Štovanje mučenika
Od samih je početaka Crkva imala svoje mučenike – muževe i žene koji su vjernosti Kristu Gospodinu zasvjedočili svojim životom. Zato se u grčkom i nazivaju martureV – svjedoci. Vrijeme Crkve je uvijek, manje ili više, vrijeme mučenika, sve tamo od prvih progona Heroda Mlađega, preko Nerona i drugih rimskih careva, pa do primjera iz ovoga stoljeća. Grčki pojam o/h martuV, marturoV, u crkvenoj uporabi najčešće kasniji eolski oblik o/h martur, marturoV označava, osobito u sudskoj praksi, osobu koja svjedoči za nešto što je osobno vidjela i doživjela. Kasnije ovi pojmovi nemaju isključivo pravnički značaj, nego označavaju općenito svjedočenje za neku ideju. Tako već u staroj Grčkoj marturia može biti svjedočanstvo sve do predanja vlastitog života. U rimsku liturgiju jezika preuzet je grčki izraz i na latinskom glasi: martyr, martyris.
U Novom zavjetu ovaj pojam označava ponajprije svjedoka, a Luka govori o svjedocima Kristovog uskrsnuća. Kršćanska se vjera temelji ne samo na očevicima (autoptai) Kristovih djela, nego upravo na svjedocima (martureV) koji u činjenici Kristove smrti i uskrsnuća svjedoče i dubokim osobnim uvjerenjem prepoznaju otajstvo našega spasenja. Tako Isus šalje svoje učenike da budu svjedocima njegovih djela uključujući i uskrsnuće: (Isus) im reče: „Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih, i u njegovo će se Ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci” (Lk 24,46-48). Uz ova značenja u NZ poznat je i pojam mučeničkog svjedoka u osobi Stjepana koji je svjedočeći prolio svoju krv.
Moguće je da već Klement u svojoj Poslanici Korinćanima rabi izraz marturein u smislu mučeništva. Mučeništvo kao svjedočenje vlastitim životom sigurno je zasvjedočeno u opisu mučeništva sv. Polikarpa sredinom 2. st. Mučenik se bori protiv sotone. „U toj borbi kršćani ne samo da Krista nasljeduju, nego i nadopunjuju njegove muke i to ne oni sami nego Krist u njima i po njima. Oni osjećaju u sebi potporu Krista i Duha Svetoga po kojoj oni postaju kadri bez jadikovanja, štoviše, s osmijehom na usnama podnositi najstrašnija mučenja.”[1] Naime, „otajstvo mučenika je plod i dio otajstva Kristova. Ono je s njim povezano, štoviše jedno s njime. U štovanju mučenika ne stavlja se uz bok otajstva Kristova još jedno drugo autonomno otajstvo nego se u njemu otajstvo Kristovo zapravo razvija i primjenjuje.”[2]
Kult mučenika je oblik štovanja pokojnika što je prisutno u svim kulturama.[3] Članovi obitelji bi se sastajali na grobu svojih pokojnika, osobito o njihovu rođendanu, gdje su onda činili žrtve ljevanice ili obdržavali refrigerium, gozbu u čast pokojnika. U Rimu su se takve gozbe održavale osobito u veljači, koja je u ono vrijeme bila posljednji mjesec u godini. Izgleda da je blagdan Katedre sv. Petra smješten u taj mjesec upravo iz tog razloga. Kršćani inače nisu odbacivali poganske običaje ukoliko nisu bili u suprotnosti s kršćanskim načelima. Želeći biti slični svome Gospodinu i u njegovu ukopu, kršćani su odbacili spaljivanje pokojnika i odlučili se za sahranjivanje. Umjesto refrigeriuma, slavili su euharistiju, a umjesto žalopojki, pjevali su himne i psalme.
Kult mučenika je u osnovi sličan štovanju pokojnika i vezan je prvenstveno uz njegov grob. Dok su se pogani okupljali oko grobova svojih pokojnika o njihovu rođendanu, kršćani su se okupljali na grobovima svojih mučenika o njihovu nebeskom rođendanu (dies natalis), na dan njihova mučeništva. Tako su se npr. vjernici iz Smirne već u 2. st. okupljali svake godine na dan mučeništva biskupa Polikarpa u radosti i veselju.[4] Tom je prigodom euharistijsko slavlje bilo osobito svečano, kako to svjedoče brojni stari liturgijski spisi. U početku se nije puno razlikovalo štovanje umrlih kršćana od štovanja mučenika. Tek Augustin pobliže određuje da se za mučenike ne moli, nego za ostale pokojnike, da bi se kasnije i kršćani molili „preko” njih (kao zagovornika), a ne za njih.[5] Za razliku od ostalih umrlih kršćana, na grobu mučenika nije se okupljala samo njegova rodbina, nego svi vjernici. Kršćani su se molili svojim mučenicima da ih zagovaraju kod Boga, kako to svjedoči Memoria apostolorum u katakombama sv. Sebastijana u Rimu gdje su na crvenom zidu upisani grafiti u kojima se moli Petra i Pavla da zagovaraju pojedine pokojnike.[6]
Uskoro se dies natalis pojedinog mučenika počeo slaviti svečanom euharistijom na njihovu grobu koji više nije bio običan, nego posebno čašćen i uređen. Sa slobodom koju su kršćani dobili u 4. st. na grobu mučenika grade se bazilike. Vrlo skoro se kult mučenika širi i izvan mjesta njihova mučeništva, a kult manje poznatih mučenika se od 4. st. širi prijenosom njihovih moćiju.[7] Gdje god su se nalazile moći pojedinog sveca, razvijao se i njihov kult, tako da je uskoro postalo nezamislivo sagraditi oltar u koji ne bi bile ugrađene kosti mučenika.[8] Kasnije spomeni svetaca ulaze i u liturgijske knjige. Koncem 4. st. rimski kalendar bilježi 50 imena mučenika kao i 12 papa. Molitve susrećemo tek u sakramentarima.
[1] H. STRATHMANN, martus, u: Grande lessico del Nuovo Testamento, 6, 1269-1372, ovdje, 1370.
[2] O. CASEL, Mysterium und Martyrium in den römischen Sakramentarien, u Jahrbuch für Liturgiewissenschaft 2(1922)18-38, ovdje 29.
[3] U rimsku liturgiju latinskog jezika preuzet je grčki izraz i na latinskom glasi: martyr, martyris, usp. A. BLAISE, Le vocabulaire latin des principaux thèmes liturgiques, Brepols, 1966., 70.
[4] Usp. Martirio di San Policarpo, u G. CARDARELLI (prir.), Atti dei martiri, Edizioni Paoline, Milano 1985.,100-113. Iz ovog je spisa vidljivo kako su već u 2. st. kršćani posebno častili Polikarpove zemne ostatke, kako su se u radosti sastajali na njegovu grobu svake godine o njegovu dies natalis, te kako im je Polikarpovo mučeništvo bilo primjerom i poticajem da i oni pokažu takvu vjernost i hrabrost budu li se našli u prilici da životom posvjedoče svoju vjeru. Ovaj dokument obrazlaže kult mučenika: „Doista, mi štujemo njega (Krista) jer je Sin Božji, a mučenike dostojno častimo kao Gospodinove učenike i nasljedovatelje, zbog nenadmašne privrženosti koju su gajili prema svome Učitelju”.
[5] Ipak, u nekim se molitvenim obrascima još u 6. st. nalazi po koja molitva „za” mučenike.
[6] Npr. Paule et Petre, in mente habete Sozomenum; Petre et Paule, petite pro Victore. Ipak valja pripomenuti da u Rimu prije 250. nije bilo liturgijskog slavlja pojedinih mučenika. Grobovi su im bili bez ikakvih posebnih oznaka, tako da se čak spomen na nek mučenike i izgubio. Izuzetak je bilo štovanje Petra i Pavla, koje ipak, prije navedene godine još nije bilo liturgijsko. Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 2, Ancora, Milano, 1946., 268.
[7] Iako su antički zakoni bili strogi glede nepovredivosti grobova, ipak su kršćani prenosili kosti svojih mučenika. To je uzelo maha s osnutkom Konstantinopolisa, „novoga Rima”, koji je kostima mučenika htio podići vlastiti ugled. Car Konstancije je tamo dao prenijeti moći sv. Andrije, sv. Timoteja, sv. Luke, egipatskih mučenika, a Teodor je dao prenijeti i glavu Ivana Krstitelja. Usp. M RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 2, 271.
[8] Osim toga, barbarske provale i pustošenja očitovala su se i na grobljima, a opustošena rimska okolica i katakombe bile su često utočišta razbojnika i ljudi na lošu glasu. Da bi se dakle grobovi mučenika sačuvali od pljačke, pape su dale prenijeti kosti najpoznatijih mučenika u rimske bazilike. Pape su kasnije iz svoje riznice davale relikvije novosagrađenim crkvama. Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 270-271.281-282. Zanimljivo je da je i prvi kontakt Rima s novodoseljenim Hrvatima bio vezan uz relikvije mučenika: papa Ivan IV. sredinom 7. st. šalje u Dalmaciju opata Martina između ostaloga i zato da iz Istre i Dalmacije donese moći mučenika koje je onda papa položio u jednu rimsku crkvu. Usp. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1988., 45.
