Šimunov hvalospjev i proročanstvo (Lk 2, 25–35)

Starac Šimun, čovjek kojemu se kratko prije smrti ispunio „životni san“, drži u Jeruzalemu u Hramu u naručju tek 40 dana staro dijete, koje je nakon obrezanja osmoga dana dobilo ime Isus (Jahve je spasitelj i spasenje). Naviješta prorokujući njegov mesijanski poziv. Šimun je zajedno s proročicom Anom postao simbol čovjeka koji u visokoj starosti doživljava ispunjenje vjekovne čežnje za dolaskom Mesije.

U Lk 2,25–35 opisani događaj u Hramu u Jeruzalemu čak i danas duboko uzbuđuje ljude jer emotivno proživljavaju tu radost kada stariji ljudi pozdravljaju rađanje mladoga stvorenja u njihovoj sredini.

Šimun nema radosnu vijest samo za Isusove roditelje. S radošću je također pomiješana zabrinutost. Šimun, mudri poznavatelj Pisma, promatrajući pogled djeteta Isusa, prorokuje njegov budući život i nalazi svoj nutarnji mir. Svjestan je nevolje koja Isusa čeka u životu. To će jako teško pogoditi upravo njegovu majku Mariju. Ona će pratiti Sina na životnom i smrtnom putu.

Lk 2,25–35

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: 
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« 

Pozadina i suvislost teksta

Šimunovo proročanstvo u nizu je velikoga broja svjedočanstava u povijesti religije, koja stoje u suvislosti između zasebnosti u ranoj povijesti čovjekova života i značenja za njegovo spasenje. Ovdje ispripovijedani primjer u Lukinu smislu ima u motrištu jedno: navještaj Isusova mesijanskoga poslanja Izraelu i po Izraelu (ne bez Izraela) svim narodima. Njegovim ulaskom u Jeruzalem i prikazanjem u Hramu 40 dana nakon rođenja (nakon 8 dana je bilo predviđeno obrezanje, nakon daljnjih 33 dana kraj nečistoće majke) Josip i Marija dokazuju da su vjerni Tori/Zakonu, zajednici vjernika Izraela (usp. Lev 12).

Scenska obrada Šimunova nastupa, koji u svojoj osobi utjelovljuje bogobojazni Izrael i njegov narod u spasenju po Mesiji, služi konkretiziranju temeljne teološke nakane, koju Luka prikazuje u svojem dvojakom djelu (evanđelju i Djelima apostolskim). Luka preuzima iz proročke literature Izraela iščekivanje univerzalnoga kraljevstva mira i vidi da je to vrijeme nastupilo dolaskom Mesije, Isusa Krista. Šimunova molitva počinje zbog toga sa „sada“ (nunc) i tako naglašava od Boga djelotvorni zaokret koji se događa danas, sada, ovdje, od sada.

Luka preuzima mnoge pretpostavke i slikovite riječi koje su u starozavjetnoj predaji od velikoga značenja. U mnogim komentarima nalaze se naznake na blizinu Šimunova pripovijedanja u dijelu Knjige proroka Izaije, koja je nastala u vrijeme babilonskoga ropstva (Deuteroizaija: Iz 40–55). Šimun očekuje, doslovno prevedeno, „bodrenje/tješenje“ Izraela (usp. Lk 2, 25). Luka time preuzima riječ prvoga retka iz Deuteroizaije, gdje prorok Božjom porukom obećava nadolazeću utjehu: Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš (Iz 40, 1). „Utjeha“ je tada obećana Izraelu u ropstvu u Babilonu. Iskustva kao neslobodni robovi i neočekivano oslobođenje Izrael je skupio izvorno i za buduća vremena zasigurno u ropstvu u Egiptu. U tradiciji toga svijeta Šimun se kao i mnogi bogobojazni naziva „sluga“ ili „rob“ Božji. No Mesijinim dolaskom Šimun je slobodan, Bog ga je oslobodio.

Šimunova molitva sadržava daljnje riječi koje odražavaju starozavjetno obećanje. Šimun je siguran da će umrijeti „u miru“. Da čovjek može umrijeti u miru, važan je trenutak u smrtnim molitvama pobožnika u Izraelu. Želja za mirom pri ulasku nekome u kuću ili pri izlasku izgovarana je od gosta i od domaćina (usp. Jdt 8,35; Tob 12,17). Pozdrav i oproštaj praćeni su znakom mira. U molitvama u kojima se moli za blagoslov, molitva za mir zauzima središnje mjesto. Šalom je hebrejska riječ koju mnogi ljudi ne razumiju: ne misli se samo na mir između zavađenih naroda koji međusobno ratuju; misli se također na nutarnji mir koji ljudi mogu naći u vjeri u Boga, u svojoj vjerskoj zajednici.

Govor o svjetlosti na prosvjetljenje naroda (Lk 2,32) posebno je poznat kod Deuteroizaije (usp. Iz 42,6; 49,6). Ovaj oblik govora na obadva je mjesta povezan sa Slugom Božjim, koji mora podnijeti patnju, i tako naviješta narodima od Boga pripremljeno spasenje. Luka stavlja Isusa po Šimunovoj molitvi u ovu tradiciju, naime Isus svim narodima donosi svjetlo. U ovoj suvislosti Šimunova riječ upućena Mariji znači da majci neće ostati prikriveno da će njezin sin trpjeti i umrijeti. U smislu pjesme o sluzi patniku, što je našlo mjesta u izvješću muke u evanđeljima posebno kod Mateja i Ivana, Isus je već po Šimunu posebno predstavljen kao novorođeno dijete u pogledu njegova svršetka života.

Upadljivo je, kako Luka spominje, da je Šimun potaknut Duhom Božjim da ode u Hram, dolazi do spoznaje i javno uzima riječ. Ovaj je naglasak značajan u pogledu na cijelo Lukino evanđelje. Pored Pavla i Ivana, Luka pripada duhovnim teolozima Novoga zavjeta. Luka opisuje sve važne trenutke Isusova života kao djelovanje Duha: začeće (Lk 1,35), kušnju u pustinji (Lk 4,1), prvi javni nastup u sinagogi u Nazaretu (Lk 4,14–21) i mnoga izlječenja njegovom riječi. U ovo se dobro uklapa kada je Šimun potaknut Duhom Božjim da dođe u Hram i izrekne riječi spasenja (Lk 2,29-32). U Djelima apostolskim Luka ponovno preuzima teološki izričaj o Duhu i proširenje na pripovijest na Duhovo (Pedesetnicu), i to pogledom u budućnost: ljudi iz svih narodâ mogu razumjeti evanđelje na svojem jeziku (Dj 2,1–13).

Šimunova molitva počinje na latinskom riječima nunc dimittis (sada otpuštaš), koja je ušla u povijest kršćanske večernje dnevne molitve. Ova „noćna molitva“ preuzela je neke teme iz ranijih molitava: nadu u mir iz Blagoslovljen (usp. Lk 1, 79) i Slava (Lk 2, 14); obećanje spasenja iz Veliča (Lk 1, 47) i Blagoslovljen (Lk 1, 69); pogled iz Veliča (Lk 1, 54-55) i iz Blagoslovljen (Lk 1, 68). Kao što se Marija priznaje službenicom, tako i Šimun slugom. Ovi teološki motivi povezuju sve četiri molitve.

Svaka noć budi sjećanje na zadnju noć života, pred smrt. Sa Šimunom ostaje velika radost nad Otkupiteljevom stvarnošću. Njegove su oči vidjele dijete i prepoznale njegovo značenje. Nama ta sreća nije darovana. Mi moramo čekati na eshatološko (buduće) promatranje božanskoga Spasitelja. U međuvremenu u kojemu se nalazimo, ostaje nam povjerenje da se Šimun nije prevario u spoznaju Mesije.