufanja: preuzetnost
82. Preuzetnik se neosnovano ufa da će postignuti vječno spasenje ili sredstva koja k tome vode. Heretički možda misli da će svojim silama postići spasenje ili smatra da dobra djela nijesu potrebita, nego da je dovoljna jaka vjera. U konkretnom slučaju preuzetnik obično veli: Bog će me spasiti, iako griješim, jer je milosrdan. – Pomoći će mi, da izvršim ono zlo djelo. – Izložit ću se onoj pogibli, a Bog će me čudom spasiti.
Neka preuzetnik promotri ove riječi, kadgod misli na milosne darove Božje, a te su riječi:
„Što li imaš, što nijesi primio? A ako si primio, što se hvališ kao da nijesi primio“ (Prva Korinćanima 4, 7).
„Ne znaš, da si i nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i gol“ (Otkrivenje 3, 17).
Ako vjernik govori da može sve, to je jedino „u Onome, koji me krijepi“ (Filipljanima 4, 13), dakle ne na bazi nekoga ohologa humanizma, nego teocentrična humanizma, začinjena kršćanskom poniznošću.
I strah nas može Bogu dovesti ili od njega odvesti
83. „Strah i nada skupa se rađaju i umiru“ (Pietro Metastasio). Tko se ufa u Boga, straši se da Ga ne izgubi. Zašto se čuvaš grijeha? Ako ga se čuvaš da izbjegneš Božjim kaznama, raspoložen si griješiti kad ne bi bilo tih kazna, nalaziš se na stazi grijeha, jer se ne strašiš Boga izgubiti, nego se strašiš „zaraditi“ kazne. Ne ljubiš Boga, nego sebe. Od sebe želiš ukloniti kaznu, a ne od Boga uvrjedu. Postupaš kao pravi rob i ropski se strašiš.
Nijesi daleko od toga straha ni onda, ako si spreman Boga uvrijediti radije nego izgubiti dobra ovoga svijeta: zdravlje, novac, položaj i slično. Istina je da takvo stajalište često dolazi od pretjerane ljubavi prema životu, od velike privrženosti prolaznim dobrima, koja su nam tako bliska, ali je također istina da takav strah ne vodi Bogu, nego odvraća od Boga, grijeh je (Luka 12, 5).
Znaš li koji te strah vodi k Bogu? Kad te je strah od grijeha i zato što grijeh pribavlja kazne i zato što vrijeđa Boga. Još bolje: ako se strašiš grijeha, jer je uvrjeda Boga ili dokaz slabe ljubavi prema Njemu, možeš reći, da je tvoj strah kao strah pravoga sina koji se boji uvrijediti oca, jer ga poštuje i ljubi. Takav je strah početak životne mudrosti, životna mudrost (Psalam 110, 10).
Životni optimizam
84. Kada kršćanin promatra sebe i svoje naravne snage, nije optimist, ali, kad promatra Božju pomoć, Njegovu milost, on je pravi optimist. Tko veseliji do kršćana kojima je mirna savjest? Komu je uvijek na usnama pjesma tako te i umiranje popraćuje pjesmom? Kršćaninu. Kršćanin pati, bori se, ali ga drži ufanje, jer zna da Bog može sačuvati njegovu zaradu do dana konačnoga obračuna (Druga Timoteju 1, 12). Apostoli su se veselili što su bili dostojni trpjeti za Isusovo ime (Djela apostolska 5, 41). Svetci „veseljaci“ najrječiti su primjer kršćanskoga optimizma.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 77–79.
