Štovanje anđela u bogoslužju
1. Anđeli u Svetome pismu i u nauku Crkve
Anđeo, grčki angelos, hebrejski mal’âk u Svetom pismu označava nebesko biće kojemu Bog povjerava neki zadatak. Za Poslanicu Hebrejima anđeli su „služnički duhovi što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje“ (Heb 1,14) Sveti Augustin donosi ovu definiciju: „Riječ anđeo označuje službu a ne narav. Pitaš kako se zove ta narav? – Duh. Pitaš za službu? – Anđeo. Duh je po onome što jest, anđeo po onome što čini“.[1]
U najstarijim spisima Staroga zavjeta uglavnom se ne spominju anđeli kao zasebna bića, jer izraz „anđeo Jahvin“ redovito označava samoga Jahvu. Međutim, vjerovanje u nebeska duhovna bića bilo je veoma prisutno u istočnjačkim kulturama i religijama, što je na određeni način utjecalo na razvitak biblijskih predaja o anđelima. Tako se nakon progonstva u Izraelu sve više razvija vjerovanje u nebeska bića koja su u Božjoj službi. Tako je i sâm pojam kerub mezopotamskog podrijetla. Kerubi podupiru Božje prijestolje (Ps 80,2; 99,1), a serafi – „oni koji plamte“ pjevaju slavu Bogu (Iz 6,3).
Kasnije se anđeli pojavljuju i kao zaštitnici ljudi: „Anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.“ (Ps 91,11-12) Pučka pobožnost u Židova je slavila anđele, pa su onda i farizeji to prihvatili bez poteškoća, jer nisu vidjeli opasnost za monoteizam. Tako čitamo u Djelima apostolskim: „Saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju“ (Dj 23,8).
Novi zavjet preuzima starozavjetni nauk o anđelima. Krista prate anđeli (Mt 1,20), s njime će oni biti i o njegovu drugom dolasku (Mt 13,49; 2 Sol 1,7s.). Isus je iznad anđela. (Mk 13,27; Heb 1,4ss; Fil 2,9s.) Isus također potvrđuje nauk o anđelima čuvarima: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima.“ (Mt 18,10) Nadalje, anđeli su ti koji pomažu apostolima (Dj 5,19; 12,7ss). U Knjizi otkrivenja anđeli u nebu slave vječnu liturgiju (Otk 4,8-11). U Novom zavjetu imenom se spominju samo Gabrijel (Lk 1,19; 1,26) i Mihael (Jd 9; Otk 12,1-97). Anđeli su za ljude glasnici. Gabriel naviješta rođenje Ivanovo (Lk 1,5-20) i Isusovo (Lk 1,26-38). Nebeska vojska pastirima javlja Kristovo rođenje (Lk 2,9-14), konačno, anđeli navješćuju uskrsnuće (Mt 28,5). Pavao naglašava da su anđeli uvijek podređeni Kristu (Ef 1,21; Ef 1,20). On spominje određene razrede duhovnih bića. To su: Vrhovništvo, Vlast, Sile, Moći i Gospodstva (Ef 1,21; 1 Kor 13,1; Rim 8,38-39). Neki su kasniji crkveni pisci napravili cijelu shemu anđeoskih redova. Tako Pseudodionizije Areopagit govori o anđeoskoj hijerarhiji prema kojoj bi postojala tri anđeoska reda a unutar svakoga od njih bi bila tri anđeoska kora. Slično pišu Ivan Damašćanski i Bonaventura. Međutim, to Crkva nikada nije definirala, tako da to ostaje tek mišljenje nekih otaca i teologa.
Kršćani su držali da im je Bog dodijelio anđele čuvare da ih rate i čuvaju. Sve je to bilo snažno ukorijenjeno u pučkoj pobožnosti, pogotovo u Srednjem vijeku. Uza sve to, u 19. stoljeću tijekom „demitologizacije“ Svetoga pisma neki su egzegete stavljali u sumnju postojanje anđela. Argument za to im je uglavnom bio taj, što se vjera u anđele razvila tek nakon što je izabrani narod došao u kontakt s babilonskim vjerovanjem u nebeska duhovna bića, pa bi onda postojanje anđela trebalo shvatiti tek simbolički. Međutim, valja znati da se određeni nauk u Svetome pismu redovito postupno razvija. Primjerice, tek u najkasnijim knjigama Staroga zavjeta jasno je zasvjedočen nauk o uskrsnuću mrtvih. Hoćemo li zbog toga tvrditi da je vjera u uskrsnuće nešto što trebamo shvatiti tek simbolički? U Novome zavjetu ključna je upravo vjera u Kristovo uskrsnuće i, posljedično, u uskrsnuće vjernika. Prema tome, kao što vjeruje u Kristovo božanstvo i u uskrsnuće mrtvih, Crkva od samih početaka vjeruje i u postojanje anđela. Tako u Nicejsko-carigradskim vjerovanju (4. st.) stoji da vjerujemo u „jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga“. O tome svjedoči i bogoslužje Crkve, pa onda i ovdje možemo primijeniti ono načelo: „Lex orandi – lex credendi“ – onako kako Crkva (u bogoslužju) moli – tako i vjeruje.
2. Anđeli u liturgijskoj tradiciji
Crkveni oci već od 2. stoljeća svjedoče o vjeri u anđele. U mnoštvu istočnih euharistijskih molitava od 4. st., uvijek u predslovljima nalazimo spomen anđela, nadahnut biblijskim opisima anđela koji služe Bogu te imaju po šest krila i mnoštvo očiju (Iz 6,2-4; Ez 10,12; Otk 4,6-8). Kao osobito slikovit primjer navodimo koptski fragment Ostracon:
„Pred tobom stoje Prijestolja i Gospodstva, Vrhovništva i Sile, anđeli i arkanđeli. Tebe okružuju kerubini puni očiju i serafini koji imaju šest krila, od kojih dvama krilima prekrivaju svoje lice, bojeći se pogledati u lice Nevidljivoga, dvama krilima prekrivaju svoja stopala bojeći se veličanstva Stvoritelja a dvama krilima lete. Oni gromkim glasom kliču jedan drugome i hvale te bez prestanka i usnama glasno pjevaju i kliču Svet…“
Drevna zapadna liturgijska vrela donose mnoštvo predslovlja u kojima se – zbog lapidarnog stila – „anđeoski“ završetak pretpostavlja i tek naznačuje: „I stoga s anđelima“. Nasuprot toga, Grgurov sakramentar donosi cjelovite završetke predslovlja, kao, na primjer:
„Po njemu [Kristu] veličanstvo tvoje hvale anđeli, klanjaju se gospostva i dršću vlasti. Nebesa i nebeske sile i blaženi serafi zajedničkim klicanjem slave. Molimo, s njima i naše glase primi…“
Prethodni misal (tj. Misal Pija V.) izvorno ima četrnaest predslovlja od kojih su svi osim jednoga preuzeti iz Grgurovog sakramentara. Godine 1925. dodano je ono o Kristu Kralju. Završetci predslovlja, osim u jednom slučaju, slijede Grgurov sakramentar, kao na primjer:
„I stoga, s anđelima i arkanđelima, prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka.“
U Rimskom kanonu, čiji počeci sežu vjerojatno još u 5. i 6. st. i koji je prvi puta zabilježen u Gelazijevu sakramentaru, spominje se posrednička uloga anđela koji prinose Bogu molitve svetih:
„Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo“.
Zaziv je nadahnut retkom iz Knjige otkrivenja:
„Anđeo pristupi i sa zlatnom kadionicom stane na žrtvenik. I dano mu je mnogo kada da ga s molitvama svih svetih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.“ (Otk 8,3. Usp. također Tob 12,15)
3. Blagdani svetih anđela i arkanđela
U kršćanskoj pučkoj pobožnosti arkanđeo Mihael se smatrao snažnim zaštitnikom protiv sotone i zlih sila. To je vidljivo i iz toga što je u kršćanskoj tradiciji blagdan Sv. Mihaela jedan od četiriju velikih blagdana koji stoje na početku godišnjih doba. Božić je na početku zime i označava Krista koji prosvjetljuje tamu grijeha koja je usporediva s dugim zimskim noćima. Uskrs je na početku proljeća, kada se budi svekoliki život. Svetkovina rođenja sv. Ivana Krstitelja je na početku ljeta: Ivan je stariji od Isusa točno šest mjeseci – on je onaj koji je posvjedočio za svjetlo. Konačno blagdan Sv. Mihaela je na početku jeseni, kad dolaze jesenje magle i kada je noć sve dulja, pa su tada na neki način osobito aktivni nečisti duhovi. Na početku toga „opasnog“ razdoblja, 29. rujna, stavlja se blagdan sv. Mihaela koji je pobijedio Sotonu. Na Zapadu i na Istoku tijekom stoljeća sagrađeno je mnoštvo crkava posvećenih upravo sv. Mihaelu, a njegov se lik često nalazio na gradskim vratima. Konačno, na vrhu Anđeoske tvrđave u Vatikanu stoji veliki kup sv. Mihaela koji je prikazan u odori rimskog vojnika s uzdignutim mačem u ruci. Razumljivo je, stoga, da se nakon oslobođenja od Turaka u Osijeku uz crkvu sv. Križa sagrađena upravo crkva sv. Mihaela. Osim toga grad Miholjac nosi ime upravo po ovom svetom arkanđelu. Važnost sv. Mihaela u kršćansko tradiciji vidljiva je i iz toga da se u molitvi „Ispovijedam se“ u prethodnom misalu uz apostole Petra i Pavla spominjao se i arkanđeo Mihael. Osim toga, u kršćanskoj tradiciji na Mihaela se gleda kao na onoga koji duše pravednika uvodi u raj. U ikonografiji je Mihael redovito prikazan kao vojskovođa koji pobjeđuje Sotonu i kao onaj koji važe duše na prikazima posljednjeg suda. Valja također priznati da je Mihael često supstitut pretkršćanskih božanstava (kao što je kult sv. Ilije zamijenio poganko vjerovanju u boga Peruna). Zato je mnoštvo kapela sagrađeno na vrhovima brda. Pučka je pobožnost sv. Mihaela također smatrala nebeskim liječnikom. Tako drevne legende govore da se na mjestu ukazanja arkanđela Mihaela pojavilo čudotvorno vrelo koji je liječi sve bolesti. Iako se može činiti da je današnja pučka pobožnost u odnosu na prijašnja vremena u puno manjoj mjeri usmjerena štovanju svetih anđela, ipak vidimo i drugih pokazatelja. Kako izvješćuje „Glas koncila“ od 16. travnja 2025., među hrvatskim se vjernicima događa inicijativa da se pod zaštitu sv. Mihaela stavi sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i Crkve u njemu. Stoga se na spomen 1100. obljetnice hrvatskog kraljevstva i splitskih crkvenih sabora, kao trajan spomen dariva jedanaest kipova sv. Mihaela visokih tri metra koji će se postaviti na jedanaest lokacija diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
U starom kalendaru bilo je pet blagdana svetih anđela:
Blagdan sv. Mihaela Arkanđela – 29. rujna. Na Zapadu je zabilježen kult sv. Mihaela od 5. st. Sakramentar iz Verone donosi molitve o posveti njegove bazilike za dan 1. listopada, dok Gelazijev i Grgurov sakramentar donosi misu o posveti njegove bazilike za dan 29. rujna. Iako se u kalendaru prethodnog misala na dan 29. rujna spominje samo sv. Mihael, u molitvama se spominju svi anđeli.
Ukazanje sv. Mihaela Arkanđela – 8. svibnja. Ovaj se spomendan slavio kao spomen ukazanja sv. Mihaela Arkanđela 8. svibnja 492. ili 494. u jednoj pećini u mjestu Monte Gargano u Italiji (gdje je i danas poznato svetište sv. Mihaela Arkanđela). Ovaj je spomendan uveo Pio V. 1570., a Ivan XXIII. ga je dokinuo 1960.
Blagdan svetih Anđela čuvara na dan 2. listopada počeo se slaviti u Španjolskoj i u Francuskoj u 15. st. Pio V. ga je 1570. dokinuo, a ponovno ga je uveo Pavao V. 1608. Papa Klement X. učinio ga je obvezatnim za cijelu Crkvu 13. rujna 1670.
Spomendani arkanđelâ Gabrijela i Rafaela. Papa Benedikt XV. je 26. listopada 1921. uveo liturgijski spomen za sv. Gabriela Arkanđela 24. ožujka te za sv. Rafaela 24. listopada.
U važećem kalendaru dokinuti su zasebni blagdani svetih arkanđela Gabrijela i Rafaela (blagdan Ukazanje sv. Mihaela dokinut je još 1960.), tako da danas imamo samo (zajednički) blagdan Sv. Mihaela, Gabriela i Rafaela 29. rujna te Spomendan svetih anđela čuvara 2. listopada.
Od misnih tekstova koje nalazimo drevnim i važećim liturgijskim knjigama ističemo predslovlje svetih anđela. U prethodnom misalu nije ga bilo, pa se za blagdana anđela uzimalo predslovlje o Presvetom Trojstvu. Važeći je misal predslovlje anđela preuzeo iz drevnog Sakramentara iz Verone. Ovo predslovlje na najbolji način sažima nauk o svetim anđelima. Donosimo prijevod iz Misala iz 1973. jer je točniji od onoga u važećem misalu:
„Et in Archangelis Angelisque tuis tua [Deus] praeconia non tacere, quia ad excellentiam tuam recurrit et gloriam quod angelica creatura tibi probabilis honoretur: et, cum illa sit amplo decore dignissima, tu quam sis immensus et super omnia praeferendus ostenderis, per Christum Dominum nostrum. Per quem multitudo Angelorum tuam celebrat maiestatem, quibus adorantes in exsultatione coniungimur, una cum eis laudis voce clamantes.“
„Zbog tvojih anđela i arkanđela [Bože] pjevamo tvojoj slavi, jer tebi je na čast što slavimo anđeoska bića, tebi tako draga. I tim što su oni mnogovrsnim urešeni darom ti se očituješ neizmjeran i uzvišen nada sva stvorenja, po Kristu Gospodinu našemu. Po njemu tebe hvali mnoštvo anđela i njihovu se klicanju i mi pridružujemo zajedničkim hvalospjevom govoreći.“
Od samih početaka upravo je takav bio nauk Crkve o anđelima. Sveto pismo uvijek naglašava da su anđeli stvorenja koja Bogu služe, a Pavao ističe da je Krist uzvišen iznad svega, pa i iznad anđela. Crkva slavi svete anđele na jednak način kao i sve mučenike i svece. Naime, dok slavimo anđele, mi zapravo slavimo Boga koji ih je uresio mnogovrsnim darovima. U njima vidimo odsjaj Božjeg veličanstva, baš kao što u svetim ljudima vidimo odsjaj Krista. Bogu se jedinom klanjamo, a anđele, s Blaženom Djevicom Marijom i sa svima svetima častimo kao one u kojima se Bog proslavljuje.
Zaključak
Iako u svetima slavimo Božju veličinu, moglo bi se reći da u anđelima na poseban način možemo ovdje na zemlji vidjeti dašak neba. Oni su ona duhovna bića koja su izvan našega vremena, izvan materijalnog svijeta, oni su oni za koje možemo vjerovati da su već građani onih prostora za koje Ivan kaže: „Vidjeh novo nebo i novu zemlju jer – prvo nebo i prva zemlja uminu; ni mora više nema.“ (Otk 21,1) Oni su na svoj način poveznica nebeskog i zemaljskog, oni savršeno izvršavaju volju Božju. Zato nam oni mogu biti i primjer i poticaj, ali i slika one domovine prema kojoj težimo, prema onome što kaže Pavao: „Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,18)
[1] Navedeno prema Katekizam Katoličke Crkve, Zagreb, 1994., br. 239.
